Idi na sadržaj

Preporučene poruke

Bila sam jako stidljivo dete..i ta neka najranija secanja su u tom znaku..

Secam se svoje stalne borbe sa samom sobom i koliko sam ustvari patila sto sam tako povucena i stidljiva..

Uglavnom sam se igrala sama, ubedjujuci sebe da bas tako zelim, a sa ceznjom slusala graju vrsnjaka iz ulice..imala sam najlepse lutke koje nisam imala sa kim da delim i kome da ih pokazem..

Krenuse onda neka teska vremena, besparica..nisam imala ni punih 11 god kada sam pocela da radim, da zaradjujem..tada sam prestala i da se stidim i u pauzama izmedju skole i posla pokusavala da nadoknadim propusteno..

Onda je sa 13 neko los naglo prekinuo moje detinjstvo..morala sam da odrastem preko noci..

Sada kad pogledam unazad, detinjstvo kao da nisam ni imala..i osecam se strasno hendikepirano zbog toga..jbt, kao da sam se sa brigama rodila, citav zivot ih nosim na ledjima..

Eto, nadam se bar lepoj starosti..

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Ja kao najmladja od troje dece uvek sam imala caletovu zastitu od svih i svega...Ionda se desilo da cale ide za Kanadu i da se prvi put ja i tata odvajamo na neko duze vreme :( Kad se setim toga i sad mi se zaplace :(

Bio je oktobar kad je cale otisao,nekako pocetak tog meseca...On tamo poceo da odmah radi kod tetke u firmi,a keva ovamo sprema papire da mu se nas tri pridruzimo i da svi zivimo tamo gde je grtalica prevozno sredstvo,bar sest meseci godisnje :lol:

Prolaze dani i ja sa tatom po dva sata dnevno na telefonu(tad nije bilo interneta,da jeste mozda bih sad zivela tamo :blink: )

Prodje novembar,ja svaki dan sve tuznija i tuznija...Tata zove svaki dan,ali nije to to...Nema ko samnom da se svadja oko slatkisa,nema ko da me mazi :( Mama na jednu stranu,srednja sestra na drugu stranu,ja sama sa Cicom vesticom :uzbud:

Prodje i Sveti Nikola,jos dvadesetak dana i idemo i mi,cim prodje nasa slava 7januara...Radujem se brojim dane,moj tata i ja opet zajedno,pa i na Antartiku,na Antartiku,tata je to!:uredu:

Dva dana posle Svetog Nikole,dolazi mama sa posla i pocinje da pakuje kofere!:blink:"Idemo za Beograd!" :blink:

"Skola traje,gde se putuje kad skola traje?Kanada je jos daleko?!Jeli mama gde idemo?"pita moja sestra!

"Bez price,krecite"besno kaze...:(

U kolima do Beograda niko ne progovara,vidimo da je mama besna,pa je niko nista ni ne pita...Odseli smo u hotelu Prag u centru grada...Lep pogled,sve lepo,ali ni ja ni sestra ne pitamo,niti smemo,zasto smo tu i sta se desava!Cesto je keva imala te napade promene privremenog prebivalista!

Ujutru nas budi i trpa u kola,bez ikakvih komentara(i dan danas je cutljiva kad je nervozna)...Stizemo na aerodrom:blink: Ispred nas cekaju mamina sestra i zet...:blink:

"Kanado here we come :dry: "prva asocijacija mene i sestre!

Ulazimo na aerodrom,al ne idemo na polazak letova,nego na dolaske :blink:

"E,sad mi nista nije jasno",gledam u sestru,ona jos goru facu slozila,joj smesno mi da se setim kako je izgledala tada :hahaha:

Dete ko dete,gledam oko sebe,sve nepoznata lica,osim ovih koji su samnom usli unutra...U jednom momentu cujem:"Eno ga!"

"Koga smo dosli da cekamo?:blink: "

Okrecem se i vidim mog TATU u carinskoj zoni :uzbud::uzbud::uzbud:

Sekund kasije,ja prosla kroz ona zujalice i skocila tati u zagrljaj :uzbud:

U momentu stize obezbedjenje,a zena za salterom sokirana!

"To mi je cerka,ljudi polako,cerka,moje dete!"

"Moja tataaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa,tata moj :uzbud: "

Da skratim pricu.Tad sam dobila novi sintisajzer od sedam i po oktava :lol: biciklo i rolex sat :lol:

A tata,tata se iz Kanade vratio jer nije mogao da se uklopi u njihov nacin zivota...Zivot u Kanadi je zivot bez duse,Srbija je zemlja u kojoj se zivi!

Naucio je dve reci"Haj i Ho!:lol: nije vise ni trebao,jer su oko njega uvek bili sve ljudi sa nasih prostora :kez:

A majka.Ona je bila besna jer je sredila sve papire,a trcala je dva meseca po koje kakvim drzavnim sluzbama i supovima,a tata se nonsalantno samo vratio kuci!

