Idi na sadržaj

Preporučene poruke

“Kada ću ja da budem dovoljno veliki da idem u prodavnicu”, postavio sam jednog jutra pitanje mojim ukućanima . Kada imaš pet godina, često postavljaš pitanja zbog kojih se kasnije kaješ. Mislio sam da je nepravda što samo moja 5 godina starija sestra ima tu “čast” da ide u svakodnevnu nabavku hleba, mleka, novina i sličnih kućnih potrepština. Moje pitanje je značilo da se ja osećam dovoljno odraslim za tako odgovoran zadatak. Nisam ni sanjao da sam napravio prvu veliku grešku u životu, jer više nikada neću moći da se oslobodim te, kako se kasnije pokazalo, dosadne obaveze…

Dosta dugo sam uživao u tom mom novom zaduženju. Znao sam da razlikujem novčanice, pa čak I pomalo da sabiram. Vrlo brzo sam naučio i koliko tačno koštaju osnovne namirnice. Roditelji su mi utrapili veliku pletenu korpu u ruke, koja je ubrzo postala moj zaštitni znak, kada bih ujutru sav ponosan pošao u kupovinu.

U naselju je, tačno preko puta solitera u kome sam živeo, baš tih dana otvorena mala, ali vrlo lepa samoposluga. Postao sam redovan kupac svakog jutra, i možda zbog godina, velike korpe ili mog znanja matematike, ljudi koji su radili u prodavnici su me brzo zapamtili. Posle nekoliko dana od mog prvog dolaska, jednog jutra me je sačekao jedan brkati čika na ulazu u prodavnicu i ozbiljnim glasom se obratio.” Dragi komšija ja sam Đura, šef ove prodavnice, ako vam išta zatreba slobodno mi se obratite”. Ja sam mu se zahvalio jer sam bio lepo vaspitano dete, I iako nisam znao šta znači reč ŠEF, shvatio sam da svi ljudi koji su važni moraju imati brkove. Tako sam upoznao poslovođu prodavnice i njega sam kasnije često sretao. Vrlo često bi mi tutnuo u ruku neku bombonu uvijenu u šareni papir ili mini blok eurokrema…

Tete koje su radile za kasama su bile posebna priča. Kada bih došao da platim kupljene namirnice one su me zadržavale raznim pitanjima. Vrlo brzo su znale sve o meni i mojoj porodici, jer sam ja na svako njihovo pitanje odgovarao veoma iskreno. Ja sam tada mislio da je razgovor o porodici deo njihovog posla i da one zbog toga i sede tu. Kada bi mi spakovale namirnice u kesu, uvek bi me ili pomazile po kosi ili čak poljubile u obraz…

Ta i takva prodavnica je ubrzo postala moje carstvo. Često bih, kada ne bi bilo nikoga sa kom bih se igrao, odlazio i provodio vreme u njoj. Voleo sam da obilazim velike police sa namirnicama i da otkrivam one koje su novopristigle.Voleo sam mirise vrućeg hleba, sveže samlevene kafe u velikom mlinu pored kase, miris cimeta u malim kesicama, mirise sapuna koji su bili raspoređeni pored ulaza, miris čaja od lipovog cveta, koji se te godine pojavio prvi put spakovan u filter vrečice.... Samoposluga je bila mala i mirisi su se mešali u jedan jedinstven i neobičan miris. Miris detinjstva… Sve zaposlene sam znao, doduše ne i njihova imena, ali to mi nije ni bilo bitno jer su svi bili vema ljubazni prema meni.

Baš u to vreme se pojavio slatkiš po kome pamtim detinjstvo...Bio je to jafa keks. 13 okruglih biskvita u četvrtastoj kutiji. Kada bih otvorio kutiju obavezno sam proveravao broj biskvita u kutiji.Dešavalo se ponekad da ih bude 14 i to je bila prava radost. Keks je u sredini imao okrugli žele od narandže iznad biskvita, a preko celog parčeta je bio prekriven tankom koricom čokolade. Razvio sam pravu malu veštinu i užitak od jedenja tog slatkiša. Prvo bi izgrickao sve okolo u krug ostavljajuci ga na veličinu narandžinog želea.....a onda bi pojeo « dno » tj. Biskvit, pa izgrickao čokoladu sa vrha i došao do željene nagrade.....želea od narandže

Polaskom u školu prodavnica je postala mesto gde sam sa drugarima iz odeljenja dolazio za vreme odmora da kupimo užinu.Ono što su nam mame spremale, već u toku trećeg razreda je postalo nezanimljivo, i želeli smo sami da odlučujemo šta ćemo pojesti za vreme velikog odmora. Iako nije morao, čika koji je u samoposluzi radio sa salamama,pravio nam je sendviče od četvrtine hleba i veoma ukusne šunke.Dnevni džeparac taman za takav sendvič i jedan jogurt u trouglastom tetrapaku.I dalje su u prodavnici radile iste čike i tete kao kada sam prvi put u nju ušao. Isti šef, iste kasirke, isti prodavci. I dalje sam bio njihov “omiljeni mali komšija”.

A onda je nešto pošlo naopačke….U školi se jedan drug hvalio, kako u jednoj prodavnici u susednom bloku, on bez ikakvih problema “mazne” čokoladu i sladi se “klaj-klaj” do kuće. Ne znam ko mu je poverovao od prisutnih… Dok nam je to pričao šapatom, pomislio sam kako to nije “ništa teško”.Nažalost takvo razmišljanje me je navelo na postupke koje bih najradije izbisao iz svog sećanja.

Vraćajući se tog dana iz škole, svratih u MOJU samoposlugu, iako nisam imao ni dinara kod sebe. Kobajagi sam sa torbom u ruci obilazio police i tražio nešto. Došavši u deo koji se nije video iz pravca kasa, lagano čučnuh, otvorih torbu i stavih dve čokolade u nju. Lagano sam ustao, javio se tetama za kasom i izašao napolje. Potpuno nesvestan da sam tog trenutka postao LOPOV, jednu čokoladu sav ponosan poklonih Sanji drugarici iz školske klupe, kojoj nisam rekoa da je ukradena, a sa drugom sam otišao kući i u slast je pojeo, dok sam radio domaći.

Nisam nikome govorio o ovom događaju, ali sam narednih dana još nekoliko puta ponavljao istu stvar. Slast besplatnih čokolada je potpuno pobedila sve ono što su me roditelji učili o POŠTENJU. Katastrofa se približavala…

Nekako baš tih dana u prodavnici se pojavila velika čokolada sa lešnicima. Nije moja torba bila premala za nju, brzo sam je spakovao. Krenuo sam prema izlazu, kad me neko zaustavi. Ispred mene je stajao čika Đura, šef prodavnice, neobično tužnog pogleda. “ Komšija, pokaži mi šta imaš u torbi” , reče glasom koji nisam poznavao. “Ništa”, rekoh , i pokušah da prođem. Spustio je ruku na moje rame, uzeo torbu, i lagano je otvorio. Mislio sam da ću umreti od sramote. Tog momenta sam poželeo da me” nema “. Čika Đura je naočigled teta za kasom izvukao čokoladu iz torbe. One su me gledale i ćutale. Bol u duši, koji i danas osećam, provalio je potokom suza...Poželeo sam da me “nema”, da mogu da “vratim vreme” i odustanem od krađe prve čokolade…

Odveli su me u magacin i pozvali mog oca. Nisam znao šta me čeka, kada stigne, ali dobrom se nisam nadao.Dok smo ga čekali, niko sa mnom nije pričao. Polako su mi kroz misli prolazila imena ljudi koji će saznati za ovo. Učiteljica, roditelji mojih drugova, Jelena, Milan, Deki, Miša…i kao najgore saznanje, moja baka koja nam je tih dana bila u poseti.

Ne sećam se svega…Otac je došao, meni nije rekao ni reč, popričao je sa čika Đurom i poveo me kući. Ćutao je. Kada sam ušao u stan shvatio sam da sve već znaju. Baka je sedela za stolom, kršila prste na rukama, vrtela glavom i samo tiho šaputala:” Lele-lele…”Otac me je pogledao i kratko rekao:” Verujem da ti nikakva kazna ne treba. Dovoljno si kažnjen sramotom koju si nam priredio”…Mislim da bi mi bilo lakše da me je propisno izudarao…”Molim te nemoj da kažeš učiteljici” , jedva sam izustio pre nego što su mi suze opet potekle….To veče je proteklo u strašnoj tišini. Da sam mogao išta da popravim učinio bih to. Ali jednostavno to nije bilo moguće. Ukućane nisam smeo da pogledam u oči. Sklanjao sam se i od ogledala, jer ni sebe nisam mogao da gledam.

Trebalo je puno vremena da smognem snage da uđem u MOJU samoposlugu. I to tek kada je posle nekog vremena čika Đura otišao da bude šef negde drugde, i kada su sve teta- kasirke otišle da rade u nekim drugim prodavnicama. Nikada nisam saznao da li je učiteljica čula šta se desilo....

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Kao klinci smo jako malo vremena provodili sa nasim roditeljima i imali smo kucne pomocnice i dadilju :(zivot zvani vikend deca :(

Ta nasa dadilja Cica,nije nam davala uzinu posle uzine :kez: i uvek smo sa njom vodili rat u kuhinji:uzbud:

Zakljuca ostavu i sakrije kljuc a ja sam volela da se sunjam i da trazim ono sto skrivaju...Nadjem ja kljuc kod nje u dzepu od jakne i zovnem srednju sestru i sestru od strica da napadnemo policu sa slatkisima,ja naravno napadnem nutelu sa boka..6teglica,a Cica na kafi kod komsinica :uzbud:naravno ni izbliza nisam mogla da pojedem toliko,ali sam kao i svako ludo dete htela da joj napakostim...Uzmem kasziku veliku i svaku teglicu ocistim ali tako da samo zidovi teglica budu od krema i vratim sve tegle na mesto :astasad:

Dodje keva sa posla i ja hocu palacinke sa nutelom:uzbud::uzbud::uzbud:razmazena kakva jesam i sad moram mama da pravi palacinke:roll:

Pece keva palacinke a ja je pozurujem,jelte gladno dete,ne hrane nas:fijuk:

Krece akcija,keva sizi u ostavi a ja placem nema nutele pojela Cica vestica :uzbud::(

Uskoro su razjasnili nesporazum,ali Cica je dobila po nosu sto nam nedaje uzinu posle uzine :lol:

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Moj tata i ja i dan danas se bijemo oko kockice cokolade :uzbud: a tako je oduvek i bilo!Moj tata bez slatkog ne moze da pocne dan,a na njega sam sva :roll:

Deo sa slatkisima je i dan danas na istom mestu,gde je oduvek i bio,samo se vise ne zakljucava :lol:

Svaki dan cale dodje sa posla sa velikom cokoladom:uzbud:Keva pocne da sumnja odakle on stalno donosi cokolade:blink:Razne verzije prica sa komsinicama,:Otkud?Kako?Pa on u prodavnicu ne ide:uzbud:"

Cuje ja to i neda mi djavo mira, i pocnem da trazim tatin stek za cokolade,jer znam da taj u radnju ne ide,pogotovo ne svaki dan:astasad:Lenstina sam na njega :roll:

Mislim da sam svaki cosak kuce prevrnula i nista :(Izgleda da cale stvarno ide u radnju:blink:

Nekoliko dana uzaludnog traganja sedim ja na dunji,sakrivena u lisce,mali majmun:kez:kad stize cale sa posla.Nema cokolade ur rukama:( NEMA COKOLADE???:blink:

Moj cale odlazi u podrum i iznosi cokoladu :blink:

"A jeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeel?Podrum je "nova"polica za slatkise:astasad:Cale provaljen si":lol:

Ode cale u kucu,ja u podrum:uredu:

"Gde krijes cokolade,a da se ne istope?":blink:

Ajoooooooooooooooooj,frizider,koji inace samo za pice leti sluzi,pun cokolada:uzbud::uzbud::uzbud:Mojoj radosti nije imalo kraja...:kez:

Sad je bilo pitanje,otkriti tajnu ili ne:astasad:Mogu da se zasladjujem,a cale da ne zna,ili da kazem i da cokolade nestanu bez traga.:(

Kad sam videla MILKU,sve sam planove zaboravila,zgrabila cokoladu i uletela u kucu i pocela:"Tata,sakrio MILKU!Tata,sakrio MILKU!"

Keva u soku,ko je Milka,a ja kao luda:"Sakrio,sakrio,sakrio MILKU":uzbud:

"Dali si ti mislio da ce meni slatko da promakne:astasad:?Od mene nasao da krijes cokolade?":lol:Nemam nos ko ti,ali za slatkim se povodim":hahaha:

Keva je na kraju cula pricu od caleta kako je dok je bio na sluzbenom nekom putu kupio cokolade jer ga mrzelo da svako jutro razmislja;jel ce sta slatko za mene imati,a ovako ce biti miran!:uredu:Bio bi miran,da ja nisam izigravala majmuna na dunji...Ko zna mozda bi mu te cokolade i potrajele,ali je digao ruke od sakrivanja i deca iz komsiluka su danima doruckovali,rucali i vecerali cokolade:lol:

I dan danas u kuci mora da bude slatkisa i obavezno kad dolazim,cale"umesi"nekoliko vrasta kolaca :hahaha:

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Evo...obećah se...pa da ne ispadne da sam lagao. :roll:

Priča o kradji čokolade je "mimo reda"...

Sad idem redom... :)

Rođen sam u centru Beograda, blizu Slavije, ali sam se sa porodicom u trećoj godini života preselio na Novi Beograd u soliter sa šesnaest spratova i dvesta stanova....

Za mene je taj soliter bio pravi avanturistički raj. Tri lamele po šesnaest spratova, četiri velika i brza lifta, igralište ispred solitera sa ljuljaškama, klackalicama i velikim bazenom punim peska...Kada bi bilo loše vreme igrali bi se u hodnicima solitera koji je imao bezbroj skrivenih prostora i prolaza. Nisam voleo vrtić i uglavnom su me čuvale komšinice penzionerke koje su na taj način popravljale kućni budžet. Moje carstvo je bilo dvorište ispred solitera i svaki iole lep dan sam provodio napolju u igri.Tu ispred solitera sam naučio da vozim bicikl i rošule, da se ljuljam na ljuljašci, da se penjem na drvo, da bežim i da se skrivam od komšije kada loptom razbijemo prozor u prizemlju...

Kasnije kada sam porastao, od mnogih ljudi sam čuo da ne vole Novi Beograd i njegova betonska naselja, koja se ređaju u blokovima, sa nekim potpuno nelogičnim brojevima. Kažu ti ljudi takođe da je ružno što u tim istim zgradurinama ima toliko stanova i da tu ljudi spavaju «jedni drugima na glavi» i da je Novi Beograd samo jedan velika ružna spavaonica....

U godinama mog detinjstva ja o tome nisam razmišljao. Tolika «soliterčina» u kojoj sam živeo za mene je imala jednu i najvažniju prednost, a to je da je u tih 200 stanova živelo jako puno dece, tj mojih vršnjaka sa kojima sam mogao da se igram...Dvorište ispred zgrade je uvek bilo puno dece, majki koje su ih čuvale, deka koje su šetale ili sedele na klupi ili igrali «istorijske» partije šaha protiv komšija iz susednog solitera.

U tom dvorištu smo igrali klikere na «rolju» ili «trokiš», tapkali i razmenjivali sličice tekućeg fudbalskog svetskog prvenstva, igrali žmurke, «gaze», «strelice», jurke, «Care, care govedare», školice, «Arjačkinje barjačkinje», «Trule kobile», «Neka bije neka bije», janjine, lastiš... i naravno fudbal do besvesti dok nas ne bi oterali stariji dečaci ili dok nam se ne bi izbušila lopta.

U letnjim večerima ostajali bi do mraka i često prvi put pričali jedni drugima «strašne priče» od kojih su se najviše plašili baš oni koji su ih pričali....Dvorište bi se praznilo u sedam i petnaest uveče kada je na tv programu bio crtani film, ali bi se vrlo brzo ponovo napunilo jer su trajali samo pet minuta.

Osim tog «crtaća» nije se propuštala serija o Sandokanu i Marijani, «Otpisani» i «Kockica»

Ali, postojao je jedan deo dana kada ispred solitera nije bilo nikog i kada su vladali mir i tišina...Najsvetiji deo dana je bio čuveni «kućni red» koji je vladao u poslepodnevnom delu dana, tačnije od 2 do 5. Taj KUĆNI RED je bio pojam najviše poštovan u mom ranom detinjstvu. U to vreme su naši očevi odmarali po povratku sa napornog posla kao i od ukusnog ručka kojim su ih dočekivale njihove supruge, tj. naše majke. Soliterom bi zavladao mir... samo bi se čuo šum topola zasađenih u dvorištu na prolećnom povetarcu. Sva 4 velika i brza lifta bi zastala i odmarala spremajući se za ostatak dana i naporne vožnje kada se stanari probude.

Deci je u doba kućnog reda bilo zabranjeno igranje kako u dvorištu tako i po hodnicima solitera.Naravno da je to pravilo važilo i za mene. Kada sam bio sasvim mali taj deo dana bih prespavao, ali kada sam malo porastao u vreme kućnog reda sam se strašno dosađivao i nestrpljivo bih cekao da kuhinjski sat otkuca 5 udaraca u zvonce.

Tačno u 5, kao po komandi ili nekom tajnom dogovoru nas najmlađih, dvorište bi počelo da se puni decom.Igra bi trajala sve do sumraka, dok mame sa raznih prozora i raznih spratova ne bi počele da dozivaju svoje «mladunce»...Onda bi počelo ubeđivanje i natezanje, oko toga da li moramo BAŠ odmah da krenemo kući, i cenkanje koliko još možemo da ostanemo napolju.....

Ali da se vratim na kućni red, tj. onaj mir i tišinu koji su vladali u to doba.Iako je bilo zabranjeno, voleo sam, da se baš u to vreme, uz majčino odobrenje, dok je otac još spavao, tiho iskradem i izađem u dvorište. Naravno da bih obećao majci da ću biti tih i naravno da sam to obećanje poštovao jer je jedino tako bilo moguće, a da me niko ne tuži ocu.