P.S.nekad cale i ja uzmemo i gledamo slike njegove iz Kanade i smejemo se.Obicno mi kaze;"U Kanadi dunje ne mogu da porastu kao nase ;) "

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

I deo

Toplo junsko veče...Mir i tišina vladaju školskim dvorištem, stazom natkrivenom granama procvetale lipe. Miriše lipa u našem kraju...Miriše na leto...na kraj školske godine...na nemir u srcu grupica dečaka i devojčica koji se po okolnim klupama druže i tiho pričaju...na leto puno avantura, uzbuđenja, novih zaljubljivanja....

Tako miriše svim našim vršnjacima osim Miši, Milanu i meni....Za Dekija ne znam jer ga niko od nas trojice nije video poslednjih sedam dana osim u školi, kada bi odmah posle poslednjeg zvona prvi «zaglavio» na vrata pod izgovorom da ima obaveze...Sve što smo uspeli da iščačkamo od njegovog starijeg brata je da svakog dana ide na sastanke «neke omladinske organizacije»....Nadali smo se da će nam uskoro reći o čemu se radi....nismo navikli da nas četvorica krijemo nešto jedan od drugog....

Miriše lipa u našem kraju....

Tako miriše svim našim vršnjacima osim nama. Sedimo na jednoj od klupa u školskom dvorištu i pretresamo situaciju koja nas je snašla. Školska godina je zaršena pre par dana, knjižice podeljene, grdnje roditelja preživljene...valja se spremati za letovanje....Svu trojicu stigao isti problem.Roditelji utanjili sa platama ništa nisu planirali, nastavnica Vera na porodiljskom i niko drugi ne organizuje letovanje od nastavnika (mada je pitanje da li bi mi bez Vere uopšte poželeli da idemo)...Posete tetkama, ujacima i ostaloj mnogobrojnoj familiji po unutrasnjosti su poslednje što želimo....

Miriše lipa... samo što mi taj miris ne primećujemo jer ne znamo kako ćemo provesti toliko iščekivano leto....Dok se jadamo jedan drugom na koja će sve lepa mesta putovati naši drugovi shvatamo da nema načina da ovo leto zapamtimo po bilo čemu....Već smo se spremali da krenemo svako svojoj kuči kad bupnu Deki odnekud pravo pred nas.....zadihan...shvatamo da je trčao.....

«Tu ste....dobro je da vas nađoh.....»progovara boreći se da udahne vazduh, «došao sam da vas zovem da idete sa mnom sutra....je poslednji dan za prijavu....nema nas dovoljno...da nas prime.....»

Ništa ga nismo razumeli, pa ga posadismo na klupu da dođe do vazduha i da nam objasni o čemu priča.Dok se on oporavljao od trčanja po kraju i traženja nas trojice, shvatali smo da je došao momenat da saznamo gde je on to ovih dana krišom od nas odlazio.....

Ako bih sada preneo njegova smušena objašnjenja nikome ko ovo čita ne bi bilo ništa jasno pa ću ukratko prepričati....

Deki je imao starijeg brata od strica, starijeg 10 godina od nas.Bio je to mladić aktivan u tadašnjim omladinskim organizacijama i iskusan učesnik omladinskih radnih akcija ( ORA- kako su se tada zvale).Jedan od njegovih zadataka je bilo pridobijanje novih članova i on je taj zadatak uspešno obavio....bar kada je Deki u pitanju. Poslednjih desetak dana Deki je išao na sastanke omladinaca u zgradu opštine,zanesen potpuno novim društvom starijih momaka i devojaka koje je tamo upoznao i koji su ga smatrali ravnim sebi.Nama ništa nije govorio jer se plašio da ćemo ga ismejati i proglasiti štreberom. Na sastancima je u toku bilo prikupljanje zainteresovanih za učešće na ORA Đerdap.

Tih godina radne akcije su prestale da budu zanimljive omladini i sve je bilo teže okupti 50 mladih ljudi koliko je bilo potrebno da se «radna brigada» okupi. Roditelji su nam pričali o tome kako su «gradili zemlju iz pepela» i nama su te priče i taj način trošenja slobodnog vremena bili najblaže rečeno nezanimljivi...U momentu kada se odlučivalo hoće li se brigada raspasti pre nego je i sastavljena Deki je na tom sastanku dao «časnu drugarsku reč» da on može da dovede još tri brigadira....tačno onoliko koliko je falilo.....tačno noć uoči isteka roka za prijavu. A ta TRI BRIGADIRA smo bili Miša, Milan i ja...Zamislite brigadu koja je zavisila od nas trojice....!!! Jedina olakšavajuća okolnost da Dekija ne izbubetamo na licu mesta je što je polazak bio planiran za avgust mesec.Inače smena na radnim akcijama traje mesec dana....

Kada je konačno završio svoju priču nismo znali šta da mu kažemo....Iskoristio je našu zbunjenost i nastavio sa pričom kako je «tamo» na sastancima omladinske organizacije društvo sjajno kako se priča o ozbiljnim stvarima, kako su devojke «prave» a ne kao ove naše folirantkinje....Malo po malo ubedio nas je da sutra pođemo na sastanak sa njim....

I da ne dužim dalje...Društvo je stvarno bilo sjajno...bilo je naših vršnjaka, ali je potpuno očaravajući osećaj bio kako su nas stariji drugovi primili i ophodili se sa nama kao da smo im ravni....što nigde drugde nije bio slučaj...kako je leto odmicalo i nas trojica smo sve više bili zagrejani da što pre dođe taj dan polaska kada ćemo krenuti na radnu akciju u nama potpuno nepoznatu avanturu....Na sastancima su delili zaduženja u brigadi, mi kao najmlađi nismo imali nikakvu «funkciju»....smišljali smo razne pozdrave i povike po kojima bi se razlikovali od ostalih brigada koje će biti tamo. Dan pred put smo dobili «brigadirke»....uniforme koje su se sastojale od prilično modernih pantalona sa džepovima sa strane i strukiranom jaknom sa modernom kragnom..i amblem brigade da nam majke, ili mi sami, zašijemo.

I krenusmo u nepoznato.....Čim smo ušli u autobus i krenuli put Đerdapa, Vlada Dekijev brat od strica izvadi gitaru iz kofera i krenu pesma....pesma koja nije prestajala sledećih 300km.Bili smo potpuno iznenađeni ovakvim početkom putovanja ali nam je prijalo da slušamo naše nove drugove kako pevaju i starogradske pesme i rok balade i Balaševićevu «Prvu ljubav». Tu se pred nama otvarao jedan novi svet...svet drugarstva, zajedništva, solidarnosti, posvećenosti jednom cilju, timskog rada, osećanja pripadnosti.....

Omladinsko naselje «Karataš» lepo i uredno. Bele barake sa četiri velike spavaonice, po dve za momke i po dve za devojke, sa krevetima na sprat....dva skromna ali uredna kupatila.Između baraka staze oivičene cvećem i razdvojene travnjacima.Iza baraka sportski tereni i velika bina sa prostorom za gledalište....Na drugom kraju naselja bazen, restoran za ishranu i «glavni štab»

U naselju 20-ak brigada iz cele zemlje.....ONE zemlje....svaka svoj pozdrav, svoj amblem, svoj cilj...biti najbolji... u radu, sportu, druzenju, pevanju....1000 mladih ljudi sa istim ciljem....družiti se i steći nove prijatelje....

Najmanje je tu bilo fizičkog rada i znoja. Jeste, ustajanje je bilo u pola 6 ujutru i to je jedino što je bilo teško....malo gimnastike da se razmrdaju kosti...dorucak u pola sedam....a u 7 već na radnoj trasi.Prve nedelje su nam umesto ocekivanih lopata dali metlice i male grabulje i odveli nas na arheološko nalazište da skidamo sloj po sloj prašine sa otkopina....druge nedelje smo kopali kanale za lokalni vodovod, treće izlivali betonske nosače za novi rečni nasip, a četvrte nas po nagradi vratili na arheološko iskopavanje. Radilo se na trasi do jedan posle podne, a pomalo težak posao je bio dobar za naše mišiće i želju da budemo lepo razvijeni. Omiljeni deo radnog dana je bio u 10 sati kada bi stizala marenda, tj užina ( eurokrem i četvrt hleba + čokoladno mleko u troglastom tetrapaku, ili eva sardina i četvrt hleba, ili pašteta carnex i četvrt hleba sa jogurtom u trouglastom tetrapaku, ili pola kutije keksa «domaćica» sa pola litre mleka u trouglastom tetrapaku....)

A sve uz neprestanu šalu, peckanje, međusobno udvaranje....Postojale su norme koje je trebalo postići, ali su bile toliko male da smo ih bez problema ispunjavali....bilo je samo pitanje koja brigada je koliko prebacila istu....

Prvi žulj u životu sam dobio učeći kako se drži lopata, a drugi od grabulje....Ali kada mi je ruku previjala Branka.... poželeo sam da imam još pet pari ruku i dvadeset žuljeva...

U jedan povratak u naselje i slobodno vreme...Deki se ubacio u razglas i vrlo brzo postao glavni DJ za muziku koja se puštala preko razglasa tokom celog dana do povečerja....Imali smo «vezu» i mogućnost da za «specijalne devojčice» pustimo pesmu koju smo želeli....Apsolutni hit je bila pesma «Ti samo budi dovoljno daleko», «Generacija 5»....Miša je odmah primljen u prvu petorku brigade i posle podneva provodio na košarkaškom terenu i turnirima, Milan se prijavio za slikarsku radionicu i danima sa ostalim polaznicima slikao veliki mural na zidu obližnje hidroelektrane...

.

A ja...? Ja sam «svaštario».....kao i mnogo godina kasnije....kao i uvek....Voleo sam da budem svuda i sa svima....Družio sam se sa vršnjacima iz Skoplja, Nikšića, Splita, Tuzle, Banja Luke, Osijeka, Maribora....

Voleo sam večeri u naselju.....Ispred svake barake klupe....ispred svake barake....društvo.....gitara.....usna harmonika ....smeh....zaljubljeni.....Muzika sa razglasa je svirala do 10 uveče i celo naselje je bila velika diskoteka na otvorenom....Oko jedanaest sve bi se smirivalo...samo bi se u svakoj baraci na dva sata smenjivali brigadiri na požarstvu....Nije to bila obaveza....to je bilo poverenje i čast.....ja medju najmladjima čuvam i pazim na miran san mojih drugova....