Voleo sam da tada, kada nikoga nema, sam provodim vreme u bazenu sa peskom i gradim garaže za autiće koje sam obožavao, i imao sam ih sakupljene u jednu veliku i meni jako dragu kolekciju. Nije bilo druge dece da mi smetaju i otimaju autiće i to je bilo moje vreme i moje carstvo....Najlepše sam se igrao tako onog proleća i leta kada sam napunio 6 godina, a moji roditelji odlučili da me ne upisuju ranije u školu, nego da se «naigram još jednu godinu»

Jednog takvog poslepodneva, u toku kućnog reda, sam bio u bazenu sa peskom i u sred zidanja «najmodernijeg mosta koji bi spojio dva nivoa auto-puta....», bilo je toplo i potpuno mirno i tiho, kada začuh zvuk koji mi je skrenuo pažnju...Zvuk koji je bio potuno nezamisliv u doba kućnog reda...U potpunoj tišini, odzvanjao je zvuk lopte koja udara u zid solitera!!! Malo tiše od tih udaraca čuo se glas koji broji....:10, 9, 8, 7, 6...» Shvatio sam da zvuk dolazi iza ćoška solitera i da neko igra, u to vreme veoma popularnu igru koju smo zvali «deset-devet».Ona se sastojala u tome, da treba odbijati loptu od zid na mnogo različitih načina, a svaki ispratiti sa 10 ponavljanja....i zato je bilo potrebno naglas brojati unazad od broja 10....Sve sam to saznao u momentu, ali nisam znao ko se USUĐUJE DA BIJE LOPTOM U ZID DOK TATE SPAVAJU!?

Ostavih autiće, istresoh pantalone od peska i polako priđoh ćošku zgrade....Pažljivo provirih i ostah zabezeknut širom otvorenih usta iz dva razloga.....

Prvo, jer je to bila meni potpuno nepoznata devojčica, mojih godina, a drugo....jer je bila lepa kao anđeo....Do tog momenta nisam mnogo primećivao devojčice oko sebe.Ako je imala neki autić ili umela da igra klikere bila je moj drug....ako ne, svejedno mi je bilo da li je devojčica ili dečak....

Ali OVA devojčica....! Plava kosa vezana u repić...plave oči.....način na koji odbija loptu.....broji....Dan je bio vruć, toplo avgustovsko popodne...čini mi se....a meni je postalo još toplije...na obrazima i oko srca....

Nije me primetila.Kada sam se malo pribrao odlučio sam da je odlučno i strogo opomenem da nije pristojno da lupa loptom u OVO DOBA....i da je sada kućni red.....i da se tate odmaraju....SVE sam to planirao da joj kažem, ali sam samo uspeo da promucam jedno tiho i nesigurno:»Zdravo......»

Pogledala me je svojim prelepim očima, odmerila od glave do pete, a ja sam poželeo da propadnem u zemlju od stida... jer sam shvatio da stojim ispred nje u pantalonama prašnjavim od peska, sa rukama pod čijim noktima je bilo crne prljavštine od «kopanja i gradnje najmodernijeg mosta koji treba da.....»...»MA ZAR JE BITNO....šta treba taj most da uradi....»,pomislih i lagano sakrih šake iza leđa i skupih hrabrost da je pogledam u oči. Istog trena sam shvatio da sam se zaljubio....Ne znam kako sam znao da sam doživeo baš to osećanje, ali znam da su mi noge drhtale, grlo se sušilo, a srce lupalo.....baš kao onom zekanu u filmu «Bambi» kad sreće zečicu.

«Ja sam Danka, doselila sam se pre par dana i za sedam dana polazim u školu, a ovu loptu sam dobila od ujaka.....znaš, on živi u Italiji....», izgovorila je u jednom dahu i nastavila da lupa loptom u zid kao da ja nisam tu.

I ja sam poželeo njoj puno toga da kažem....Da imam stariju sestru, da bi mi tata SIGURNO kupio veeeeeliki auto na pedale, ali da on misli da nije lepo da se izdvajam od druge dece koja ga ne mogu imati...da sam prekjuče naučio sam da se ljuljam na velikoj ljuljašci bez ičije pomoći....da već dve godine svaki dan sam idem u prodavnicu....da znam da vozim bicikl na dva točka i da bi mi ga tata SIGURNO kupio, ali da on milsi da nije lepo da se izdvajam od druge dece koja ga ne mogu imati.....

Želeo sam još mnogo toga da joj kažem, jer sam se prvi put u životu zaljubio i to baš u nju i to baš tada....tog, čini mi se avgustovskog popodneva dok je bio kućni red.....Ali sam samo promucao da ću ja u školu tek iduće jeseni....iako znam da čitam i to baš sva slova...

Nisam siguran....sada dok ovo pišem, ali čini mi se da me je posle ove izjave pogledala nekako drugačije....ne znam da objasnim kako...nekako «odozgo»....Dozvolila mi je malo da se igram sa njom i njenom loptom i meni odjednom uopšte nije bilo bitno da li je kućni red ili nije....lupao sam svom snagom loptom u zid ne bih li joj pokazao kako sam i ja vešt u toj igri...

Nedugo zatim, mama ju je pozvala ona me kratko pogledala, rekla «Ćao!», i otišla....

Nisam je video dugo i nismo se više nikada igrali zajedno iako smo živeli u istom soliteru. Njen polazak u školu je bio «nepremostiva prepreka» za to. Ali ja sam bio spreman da je potražim...»čim sledećeg septembra udjem u školsku zgradu»

A ni strašni kućni red mi nije više izgledao tako strašan...

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

До следећег септембра ја сам моју прву љубав већ заборавио....

Моја друга прва љубав се десила у првом разреду, баш првог дана у школи, и баш када ми је испао први зуб. Можда баш због тога што се десило толико важних ствари баш у једном дану, та моја прва љубав баш и није имала срећан крај.

У школу сам пошао спреман као запета пушка.Поред старијег брата научио сам да читам, пишем, бројим паре у продавници, и помало да сабирам и одузимам. Школска зграда је била нова, а ми прва генерација првака те јесени. Због тога сам се осећао посебно, јер су се сви према нама понашали посебно...осећао сам се не као обичан првак, него као првак света. Нашем крају, нашој месној заједници припала је част да има нову школу. У то време сваки блок на Новом Београду је у центру насеља имао основну школу, али смо ми тог лета добили гланц нову модерну зграду. Као што је и ред добила је име по народном хероју кога је убио окупатор на самом почетку рата, а случајно се тако звала и грађевинска фирма која ју је саградила.

Од првог дана школа је постала центар свега занимљивог што ће се дешавати у наредним годинама. Приредбе, такмичења, гостовања...

Око школског дворишта направљена је стаза за шетање а уз стазу целом дужином посађен дрворед липа....Увече би та стаза постајала локални корзо по коме су сходно добу вечери пролазили сви они који би морали бити виђени...прво ми најмлађи увек у некој журби и трку од игралишта до игралишта, а касније старији другари који би се повлачили чим би се појавили «осмаци», неприкосновени принчеви и принцезе шеталишта...Веома касно појављивали би се наши родитељи...неко водећи за руку «вољеног брачног друга» а неко кућног љубимца на повоцу...a тај поменути дрворед липа....Када почетком априла прође први удар омамљујућег врбопуца, липе запупе да ми се чинило да нема лепшег призора после дуге и хладне зиме, крај маја донесе цветање стабала...и мирисе....мирисе липовог цвета који овлада целим насељем...Тада су се рађале највеће љубави у нашем крају...О некима се и дан данас прича.....

Тада, првог дана првог разреда, сам упознао Мишу, Милана и Декија, другаре са којима ћу провести следећих дивних 8 година ( само што то тада, првог дана првог разреда нисам знао ). На приредби су нам нека велика деца нешто певала, а ја сам једва чекао да упознам учитељицу и да нас она одведе у учионицу и да јој ја покажем како сам се спремио за први дан школе и научио да певам «Миш је добио грип, па је сео у џип...»Толико сам био нестрпљив да сам био убеђен да ће ми учитељица одмах дати петицу чим чује како ја то лепо певам...

Не зна се ко је био нервознији у великом холу велике и осветљене школе. Одрасли, које су представљали наши родитељи праћени њиховим родитељима (једноставније наше баке и деке) а биле су присутне и «нечије тетке, ујне, куме». Приметио сам и једног ћелавог чику који се ту около понашао као «главни»....Касније сам сазнао да је и имао право на то.Био је то директор школе који је јако бринуо да све прође «како треба»

Када сам угледао учитељицу која је на беџу који је носила на реверу сакоа имала нацртаног зеку, а како сам раније видео и своје име на списку поред кога је био иста такав нацртани зека....схватио сам да је то МОЈА учитељица. Била је лепша од свих осталих који су носиле беџеве са другим нацртаним животињицама. Млада, црвенокоса, насмејана, лепа...

Повела нас је у учионицу, и док нас је смештала по клупама један дечак је плакао испред врата. Уствари није плакао него је вриштао обливен сузама и викао како он неће у школу и како је то нека грешка и како он има само 6 година, и како тек за 12 дана пуни седам...То је био Миша, који ће у току каснијег школовања постати велики заводник, најбољи спортиста у школи, срцеломац, а поред кога су били његови родитељи, који су покушавали да га увуку у учионицу. После пуно убеђивања склопљено је примирје између њега и родитеља и Миша је сео у клупу, али је поред њега села његова мама јер је то био Мишин услов да уђе у учионицу.

После почетног упознавања учитељица нас је питала ко би желео нешто да одрецитује или отпева. Подигло се пуно руку и једно по једно дете је изводило оно што је данима пред полазак у први разред увежбавало са мамама, теткама, бакама, кумама и осталом многобројном родбином. Нестрпљиво сам чекао да учитељица примети и моју подигнуту руку, али узалуд....

А онда се десила катастрофа! Један од дечака је устао и гласом славуја почео да пева МОЈУ ПЕСМУ о мишу и џипу. Био сам разочаран и љут на њега. Како је само смео да отпева песму коју сам ја спремио? Толико сам био љут да сам запамтио да се зове Милан, и да сам решио да му «покажем његовог Бога» само кад изађемо напоље. Тај Милан ће током мог одрастања постати мој друг за «добро и зло»

Док сам седео тужан због отете песме поглед на девојчицу која је седела у реду до мог, је допринео да истог момента заборавим на обећање дато Милану...

Две кикице, две црвене машне око њих, пеге по лицу, бела кошуљица са чипканом крагницом, карирана сукњица, беле доколенице и сјајне црвене ципелице. Уствари баш ју је учитељица питала шта би она одрецитовала. Рече да се зове Јелена, устаде и без грешке одрецитова песму «Ау што је школа згодна», седе и погледа ме. То је моменат када сам стекао своју прву љубав. Брзо је окренула главу од мене и високо подигла прћасти носић и потпуно ме дотукла. Мало је рећи да сам се тада заљубио....тачније је било ЗАБЛЕНТАВИО...

Док сам ја студирао Јеленине кикице, учитељица је ставила прст на уста и показала нам да будемо тихи. На прстима је пришла једном дечаку, који је спустивши главу на положене шаке спавао на свом првом часу у првом разреду. Било је после подне и било је вруће...Учитељица га је помиловала по коси и нежно позвала по имену: « Дејане...пиле мало пробуди се.»

«Пиле» је отворило очи, а ми смо праснули у смех. Када је «пиле» постало «певац», често смо се смејали сећајући се овог догађаја...

Наредних месеци моја «прва љубав» је цветала. Јелена ми се редовно плезила, јурила на великом одмору, стизала ме и тукла по леђима јер сам је због нечег задиркивао, поносно окретала главу од мене када би нам се погледи случајно срели, редовно ме тужакала код учитељице...У сваком случају права идила. Ја сам знао да то све ради из превелике љубави према мени. Старији брат ми је рекао да је све боље него да те девојке не примећују. Чак ми је једном забола врх оловке у надланицу када сам покушао без питања да позајмим њену гумицу...

И таман када сам помислио да ћемо живети «срећно до краја живота» десила се катастрофа. У року од само неколико дана, захваљујући мојим ревносним родитељима, прошао сам контроле више дечјих лекара, јер су желели да сазнају да ли им се син развија како треба. Резултат...обавезно ношење горње протезе, доње протезе и наочара за вид са великим и дебелим црним оквиром!!! Ако се томе још дода да ми је у глави фалило пар млечних зуба мислим да је јасно «нашта сам личио» у тој комбинацији.

Немајући куд, појавио сам се у школи «такав» и оно што је уследило било је неминовно....Другари су почели да ме задиркују, а у томе је предњачила Јелена. Какве ми је све грозне надимке давала! Љубав се распршила као балон од сапунице. Престао сам да је волим брже него што сам је заволео, само што је тај престанак баш болео...

Наочаре сам скинуо после пар месеци, доњу протезу на почетку, а горњу на крају другог разреда, јер је зубар рекао да је престала потреба да их носим. Са том разликом што горњу нисам само скинуо него сам је са задовољством изгазио у сред школског дворишта. Другари су одавно престали да ме задиркују, али ја нисам заборавио ко је био узрок томе...

А Јелена? И даље је била лепа и паметна и окрутна према дечацима. У 4. разреду ми је написала у једном писамцету да јој се јако свиђам, али сам га ја на њене очи поцепао и бацио....Нисам био љут....био сам пресрећан....јер сам прилику да то урадим са њеним писмом,чекао скоро три године...

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

'98godina proslog veka:roll: moja sestra od strica dosla iz Kanade i pocela da izlazi samnom i ja je upoznam sa mojim drugom i ljubav plane ko sibica :trep:

Stric koji nikad nije dosao u Srbiju,otkad je otisao('77godine,iz straha od aviJona:lol:)dolece mrtav pijan:hahaha: na veridbu.Posle veridbe moj tata organizuje rucak za celu familiju...Tetke,strine,tece,stricevi,svi u nekom extra raspolozenju,jer se godinama nisu ovako skupili...Zivot ih je po svetu razbacao i jako malo prilika je bilo za okupljanje ovako cele porodice...

Mi mladji se gubimo po dvoristu,neko trazi ovo,neko ono i mene moj teca zove da mu pomognem da sece jagnje...Odlazimo u podrum,a tetak vec spremio plan,kako ce kome i sta da servira na tanjir:lol:

"Ovo odnesi ispred strica Radomira" i daje mi tanjir sa glavom od jagnjeta u cijim ustima je jabuka :lol:

"Ovo pred strica Pega"(mladinog oca)i daje mi tanjir sa "belim bubrezima":hahaha:

Nosim ja ona dva tanjira i smisljam sta da kazem,jer ne ide da se nista ne kaze :kez:

"Cika Radomire,ovo je za Vas,kao glavu porodice,a ovo je cika Pego za vas jer ste dobili zeta":hahaha:

Keva oce da propadne u zemlju od stida,a ja :neznam:

Vec pod uticajem domaceg soka od sljiva:kez: stric Pego pocinje da prica kako je upoznao moju kevu na stanici kad je prvi put dolazila u tatin grad na docek Nove godine...

Moj cale se napio i zaboravio da treba da je saceka i igrom slucaja se stric zatekao na stanici kad je mama sisla s'voza...Unezverena u stranom gradu,ne poznaje nikoga,a cale je ne ceka,prisla je mom stricu i pitala ga dal poznaje Draga K*******,i stric kaze"A koja si pa sad ti?"I mama se predstavi"Ja sam Radmila Rakidzija"A stric misleci da se ona zeza,odgovori joj"Ja sam Predrag Dzibronja":hahaha:

I dan danas ga moja majka zove Dzibronja :lol:

Onda se nas prvi komsija,inace kumovi nasi nadovezuju na pricu da je majka kad je pocela da radi imala slicnu situaciju sa nasim zetom prilikom upoznavanja...Dosao zet u maminu firmu da osigura auto i kaze njemu mama:Rakidzija"on odgovara:"Pijano":blink:

Keva pogleda u naseg kuma koji je dosao sa njim i kaze:"Opet me zezate zbog prezimena?":blink::hahaha:

E sad znate kako je meni koja imam vise prezimena,a isla u skolu gde su nastavnici polupismeni bili i prozivali me VISKI:uzbud:

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Od prvog dana škole najviše vremena sam provodio sa Milanom , Mišom i Dekijem. Brzo smo postali nerazdvojni drugovi tako da je to i učiteljica primetila, a kako smo joj bili dragi prozvala nas je « moja četiri musketara ». Bili smo njeni musketari...u početku nismo znali “šta smo to zapravo mi" dok nam učiteljica jednog dana nije svima kao domaći zadatak zadala da u nedelju posle podne pogledamo film “Tri musketara”. Kada smo u ponedeljak došli u školu nas četvorica smo se pravili važni, zbog grupnog nadimka koji nam je ušiteljica nadenula, mada nam nije bilo jasno zašto u naslovu filma nema četvrtog musketara I naravno sledeća tri dana smo se prepirali oko toga ko će biti D’Artanjan…jer smo shvatili da je ipak on onaj najbolji I najveštiji… I najlepši… I jednom rečju najbolji. Četvrtog dana smo položili prvi veliki ispit drugarstva jer smo shvatili da je ipak najvažnije da zapamtimo I koristimo pozdrav koji su musketari koristili…”Svi za jednog jedan za sve….”

Takvi… hrabri, složni I nošeni idejom zajedništva učiteljici smo pomagali oko svega što je trebalo….ispremeštati klupe u učionici za neku posebnu priliku, pregurati klavir iz kabineta muzičkog u salu za priredbe, preneti kofere pune nošnji za njenu folklornu sekciju ( u kojoj su igrale samo devojčice jer je nas dečake bilo sramota, pa samim tim nije imao ko da im prenosi kofere)…sve u svemu bili smo joj deca od poverenja za sve bitno što se dešavalo u odeljenju I školi a što je bilo u “opisu njenog posla”.

Deki je bio prostodušan I iskren dečak sa neverovatno razvijenim osećajem za pravdu. I zbog toga je zasluživao više od svih nas da bude “musketar”. Puno puta je upao u nevolju samo zato što nije mogao da prećuti kada uoči nepravdu I zbog toga često “izvlačio deblji kraj” ali nikada u toj borbi nije posustajao.

U pomenutoj folklornoj sekciji koju je vodila naša učiteljica postojala je jedna devojčica koja je posebno interesovala Dekija. Ja sam kao mnogo “iskusniji” u ljubavnim pitanjima shvatio da se Deki po prvi put u životu zaljubio. Takođe sam znao da sve prve ljubavi imaju tužan kraj….ali već je bilo kasno da sa tim upoznajem mog druga….zaljubljenog musketara…

Dekiju se Svetlana dopala na prvi pogled…Ustvari, malo je reći dopala.Zaljubio se kada je prvi put ugledao. Bili smo treći razred, u istoj školi, ali različita odeljenja. U tim godinama nije moguće upoznati odmah svu decu iz iste generacije. U prvom razredu upoznaješ drugove iz odeljenja i Dekiju su se dopadale devojčice sa kojima je delio istu učionicu. Tek kada je malo porastao počeo je da se druži sa drugarima iz susednih odeljenja i da primećuje njihove drugarice.

Svetlana je bila devojčurak crne kose i očiju, vrcavog pogleda, uvek lepo obučena i doterana. Po ponašanju je bila GLAVNA u društvu i nije čudo što je Dekiju zapala za oko.

Prvih nedelja ju je samo posmatrao za vreme odmora, i pokušavao da joj skrene pažnju na sebe. Prolazeći pored nje glasnije bi govorio, ponekad pogledao u oči ili bi se višeo “muvao” oko drugara iz njenog razreda. Činilo mu se da ni ona nije ravnodušna.

Stanovala je u našem naselju, u osmospratnoj zgradi i to baš na osmom spratu. Nije mu bilo teško da sazna koja je terasa njena. Kako je baš počelo proleće primetio je da ona vrlo često boravi na toj istoj terasi i provodi vreme posmatrajući školsko dvorište koje je bilo vrlo blizu. Od njenih najboljih drugarica je saznao da joj roditelji brane da bude napolju dok su na poslu i da zbog toga voli da posmatra decu sa terase.

Počeo je da se igra samo u onim delovima dvorišta za koje je znao da se mogu videti sa njene terase. U momentu kada bi je ugledao, kako radoznalo gleda u pravcu dvorišta, postajao bi najpožrtvovaniji igrač na terenu, iako i nije bio baš talentovan za fudbal. Sve je činio kako bi skrenuo pažnju na sebe. I činilo mu se da mu to uspeva, jer kako su prolazili dani primetio je da ga Svetlana svakodnevno posmatra sa terase.

Kada bi njegova simpatija posle podne izašla napolje, nije imao hrabrosti da priđe društvu u kome se ona igrala jer je za to bio isuviše stidljiv.

Rešio je da proba obilaznim putem. Od nekih odraslih je čuo da se do srca simpatije najbolje stiže preko njene najbolje drugarice. Kako u najbolju drugaricu nije bio zaljubljen i kako je ona srećom stanovala u njegovom soliteru, rešio je da pokuša. Ljilju je znao od predškolskog uzrasta i često su se igrali zajedno u dvorištu. Jednom prilikom joj reče:

“Znaš Ljiljo, meni se sviđa Svetlana”. Nije znao šta bi još rekao pa je zaćutao. Ljilja je bila vrlo radoznala devojčica I odmah ga je zasula pitanjima:” Stvarno…? Od kada…? Koliko ti se sviđa…..?” Jedva je izustio samo jednu reč:” Mnogo….”

Ljilja mu je obećala da će preneti Svetlani to što joj je rekao…

Prolazili su dani, a Ljilja nije donosila odgovor. Kada ju je pitao da li je prenela poruku odgovorila mu je da jeste, ali da Svetlana nije ništa rekla. Osim što je Ljilja bila veoma radoznala devojčica, bila je i veoma brbljiva tako da su tu Dekijevu tajnu veoma brzo saznali i treće jedan i treće četiri.

Za njega su nastupili teški dani. Odgovor od Svetlane nije imao, a zavitlavali su ga mnogi. Sve bi to lako podneo da je znao da joj se sviđa makar malo. Ali odgovora i dalje nije bilo. Ljilju nije smeo da pita, a neizvesnost ga je mučila, mada je naslućivao odgovor.

Tada smo u akciju stupili mi...njegovi najbolji drugovi, jer tu je sada trebalo postupiti po onome « Svi za jednog jedan za sve i pomoći drugu... Bilo nam je žao Dekija koji je stvarno bio po prvi put u životu zaljubjen.

Jedne večeri Milan, Miša i ja smo prišli društvu u kome se igrala Svetlana i pitali je kako može da bude tako okrutna i da makar malo ne voli našeg druga, koji je tako dobar, pošten i sjajan drug. Svetlana se pravila važna i nije htela ništa da nam odgovori okružena najboljim drugaricama. Onda smo napravili najveću grešku. U želji da joj objasnimo koliko se Dekiju dopada, rekli smo joj kako je sve svoje sveske ispisao njenim imenom, što jeste bila istina, ali nikako to nije smela znati. Namere su nam bile najbolje, ali …

Svetlana je ponosno podigla glavu i rekla nam:” Kažite mu da ću mu odgovor dati sutra.” Otrčali smo do Dekija i saopštili mu ovu novost naivno verujući da ta Svetlanina poruka obećava nešto « dobro » po njega. Životna škola za prave musketare je bila mnogo teža nego što smo i mogli da pretpostavimo...

Dekija je obasjala nada da je možda njegovim patnjama kraj i te večeri je vrlo teško zaspao.

Sutradan je iščekivao odgovor i ponadao se da će ga dobiti od svuda prisutna Ljilje, kada je u školskom dvorištu za vreme odmora primetio kako mu se približava. Umesto odgovora, ona mu ćušnu ceduljicu u ruku i reče:” Svetlana je rekla da će te voleti ako uspeš da otkriješ šta ovde piše”. Deki je zbunjeno uzeo papirić i otvorio ga. Na papiru su bile nacrtane šifre potpuno nerazumljivog oblika….Šifru nismo mogli da rešimo ni sva šetvorica zajedno…pa čak ni Milan koji je bio najbolji matematičar u razredu sa diplomom prvoplasiranog na školskom takmičenju….

U tom momentu Deki je bio spreman da sve što je imao od svog dečačkog blaga u džepovima da za tumačenje tog pisma…I najdraži kliker troperac I sličicu jedinog fudbalera koji mu je falio da popuni album svetskog prvenstva….ali uzalud… Zaljubljen i zbunjen nije shvatao zašto se Svetlana tako surovo igra njegovim zaljubljenim srcem. Bila je to najveća nepravda koju je on do tada osetio u svom životu….

Razočaran, odustao je od daljih pokušaja i rekao Ljilji da ne zna šta piše na papirićima….

Prošlo je nekoliko nedelja dok nije uspeo da umiri svoja osećanja. Prestao je da obraća pažnju na Svetlanu…

…Na samom kraju školske godine, jednog toplog popodneva stvori se ispred njega Ljilja.” Imam nešto da ti kažem”, reče,” danas mi je Svetlana rekla kako si sladak i da joj se čini da joj se sviđaš…”

U prvi mah mu toplina razneži srce skoro zaboravljenim osećanjem zaljubljenosti, ali iz dubine njegovog bića krenu plima bolnih uspomena. Obrazi mu se zarumeneše i ne reče ništa. Ostavio je Ljilju začuđenu,otvorenih usta jer je bila sigurna da će dobiti odgovor vredan njenog radoznalog srca.

I šta je bilo na kraju priče? Svetlana je pokušavala da preko drugarica skrene Dekijevu pažnju, ali je bilo prekasno. Ljubav je ljubav...ali pravda je pravda...pa makar zakasnela....

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Bicu malo kraca ..msm covece koliko teksta! Svaka cast,al mene malo mrzi :) . No secam se da sam organizovala klince da beremo ringlove i prodajemo penzionerima...naravno niko od penzionera to nece kupiti,posle smo se gadjali i jeli :) ....potom se secam da sam pravila male blokcice za 1,5din i prodavala na pijaci...kada me je mama uhvatila sta radim,propao posao. Taada sam shvatila da mi i nije bas vreme za trgovinu :hahaha: ...ma bilo je svega.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

I deo

U našoj maloj musketarskoj družini Miša je bio sve ono što bi svaki dečak poželeo...pametan, spretan, odličan fudbaler i košarkaš....istina je da smo dosta dugo pamtili ono njegovo plakanje ispred učionice na samom početku prvog razreda, a još duže da je sa njim u učionicu ceo septembar mesec ulazila i njegova baka (jer to je bio Mišin uslov roditeljima da bi uopšte ušao u učionicu).Osim što je ulazila, baka je i ostajala na svim časovima i to sedeći u poslednjoj klupi do vrata učionice. U početku je samo sedela i slušala šta se događa a onda joj je posle nekoliko dana to postalo dosadno pa je počela u školu da donosi i svesku i da piše i crta isto što i mi prvaci....Učiteljica joj je predložila da donese neko pletivo ili hekleraj, vez....ali joj je baka vrlo izričito rekla da to može da radi ikod kuće i da bi ona radije nešto obnovila od znanja stečenog negde između dva svetska rata...Zamislite baku koja ponovo uči šta je « tanka kosa » ili « uspravna debela »linija.....Kako nas je sve vrlo brzo upoznala i zapamtila imena, na velikom odmoru nas je čuvala zajedno sa našom učiteljicom i opominjala kada bi preterali sa jurcanjem po dvorištu.... Čak je nekoliko puta kod kuće pre polaska u školu mesila kiflice sa sirom, krofne ili uštipke i donosila nam svima za užinu...Zavoleli smo i mi Mišinu baku i postalo nam je sasvim normalno da bude tu...sa nama....A onda se krajem septembra toliko uživela u ulogu člana našeg odeljenja da je jednom prilikom podigla dva prsta u iskrenoj želji da odgovori na učiteljičino pitanje....To je i za nas decu bilo previše, pa smo se od srca glasno nasmejali i u sekundi uspeli ono što naš školski psiholog nije u čitavih mesec dana razgovora sa Mišinim roditeljima i Mišom o navodnoj njegovoj prevelikoj vezanosti za porodicu...A Miša je ustvari samo bio maženi i paženi jedinac...muško...u celoj familiji i sa mamine i tatine strane....jer su se u njihovim familijama rađale samo devojčice....Miša je u porodici bio surovi tiranin....

A mi smo rešili problem sa bakinim prisustvom časovima....Kada smo se nasmejali bakinom podizanju ruke Miša se toliko posramio da je kući došao rešen da od sutrašnjeg dana baka ne mora da sedi u učionici...i ne samo to....već da može sedeti i čekati ga u školskom dvorištu na klupi....Odahnula je učiteljica, odahnuo je školski psiholog....baki je bilo žao jer se navikla na sve nas, a jedino smi mi Mišini drugovi iz odeljenja bili srećni jer smo znali da će nas i dalje na odmoru čekati ukusni bakini kolači i peciva. Ali je Miši dugo ostao nadimak...bakino unuče...

U školi je Miša brzo stekao pozicije « vođe » Odličan đak, kapiten fudbalskog tima odeljenja, odličan hvatač u igri « Izmedju dve vatre », dobar drug koji nikada nije nikoga uvredio...Bio je zanimljiv devojčicama, ali nije obraćao pažnju na njih. Na proslavama rođendana ili na igrankama na rekreativnoj nastavi nikada niko nije uspeo da ga nagovori da zapleše sa nekom drugaricom....A one su zbog toga još više « ludele « za njim. Priznajem bio sam ponekad ljubomoran na njega , ali srećom ona musketarska čast bi uvek nadjačala tu ljubomoru...Zaboravih da dodam da je Miša imao zelene oči....ne znam zašto je to bitno ali se sećam da su devojčice to često komentarisale....

Vremenom su ga devojčice prihvatile takvog i prestale da mu dosadjuju...a onda se u četvrtom razredu desilo....

Jutro je bilo hladno i snežno. Pospani smo lagano ulazili u učionicu. Sneg koji je padao se odmah pretvarao u vodu, tako da mu se nismo mnogo radovali. Spremili smo knjige za prvi čas i čekali učiteljicu.

I Miši se spavalo, pa je pokušao da se malo rasani prebrojavanjem sličica fudbalera koje je nosio u džepu i od kojih se nije odvajao. Ponosno nam je pokazivao da se njegova zbirka obogatila tokom par poslednjih dana i da će vrlo uskoro moći da popuni ceo album. Zanesen u brojanje nije primetio učiteljicu koja je ušla u učionicu. Ustao je da je pozdravi poslednji i tek onda primetio da učiteljica nije sama.

“Drago moje IV-1 imam čast da vas upoznam sa vašom novom drugaricom. Zove se Saška, dolazi nam iz druge škole i nimalo joj nije lako jer vas ne poznaje. U staroj školi je ostavila divnog učitelja i 30 sjajnih drugara. Ali ja znam da ćete vi učiniti sve da se ona kod nas oseća prijatno”.

U tih nekoliko sekundi Saška je izazvala punu pažnju celog odeljenja. Neke devojčice su je ispitivački posmatrale, pokušavajući da utvrde da li može da im ugrozi stečene pozicije u odeljenju. Maju, Ivanu i Miru je zanimalo kako igra Između 4 vatre, jer bi im dobro došao neko ko dobro hvata loptu, u predstojećim utakmicama sa IV-2. Dečaci su primetili da ima plave oči i gustu crnu kosu…

Miša, koji je poslednji ustao, je ostao “zaleđen” . Istog momenta je shvatio šta znači zaljubiti se “na prvi pogled”. Kao da ga je usred hladnog zimskog dana obasjao zrak toplog sunca…Zrak je stizao pravo iz Saškinog osmeha… iz plavih očiju… iz rupica na obrazima koje je vešto krila….Ma nije ni bilo bitno odakle…Miša do tada nikad nije osetio nešto slično i bio je potpuno zbunjen.

Za to vreme učiteljica je pričala o tome kakav je đak Saška bila u staroj školi, ali Miša od toga ništa nije ni čuo ni razumeo. Saška je stidljivo gledala više u pod nego po učionici, i sigurno da je bila veoma zbunjena i pod velikom tremom.

Dok je Miša pokušavao da shvati šta mu se dešava, čuo je kao iz daljine učiteljičin glas:” Predlažem da Saška sedne pored Miše, jer mislim da će joj on najbolje pomoći da se uklopi u naš način rada. Mišo, molim te budi pravi kavaljer i drug i pomozi novoj drugarici”.

Učiteljičina odluka nije bila ništa neobično u našem odeljenju, jer od prvog dana prvog razreda, u klupama smo sedeli, kao parovi , dečaci i devojčice. Na taj način smo se bolje upoznavali i lepše družili . Devojčice su sa nama igrale fudbal, a mi sa njima lastiš.

Miša je sedeo sam nekoliko nedelja jer se Vesna preselila sa roditeljima u drugi kraj grada, pa je samim tim morala da promeni i školu. Vesna je bila sjajan drugar i po mnogo čemu neobična devojčica. Igrala je košarku i fudbal bolje od većine dečaka, volela je i da se druži sa dečacima jer, kako je sama govorila:” Dečaci su mnogo jednostavniji za druženje od devojčica. Ne ogovaraju jedan drugoga, ako se danas posvađaju, sutra se pomire…”

Sa takvom drugaricom je bilo uživanje deliti klupu…A šta sad!? Miši se grlo osušilo i nije mogao reč da progovori.

Saška je sela pored njega i izvadila knjige na sto. Način na koji je to uradila, veoma pažljivo i uredno, prelepo uvijene knjige i sveske, i miris njene kose koji je ličio na miris dalekog proleća, su Miši potvrdili da ga čekaju teški dani…

Zima je prolazila i mi smo brzo prihvatili Sašku. Pokazalo se da je ona jedna veoma dobra, jednostavna i zanimljiva devojčica. Prošla je bez problema testove drugarstva koje smo joj postavili ( podela užine, čuvanje tajni, pomoć oko domaćeg zadatka). Miša i ona su se veoma lepo slagali sedeći u istoj klupi. Miši se Saška i dalje veoma dopadala i videlo se da je zaljubljen. Naravno da to nije mogao dugo da čuva kao tajnu i vrlo brzo su na tabli za vreme velikog odmora počela da se pojavljuju nacrtana srca probodena amorovom strelom na kojima je pisalo Miša+Saška. Miša se nije branio od zavitlavanja, jer je znao da ga nećemo ostaviti na miru, a i prijalo mu je, jer on sam nije znao kako bi to Saški rekao.

Ona je ćutala i samo bi joj se zacrveneli obrazi.

A onda je jednog dana brzo gurnula papirić prema Miši ,na njegov deo klupe, na kome je njenim rukopisom pisalo Saška+ Miša….

I to je bilo to…Oboje su bili presrećni jer su znali da se jedno drugom dopadaju, i uživali su u svom druženju, u učionici, u dvorištu…

Proleće nam je donelo veliko uzbuđenje i radost. Krajem maja putovali smo na Taru, gde nam je škola organizovala rekreativnu nastavu. Mesecima pre polaska počeli su dogovori ko će sa kim u sobu, ko će biti izabran u prvi tim odeljenja, šta će ko poneti od rekvizita, garderobe i sl. Uživali smo u tim dogovorima isto kao I u samom putovanju I boravku.

Miša se pored svega posebno radovao što će imati priliku da se više druži i sa Saškom u tim posebnim i zanimljivim danima. Ali mučilo ga je jedno pitanje. Želeo je da Saški pokaže koliko mu se sviđa time što će učiniti za nju nešto što niko u odeljenju nikada nije uradio za svoju simpatiju. Musketari su se okupili za vreme jednog velikog odmora da razmotre šta bi to moglo biti…Mesto za takve važne stvari I odluke je bilo pod jednom lipom na sasvim drugom kraju dvorišta od onog gde su se sva deca igrala….kada nam je Miša rekao šta bi želeo da učini prvi se javio Deki: “Najbolje bi bilo da joj kupiš neki lančić ili privezak to devojčice vole…” Milan , Miša I ja smo ismejali njegov predlog jer nam je to izgledalo kao “davanje para za ljubav”….Milan je predložio da Miša Saški kaže da je voli pred njenim drugaricama…ali onako jasno I glasno…da svi čuju…Miši se to nije dopalo….Dugo smo ćutali neznajući kako da pomognemo drugu kada je meni palo napamet nešto zanimljivo….”Pre nekoliko dana sam prisluškivao razgovor moje sestre sa njenom drugaricom.Šaputale su u sobi nešto oko dečaka koji ima se dopadaju I drugarica je rekla da je dugo iščekivala kada će je njen dečko poljubiti I da se to desilo pre neki dan…I kako je ona sada sigurna da mu se dopada…..” Ove moje reči su delovale čudno na Mišu I kao da su mu oči zasvetlucale na momenat…Sva četvorica smo se slošili da je poljubac najbolji način da nekome pokažeš koliko ti se dopada I da TO niko nikada do sada nije imao hrabrosti da uradi…Kako nismo znali šta da posavetujemo Mišu kako to I kada da izvede, rešili smo da posle škole potražimo pomoć od Dekijevog starijeg brata koji nama bio ono što je mamama bilo čitanje rubrike “draga Saveta” po raznim ženskim časopisima. Njega smo pitali kada god nam nešto nije bilo jasno iz “predmeta” devojčice…Bio je 7 godina stariji od nas I SVE smo mu verovali….