Jedan detalj mi i danas izazove žmarce niz kičmu i priznajem oči mi zasuze, ali ne zbog prošlih vremena nego zato što moji dečaci nemaju priliku da osete nešto slično.....Dva puta dnevno na stazama ispred baraka bi bilo postrojavanje brigada pred jarbolom zbog pozdrava zastavi.Ujutru bi je najbolji brigadir podizao a uveče spuštao....uz zvuke himne...himne koja nam je nešto značila....nebitno da li smo tada bili u zabludi ili ne....ona je NEŠTO značila...

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

II deo

Samo te večeri...ne znam šta je bio razlog....na prve zvuke himne neko je počeo sa pevanjem....Hiljadu grla je prihvatilo pesmu...kasnijih godinama sam prisustvovao fudbalskim utakmicama gde je više desetina hiljada ljudi pevalo istu himnu....ali nikada je nisam tako osetio u srcu kao tada kada sam je pevao sa ljudima sa kojima sam delio četvrt hleba na pola, poslednju čašu vode iz praznog kanistera na trasi, tišinu noćnog požarstva, poslednji dinar džeparca sedam dana pre povratka kući.....

I naravno poslednja noć za pamćenje.....velika logorska vatra i svi mi samo tada i nikada više na istom mestu....samo tada i svako putem svoje sudbine.....putevi nam se dotakli jednom.....a onda se raspršili kao maslačak na vetru....Pesme, poljupci, rastajanja, obećanja nikad ne ispunjena o ponovnom vidjenju, razmene adresa, brojeva telefona, privezaka i srebrnih lančića, zaklinjanje na večnu ljubav.....

A jutro osvanulo kišno i sivo...Kao i sve organizovano pod konac autobusi su u roku od pola sata pokupili sve brigadire, a naša nekako ostala poslednja....Ostala poslednja jer nema Dekija. Poslali su me da ga nadjem jer su mislili da je nešto zaboravio u baraci pa se zadržao....Ulazim u potpuno pusto naselje....Kiša sipi dosadno i uporno....tuga mi se useljava u potpuno nespremnu dušu da prihvati sliku koju vidi....Zaboravljam zašto sam krenuo i pokušavam da «upijem» u sećanje što više detalja....na klupama tražim poznata lica, na prozorima baraka poznate zastave brigada.... Gledam i pamtim.....Odjednom preko razglasa kreće pesma «Ti samo budi dovoljno.......» Savršen dan, savršena kiša, savršena pesma za mernu jedinicu tuge i patetike...Samo, tada imam 15 godina i ta merna jedinica mi savršeno odgovara....jer mi pojačava pamćenje....Okrenem se prema zgradici u kojoj je bio razglas a iz nje izlazi Deki suznih očiju.....vratio se samo da bi ispunio obećanje devojci iz Splita u koju se zaljubio i kojoj je obećao da će iza njih dvoje ostati samo ova pesma i da će i «nebo plakati»....

Nebo se isplakalo u sledećih pola sata, ali Deki nije do povratka u Beograd. Po povratku kući posle samo jednog dana počela je nova školska godina.Nas četvorica smo u odeljenje ušli u brigadirkama i nismo se obazirali na neke snishodljive poglede. One su na nama skrivale priču....priču koju mnogi naši vršnjaci nikada nisu imali prilike da čuju i razumeju....

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Prvi put sam imao PRAVU devojku. Nismo se krili od ostalih, drzali smo se javno pred drugovima za ruke, isli zajedno SAMI u bioskop, pratio sam je do kuce kroz naselje, provodila je vreme sa mnom i mojim drugarima i bila “jedna od nas”. Bio sam presrecan sto sam i ja postao ODRASTAO i imao devojku…

Prolece je proslo brzo i doslo je dugo ocekivano leto. Neki od mojih drugova su vec uspevali da dobiju odobrenje od roditelja, da deo raspusta provedu SAMI. Ovo je znacilo provesti NEGDE, NEKOLIKO, dana bez prisustva RODITELJA. Glavni u drustvu su bili oni koji bi tu dozvolu uspeli da obezbede za boravak na moru, pa makar to bilo kod nekog strica, tetke ili ujaka….

Jovana je imala strica na moru i za nju se vec godinama znalo da celo leto provodi kod njega u gostima.

Poslednje vece pred njen polazak, sedeli smo u skolskom dvoristu tuzni sto se rastajemo na dva meseca. Naravno da mi je napisala broj telefona na koji mogu da je pozovem, i adresu da joj pisem, ali DVA MESECA je zvucalo kao vecnost….A onda je Jovana rekla: “A sto ti ne bi dosao kod mene u Herceg Novi, pa da budemo zajedno bar 10 dana?” Pitanje me je potpuno zbunilo i nisam znao sta da joj odgovorim. Do kraja veceri smo skovali plan…

Prvo, moram da dobijem odobrenje od mog oca, a ako to prodje kako treba Jovana bi mi rezervisala krevet… kod neke svoje dalje rodjake… cija kuca nije daleko od kuce njenog strica…Rastali smo se veseli zbog sjajnog plana i velike zelje da se vidimo u Herceg Novom…

U nekim trenucima moj otac je bio NEVEROVATAN. Nije ima o nista protiv da me pusti na put, ali posto je UPRAVO zidao porodicnu kucu u rodnom kraju, nije imao para za moju zelju, pa me je OCINSKI uputio da se zaposlim negde preko leta i tako sebi obezbedim potreban novac, a onda ce mi i on DODATI MALO…

Jovani sam javio telefonom novosti, i krenuo prvi put u zivotu da TRAZIM POSAO.