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

II deo

Odgovor smo dobili odmah po postavljenom pitanju koje je glasilo: “Kako poljubiti devojčicu a da te ne bude sramota?”

“Prva stvar ljubavnici”, zadirkivao nas je Dejanov brat, “nema tu sramota me je…devojčice ne vole neodlučne I stidne…one vole da si odlučno muško koje zna šta hoće!”Sve vreme dok je to govorio on se smeškao, a mi smo samo klimali glavom I već postajali I odlučni I oni koji znaju šta hoće…”Morate biti spremni na svakojaka snalaženja kada su one u pitanju…jer su devojke I spretnije I mudrije od nas”, nastavi naš veliki prijatelj.Ovo poslednje nam nije baš bilo jasno…kako su to one spretnije, ali nismo stigli da razmišljamo o toj dilemu jer je usledio tačan recept za prvi poljubac.

“Reci joj da hoćeš nešto važno da joj šapneš i kada se ona nagne a ti CMOK! Pravo u obraz koji ti je sama namestila… I gotovo….A posle vidi kako ćeš da se pravdaš ako se požali učiteljici”

Savet je bio tako dobar I jednostavan da je bio savršen. Miša je odlučio da će baš tako I učiniti jednog od dana koje budemo proveli na Tari.

Čim je vozač autobusa krenuo I mi još jednom mahnuli roditeljima koji su nas pratili na put počelo je uđivanje u putovanju. Već smo imali iskustva sa rekreativnom nastavom iz prethodna tri razreda tako da smo bili rešeni da se dobro provedemo.

I dok su mame I tate brinule da li smo gladni, da li nam je hladno, da li nam nedostaju mi smo uživali u svakom novom danu…

A ti isti dani su na Tari prolazili kao na traci, a Miša nikako da ispuni svoj tajni plan. Šestog dana boravka sudbina ga je milo pogledala. U sred igranja žmurke na poljani, potpuni nenadano, dok smo se svi negde posakrivali, on i Saška ostadoše sami.Ali ne potpunio…Milan je virio iza jednog žbuna I ono što je čuo I video nebrojeno puta je ispričao ostatku odeljenja do kraja dana…Videlo se da je Miša shvatio da je to dugo očekivani momenat….Progutao je knedlu i kao nehajno rekao Saški: “Moram nešto važno da ti šapnem”. Saška ga pogleda i reče:” Hajde”, i spretnim potezom ruke skloni kosu sa uha. Nagnu se prema Miši i… otvori se slobodan prostor na njenom rumenom licu. Miša udahnu vazduh, zažmuri i poljubi je….Puče poljubac kao grom usred planine, zaiskriše mu varnice pred očima od uzbuđenja, a srce mu se pope do grla.

Naglo se okrete i poče da trči, tj. bolje reći beži, koliko ga noge nose u pravcu hotela u kome smo bili smešteni. Utrča u sobu i zavuče se pod ćebe. Srce mu je još lupalo, što od trčanja što od sreće. Celo poslepodne nije smeo da proviri iz sobe.

Milanovom zaslugom i spretnošću da se nađe na pravom mestu u pravo vreme i njegovim prepričavanjem ovaj događaj je postao događaj dana...Deo Mišine i Saškine slave uzeo je i Milan jer nije nikome dozvoljavao da priča o tom poljupcu bez njegovog prisustva a da bi bio iznova zanimljiv priči je dodavao uvek neki novi detalj.....Sutradan je događaj izgledao kao ljubavni film...Kao da je Miša poljubio Sašku 26 puta i kao da je to bilo « filmski ».... Saška se nije zbog tih priča ljutila, čak je bila ponosna što je Miša to smislio i izveo samo zbog nje....Poslednje večeri na igranci Miša je pozvao Sašku na ples i po pogledima ostalih devojčica u razredu se videlo da su još uvek zaljubljene u Mišu....bakino unuče...

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Dok sam naglavačke visio na visini od 4-5 metara, čudio sam se kako to da se uopšte ne plašim. Verovatno nisam shvatao šta mi se dešava… Razmišljao sam o tome kako sam uspeo da se uvalim u ovu situaciju i kako ću da se opravdam pred nastavnicom. Ispod mene je bila padina prekrivena snegom, oko mene drugari glava podignutih uvis prema meni, i nastavnica Vera otvorenih usta zanemela od brige. Visio sam zakačen nogom za stolicu dvosed žičare dok me je lagani vetar ljuljuškao…Prvi put na skijanju, prvi put na žičari, prvi put u životnoj opasnosti….

Vera i Slavko su bili omiljeni u našoj školi. Ona je predavala fizičko, što joj je odmah bio veliki plus, a on je bio njen muž. Zajedno su organizovali letovanja i zimovanja za učenike. Tokom nekoliko godina sa njima smo proveli puno lepih dana kako na moru tako i na planinini , na skijanju. Umeli su da budu strogi kada je potrebno, ali ipravi drugari. Zbog te osobine smo ih voleli i slušali. Mnogi od nas su zahvaljujući njihovom trudu proplivali, ili proskijali.

Ja sam bio jedan od redovnih putnika od svog trećeg razreda. Neke od najlepših uspomena nosim sa tih putovanja, jer smo se sjajno družili i zabavljali. Često mi se dešavalo, da mi je kada se vratim kući, potrebno nekoliko dana da shvatim da je čarolija putovanja završena. Tada sam slagao sličice uspomena u glavi i spremao se za novo zimovanje ili letovanje.

U jesen, šestog razreda, nastavnica Vera nas je pozvala u svoj kabinet i rekla:” Ove zime u januaru Slavko i ja vas vodimo na skijanje u Bugarsku. Prijavite se što pre!”

Do tada sam probao da “skijam” samo na polomljenim delovim plastičnih gajbi, što je bilo i više nego dovoljno obzirom na brdovitost Novog Beograda. Moj najbolji drug Milan je već skijao po Jahorini tako da je odmah počeo sa teorijskom obukom:

”Ma to je lako…namestiš skije ovako…noge ovako i štapove tako…i kreneš”.

Iako mi je bio najbolji drug, i iako je sjajno igrao košarku i baš on me naučio neke od najboljih finti, nisam verovao da je to tako lako. Nekoliko dana pred put Vera je organizovala kratku obuku za nas početnike u školskom dvorištu ( ravnom kao tiganj za palačinke) I mi smo se ozbiljno pripremali za izazove bugarskih planina.

Bilo kako bilo, oprema je za mene i meni slične, koji prvi put staju na skije, nabavljena po “povoljnoj ceni” uz pomoć snalažljivog Slavka, i krenusmo u Bugarsku,na planinu Vitošu…

Prvog dana smo se mi početnici naravno lomatali, na gotovo ravnoj padini koja nam je izgledala kao najstrmija ravan koju nam je na času matematike predstavila nastavnica Koviljka. Bilo mi je dosadno i zavideo sam Milanu i drugarima koji su pored nas zujali dole – gore. Dole, lagano na skijama, a gore elegantno- žičarom. Usput su, onako nonšalantno, zavitlavali nas početnike, pošto su prethodno naglo zakočili skijama, tako da sneg zapršti visoko, baš pored najlepše drugarice u našoj grupi. Nisam po prirodi bio avanturista, ali strpljenja nisam imao…. Želeo sam da odmah, drugog dana boravka, budem kao ONI. Uveče, po povratku u sobu, saopštio sam Milanu da sutra idem sa njima na žičaru. Pokušao je da me odgovori od tog nesmotrenog I opasnog plana, plašio me Verom i kako će me kazniti kada sazna….ali ja sam bio uporan.Plan je u toku večeri bio skovan. Kada nam Vera da “slobodno” posle završenog časa i ode na topao čaj, spuštamo se do početne stanice dvoseda, sedamo na stolice i neprimećeni silazimo sa žičare, tu na međustanici, gde nam je inače i bilo stalno zborno mesto. O nastavku vožnje prema vrhu nisam ni razmišljao, ali sam morao da pokažem drugarima, a i “onoj najlepšoj” da i ja umem da skijam…Ni sanjao nisam da će mi sutrašnji dan doneti jedan od najdramatičnijih trenutaka u životu….Pa ako je I zbog “najlepše” mnogo je….

Sutradan je sve bilo kako smo i isplanirali. Vera ode da pije čaj, a mi neprimećeni odosmo nizbrdo. Padao sam i ustajao…padao i ustajao… i u jednom komadu stigao do početne stanice. Pažljivo sam prostudirao postupak sedanja na stolicu i uz par Milanovih saveta, eto nas dvojice, vozimo se lagano ka međustanici. Bio sam ponosan na sebe…sve dok približavajući se mestu na kome je trebalo da siđemo, ne ugledah Slavka, Verinog muža, koji je čekao stolicu za vožnju ka vrhu. Vera jeste pila čaj, ali na Slavka smo zaboravili… Da stvar bude gora po mene, on je prvi mene ugledao…Na samom prilazu mestu za silazak, začuh njegov ljutit glas:”Pa da li si ti normalan….?”

Potpuno smeten obrtom situacije, pokušavam da je kontrolišem. Gledam Milana… Spušta noge na podlogu… stolica ga lagano gura… i on polako odskija niz blagu padinu… “Pa da, tako ću i ja…!”, pomislih. Leva, desna, leva i….osetih kako gubim ravnotežu. Stadoh sam sam sebi desnom na levu skiju, i padoh na levo rame, a desna noga se podiže uvis i zajedno sa skijom ulete u stolicu pod naslon za ruku… Stolica je nastavila svojim putem, a ja sa njom zakačen…Poleteo sam napred, i uvis onako kako je stolica nastavila, prateći žicu. Ne shvatajući šta mi se dešava nekoliko sekundi sam putovao kroz vazduh dok dežurni u kućici pored žičare nije stisnuo dugme STOP. Stade stolica, a sa njom i ja…

Vetar me je lagano ljuljuškao, a ja sam proučavao situaciju…potpuno nesvestan onoga što mi se događa… Noga, do pola zakačena u stolici. Ne mogu ni da je pomerim niti da bilo šta učinim ...Glasovi ispod mene viču da ne mrdam i da mirujem. Bugari, koji rade na stazi rastrčali se da nađu što duže merdevine. U tom teškom momentu, primećujem da na susednoj žičari, iako je velika gužva stolice polaze prazne. Razlog sam bio JA.

Ljudi koji su čekali red nisu želeli da propuste razrešenje ove neobične situacije. Sve glave su bile okrenute ka meni, a stolice su odlazile prazne. Čak mi se učinilo i da su neki od njih nameštali fotoaparate, sa željom da me slikaju. Nije mi baš bilo do osmeha.

Posle par minuta stigoše merdevine,zabodoše ih u sneg,pope se jedan momak i oslobodi mi nogu iz zamke. Spustiše me lagano na zemlju i proveriše da li ima preloma. Nije ga bilo….

Kada sam ustao celo telo mi uhvati drhtavica, a suze same krenuše. Stolice se napuniše skijašima, Bugari sklepaše merdevine, a Vera i Slavko sedoše u sneg bez reči.

Sledeća tri dana sam se samo sankao, a od moje avanture nisam imao nikakvu korist. Vera me je dobro izgrdila i kaznila. A najlepša drugarica iz moje grupe početnika je smatrala moju avanturu potpuno nezanimljivom, i vreme provodila sa Perom koji se sa vrha spuštao kao vetar u ludačkom slalomu….

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Proleće je konačno stiglo. Dočekali smo ga željni i nestrpljivi. Bilo nam je dosta snega, vetra i hladnoće. Mamili su nas sportski tereni…

Postojao je još jedan razlog našem nestrpljenju. Osećali smo se dovoljno odraslim da počnemo da upoznajemo neke delove grada o kojima su nam pričali stariji drugovi. Jedva smo čekali da, bez pratnje roditelja, provedemo dan na Adi, Kalemegdanu ili na obali Dunava…

U toku aprila i maja postali smo redovni posetioci beogradske tvrđave. Pentrali bi se po topovima iz svetskih ratova i “pobeđivali” i Turke i Nemce. “Osvajali” bi tvrđavu preko najstrmijih zidova, a ipak plašili mračnih rupa u njenim tajanstvenim prolazima. Sa vrhova zidina bi posmatrali treninge košarkaša Zvezde, naših vršnjaka, i upoređivali svoje znanje sa njihovim. i uvek bi neko od nas rekao: “Ma, nemaju pojma!”

Nikada do tada sladoled nije bio slađi, ni kokice ukusnije nego tog proleća na Kalemegdanu…

U junu mesecu smo već bili iskusni poznavaoci tvrđave i počeli smo malo više da obraćamo pažnju na ostale posetioce…Naročito na devojčice. Izgledale su nam nekako lepše nego drugarice iz našeg kraja…Šta sve nismo radili da bi im skrenuli pažnju. “Hvatali” veverice po drveću, uskakali i iskakali iz turističkog vozića, hodali po ivicama drvenih mostova…Ako bi nas primetile, našoj sreći nije bilo kraja.

Jedne subote, “četvorica veličanstvenih”, Milan , Miša, Deki i ja smo se pomalo dosađivali sedeći na ivici zida nad zoološkim vrtom. Dole su se šetali lavovi, ali se nismo plašili, jer nam je to bilo omiljeno mesto za smišljanje avantura. Dok smo razmišljali šta bismo mogli da radimo do povratka kući, Deki primeti na klupi nedaleko od nas devojčicu koja nam istog momenta zaokupi svu pažnju. Bila je veoma lepa. Sedela je zadubljena u čitanje neke knjige. U situacijama kao što je ova, nastupilo bi hvalisanje među nama ko bi na koji način prišao devojčici i kako bi se sa njom upoznao. Najčešće bi ostalo samo na hvalisanju. Ovog puta je Milan rešio da nešto preduzme…

Kobajagi mu je slučajno izletela loptica iz ruke i to baš u pravcu klupe na kojoj je sedela. On je to nazvao “izviđanje situacije”. Brže se vratio nego što je otišao. “Pa ona je strankinja!”

“Kako znaš?” , napali smo ga sva trojica. “Kako, kako znam? Video sam na koricama knjige neka nerazumljiva slova…knjiga je napisana na stranom jeziku...”

Složili smo se da njegovo razmišljanje ima smisla i da je u pravu. Situacija je postala pravi izazov i prvi put smo shvatili značaj stranog jezika koji smo učili cele školske godine. Odlučili smo da je najbolje prići joj direktno, i da samo Milan priča. Dogovor je još bio i da mu nas trojica pomognemo tako što ćemo se u bitnom i odgovarajućem trenutku setiti “prave” reči na engleskom jeziku.

Prišli smo joj obazrivo, gurkajući Milana napred, a da nismo uopšte znali šta ćemo. Milan stade ispred nje i poče:

” Du ju spik ingliš?”

“Yes”, odgovori ona i podiže pogled sa knjige.

” Uf!”, ote se Milanu uzdah iz grudi pa nastavi:” Maj nejm iz Milan. Vot iz jor nejm?”

Devojčica se nasmeši i odgovori:” My name is Maria.”

Početak više nego odličan…Ali šta sad? O čemu pričati i kako je pitati? Želja velika, a mogućnosti male. Milan poče da zamuckuje i uzdiše mučeći se da smisli šta će dalje. Nas trojica, njegovih najboljih drugova, smo dobili priliku kakva nam se retko pružala. Milan je obično bio siguran u sebe i voleo je o sebi da priča kao o nekom kome sve “ide od ruke…” A evo ga sada pred nama, na teškim mukama.

“Vot….ovaj, vaj….I tink….du ju…”, zbuni se potpuno, i okrete se prema nama: “Ne znam kako da je pitam koliko ima godina i odakle je!”

To je bio momenat koji nismo mogli da propustimo. “Ma pitaj je da li joj se sviđaš…”, cerekao se Miša. “Bolje da je pitaj hoće li sa tobom u bioskop”, dodadoh ja.” Nikako”, umeša se Deki,” prvo sladoled, pa bioskop!”

Dok smo se nas trojica sjajno zabavljali, devojčica nas je zainteresovano gledala i samo se smešila. Videvši da od nas nema pomoći Milan pokuša još jednom:” Hau…ver, from….”, ali se beznadežno zapetlja. U tom momentu mi ga bi žao, ali Mišin i Dekijev zarazan smeh je bio jači. Uživali smo u njegovoj nemoći, i u tome što možemo da se zavitlavamo na njihov račun , a da nas ona ne razume…

“Zašto ne pokušaš da me to isto pitaš na srpskom”, progovori devojčica, a nama ostaše otvorena usta od iznenađenja. “Ja dobro govorim i srpski i engleski…”

Nestade zaraznog smeha, nestade želje za šalom na Milanov račun, pocrveneše nam obrazi...Sva četvorica smo se spetljali i ni sam ne znam kako,brže-bolje pobegli sa mesta na kome smo ispali smešni.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Evo je VIII :roll:

Lana je bila tiha i zagonetna devojcica. Duge kose boje kestena, i krupnih, pomalo setnih ociju. Svojom tajanstvenoscu privlacila je paznju vrsnjaka. Imala je 12 godina, ali je svojim stavom i ponasanjem odavala stariju osobu. Na to je verovatno uticalo i to sto je imala stariju sestru na koju se ugledala.

Devojcice su zelele da joj budu bliske i postanu najbolje drugarice, a decaci su se borili za njenu paznju.

Zanimljivo je bilo posmatrati kako smo iznenada меnjali svoje ponasanje onog trenutka kada bi se Lana pridruzila drustvu, koje je provodilo subotnje posle podne u hladovini skolske lipe. Bilo je tu i decaka i devojcica.

“…I onda je trener rekao da ce me uskoro prebaciti u prvi tim…”,glasno se hvalio Misa, iako smo svi znali da je tek poceo da trenira i da je tako nesto nemoguce.

“…Ovog leta cu sa roditeljima putovati u Spaniju i posmatrati utakmice Svetskog prvenstva u fudbalu”, pravio se vazan Deki, sto je bilo istina, ali nam se vec svima popeo na glavu sa tom pricom.

Price o izmisljenim avanturama i dogadjajima u kojima bi se glavni junak i heroj mеnjao u zavisnosti od toga ko prica pricu, stizale su jedna drugu. Iako niko nije verovao u njih sjajno smo se zabavljali mastajuci o dalekim svetovima.

Svi prisutni decaci su bili manje ili vise zaljubljeni u Lanu, ali nisu znali sta da rade sa tim osecanjem.

Naravno da sam bio i ja, i naravno da nisam zna o sta da radim sa tim osecanjem, ali je zato ono itekako znalo sta da radi sa mnom. Bio sam zaljubljen do usiju. Lana je bila godinu dana mladja od mene i u skolu je isla u suprotnu smenu, sto je bilo idealno da se bas slucajno sretnemo u vreme kada ona krece u skolu, a ja do samoposluge po mleko. Naravno da bih se zbunio, naravno da bih jedva promucao neku rec, a kao za inat, ona me je uvek gledala pravo u oci onim svojim prelepim pоglеdом.

Preko dana i nije bilo strasno…. skola, malo ucenja kod kuce, pаrtiја basketa sa drugarima i vecernje gluvarenje oko skole….Mogao sam da se izborim sa svojom zaljubljenoscu.Ali kada padne noc i kada legnem u krevet i ostanem sam sa svojim surovim osecanjem…! Morao sam da nadjem nacin kako da smirim svоје napaceno srce.

Tako su nastali mastoviti filmovi u mojoj glavi koji bi me uspavljivali blazenog i srecnog….

Imao sam nekoliko omiljenih scenarija.

1. Udari me auto na ulici, naravno ne mnogo jako, ali moram u bolnicu u kojoj me uviju skoro celog da me bude strasno za videti…( Lana mi dolazi u posetu i govori mi kako brine za mene i kako je odavno zaljubljena u mene i kako to tek sad sme da mi kaze…)

2. U istoj ulici spasavam Lanu od automobila koji juri, tako sto je u poslednji sekund povucem za ruku…( naravno, tog momenta me ona zavoli svim srcem…)

3. Na skolskoj utakmici, pred prepunim gledalistem, postizem odlucujuci коs u poslednjoj sekundi utakmice ( u ovoj varijanti cak Lana i ne mora biti prisutna, mozda je lepse da joj to ispricaju drugarice vise puta)

4. Na skolskom izletu beznadezno gubimo ostatak grupe i ja svojom snalazljivoscu resavam problem ( direktan uticaj romana “Tom Sojer” kog sam tih dana citao….)

Naravno, svi filmovi su bili lako ostvarivi u snu, ali problem sam imao sa javom. Nikada nisam imao priliku da budem nasamo sa njom, a i da sam je dobio, verovatno bih pricao gluposti…

Dani i nedelje su prolazili, a ja nisam znao sta cu sa sobom…

Bilo je rođendanskih zurki na kojima smo igrali uz muziku, ali kada bi dosao red na ples, sredisnji deo sobe bi se ispraznio, i bas tada bi Misu “zaboleo stomak jer se prejeo sendvica”, Milan bi “obnovio povredu kolena sa utakmice”, Deki bi morao “do telefona da se javi mami i pita da li moze jos da ostane”…Devojcice bi se povukle u cosak, naravno okupljene oko Lane kao svoje kraljice, a prazan prostor, koji treba preci do njih, postajao ogroman kao svemir, koji svojim pogledima prekrivaju svi prisutni. Pa ti hajde sad predji preko te sobetine ( ko li je samo smislio da se zurke prave u najvecoj sobi u stanu!?), pogledaj Lanu u oci, i pitaj da li hoce da plese, dok jos MILIONI pari ociju i usiju prate sve…..

Takva je zurka bila i kod Goce. Dosao sam resen da pobedim tremu, strah i sobetinu, i da konacno Lanu zamolim za ples. U nasem drustvu je ples znacio obostrano dopadanje.

Ne secam se zurke, ne secam se ko je bio prisutan… Secam se polumraka, lupanja mog srca, i osecaja da su mi noge kratke da krace ne mogu biti, i naravno praznog prostora izmedju mene u NJE. Od starijih sa cuo da ces zaljubljenost prepoznati po leptiricima u stomaku koji te nezno golicaju kada mislis na svoju simpatiju....Ja nisam imao te....leptirice...ni golicanje...i nisam znao kako je to sa tim leptirima...kod mene su se u predelu stomaka nastanili reptili koji su po stomaku leteli kao ludi....toliko o tome...

Dok sam se kretao ka uzroku moje patnje, sve se okretalo oko mene. Kako sam stigao do nje i sta sam promrljao nemam pojma, ali kao u transu, odjednom sam shvatio da smo na sred sobe i da je Lana stavila ruke na moja ramena….PA MI PLESEMO!!!

Za vreme tog jednog jedinog plesa nismo progovorili ni rec, ali sam primetio da ni njoj nije lako. Oborene glave, pratila je moje korake i nije smela da me pogleda….Kada se pesma zavrsila, pre nego sto smo se razisli svako u svoj deo sobe tiho je promrljala:” Mislila sam da nikada neces…”, i pridruzila se drugaricama…

Sedeo sam smlacen od miline i soka. Srecu zbog plesa zbunjivala je Lanina recenica koju mi je izgovorila tiho izbegavajuci moj pogled. I JA SAM SE NJOJ DOPADAO, ko zna od kad, ali nisam imao pojma o tome…Tada sam shvatio da su devojcice komplikovane isto koliko i mi, decaci, ali mi to saznanje ni malo nije pomoglo u sledecem zaljubljivanju do usiju. Svaka devojcica je prica za sebe…

Narednih meseci sam uzivao u svojoj zaljubljenosti. Razmenjivali smo poruke na papiricima, provodili vreme u zajednickom drustvu znajuci da se dopadamo jedno drugom, i jednom, samo jednom se uhvatili za ruke kada sam je otpratio do susednog ulaza, gde je stanovala, posle jedne proslave rodjendana…

A onda je doslo leto i donelo neke nove skrivene poglede i neke nove mastovite filmove….

Izmenjeno od strane člana gresan
Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Posto sam silom prilika (pr)oterana da zavrsim osnovnu skolu u Beogradu,tad sam pocela i da izlazim i da pakostim svojom mami :kez:

Svaki petak eto mene kuci,bacim kofer ispred vrata i odem u kupatilo,spremanje za grad i odoh i bez "zdravo" :roll:

U nedelju vece pokupim kofer i nazad...I tako svaki vikend...:uredu:

Raspuste sam provodila malo na moru ili planini zavisi od godisnjeg doba,ali sam se najbolje provodila kad odem kuci...

Jednog leta dodje moj prvi komsija i sedimo pijemo kafu i sad on podnosi izvestaj mojoj mami kako se ja ponasam u gradu :blink:

Posto smo ja i sestra odrasle u komsiluku gde su sve muskarci,bile smo im kao sestre i tako su na nas i gledali:uredu:

I kaze moj Nenad:"Juce pitao Dejan za tebe,kakva si i te stvari...":kez:

"Ma,najbolja sam,de imaa bolja od mene":roll:

I on kaze:"Pohvalio sam te da znas":astasad:

"Jeeeeeeeeeel?":roll:

"Rekao sam da od tebe vrednije kod nas u kraju nema":astasad:

Ja sva cvetam :trep: A i Dejan nije tad bio za bacanje :roll:

"Kazem ja Dejanu,kako je ona vredna,pa ona svako jutro tetki Radmili pozeli dobro jutro":uredu:

Ja u soku o cemu on to :blink:

"Tetka Radmila na posao,a ova iz grada":hahaha:

"Nenade,nemoj vise da me hvalis,nikad se necu udati":lol:

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

“THE END”, pisalo je na ekranu krupnim slovima, i dok su počela da promiču imena glumaca, svetlo se u bioskopu lagano palilo. Dok su gledaoci polako napuštali salu, Milan, Miša, Deki i ja smo sedeli kao zakucani za prilično neudobne stolice. Film nas je “oborio s nogu”. Nismo znali da li nam se više sviđa muzika, glavna glumica, u koju smo se sva četvorica zaljubili čim smo je ugledali na platnu, ili glavni glumac koji je bio mangup mekog srca. Zavideli smo mu maksimalno, na fantastičnom spoju osobina: lep… hrabar… sjajan plesač…uvek ima pravo rešenje… osvajač srca najlepše devojčice u školi ! Šta bi svako od nas u tom momentu dao da ima makar malo od njegove neodoljivosti, pa da vide one naše devojčice ko je glavni!

Miša je prvi skočio i potrčao prema izlazu, a mi smo istog trenutka shvatili zašto. Požurio je da kupi kartu za sledeću projekciju. Tog dana smo film gledali još dva puta, a u naredna tri još sedam puta….

Već sutradan Milan je nabavio jaknu sličnu onoj koju je imao glavni glumac u filmu, Miša farmerke sa kaišem, Deki majicu, a ja sam počeo da se češljam u njegovom stilu.

Ali nismo bili jedini….Na naše razočaranje, film je videlo mnogo naših vršnjaka koji su počeli da imitiraju njegove junake. Kako je u pitanju bio mjuzikl, pesme iz filma su postale nezaobilazne na radio stanicama, i našim žurkama.

U filmu je uz dobru muziku bilo i puno igranja i plesanja. Samo je bilo pitanje kada će se neko setiti….

I setio se. U centru naše mesne zajednice u zgradi u kojoj su bile smeštene biblioteka, i neke kancelarije nama potpuno nepoznate namene, postojao je veliki hol u samom središtu. Neko je počeo petkom i subotom da organizuje diskoteku sa, nama do tada neviđenim, osvetljenjem i ozvučenjem. Bilo je čak i onih ljubičastih sijalica koje tamno još potamnjuju, a belo čine šljaštećim…Namerno smo svake večeri oblačili bele stvari jer smo u njima pod tim svetlom, izgledali nekako posebno. Oduševljeno smo prihvatili tu novinu i bili redovni posetioci. Bio je to najvažniji događaj u nedelji i za njega smo živeli. Naravno da je glavna stvar večeri bila ko je sa kim plesao. To mesto je bilo poprište velikih razočaranja, ali i simpatija, a za malo starije i pravih ljubavi…

Početkom proleća, na ulazu u mesnu zajednicu, bio je zalepljen plakat, sa slikom glavnog glumca iz onog filma, na kome je pisalo da se za dve nedelje organizuje takmičenje u igranju ili kako smo mi govorili đuskanju. Proteklih meseci smo postali vrlo vešti igrači uz disko muziku. Naravno da je glavni uzor bio “onaj” glumac, ali su mnogi prilično nadgradili početnu imitaciju. Bilo je tu sjajnih plesača. Nisam ni ja bio loš. Upravo sam pokušavao da izgradim svoj stil i što je još važnije, uživao sam u tome.

Vest o predstojećem takmičenju pukla je kao bomba u mom društvu. Svi su počeli da vežbaju krišom, pa čak i oni koji su rekli da ih to ne interesuje. Nismo znali ništa o pravilima takmičenja, ali to nam nije bilo bitno. U školi se pričalo samo o toj večeri kada će naš kraj dobiti svog plesnog kralja i kraljicu.

Deki, Miša, Milan i ja smo nalazili posle škole, kod nekoga od nas i jedan drugom pokazivali i objašnjavali neke od naučenih pokreta. A onda bi se razilazili kućama i svako je u tajnosti nastavljao da vežba.

Na starom kasetofonu, puštao sam muziku iz filma najjače što je bilo moguće i “kupao se u znoju lica svog”. Nikako mi nije uspevalo da posle čučnja napravim pun okret. Muzika je morala da bude glasna, a ja sam stenjao i kukao od napora ali i jer mi ono što sam zamislio ne uspeva. U neko doba moja baka, sva zabrinuta odškrinu vrata moje sobe:” Sinko, da li ti je dobro...boli li te nešto?”.” Dobro sam bako”, vikao sam da nadjačam muziku,” vežbam za takmičenje u đuskanju!”. “Vežbaj sinko, vežbaj za šta god… samo mi se nemoj povrediti, kako ću tvom ocu na oči?” Sirota moja baka, ona se i dalje smatrala odgovornom za sve što se meni desi dok me ona “čuva”.

Osvanuo je i taj dan. Miša , Deki , Milan i ja smo ceo dan proveli zajedno. Pošto smo bili nestrpljivi, mislili smo da će nam partija basketa u školskom skratiti vreme, ali nije pomoglo. Kao ni prebrojavanje sličica košarkaša sa svetskog prvenstva, penjanje na krov škole, gađanje golubova praćkom…. Nijedna do tada najzanimljivija stvar nam nije mogla odvući misli od tog večernjeg takmičenja.

Sva četvorica smo bili rešeni da se prijavimo, a dogovorili smo se da redosled mesta koji budemo zauzeli nikako ne sme da pokvari naše prijateljstvo. Rečeno-potvrđeno, košarkaškom pozdravom kao na završetku tajmauta. Razišli smo se uz dogovor da se nađemo u pola devet ispred ulaza.

Kod kuće me nije “držalo” mesto. Tri puta sam se posvađao sa sestrom, dva puta nešto grubo odgovorio baki, i pet puta se čuo telefonom sa Milanom, uglavnom zbog nekih gluposti.

Trema je nadolazila kao veliki talas cunami, o kojem sam tih dana pročitao priču u “Politikinom Zabavniku”. Valjala se u meni i pretila da me ostavi bez vazduha. Osećaj nije ličio ni na jedan do tada doživljeni. Nisam imao pojma šta me čeka to veče, ali sam bio spreman da idem do kraja. Sebe nisam smatrao nešto posebno hrabrim, čak sam se klonio opasnih situacija, ali OVO je bilo nešto drugo. Razmišljao sam šta bi glumac iz onog filma uradio na mom mestu i da bih sebe ohrabrio poluglasno sam ponovio neke od njegovih najpoznatijih rečenica iz filma.

Već u osam sam bio spreman iako mi je do zgrade centra mesne zajednice bilo potrebno dva minuta hodanja “nogu pred nogu.”

Pred vratima uobičajena gužva i ni po čemu se nije videlo da će se unutra odigrati veliko takmičenje. Milan je stigao prvi i saopštio mi da je Dekiju iznenada “jako muka “ i da neće doći. Miša je odlučio da mu pravi društvo i “dodaje lavor” ako mu bude potreban. Uplašili su se i ostavili nas na cedilu…

Unutra smo naišli na ostatak društva koje je došlo da navija za nas. Muzika je bila glasna kao i obično i tu unutra je bilo nemoguće pričati. Prijavili smo se žiriju koji je sedeo sa strane, dobili takmičarske brojeve i tek tada primetili da je takmičenje privuklo i učesnike iz susednog kraja i to ne jednog nego više njih, i to ne samo naših vršnjaka nego i starijih. Sada me je trema potpuno ukočila, ali nije bilo povratka nazad i odustajanja. Šta je tu je…Razmenio sam par pogleda sa Milanom i video da mu nije ništa manje teško nego meni.

Voditelj nas je pozvao da izađemo na podijum. Nas dvadesetak je to i učinilo. U stomaku mi je kamenčina velika kao pesnica. Srce lupa, hoće da iskoči. Kao da svi prisutni gledaju baš u mene. Došlo mi je da se okrenem i “zaglavim na vrata”. Ni sam ne znam zašto to nisam i uradio. Verovatno zato što su mi noge bile kao od olova. Muzika je počela, a meni su se u očima ogledali pogledi Sanje, Saške, Lane, Svetlane, Cece, Vlade, Gorana…o Kaći koja mi se tih dana dopadala nisam ni smeo da mislim.

U času kada sam pomislio da je sa mojim učešćem u takmičenju gotovo, ritam pesme koju sam voleo je učinio svoje. Počeo sam da ga pratim koracima i pokretima koje sam do iznemoglosti vežbao proteklih dana. Osetio sam neku laganu sigurnost koja se sve više pretvarala u veštinu igranja koju sam ipak posedovao. Publika je davala ritam dlanovima,a meni se činilo da stopalima više ne dodirujem pod.

Sve je bilo gotovo kao za tren, činilo mi se, čak smo dobili i jak aplauz. Sišao sam sa podijuma, i Milan i ja smo primali čestitke naših drugara. “Kamen” je nestao, i osećao sam se lagan kao perce…

Nisam pobedio na takmičenju. Čak nisam bio ni među prvih pet, možda sam bio i poslednji, ali to više nije bilo bitno. Pobedio sam tremu i strah. Nagradu sam ipak dobio…Ples sa Kaćom koji sam dugo priželjkivao, a ona je bila lepša od glavne glumice iz onog filma…Pa dobro, možda ne lepša, ali stvarnija u svakom slučaju.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

«Ова фота....ова фота...ова фота...нека пољуби Јасмину.....али филмски!!!», изговори Весна, уз помало пакостан израз лица и кобајаги невешт осмех који је одавао врло прорачунату девојчицу. Занемех и пребледех јер је у њеној руци стајао мој залог...моја фота....мој најсрећнији кликер стакленац троперац, који ме никада испред зграде на утабаном земљаном терену није изневерио....Био ми је «срећко» и њега сам вадио из џепа када је требало решити немогућу ситуацију у игри «на трокиш»....стотине кликера сам «офуљио» уз његову помоћ...Док су се његова три пера у округлом стакленцу светлуцала између Весниних прстију нисам знао да ли ми је вечерас донео срећу или највећу муку на коју ћу бити стављен за неких пола нинута.

У току је био Веснин рођендан и наша омиљена игра пред крај шестог разреда....игре «масне фоте». Сви погледи су се уперили у мене а ја осетих како ми се грло суши...После пар секунди тишине...или је можда прошло пар сати....бар се мени чинило да време стоји док сам грозничаво размишљао шта ми је чинити...проломио се узвик одушевљења од стране све присутне деце на журци...јер је Весна управо испунила обећање дато прошлог месеца....! Да ће нам на њеној рођенданској журци «показати шта су праве масне фоте које треба да играмо....а не оне наше клиначке....!»

Док се одушевљење стишавало у ишчекивању како ћу и да ли ћу испунити своју фоту ја погледах у Јасмину....Смешкала се збуњено и иако је у дневној соби био полумрак приметио сам да се мало заруменела али и не да је то руменило поставља дилему да ли ће испунити фоту...Од тог сазнања ноге ми се скратише и посташе тако кратке да нисам могао ни корак начинити....У нашем друштву се није постављало питање да ли желиш или не да испуниш фоту.....то је једноставно била обавеза. Не испунити је значило је показати кукавичлук и непоштење....Они који нису желели или су били исувише стидљиви нису ни долазили у то време на рођенданске журке....