Sreca prati zaljubljene, pa sam posle par dana nasao ono sto sam trazio. Ciscenje parketa sportske dvorane za kosarku,TRI PUTA DNEVNO. Ujutru, u podne i posle podne….

Dobra strana posla je sto ce mi mesec dana rada obezbediti 10 dana boravka na moru, a OTAC ce valjda dati za autobusku kartu…Losa strana posla sto ce moji drugari uzivati na bazenima dok cu se ja kupati U ZNOJU LICA SVOG…Ali, pred ocima mi je bila Jovana I zeljenih 10 dana na moru…

30, 29….26,25…22, odbrojavao sam svaki dan koji je prolazio dok sam u kofi ispirao debelu krpu, cedio je i stavljao na drvenu motku kojom sam brisao pod, prostran kao FUDBALSKO IGRALISTE…

Sa Jovanom sam se cuo telefonom svaki treci dan i nije me bilo BRIGA sto ce sledeci mesec stici veliki racun za telefon, jer cu ja pre toga otici kod MOJE devojke na more.

Jovana je rezervisala smestaj za mene za dogovoreni datum, a ja sam, kako su prolazili dani sve lakse i brze LETEO preko parketa sportske dvorane, ostavljajuci ga opranim i blistavim.

Pet, sest dana pred polazak na put sam KASNIO na dogovorene razgovore sa Jovanom pa se nismo ni culi, ali ona je ionako znala tacan dan i vreme mog dolaska.

A autobus je putovao TAKO SPORO i pravio predugacke pauze za moje napaceno srce…Naravno Jovana me je cekala… istrcao sam iz autobusa, zagrlio je… i tog momenta shvatio da NESTO NIJE U REDU…Bila mi je cudna, daleka, nepoznata…Usput do kuce njene rodjake pricala je nesto neodredjeno, smuseno, meni potpuno nevazno i GLUPO, a ja sam samo cutao, klimao glavom i pokusavao da dodjem do daha. Smestila me je u sobu, rekla mi da se presvucem i dodjem nizbrdo na plazu gde ce me cekati…Kao robot sam sve to i uradio i pola sata kasnije sam sedeo pored nje, na plazi, kao pored potpunog neznanca….

Stvar je bila vrlo JEDNOSTAVNA. Upoznala je nekog decaka, zaljubila se u njega, a bilo joj je ZAO mene i nadala se da ja necu USPETI da dodjem, a kad vec jesam, nije imala hrabrosti da mi saopsti preko telefona…Eto tako, kratko I jasno…

Ostavio sam je samu na peskiru i zaronio duboko pod povrsinu vode sa zeljom da odatle ne izadjem sledecih 10 dana…

Bila je DRUG, moram da priznam…Istog posle podneva me je upoznala sa nasim vrsnjacima, mestanima, decacima i devojcicama sa kojima se druzila svakog leta. Naravno da su oni vec znali SVE. A ja nisam znao NISTA. Odlucio sam da ostanem, jer priznajem, nadao sam se da ce se mozda NESTO promeniti i da ce Jovana SHVATITI da je pogresila. Jedini sam bio u zabludi…

Pokazalo se da su mestani sjajni drugari. Da li su se sazalili na mene ili sam im se stvarno dopao ne znam, ali znam da su me svudaVODALI sa sobom i da mi je u njihovom drustvu bilo jako prijatno.U poverenju su mi govorili da je Jovana ISPALA NIKAKVA i da je uopste vise NE PREPOZNAJU…Jedna devojcica je posebno zelela da odbrani moj ponos pa bi me uvek SLUCAJNO uhvatila za ruku i glasno se smejala, kada bi u setnji prolazili pored kuce Jovaninog strica. Jovanu sam sretao ponekad u setnji rivom i pokusavao sam da je NE PRIMECUJEM… Nova simpatija joj je bio NEKI koscati i cupavi….

Tog leta, za mene, more nije bilo slano, sunce nije bilo vrelo, nebo nije bilo plavo…Nista nije BILO, i svemu je falila ONA…

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Moje priče iz detinjstva su se približile kraju. Za sve one koje su voleli da ih čitaju jedna napomena.

Pre nego što postavim poslednju, moram da se vratim na sam početak. Tu prvu sam mislio da ne postavljam, ali sad, pre poslednje shvatam da će sve one biti nepotpune bez nje...a bolje ćete razumeti onu koja je na kraju...

Tog junskog dana postao sam odrastao. Imao sam sedam godina.Iako je tek trebalo da pođem u prvi razred, postao sam odrastao…. Ne svojom voljom, ne svojom željom, već voljom i željom mojih roditelja.

Rešili su da se razvedu….