Али задатак у фотама никада до сада није «отишао оваки далеко»....и ТО БАШ МЕНИ да се деси!!!!

Кроз главу ми је на моменат прошла помисао да је ОВО све Веснино масло, али нисам имао кад да размишљам јер смо Јасмина и ја пошли ка средини собе «решени» да извршимо фоту....Удахнух дубоко и све у соби ми се окрете у глави....

У нашем крају рођендани су се прослављали по становима. Најчешће је то било суботом када би маме имале времена да припреме све што је потребно....Почетак би био обично око пет после подне и до девет-десет увече би све било готово. Од првог дана првог разреда почела су позивања на рођенданске журке и на њих смо ишли сами. Сви смо живели у истом насељу само је требало пронаћи прави улаз и стан.Нисмо пропуштали ни један рођендан, јер прво то није било пристојно, а друго на рођенданима је увек била добра клопа. Јеловник је био свуда исти, али је био у то време наша најомиљенија храна. Малени сендвичи од француског хлеба са путером, качкаваљем. шунком, краставчићима и јајима су се могли јести само на нечијем рођендану и само ту... колико год можеш да поједеш. Док нам девојчице, удварање и плес са њима, није постала главна ствар на журци, ТО је било такмичење ко ће више сендвичича појести...Увек нас је побеђивао Пеђа који је гутао несажвакане сендвиче.....мада је кући увек одлазио први...јер би га , гле чуда, на пола журке увек заболео стомак. Друга главна ствар у послужењу је била кока кола. У нашим домовима она се куповала само у специјалним приликама....за Нову годину, 29.новембар и рођендан детета коме долазе другари на прославу. Пакована у стаклене флаше од један литар па у црвене пластичне гајбе била нам је највећа слабост....увек смо је били жељни....И наравно торте....по којима су се наше маме међусобно ненаметљиво такмичиле.Свака је прво питала своје дете по повратку: ....»А какву је торту Милицина мама умесила.....? Воћну кажеш....а јел’ онако са ананасом као ја или лепшу.....?Видиш могла бих и ја такву за твој рођендан али да јој додам...........», даље нико од нас није ни слушао.....

Журке би се обично организовале у највећој соби у стану која је обично имала са једне стране велики регал са бифеом, од пода до плафона и од зида до зида, и два кауча постављена нормално један на други.Велики сто би се склањао у страну до слободног зида и на њему би било постављено послужење.

Негде од четвртог разреда, наши родитељи су почели да провирују кроз полуотворена врата и онако необавезно да нас наговарају да ђускамо или плешемо....што нас је јако нервирало.У петом разреду су најхрабрији почели да плешу са својим симпатијама, али само најхрабрији.....тј. Миша и Сандра.

А онда почетком шестог под утицајем старије браће и сестара почесмо да играмо «масне фоте»....У почетку оне нису биле «много масне»....иако су се увек односиле на «нешто» између дечака и девојчице....седети 15 минута један поред другог....стајати заједно у ходнику док не избројимо да 20...рећи девојчици гледајући је у очи да има лепу косу или лепо име....

А онда су опет најхрабрији, што ја сигурно нисам био, почели да «померају границе»...најчешће они који су имали старију браћу или сестре, па су што пре желели да пробају «забрањено воће». Почело се са задацима у којима су дечак и девојчица морали да се држе за руке до краја вечери.....да дечак пољуби девојчицу у образ ....Наравно да је онај који говори фоту морао да буде јако вешт и да састави у задатку симпатије.Посебно је Весна била вешта у томе и често би јој другари пред журку наручивали «шта, како и са ким желе....»

Ове вечери је БАШ била вешта.....Како је само могла да сазна.....да ми се Јасмина допада? Ником нисам рекао осим.....Декију, Миши и Милану.....мада....кад размислим......зар није баш Деки једном рекао:»Изеш тајну коју не зна бар пола разреда...та тајна није вредна чувања....» Док сам корачао оним мојим ситним корацима ка средини собе ка Јасмини, почех погледом по соби да тражим највероватнији извор информација о мени и њој,тј. Декија, али одустах јер сам по пажљивим погледима пуним ишчекивања свих присутних о томе шта ће се даље десити, схватио да је моја тајна изгледа била једино за мене тајна....

Јасмина је девојчица која се пре пар месеци доселила из Сарајева и са родитељима настанила на десетом спрату нашег солитера. После првобитне пажње коју је изазвала, дечаци су престали да се занимају за њу, а ја сам као стара чекалица добио простор да се мало више дружим са њом. Играли би се напољу и у тој игри све више упознавали. Имала је косу боје кестена, очи светле и веселе, а рупице на образима када би се смејала, а смејала се често, су ми биле вишемесечна патња. Светао тен лица, улепшавале су две као крв црвене усне...

Е управо те усне сам ја сада морао да пољубим...Нисам знао само неколико ситница.....да ли се ја уопште допадам Јасмини.... да ли ће она хтети да изврши задатак... да ли треба да је гледам у очи кад је пољубим... да ли то треба да урадим у горњу или доњу усну.... да ли треба да нам усне остану спојене и колико дуго....да ли смем да дишем у току пољупца.....на коју страну треба да окренем главу.....и где ћу дођавола са носем....

Не знам да ли сам заборавио још неку ситницу коју нисам знао... ах, да......ПА ЈА УОПШТЕ НИСАМ ЗНАО КАКО ДА СЕ ЉУБИМ!!!!

Али шта је ту је....стигох пред Јасмину....ситуација следећа...грло суво, срце лупа хоће да искочи, у стомаку камење , дланови мокри, у глави бубњи....да сам мој деда помислио бих по симптомима –инфаркт....али није....мени још горе од инфарката.....а шта ако сутра пукне брука у целој школи о томе како не знам да се љубим...!?

Готов сам...Ништа не видим...ништа не чујем...Стадох пред Јасмину....у очи не смем да је погледам...једини звук који чујем, једини који осећам је звук мога срца које удара као шашаво....чини ми се да ми мајица на месту где је оно игра у том лудом ритму...

Скупих последњи трачак снаге и погледах Јасмину у очи, не би ли на њеном лицу прочитао шта мисли о свему овоме и спазих слику која ме у делићу секунда охрабри.....Она је затворила очи и главу мало нагла на десну страну....ОНА ЈЕ ТАЈ ПОЉУБАЦ ЖЕЛЕЛА...! ОНА ГА ЈЕ ИШЧЕКИВАЛА....!

Инстикт ми рече да на њен покрет главе у десно моја глава иде на лево.....зажмурих и кренух мало напред ка Јасмини и ......усне нам се спојише....на делић секунде....делић као вечност...

Читава Васељена се помери мало улево и све звезде трепнуше у мом свемиру....а њене усне ми замирисаше на цимет....на цимет који сам обожавао на свим колачима и пудингу....Тада нисам знао да је за то заслужан Јасминин сјај за усне, са укусом цимета, јер јој мама још није дозвољавала да користи руж....

Проломи се аплауз у соби и врисак одушевљених другара.....јер су уживо гледали први јавни пољубац у свом животу ( не рачунају се филмови на ТВ-у и вирење иза зида солитера када би велики момци пратили кући до улаза своје велике девојке) . Проломи се аплауз и ја се тргох као из најлепшег сна ....љут на оне који ме буде....Јасмина се зарумене у лицу још више... окрену се брзо и упути ка свом месту и седе....Ја сам био бржи од ње.....већ сам седео на свом месту....Она ми упути један дугачак поглед пун дивљења што сам имао храбрости тај пољубац......

Одједном ми није било битно да ли ће ико мислити да «умем или не умем да се љубим»...битно ми је само једно.....ја сам први пут пољубио једну девојчицу и њој се то допало.....

А мирис цимета.....тада, данас и заувек.....на колачима, гризу, пудингу, најобичнијем сутлијашу...... довољно је да само затворим очи.... удахнем дубоко тај мирис... и да се сваки пут све звезде у мом свемиру поново окупе и намигну ми.....весело....шеретски.....сетно.....

А онај кликер стакленац...троперац.....чувао сам још дуго у џеповима панталона које сам носио све док га нисам изгубио на својој момачкој вечери....ноћ пре него штоа сам оженио девојку мог живота...

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Аутобус је стајао спреман за полазак. Возач, збуњен, није знао да ли да крене или да још неки минут остане у месту...

Плакали су сви. И деца у аутобусу и деца ван аутобуса. Нису плакали једино одрасли који су били присутни, али су им очи биле необјашњиво црвене и често су се окретали и гледали «нешто» у неодређеном правцу...

Случајном пролазнику сигурно не би ништа било јасно, али цео крај је знао о чему се ради. После 5 дана дружења, играња, и сјајног провода дошло је време да се наши гости из Италије врате кући. Растанак нам је свима пао веома тешко, а разлога је било пуно.

Све је почело 2. септембра када нам је разредна рекла да ће наша школа бити домаћин деци из Италије у оквиру манифестације Радост Европе. Знали смо да се то догађа сваке године у Београду, али ни сањали нисмо да ће и на нас доћи ред да будемо домаћини нашим вршњацима. Како су деца која долазе из Италије нашег узраста, добили смо прилику да им баш ми у 7. разреду будемо домаћини, тј. да их наше породице угосте и брину о њима тих пет дана док буду боравили у Београду.

Пријавио сам се да угостим једног дечака, јер нас је разредна убедила да је то нешто јако лепо и да ћемо се тога сећати цео живот. Нисмо је баш најбоље разумели, али кад се Деки пријавио, Милан, Миша и ја смо хтели да будемо део читавог догађаја.

Наредних месец дана нам је разредна причала како изгледа читава манифестација и шта се од нас очекује. Звучало је занимљиво....Свуда ћемо ићи са гостима, трудићемо се да им не буде досадно, и што је било најважније тих 5 дана нећемо ићи на часове у школу. Наши родитељи су имали родитељски сстанак на коме су причали са разредном о истој теми, а ја сам размишљао о томе какав ћа бити «мој Италијан». Знали смо да их долази двадесетшесторо, 13 дечака и 13 девојчица.

Како се приближавао дан њиховог доласка све чешће смо причали о њима.

« Ја сам чуо да Италијани једу мачке», филозофирао је Миша,»па сам решио да им понудим Ланиног мачора Феликса...» ,није ни завршио мисао ,а Лана га је звекнула из све снаге по леђима и на тај начин му рекла шта мисли о његовој идеји.

« Моја мама је одушевљена што нам долазе баш Италијани јер ће коначно моћи да вежба италијански са дечаком који буде код мене...», јадао се Деки, јер се плашио да ће и он морати да учи језик који је његова мама обожавала.

Милан се наглас преслишавао имена италијанских фудбалера које је знао и надао се да ћемо успети да договоримо неку утакмицу са њима док буду наши гости.Осим што се надао утакмици, био је сигуран да ћемо их «разбити» и да не могу да се мере са нама...

Како се прилижавао дан њиховог доласка, тако смо били све нестрпљивији и радозналији по питању тога кога ћемо угостити.

И док је свако од нас нешто планирао, нисмо ни сањали шта нас чека...

На дан њиховог доласка седели смо у холу школе, сада већ прилично нервозни од неизвесности и ишчекивања, да коначно стигну «ти Италијани» и да упознамо госте. Са нама су били и наши родитељи,спремни да нам пруже подршку, у овој за нас потпуно непознатој ситуацији. У неко доба наставница Вера, без које овакав догађај није могао да прође, је узвикнула: «Стигли су!»

У школу су ступила деца врло слична нама. Дечаци и девојчице.... баш као и ми!

Сели су близу нас, и узајамно смо се гледали, радознали и подједнако збуњени и узбуђени. Осим дечака који су нам били занимљиви јер смо покушавали да погодимо «ко је чији», приметили смо да су девојчице из Италије јако лепе. Касније смо сазнали да су и дечаци из Италије исто то мислили за наше девојчице...и наше девојчице за њихове дечаке...и њихове девојчице за наше....Али то «касније» је већ друга прича....

После поздравних говора наших и њихових наставника, неизвесност је досегла врхунац.Уследио је моменат када је почињало читање имена домаћина и госта...

«Наташа Радивојевић и Франческа Санторини», гласно је прочитала имена са списка, наставница Вера...Мук је завладао просторијом, а њих две су кренуле једна према другој и на изненађење свих нас, загрлиле се од срца, као да се знају читаву вечност. Сво нестрпљење и ишчекивање слило се у један топао аплауз, и на тај начин је нестала сва трема и брига» како ће све то испасти....»

Ја сам добио Мариа, дечака насмејаног и веселог. Нисам знао ни реч италијанског... (ако се не рачуна «Ciao» тј ћао, и «Ti amo» или волим те, јер смо се у друштву такмичили ко ће на више језика знати како се каже ова чувена изјава), али смо се од првог погледа одлично разумели. У школи смо добили неки папир, на коме су биле исписане најпотребније фразе италијанског језика, али он је више користио нашим родитељима који су се трудили да их правилно изговарају, па су били више смешни него разумљиви.

Оно што је најзанимљивије такав речник нам није био ни потребан. Одлично смо се споразумевали мешавином српског и италијанског, рукама, пантомимом....

Наредних 5 дана су били равни чаролији. Свуда смо ишли са «нашим Италијанима». Програм који су морали да испуне за нас је била могућност да се дружимо и да проводимо време заједно. Дани су били испуњени њиховим наступима на улицама Београда. Лепо смо се проводили у Кнез Михајловој, на Калемегдану.... Ипак најлепши сати су нам били «слободно време» у вечерњим сатима. Госте смо водили напоље у шетњу насељем. Сваке вечери би се скупили сви у школском дворишту и играли се... Не сећам се чега, али се сећам да је било невероватно узбудљиво.Наравно да је било и заљубљивања, али оно што се десило Декију и Франчески је за нас био догађај у коме смо сви уживали. Њих двоје су се заљубили једно у друго чим су се угледали и нису се раздвајали, осим када су Наташа и Франческа ишле кући на спавање. Нису ни крили колико се допадају једно другом. Моје симпатије према Ђини су биле ништа наспрам Декијеве прве праве љубави...

Деца која нису добила прилику да буду домаћини, завидела су нам на привилегији.Мували су се око нас у жељи да и они упознају «праве Италијане». Уз цику и вриску играли смо се до касних вечерњих сати, док нас наши родитељи, не би отерали кући. Наши родитељи су се такође на свој начин дружили, а неки чак и тих дана упознали, иако су им деца већ 6 година ишла у исто одељење. Читав крај је уживао у томе што је наша школа добила прилику да буде домаћин гостима из Италије. Италијани су били «главна фора» тих дана....

«Мој Италијан», Марио и ја смо се сјајно слагали. Није битно што није волео исту храну као ја, што га ни фудбал ни кошарка нису претерано занимали, што смо причали различитим језиком...Ништа нам није сметало да уживамо у дружењу...

Између две групе деце које је судбина сасвим случајно спојила, струјало је нешто посебно, нешто необјашњиво...Дечаци и девојчице су доживљавали недоживљено и нису ни слутили да ће им дан растанка донети бол који ће памтити дуго...

Дан растанка...Био је грозан...

Скупили смо се на истом месту, у истом холу школе, иста деца, исти одрасли. Исти, а ипак различити. Чинило нам се као да смо на овом истом месту били последњи пут пре неколико месеци, када смо их оне вечери чекали. Били смо тихи, не зато што нам се спавало јер смо претходну ноћ касно легли, већ зато што смо наслућивали да ће растанак бити више него тежак. Неке девојчице су већ почеле да плачу, још ту у холу, док смо се скупљали и док су одрасли распоређивали кофере...

Опет су директор наше и њихове школе одржали пригодне говоре, а ми смо седели на столицама у редовима, загрљени као другари који се знају од малена. Девојчице које су плакале деловале су на нас остале као зараза. Врло брзо сва су деца плакала. Емоције које су нас, децу, обузимале биле су толико јаке да против њих одбрану нису имали ни одрасли. Веома су тешко суздржавали сузе...

Час растанка је дошао. Изашли смо испред школе и убацили ствари у аутобус. Неке девојчице које су се грлиле и плакале су једва раздвојили. Док би један пар растављали и тешили други би се бацали у опроштајни загрљај. Деки је чврсто држао Франческу за руку, а очи су им биле пуне суза. Гледали су се без речи и покушавали да што дуже остану заједно, чак и када су сва друга деца ушла у аутобус. Једва су их раставили... Чинило се да у свеопштој тузи и одрасли полако «губе конце»организације.

Некако су децу госте сместили у аутобус и све је било спремно за полазак. Аутобус је стајао спреман за покрет. Возач, збуњен, није знао да ли да крене или да још неки минут остане у месту...Плакали су сви. И деца у аутобусу и деца ван аутобуса.

Нисмо били припремљени за овакву тугу. Разредна нам је пре њиховог доласка причала о свему, али није помињала да ће растанак оволико болети. У моменту сам помислио да, да сам знао да ћу се овако осећати, можда се не бих ни пријавио да будем домаћин.

Деки ме је погледао, дао ми знак да га пратим и кренуо ка предњем делу аутобуса. Пошао сам за њим. Сео је на асфалт испред аутобуса дајући им до знања да не жели да аутобус крене. Желео је да Франческа остане још неки дан... Један по један поседали смо око Декија. Из аутобуса се чуло још јаче плакање. Наш очајнички покушај, који је потпуно изненадио и дотукао све присутне одрасле, је наравно био узалудан. Мариа, Франческу, Луиђија, Луку, Марију, Роберту... су тамо негде чекали жељни њихови родитељи. Возач је кренуо аутобусом уназад, заобишао нас, и отишао низ улицу ка аеродрому. Дуго смо махали једни другима и када се више нисмо ни видели. Разишли смо се у тишини и наредних дана насеље је било пусто. Лечили смо своје рањене душе, и нисмо разумели речи наставнице Вере којима је покушавала да нас утеши: « Сада вас боли... а кад бол прође, бићете срећни, јер тамо негде далеко имате пријатеље који вас воле и мисле на вас...»

Деки се опоравио тек после 15-ак дана, али му се касније често дешавало да се изненада замисли и потпуно одсутан загледа у неку тачку. Знали смо да тада мисли на Франческу...

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Kao najmlađoj u familiji, sledovalo mi je i zvanje tetke od navršene šeste godine.

Na današnji dan se rodilo, ne znam koje po redu tetkino dete,

ali je obožavano, željeno i voljeno.

Moj Nebojša.

Ništa njemu ne predstavlja problem, i sve će da reši.