Odrasli su ljudi, koji žive dva života. Jedan koji MORAJU i jedan koji MAŠTAJU. U onom koji moraju glavnu reč vode neki drugi ljudi…njihove žene,muževi,šefovi ili bilo ko, kome oni ne mogu da se suprotstave. Ali zato, u onom životu koji maštaju nalaze snagu da izdrže život koji moraju.

Rešili su da se razvedu….

Tada sam i ja počeo da živim dva života. Jedan koji sam MORAO jer nisam mogao da ih sprečim u nameri, i drugi, koji sam MAŠTAO…

Glavnu reč u životu koji sam MORAO da živim počeli su da vode moji roditelji. Do tog dana su moji roditelji bili brižni i nežni . Uobičajene stvari- puno poljubaca i tepanja, mamine priče za laku noć, fudbal sa tatom vikendom u dvorištu ispred zgrade, izleti u okolini Beograda…do Avale ili Košutnjaka i ćevapa kod tada najčuvenijeg “Ace devetke”…a državnim praznikom odlazak na gledanje vodoskoka prošaranih reflektorima u boji, ispred veličanstvene zgrade SIV-a… zajednička letovanja u vojnim odmaralištima u Kuparima, Baškom Polju ili Dujilovu na Jadranskom moru…, auto bele boje ford taunus 10, sa crvenim krovom kojim smo se ponosili…. Bio sam prilično voljeno i paženo dete do tog dana kada sam postao odrastao pa su moji roditelji rešili da mi ta ljubav verovatno više nije bila potrebna….

Tog junskog jutra moj otac i majka su rešili da je vreme da njihovo dete odraste.

Rešili su da se razvedu…

Bila je subota, dan za uživanje, dan kada su rano ujutru roditelji išli na pijac, dan kada je mama spremala ukusan ručak i sjajne kolače, dan kada smo svi bili na okupu.

Kao i obično posle doručka bi izašli moj tata i ja u školsko dvorište i šutirali loptu. On nije bio neki fudbalski znalac, ali to je manje bitno od onoga šta sve kao otac NIJE bio. Ipak je umeo da me nauči neke osnovne fudbalske finte. Dok bi mama spremala ručak i pevušila neke od svojuh omiljenih pesama sa radio stanice Beograd 202,dogovarali bi se koga ćemo od rodbine posetiti te subote. Tata je imao veliku rodbinu u Beogradu, koja se u to vreme još uglavnom kućila, i dobro slagala jer ih još stečeno nije posvađalo….

Tako bi izgledala uobičajena subota…Ali ne i ova…

Rešili su da se razvedu…

Iz sna me je trgao zvuk koji je ličio na prasak pune flaše. Bilo je jutro. Prozor moje sobe otvoren, napolju divan junski dan I miris lipe…lipe koja je bila posađena svuda po kraju u kome smo živeli… Čula se muzika iz kuhinje gde je trebalo da mama i tata spremaju doručak…Ali nešto nije bilo u redu. Tiha svađa koju sam čuo i na koju sam delimično bio navikao, kao lavina se pojačavala i postajala izbezumljeno vikanje . Ležao sam tek probuđen u mojoj sobi koja je imala zajednički zid sa kuhinjom. Nisam mogao da povežem zvuk razbijanja flaše, sa muzikom, svadjom, i tatinom rasečenom usnom. Ustao sam I otisao do kuhinje da vidim sta se desava…

Mami su oči bile pune suza, a ja sam videvši da secka crni luk, znao da je to zbog njega. Crni luk je čudna biljka… Moja mama je bila preosetljiva na njegov uticaj. Govorila mi je da nekada na nju utiče i sledeća tri dana, pa su joj oči crvene i plače joj se…

Odjednom je ostavila nož i dasku i trkom nestala. Čuo sam okretanje ključa u bravi i zvuk spuštanja roletne u mojoj sobi koja je bila najmanja u stanu, ali meni do tog dana najdraža. Samo do tog dana….

Tog dana nisam smeo da udjem u tu sobu. Tata me je kasnije poveo sa sobom u grad.Vozili smo se autom, kupljenim pre nepunu godinu, na koji je bio veoma ponosan. Zeleni pežo .

Pričao mi je nešto o nesporazumu između njih i kako se nešto krupno i važno dešava. Nisam ga ništa razumeo.Više od svih njegovih reči govorio mi je odjek njihove svađe i mamino jecanje u sobi.

Dešavalo se i ranije, dok sam bio manji, da mama ode iz kuće na neko vreme. I nije mi bilo neobično, i nisam brinuo, i nisam postavljao suvišna pitanja, čak ni kada je iznajmljivala stan u komšiluku i u njemu živela neko vreme. Išla je na posao, posle bih ja dolazio kod nje igrali bi se, pričali, mazili , a onda bih ja samo otišao da prespavam u mom krevetu, u stanu i tu nije ništa bilo neobično… Nije bilo, zato što su umeli da sakriju ono što se dešavalo između njih. Sada je bilo drugačije…Te subote u junu se sve promenilo…Nisu više želeli, ili nisu mogli, ili nisu umeli da se zaustave …

Rešili su da se razvedu…

Nekoliko dana posle tih događaja mama je napustila stan i otišla da opet živi negde u nekom stanu.Ali ovoga puta stan nije bio u komšiluku, nego u zgradama do kojih nisam mogao sam da dođem. Do te zgrade se dolazilo, kako su mi rekli, samo autobusom.

Počeli smo da se viđamo samo vikendom. Shvatao sam, jer sam o nekim stvarima već dosta znao, da mama ne može da dođe po mene posle škole, ali mi nije bilo lako da objasnim sebi ni drugarima zašto NIKAD ne može da dođe…

Kasnije kada sam postao još odrasliji čuo sam izreku koja kaže:”Bolje dobar razvod nego loš brak.”Izreka je potpuno tačna do onog momenta kada I razvod postane loš isto onoliko koliko je to bio I brak tih ljudi…tj. mojih roditelja.

Usledile su mučne godine u kojima su se nizale obostrane tužbe sudu za starateljstvo, alimentaciju, uznemiravanje…pa opet starateljstvo, alimentaciju i tako u krug…Od mene se očekivalo da shvatim “kako je to jedini način da se moja majka dozove pameti….”

I dok su moji vršnjaci pamtili godine po lepim porodičnim događajima, zajedničkim dočecima Nove godine ili letovanjima ja sam morao da napravim izbor po čemu ću ih se sećati… I napravio sam ga. Tek mnogo godina kasnije sam shvatio da sam napravio izbor dostojan najveštijeg psihijatra…iako sam se dečjom naivnošću samo borio za moje lepše detinjstvo.

Izbor je bio da, dan koji je na izmaku koliko god bio ružan pamtim samo po lepim stvarima pa makar to bila potpuno nevažna stvar. Koji sam crtani gledao na televiziji, koliko sam klikera taj dan “ogulio” od Vlade u dvorištu ispred zgrade ili da li je tog jutra “Zabavnik” stigao na vreme u kiosk u naselju…..A one loše koje su se događale…njih bih zaključavao u fijoke sećanja I sebi obećavao da ću ih odatle izvaditi kada za to dođe vreme.

Za tu taktiku bilo je potrebna jos jedna stvar.Naći drugačiji i lepši svet od onoga koji sam imao u kući. I pronašao sam ga….u naselju, u školskom dvorištu, u parkiću ispred solitera. Tu sam živeo svoj pravi život…život pun vršnjaka, igre, školskih obaveza, košarke, gluvarenja po kraju….

Onih dana kada nisam mogao izađem napolje iz bilo kog razloga I pobegnem od svega što me mučilo I pritiskalo, unutar svog bića sam negovao svet pun ljubavi I nežnosti…I tako sam preživeo.

Priče koje slede su priče o mom odrastanju I o događajima koji su više nego moji roditelji doprineli da postanem ono što danas jesam.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Budilnik je zazvonio. On skoči iz kreveta i sanjivo se nasmeši. Dan koji je toliko dugo čekao.

Najbolji drug se ženio, a On je bio kum. Poznavali su se od ranog detinjstva, a kumstvo su obećali jedan drugom još u srednjoj školi.

Iza njega je bilo tri naporna meseca, koje je proveo radeći od “jutra do mraka u firmi u kojoj se zaposlio. Danas je rešio da se dobro provede.

Posle osvežavajućeg tuširanja i brijanja, oblačio se pažljivo i bez žurbe. Znao je da će pored mladenaca i On biti u centru pažnje, i to mu je prijalo. Pred ogledalom je proveravao svaki detalj svoje garderobe. Zadovoljan, napuni torbicu sitninom, uze ključeve od kola i izađe iz stana...

Misa se dugo prevrtao u krevetu. Iz kuhinje je dopirao miris prženica. Majka ga je već treći put pozivala da ustane i dođe na doručak. Osmeh mu ozari lice. Dan koji je toliko dugo čekao.

Posle višenedeljnog razmenjivanja nežnih sa Jelenom pogleda preko cele učionice, najzad je skupio hrabrost i pre par dana joj prišao: “"Hteo sam nešto.. da te pitam", glas mu je bio nesiguran, "“Da li bi htela u subotu sa mnom.. ovaj..u bioskop?", sa olakšanjem završi rečenicu. Ona ga pogleda pravo u oči i reče:" Može, javi mi se sutra da se dogovorimo".

I to je bilo to. Nedelje i nedelje planiranja, smišljanja, biranja najbolje prve rečenice. A ona mu tako lako i jednostavno odgovorila:" Može, javi mi se..."

Potpuno odsutan “sa ovog sveta, ubaci par zalogaja u usta, obuče treneku i izađe napolje da pokuša da potroši ovaj dan do dogovorenog sata. Bili su poslednji dani školske godine i kao i svake prethodne lipa je oko školskog dvorišta procvetala I mirisala onim svojim jedinstvenim mirisom...

Na svadbi, gužva. Mlada nikad lepša, mladoženja nervozan i zbunjen. On je bio veseo i nasmejan, odličan u ulozi kuma. Osećao se kao najvažnija ličnost na ovom događaju, kao da bez njega ne bi ni bilo svadbe. Mladoženjin dom, mladin dom, opština, crkva,sve je prošlo kako treba i kako je isplanirano. Uživao je u fotografisanju, čestitanju, nazdravljanju u svemu što se od njega očekivalo.