Da pomogne roditeljima, koliko mu to vreme dozvoljava,

da odrađuje praksu u servisu i da ga svi hvale, a ja da se ponosim.

Jer znam, da su roditelji, napravili čoveka od njega, sa predispozicijama na švrljne malo tamo, malo 'amo. Bitno je to, (familijarna crta) da se uvek vraćamo na pravi put.

Da li sam Vam rekla da sva tetkina deca ne liče na svoje roditelje, već na tetku? :lol:

Isključivo i samo na tetku :lol:

Roditelji i nisu baš oduševljeni, jer su svesni kroz šta je sve tetka prolazila, dok nije porasla i odrasla... i odrasta još uvek...

Slavim danas, iako baš ne delujem kao adekvatan lik za bilo kakav vid proslave - trenutno.

Svojim postom, podsetila me Goga na moje iskustvo. Jedno od onih dragih, al' negde skrivenih u podsvesti, koja iz tog skrivenog kutka zrače i greju dušu.

Kao prvo dete u generaciji sa obe strane, bio sam zatrpan pažnjom. I to je, mada je se ne sećam, jedna od prednosti najstarijeg deteta. No, to je za neku drugu ptiču.

Stanka i dan danas, kada joj se ukaže prilika, obično o rođendanima, prepričava trenutak kada joj je saopšteno da je postala tetka. Pamti i vreme i mesto i ko joj je rekao i sav ponos koji je tada osetila. I ne skriva to od ostalih sestrića.

Borka je srednju ekonomsku završila u Karlovcu i stanovala je kod nas. A kao najmlađa od tetaka, samo devet godina starija od mene, mnogo vremena smo se družili. U to vreme, vreme crno bele televizije, kada se tek uvodio drugi kanal, bila je jedna dečija serija, kojoj ne mogu da se setim imena. Ali za ovu priču bitno je da je glavni junak stalno ponavljao kako je njega rodila tetka, jer mu je na čelu pisalo "blesan", pa mama nije htela da ga rodi. To smo nas dvoje koristili za isticanje naše povezanosti.

Imam još tetaka, ali nemam sada vremena da pišem i o njima. Znaju one da im ja uzvraćam svu ljubav koju sam od njih primio.

Eh, tetke...

Izmenjeno od strane člana Adrijan
slovce
Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Prvog dana prvog razreda osnovne škole, pored mene je sela Sanja. Sitna devojčica smeđe kose, tiha i nenametljiva.Vredan đak, dobar drug.....uvek spreman da pomogne i pozajmi nešto od pribora, kojeg bi ja, onako dečački rasejan zaboravio.

Lepo smo se slagali.Bila mi je najbolji drug i znala je puno toga o meni....Znala je za razvod mojih roditelja i znala je da me je mama napustila.Uvek je u mom prisustvu bila vesela i pokusavala da me nasmeje kada primeti moju tugu.I njena mama me obožavala, jer bi me j svaki put posle škole kada bi cekala Sanju, pomilovala po kosi, pitala kako sam i ponekad poljubila.

Sanja i ja se nikada nismo igrali zajedno posle povratka iz škole, ali smo u učionici bili pravi drugari....Znala je za sve moje simpatije, za sva moja zaljubljivanja.Bila je moj poštonoša i raznosila je ljubavna pisamca za mene, devojčicama u koje sam uvek, manje ili više bio nesrećno zaljubljen...Inače, pisanje i slanje tih pisamaca je bila «aktivnost» kojom smo se svii bavili.To je bio najpopularniji način da simpatiji kažete nešto, da ostali ne čuju, pa samim tim i da nemaju materijala za zavitlavanje. Upravo zbog toga poverljive poštonoše su bile zlata vredne i obično najbolji prijatelji autora pisamca. Pisali su ih svi...ustvari...skoro svi...svi osim Sanje.Ona je glasno rekla da ona nema kome da ga napiše...i mi smo verovali da je to baš tako...

Kako je moja pisma odnosila, tako mi je donosila i odgovore. Kada bi neka devojčica bila u odgovoru pregruba ili bi me ismejala tugovala bi samnom i pokusavala da smisli sto više loših stvari o dotičnoj kako bi mi objasnila da «ta ili ta nije ustvari za mene»....

Nikada je nisam pitao da li ona ima simpatiju....Nikada mi nije pričala o nekom dečaku bilo šta , a kamoli o tome da li joj se uopšte neki dopada...Zati i nisam nikada imao priliku da joj se odužim tako što ću ja u njeno ime nekome odneti pisamce.

Zanesen devojčicama oko mene nisam primećivao Sanjine poglede ka meni...kako se često zagleda na času u mene...kako sve češće želi da se zajedno vraćamo kući iz škole...kako mi nešto duže nego pre zadrži ruku u svojoj kada igramo «arjačkinje-barjačkinje» za vreme odmora i kada ona naravno stoji pored mene....

Nisam primetio kada je prestala da me teši i počela da ćuti kada joj pričam o neuzvraćenim simpatijama od strane neke devojčice....

A onda mi je iznenada jednog dana, početkom četvrtog razreda, prišla na velikom odmoru, gurnula papirić u ruku i rekla:....»Imaš jedno pisamce...».Kako se iznenada pojavila ispred mene tako se i brzo okrenula i otrčala.Obradovan, očekujući odgovor od Zorane, kojoj sam pre početka prvog časa, po Sanji poslao poruku, počeh da čitam:

«Volim te od prvog razreda....volim te jako i lepo....Iako znam da ti mene ne voliš, voleću te ZAUVEK...»

Srce mi zaigra i počeh pogledom da tražim Dekija da mu javim kako sam konačno «uspeo kod Zorane» ....kad mi pogled pade na potpis, na kraju pisamca, gde je pisalo «tvoja Sanja».Zavrte mi se u glavi od zbunjenosti i šoka...Sanja mi je bila draga....ali kao drugarica...nikada je nisam posmatrao kao nekoga u koga bih mogao da se zaljubim.

Otišao sam do učionice, zbunjen, sedoh pored nje u naću klupu, bez hrabrosti da je pogledam u oči. Nažvrljah na papiriću....:»Volim te kao najbolju drugaricu.Znaš da mi se svidja Zorana....» i gurnuh ga na drugu strane klupe. Polako ga je otvorila ,proćitala i zatvorila, a da me nije ni pogledala....ni tad, a ni narednih pet dana...ni pogledala ni progovorila sa mnom....Šestog dana je zamilola učiteljicu da je premesti u neku drugu klupu...

Te godine je u školi bio planiran novogodišnji maskenbal za sve četvrtake u fiskulturnoj Sali, a uz maskenbal i takmičenje u plesu. Nestrpljivo smo čekali taj dan i planirali ko će koju devojčicu pitati da mu bude par na takmičenju. Nekoliko dana pred maskenbal Sanja je počela pomalo da priča sa mnom ali oboje smo znali da naše drugarstvo nikada više neće biti isto.

Počeo sam sa pripremama za maskenbal, ali i za biranje partnerke za ples.Preko izaslanika ili opet čuvenih pisamaca sam ispitivao devojčice kako bih saznao koja bi želela da pleše sa mnom...Odbijale su me sve redom.....Pomislio sam da neću imati partnerku i zbog toga postajao jako nesrećan. A onda mi je dan uoči maskenbala prišla Sanja i jednostavno rekla:»Plesaću ja sa tobom...ako hoćeš»....Pristao sam.

Maskenbal nije bio ništa posebno...Deca su bila sjajno obučena, ali se videlo da su njihove mamemalo spavale noć uoči maskembala, da bi stigle da pripreme i sašiju kostime. Nama četvrtacima maskenabal nije bio tolikozanimljiv...mi smo iščekivali takmičenje u plesu....Ustavri to i nije bilo neko naročito takmičenje.Sastojalo se u jednom jedinom plesu....jedna lagana pesam uz koju je trebalo plesati. I mi smo tako i uradili...Svi su plesali onako kako smo to činili i na proslavama rođendana...okrenuti jedno drugom sa rukama na ramenima, odnosno struku devojčice....na pristojnoj udaljenosti dužine ruku...Svi osim mene i Sanje. Kao omađijani, čim smo prišli jedno drugom i počeli ples, približili smo se jedno drugom na udaljenost na kojoj niko nikada od naših vršnjaka nije plesao. Nije to bio nepristojan ples, ali opet...potpuno neuobičajen za naše godine i to vreme.

Sanja me je obgrlila rukama oko vrata, a ja sam se osetio u momentu «kao na sedmom nebu». Miris njene kose, boja i dubina njenih zelenkasto plavih očiju koje tek kao da sma tada otkrio, oivičene dugim....predugim trepavicama. Nismo progovorili ni jednu jedinu reč u toku plesa.činilo mi se kao da je vreme stalo i kao da se sve oko mene stopilo u jednu sliku....sliku tako lepu da sam poželeo da se ovaj ples nikada ne završi..

U žiriju za izbor pobednika su bili nastavnica Vera ( bez koje ništa što se dešavalo u školi nije moglo da prođe) i bibliotekarka škole.Obe su nas posmatrale razneženo i sve vreme su se nešto dogovarale gledajući u mene i Sanju, tako da nije bilo sumnje da ćemo nas dvoje pobediti....

Pobeda mi nije bila bitna....po povratku kući , te večeri, dugo sam se prevrtao u krevetu jer nisam mogao da zaspim. Razmišljao sam samo o Sanji i shvatio da sam se zaljubio u nju kao ni u jednu devojčicu do tada ...Jedva sam dočekao jutro i ponovni odlazak u školu poslednjeg dana te stare godine...Ujutru sam napisao kratko pisamce Sanji i ćušnuo joj ga preko klupe.U njemu je pisalo kratko i jednostavno:»VOLIM TE»

Sanja me samo pogledala i rekla: « I ja tebe....ali kao brata....»Da je to rekla bilo koja druga devojčica pomislio bih da na fin način želi da mi kaže da nemam baš nikakve šanse......ali Sanjine reči su imale težinu iskrenosti. Znao sam da je to istina , ali sam znao to da me ona više ne voli na onaj način na koji bih ja želeo.....Za tu ljubav sam zakasnio nekoliko meseci....ili možda godina....

Prolazile su godine.....peti, šesti, sedmi razred....Sanja je izrasla u lepu devojčicu. Odavno više nismo sedeli zajedno u klupi, niti smo se vraćali zajedno kući posle časova.....Postala je jedna od najomiljenijih i najpopularnijih devojčica u školi. Devojčice i dečaci su se otimali za njeno društvo. Mnogim dečacima se dopadala ali se pričalo da nijedan nije uspeo da dobije njenu naklonost.

Prema meni je bila fina, ali ja sam znao da sam je zauvek izgubio....i kao druga....Taj bol nije bio ravan nijednom dotadašnjem bolu zbog neuzvraćene simpatije.Taj bol je bio ravan bolu zbog gubitka najboljeg druga...

Ipak...na kraju osmog razreda smo na maturskoj večeri zaplesali još jednom.Prišao sam joj, pružio ruku i poveo je ka podijumu. Nismo progovorili ni reč....Samo smo se zagrlili i plesali kao da smo sami na celom svetu...

Poljubila me je iznenada u obraz i rekla....: «....kao brata....ZAUVEK! Ovoga puta sam bio srećan zbog njenih reči....Bio sam joj vredniji i draži od svih ostalih.....

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

I deo (možda meni najdraža...)

Kao da me je udarila munja iz potpuno vedrog neba te tople majske večeri u Beogradu...pravo u najvišu dlaku na mom temenu... i milion trnaca se raspršilo « na sve četiri strane moga tela ».Svaki je treperio kao letnji zrikavac i udarao u najsitniji damar mog četrnaestogodišnjeg bića.

Nalazio sam se na stadionu « JNA », na travnatom terenu, obasjan reflektorima sa sve četiri strane.Ne...nisam igrao za prvi tim « Partizana » niti sam postizao odlučujući pogodak u 90. minutu.....U toku je bila jedna od tri generalne probe za predstojeći Dan mladosti i veliki svečani slet na kojem je pored više hiljada mladih ljudi iz cele zemlje učestvovao i osmi razred iz moje škole..... Oko mene gomila mojih vršnjaka zajapurenih vežba svoju tačku pod nazivom « Nećemo Te izneveriti »....ne, nije me uhvatio patriotski zanos iako je vežba bila puna ritma, emocija i « odlučnog obećanja našem predsedniku »....

Jednostavno....ugledao sam anđela i upravo se zaljubljivao na « prvi pogled.....ali bukvalmo prvi pogled ».Anđeo je imao kao kupine crne krupne oči, dugu crnu kosu punu nestašnih lokni i osmeh dostojan bure koja se u meni dešavala....

U tom momentu je po koreografiji trebalo nešto « vrlo prkosno » da radim sa drvenom puškom u rukama, ali su ruke odbijale poslušnost jer sam i dalje bio zablentavljen u anđela....

Ona je u stvari bila kriva...nije sklanjala pogled od mog i sve vreme se smeškala kao da je želela da « umrem » tu na sred terena...Dok sam se « borio za život » nasmejao sam se pomisli kakav bi naslov bio u sutrašnjim novinama kada bi sada pao ničice i da li bi anđeo znao da je to SVE zbog nje...

Smeškanje mi je prekinuo glavni koreograf koji mi je prišao na dva metra i vrlo besan urlao u megafon... : »MLADIĆU... ! MLADIĆU.... ! DIŽI TU PUŠKU NA GOTOVS I RADI KAO ŠTO SAM OBJASNIO ILI ĆEŠ LETETI NAGLAVAČKE NAPOLJE !!! »

Trgoh se, potpuno nesvestan gde sam i pogledah u Dekija, Mišu i Milana koji su me gledali ljutito, držeći iste onakve drvene puške kao moja na gotovs, jer će sada zbog mene sve morati iz početka da vežbaju.....namestih se za početak ali krajičkom oka primetih da se anđeo silno zabavljala time kako sam nadrljao. Opet se setih jednog od saveta Dekijevog starijeg iskusnog brata... »Najvažnije je da te devojčice primećuju, pa makar ispadao i smotan.... »

Sve je počelo meseca dana ranije, jednog ponedeljka, kada je nastavnica Vera okupila sve osme razrede naše škole u fiskulturnoj sali. Pored nje je stajao nama tada vrlo poznati koreograf koji se često pojavljivao na televiziji. Neki od nas su šuškali kako se snima neki film pa je ovo audicija za statiste....Međutim kao i obično nismo znali šta je po sredi.

Vera je vrlo ganuto ali odlučno počela : « Draga deco.....naša škola je posebno počastvovana zadatkom koji je dobila, a vi ste dragi osmaci naša nada, vera i ponos....učestvovaćete ove godine na sletu na stadionu za Dan mladosti... », glas joj zadrhta a oči napuniše suzama..., »Čeka nas mesec dana svakodnevnog vežbanja »

Ova poslednja rečenica, posle početnog šoka je izazvala ovacije svih nas.Da se ne lažemo... u to vreme je to stvarno bila posebna čast i nama koji smo odrasli uz osećaj ponosa što pripadamo generaciji Titovih pionira Dan mladosti je bio nešto posebno. Ali ipak su ovacije više bile zbog našeg oduševljenja što ćemo zahvaljujući ovom zadatku, sledećih mesec dana « hvatati krivine » u svemu što ne budemo želeli da radimo u školi...Nema kontrolnih, nema ispitivanja, nema sedenja na dosadnim časovima....Jer ko bi od nastavnika smeo da ugrozi kvalitet našeg nastupa na sletu i nanese « nezamislivu ljagu » imenu naše škole...

Vežbe su počele narednog dana...kako je bio početak maja i vremenske prilike su nam bile naklonjene.Kako nas je u generaciji bilo oko 150 vežbali smo na sporskom terenu u dvorištu škole.Brzo se u naselju pročulo za čast koju smo zadobili i postali smo « glavni događaj i atrakcija u naselju »

Nastavnica Vera je na individualnim časovima sa koreografom savladala i naučila koreografiju do tančina i kako je on imao obavezu da koordinira sa ostalim umetnicima koji su pripremali slet, ona nam je bila « šef parade » Naravno da je to bila uloga kao stvorena za nju.

Vera je obezbedila da zbog « istorijskog momenta » za našu školu nemamo nastavu do sleta, ali i da moramo vežbati po tri sata i pre podne i posle podne...

Nismo se bunili...dešavalo nam se nešto novo, lepo i nepoznato, a nervoza i iščekivanje tog velikog dana se prenela i na nas.Vežbali smo sa puno volje i želje, ali i uživali u nenadanom « raspustu ». Tih mesec dana upoznali smo se sa drugarima iz ostalih odeljenja bolje nego za prethodnih 7godina...

U prepodnevnim satima smo mogli mirnije da radimo. Ali zato posle podne……!Oko igrališta bi se skupilo celo naselje…majke, očevi, komšije, deca iz prepodnevne smene…Iznosile su se hoklice, stolice, kamp stočići….sedelo na njima I gledale naše probe…kuvala se kafa u stanovima u prizemlju najbližih zgrada…I raznosila komšijama….Dok smo se mi znojili pokušavajući da zadovoljimo Verine visoke zahteve u izvođenju koreografije, komšiluk se družio kao nikada pre. Vrlo brzo su postali I samozvani stručnjaci za našu koreografiju pa su neki hrabriji počeli da dovikuju savete I uputstva preko ograde, ali bi odmah bili ućutkani jednim od oštrih pogleda nastavnice Vere koja nije nikom davala da joj se “meša u posao”…Najponosniji su bili očevi i majke nas učesnika, a nama najdraža publika bake naših drugara koje su neumorno mesile kolače i donosile da se svi počastimo, kada bi neumorna Vera odredila kratku pauzu.

Dani su prolazili I taj događaj u našem kraju je postao nešto na čemu su nam otvoreno zavideli ostali iz susednih mesnih zajednica koje nisu pripadale našoj školi.

Ako bi slučajno naišao kišni dan i vežbanje bilo otkazano moglo se primetiti kako se na desetinama prozora u naselju u isto vreme proverava: ”Hoće li ta dosadna kiša stati…..!”Nekada bi molbe bile uslišene I u roku od 5 minuta, kao po komandi, majke bi istrčale I metlama za čas počistile vodu sa terena I vežbanje je moglo početi. Nastavnica Vera je ionako dežurala u školi skoro danonoćno I bila spremna za to.Nikada do tada niti posle stanovnici našeg naselja nisu slošnije I lepše živeli, nego tih nekoliko toplih majskih dana I večeri dok je lipa oko školskog dvorišta cvetala I mirisala kao nikada pre…

Sama koreografija nije bila posebno teška….osam koraka levo…..osm korak desno….malo napred, malo nazad, nekoliko skokova , malo jurcanja…baš onakva kakva je bila potrebna za jedan slet….ali je imala jednu “caku”…Cilj pomenute koreografije je bio da pokaže kako mi “deca”, ne želimo da ratujemo I kako je jedino oružje na koje pristajemo dečija igračka u obliku drvene puške…E tu nam je neki stari majstor “sletskog vežbanja zabiberio” Tom dečijom drvenom puškom smo mi dečaci, dok bi nas devojčice “sa divljenjem gledale”, morali virtuozno baratati I vrteti je oko naših ruku kako bi istakli “umetnički momenat igre koji prezire svako nasilje”…I sve bi to bilo lepo da nama ta puška nije ispadala, udarala nas po prstima, stopalima I da nam uvežbavanje tog nikako nije polazilo za rukom.Deki, Miša, Milan I ja smo uporno uvežbavali ali nam je bilo jako teško. Vera nas je tešila da ćemo se “jednog jutra samo probuduti I shvatiti da smo naučili da izvodimo taj zadatak”, a mi smo se prebrojavajući nove modrice tešili da će “taj dan” ubrzo doći….

Dan mladosti se neumitno približavao I na žalost, ali I na ponos, naše verne publike u naselju, došlo je vreme da, po ideji našeg koreografa, vežbanje nastavimo sa svima ostalima koji ušestvuju na sletu I to u “prirodnom okruženju” na stadionu pod reflektorima.

Stvarno je bio doživljaj pojaviti se na terenu fudbalskog stadiona, svesni da mnogi naši vršnjaci za to nikada neće imati priliku….Svetlost reflektora, veličina stadiona, miris trave I ogromne tribine, za koje smo znali da će na dan sleta biti pune, pa još I direktan prenos na prvom programu…Sve to nas je činilo neobično ponosnim. Patriotski zanos pevanja rodoljubivih pesama, druženje sa ostalima koji su kao učesnici doputovali iz cele zemlje punilo nas je nekom nedoživljenom energijom….

Izmenjeno od strane člana gresan
Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

II deo

I sve TO što je trebalo da osetim je srušio u meni ovaj nevaljali anđeo….zbog koga je koreograf vikao na mene, zbog koga sam ispao smotan….Ništa mi više nije bilo važno…ni slet, ni mesec dana vežbanja, ni to što me moji najbolji drugari mrko gledaju…ništa do njenih očiju boje kupina….Do kraja te večeri su nam se pogledi sretali nebrojeno puta, a najviše sam se radovao onom delu koreografije kada ona protrči na pola metra od mene, u prestrojavanju za novu sliku u sletu…

Šta sam znao o njoj? Ništa…osim imena škole iz koje je, koje sam saznao od dečaka iz njenog okruženja….

Sledeće dve večeri sam dolazio na stadion spreman da joj priđem, da se upoznamo, da saznam kako se zove, da kažem da je volim od momenta kada sam je video…ali to nisam učinio.Malo sam bio kukavica, malo sam se plašio da me ne ismeje, malo zbog toga što je uvek bila okružena njenim društvom…Po završetku vežbanja sakupljali bi nas kao ovčice I terali do autobusa za povratak u naselje bez šanse da bilo gde mrdnem da bih iamo priliku da joj priđem….

Tako je bilo I na samoj premijeri Dana mladosti na stadionu. Ne sećam se ničega....ni treme, ni gužve...ni punih tribina...ni suznih očiju naših roditelja koji su nas ponosni to veče ispratili iz naselja...ni gomile kanti punih vode koje su bake prosipale za autobusom...za sreću na nastupu...ničega se ne sećam...

Samo se sećam da smo se moj anđeo i ja sve vreme gledali i osmehivali jedno drugom....i sećam se da je drvena puška u mojim rukama u toku vežbe poskakivala i slušala me kao da sam se rodio sa njom...i nijednom mi nije ispala....i sećam se da sam,dok je 50 000 ljudi na stadionu i 20 miliona u svojim domovima bez daha gledalo u ruku srećnika koji poslednji nosi štafetu i predaje je « najvećem sinu naših naroda », ja gledao u anđela i želeo da joj predam svoje srce kao štafetu na večno čuvanje....

Slet se završi u opštem organizovanom metežu, spontanim kolom i željom da svi odu što pre na zaslužen odmor....a ja ne priđoh mom anđelu...i dan se završi za mene prazno i tužno...iako smo u naselju dočekani skoro kao što su dočekali prve astronaute koji su sleteli na mesec po povratku na Zemlju....

Sledećeg jutra me probudila zvonjava telefona....Kad sam podigao slušalicu, začuh Milanov glas... : “Idi… brzo…kupi reviju…!”Sidjoh do trafike i ne stigoh ni da kažem šta želim teta Minka koja radi u trafici od kako znam za sebe i koja zna sve što se događa u naselju reče : « Bogami momče ti si jutros jedan od najpoznatijih u zemlji.... ! »Poturi mi pod nos « Reviju » kad tamo....na naslovnoj strani JA, a u pozadini malo zamagljeno zbog drugog plana ali dovoljno krupno, lice mog anđela zagledano ravno u mene...u momentu kada u koreografiji prolazi na pola metra od mene....Vrlo dinamična fotografija koju je neko od fotoreportera načinio i koja se očigledno dopala uredniku kao ilustracija Dana mladosti.....

Nije bitno što sam bio « glavni » u naselju i šire....nije bitno što sam kupio primerke tog časopisa za sav mesečni džeparac....i za svu poznatu i nepoznatu familiju...bitno je ono šta sam rešio....Rešio sam da stisnem petlju i da je nađem...a pomogli mi Deki, Miša i Milan...Fotokopirao sam naslovnu stranu u 100 kopija kod bibliotekarke u školi, i sutradan smo se zaputili pravo u andjelovu školu....a na kopiji ispod slike napisali « Traži se ovaj andjeo.... »U medjusmeni smo upali u njihovo školsko dvorište i počeli da delimo slike svima za koje smo sumnjali da su njeni vršnjaci....Iako su nas dečaci gledali malo popreko zbunjivala ih je naša « hrabra akcija u tuđem dvorištu » a i to što se njihove devojčice smeškaju i odobravaju naš postupak. Ova moja « tri musketara » su nastalu situaciju odlično iskoristili da se « pokažu » pred nepoznatim, ali lepim devojčicama. Ne znam šta su stvarno uradili na tom polju, jer me je neko u istom momentu kucnuo prstom po leđima.Okrenuo sam se potpuno nepripremljen da je ugledam...Stajala je ispred mene sa istim onim očima boje kupina i nestašnim loknama rešena da mi pruži ruku i kaže : »Zdravo....ja sam Anđela.... »

Iako je nekoliko stotina pari radoznalih očiju u tom momentu gledalo u nas a meni se činilo da se sprema opet onaj grom iz vedrog i sunčanog neba....pružih joj ruku i rekoh svoje ime....

Ostalo zna leto koje je nastupilo....

Ah da....Sledeće godine nisam gledao slet...nije me zanimao....jer tamo nije bilo Miše, Dekija, Milana, mene, Anđele....a nije više bilo ni predsednika da primi štafetu od zadihanog omladinca....

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Kada je tog juna poslednje zvono označilo kraj školske godine, kao i obično istrčali smo u dvorište, bacali torbe u vazduh i veselili se raspustu koji nam je sledio. Prvih nekoliko dana raspusta bili su najslađi. Potpuno slobodni, i bez obaveza nismo znali šta bismo pre radili. To je bio najopasniji period za svađe sa roditeljima. Mi željni slobode, a oni da nam urede slobodno vreme…

Pa ipak znali smo da uzivamo u tim danima. Dok smo Deki, Misa i ja sedeli na travi ispred moje zgrade i kovali planove o odlascima na bazen, u bioskop i na slicna sjajna mesta, Milan je bio snuzden. Znali smo razlog i nismo hteli da ga zadirkujemo, ali nam nije bilo jasno kako neko moze biti neraspolozen, a sledi mu boravak od dva i po meseca na moru. Milan je imao strica u gradicu na moru i kod njega je provodio svaki letnji raspust. Ono sto je za nas bio pusti san za njega je bila dosada, I obrnuto. On je zeleo ono sto smo mi imali……letnji provod u Beogradu bar delic raspusta.…Zalio nam se kako je u tom mestu dosadno i kako tamo nema drustvo i kako će veci deo raspusta provesti sam jer roditelji moraju da rade……

Otputovao je isto vece, pozdravivsi se sa nama kao da ide na izdrzavanje kazne u pritvor. Ni putovanje avionom, a kasnije i brodom do ostrva na kome je ziveo stric mu nije činilo radost.…

Videli smo ga ponovo tek krajem leta kada se vratio neraspoložen i tužan...Dugo nije želeo da nam otkrije razlog... i ono što nam je ispričao kasnije ličilo je na događaj kao iz najromantičnijeg i najtužnijeg filma....A priča je otprilike glasila ovako...

Dani su mu prolazili sporo i uobicajeno….Ustajanje, odlazak na kupanje, povratak sa plaze, vecernja setnja rivom sa stricem i strinom( koji ga inace, iz straha da mu se “nesto ne dogodi”, nisu pustali uvece samog). Da « zlo » bude vece, njihov sin, Milanov veliki brat, je tog leta otisao u vojsku, pa je propala i voznja brodicem, pecanje i mnoge zanimljive stvari. Milanov stric je ziveo pored mora, ali ga nije voleo, ili bolje reci da ga se plasio. To je razlog sto se u njemu nije okupao 30 godina. Sve je licilo na leto koje će Milan brzo zaboraviti.... do samo 15 dana pred povratak za Beograd….

Tog jutra je kao i obicno otisao do pekare na obali da kupi vruc burek za dorucak. Dok je cekao u redu i merkao burek u okruglom plehu, u odsjaju staklene vitrine je ugledao iza sebe devojcicu plave, kovrdzave kose. Okrenuo se…i tog trenutka shvatio da je prica o “ljubavi na prvi pogled” istinita. Kao da ga je struja udarila u vrh temena i polako pocela da mili niz celo telo. Blazenstvo se rasirilo do malog prsta na nozi. Cinilo mu se da lepse stvorenje u zivotu nije video. Ona mu se kratko osmehnula i prosla pored njega da izadje iz pekare, ali ipak ga pogledala jos jednom pre nego sto je zamakla iza staklenog izloga.

Nije mu bilo vise do jela. Bio je potpuno zbunjen……Zbunjen i definitivno zaljubljen.

Naredne dane je potrosio pokusavajući da sazna ko je ta devojcica. Varos je bila mala i nije mu trebalo puno da sazna da je došla iz Svajcarske sa roditeljima, da joj je mama poreklom iz nase zemlje, a otac Svajcarac,da se zove Ana, da ima isto godina koliko i on, da je prvi put u rodnom mestu majke i da slabo govori srpski.…Naravno da ju je sretao tih dana i da se sve vise zaljubljivao, ali je primetio i da ona uzvraca poglede.

Na plazu je u pocetku dolazila sa roditeljima, a posle nekoliko dana sa nekom vrsnjacima koji takodje nisu govorili nasim jezikom. Nije znao kako da im pridje da se upozna sa njom… i ko zna kako bi se to zavrsilo da sudbina nije uzela “stvar u svoje ruke”. Tog “sudbonosnog” dana sve je bilo kao i prethodnih . Milan sam, na plazi, ona u drustvu……Milan je krisom gleda, ona krisom gleda Milana……Milan ulazi u vodu skocivsi na « najlepsi » nacin… ona kobajagi to ne vidi……Milan roni, a vetar iznenada zaduva i negov peskir odnese pravo do nje i njenog drustva……ona ga hvata i ceka Milana da dodje po peskir...

Milan mokar, dok ga hvata drhtavica ( od « vetra » naravno) prilazi da se zahvali za peskir....Ostalo je bilo lako…

Sjajno su se druzili narednih 10 dana. Nisu krili koliko se jedno drugom dopadaju. Milan nam je pricao da je sve bilo kao u onim filmovima koje smo gledali u bioskopu. Danju su bili na plazi, a uvece su setali rivom i pricali na cudnoj kombinaciji srpsko-nemacko-engleskog jezika. Ucio je Anu srpske reci, i bila mu je beskrajno simpaticna dok ih je pogresno izgovarala. Svake veceri bi obilazili zabavni park u kome je on bezuspešno pokusavao da joj osvoji plisanog medu pucajuci iz vazdusne puske u malecnu metu ili gadjajuci naredjane konzerve krpenim loptama. Probali su sve sladolede u svim poslasticarnicama, a na kraju veceri bi sedeli na plazi ispod velike hotelske terase gde je svake veceri svirala poznata pop grupa. Ana je plakala od smeha dok joj je Milan “prevodio” reci pesama koristeci se pantomimom.

Poslednje vece, pred Milanov povratak za Beograd, su skupili hrabrost da se u setnji uhvate za ruke, ali bi ih pustali cim bi im se ucinilo da nailazi neko poznat.Uglavnom su cutali svesni onoga što ih ceka sutradan. Svako je u svojoj glavi zamisljao kako ce rastanak izgledati i to ih je oboje rastuzilo.... Da ne bi mislili o rastanku, pricali su o tome kako će pisati jedno drugom i kako će naravno i sledece leto biti opet zajedno. Milan je u to bio siguran, jer već 8 godina svako leto provodi kod strica.…

Poslednji dan je prolazio brzo. Milan se trudio da razmislja samo o vremenu koje ce jos provesti sa Anom, i nisu se odvajali tog dana. Kasno posle podne, otisao je samo da spakuje stvari za put. Dogovor je bio da se za sat vremena nadju u pristanistu gde tačno u sedam sati krece trajekt kojim će Milan otici do obliznjeg grada, tj.do aerodroma.

Milan je natrpao stvari u torbu. Sa stricem i strinom se pozdravio u kuci i pozurio da stigne na vreme. Mesto u kome zivi Milanov stric se prostire oko velikog zaliva koje je u obliku potkovice. Kuca Milanovog strica je na jednom kraju zaliva, a pristaniste na drugom. Potrebno je pola sata hoda da bi se stiglo sa jednog kraja na drugi, a kada bi se plivalo popreko ne vise od 2-3 minuta. Kada je izlazio iz kuce na parcetu papira je napisao svoju adresu i stavio ga u dzep jer je bio dogovor sa Anom da na rastanku razmene adrese.

Iznenadjenje ga je cekalo na pristanistu. Osim Ane tu je bilo i par njenih drugova, koje je on poznavao, ali i njeni roditelji koji su zeleli da ga isprate.

Milan i Ana su bili zbunjeni i nisu znali kako da se ponasaju. Sve ono sto je zeleo da joj kaze na rastanku « palo je u vodu »....Bilo ga je stid pred njenim roditeljima...U ruci je stezao papir sa svojom adresom i nikako nije znao kako da joj ga da. Dok je Aninoj mami objasnjavao kada polece avion osetio je kako mu Ana gura ceduljicu u ruku. Na brzinu je spustio pogled i video da je na papiru napisana njena adresa u Cirihu. Sada je u obe sake drzao po jednu adresu. U tom momentu Anina mama rece kako je najvaznije na aerodromu cekirati avionsku kartu i skrenula na to Milanu paznju...da ne zaboravi....Ove reci « sledise » Milanu krv...

U tom momentu on poblede i shvati da je njegova avionska karta ostala na “sigurnom mestu” u strininoj komodi i da se niko nije setio da mu je da na polasku iz kuce. Oblio ga je hladan znoj….Do polaska broda bilo je jos 10 minuta….Bez karte ne moze na avion……ili mozda moze!? Da skoci u vodu i precicom stigne do kuce…?! Ne…ne…bolje je da trci okolo……Ana mu govori da ce oni zamoliti kapetana broda da saceka…Krece u trk rivom koja je puna turista koji setaju i uzivaju u prijatnoj veceri. U sakama jos uvek steze obe adrese, svoju i Aninu….Tesko se probija kroz guzvu….U jednom momentu sa nekim se sudara, pada, i iz desne sake mu ispada Anina adresa….Nema vremana da je trazi, nastavlja dalje i tesi se time da ce joj dati svoju adresu i da ce ona njemu pisati i u pismu napisati njenu adresu.…Povremeno se osvrne i vidi brod koji jos stoji ukotvljen…Nastavlja da trci iako je guzva na rivi ogromna.

Ulece na vrata striceve kuce i bez daha samo izgovora rec:” KARTA!!”, stavlja je u zadnji dzep i krece trkom nazad….Sada moze da gleda u brod koji je jos na pristanistu. Nestaje mu snage, ali ne staje.…Trci iako ne veruje da će stici na vreme, ali se nada da ce neko uspeti da objasni kapetanu da on « stize »….

Na stotinak metara od broda cuje kako Anino drustvo skandira njegovo ime i navija iz sve snage……vidi Anu kako ga doziva da uspe...ljude koji su dosli da isprate nekog, kako sa zanimanjem prate da li će on stici……Brodski most koji se polako dize sa rive…… I mornara koji ga je ugledao i za momenat zaustavio podizanje mosta……U poslednjim koracima cuje glas Anine mame koja mu vice da su mu kofer ubacili na brod, i da ne brine……Shvata da je uspeo i dugackim poslednjim korakom uskace na brod……Mornar podize most, brod krece, Milan se penje na najblizu palubu, vidi Anu i mase joj iz sve snage kao da joj govori kako je uspeo neverovatnu stvar…!!!…Dok hvata vazduh, Ana je sve manja na udaljenoj rivi, a on otvara levu saku u kojoj jos uvek stoji njegova adresa namenjena Ani….

Dva sata je putovao brod… dva dana je Milan spavao kada je došao kuci slomljen i zaljubljen… dva meseca nam nije ispricao nista o Ani… dva sledeca leta nije mogao da otputuje kod strica……Treceg leta Ane vise nije bilo tamo.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

mrzi me da zvacem o detinjstvu...

nego setih se jedne fotografije

uzas zivi...

elem

crno bela fotgrafija

ja imam negde izmedju pet i sest godina

stojim uza zid stare dedine kuce...imam karirane pantalone i neki dzemperic na kopcanje...kompletan stajling Burdusa,ukljucujuci i musku frizuru ,malo podraslu...taman da licim na njega

i sviram armoniku....

joj......:(

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...