Ipak se obradovao kada su konačno stigli do restorana u kome će proslaviti venčanje. Obavezni program je bio završen, sledilo je veselje. Mahnu konobaru da mu donese specijalnu flašu pića koju je sačuvao za današnji dan. On je sada bio “glavni...

Što je češće Miša gledao na sat, vreme mu je sporije prolazilo. Šta sve nije činio, da bi prekratio vreme. Igrao basket sa drugarima, premerio koracima školsko dvorište, brojao prozore na susednom soliteru, ništa nije pomagalo. Izmučen od nestrpljenja, dočeka vreme, da počne sa spremanjem za izlazak. Uskoči u farmerke i majicu, ovlaš se pogleda u ogledalu, javi se svojima i krenu.

Na putu ka mestu sastanka, u autobusu ga uhvati frka . Dlanovi mokri, a usta suva. Valjda će biti sve kako treba...

Slatkim mukama nije bio kraj. Na dogovoreno mesto je stigao petnaest minuta ranije.

Još malo čekanja i onda se Jelena pojavila iza ćoška, a njemu klecnuše kolena od uzbuđenja.

Slavlje se bližilo kraju. Po modernom običaju, mladenci odoše da se spremaju za svadbeni put. Svatovi su posustajali što od umora, što od pića. Njemu se vrtelo u glavi, ali nije hteo da prizna da je pijan. Na zadirkivanja je odgovarao zaplićući jezikom: “ Ja pijan!? Pa vi ne znate koliko ja mogu da popijem, a da mi ne bude ništa!”

Video je kako se društvo razilazi, ali nije želeo da mu se ovaj dan tako brzo završi. Nagovorio je neke drugove i drugarice da odu na još neko mesto gde ima dobre muzike. Pristali su, ali su mu na parkingu predložili da On ne vozi jer je isuviše “veseo” ( nisu smeli da kažu “pijan, jer bi se naljutio). Nije pristao. Sve vreme je pričao kako je On siguran vozač i kako nikada nije napravio udes.

Seli su u auto i krenuli. Ubacio je kasetu u kasetofon i pojačao muziku.

Držeći Jelenu za ruku, dok je pričala o filmu koji su upravo gledali, Miša je razmišljao o svojoj srećnoj zvezdi koja ga je konačno pogledala. Sve je bilo jednostavno i tako prirodno. Dok su izlazili iz bioskopa, u onoj gužvi, uhvatio je za ruku i lagano je stegao. Odgovorila mu je blagim stiskom..

Šetali su polupraznim ulicama i uživali u toploj, prolećnoj večeri. Pričali su jedno drugom o školi, roditeljima, košarci, muzici. A onda bi za momenat zaćutali razmišljajući šta bi onom drugom bilo zanimljivo za priču. Skrenuli su u ulicu u kojoj je Jelena stanovala.

On je vozio brzo. Ulazio je u krivine neoprezno uz škripu guma...

Miša je polako usporavao korak jer nije želeo da se ovo veče završi. Hodao je kolovozom, a Jelenu je popeo na trotoar jer je želeo da smanji razliku u visini, u momentu kada bude pokušao da je poljubi.

Još jednom je On autom projurio na crveno svetlo. Ispred sebe je video samo isprekidanu belu liniju na asfaltu.

Miša je zastao da pita Jelenu kada će se sutra videti... i da sebi da vremena da se pripremi za poljubac. Sada je bio momenat za to.....ona na trotoaru on desetak santimetar nize...taman da im usne budu u istoj visini....

Iz poprečne ulice izlete auto u ludačkoj brzini i jurnu nekontrolisano ka Miši I Jeleni... Nisu imali kud. Farovi obasjaše njihova prestravljena lica. U trenutku,iz dubine podsvesti, Misa je snažnim pokretom odgurnu od sebe, i ona odlete na travu do trotoara. Krajickom svesti spazi auto koji se ustremio na njega. Začu se tup udarac, Mišino telo polete u vazduh kao bačena lutka....a auto prelete preko ivičnjaka i udari punom brzinom u drvo pored puta.

Vozač se držao za volan i pokušavao da shvati šta se dogodilo. Ulicom je nekoliko sekundi vladao mir. Dok su se palila svetla na okolnim prozorima, čulo se samo Jelenino tiho plakanje na trotoaru, na kome je do pre neki sekund hodala kao po oblacima, a sada klečala, sklupčana od užasa koji je polako shvatala.

Tog junskog dana postao sam odrastao, po drugi put, ali ovaj put bespovratno I stvarno. Imao sam sedamnaest godina I postao sam odrastao… Ne svojom voljom I ne svojom željom.

Roditelji su nas “brže-bolje poslali van Beograda na letnji raspust želeći da nas sklone od svega što bi nas potsećalo na našeg druga Milana i Dekija nisam video puna dva i po meseca. Nisam im pisao I nisam ih zvao telefonom jer nisam ni znao šta bi im rekao . Po povratku u Beograd saznao sam da je Deki upisao ono što je odavno želeo, srednju vojnu školu u drugom gradu, a Milan gimnaziju u Zemunu…mene je upis u novu školu odveo na potpuno drugi kraj grada.

Lipa je cvetala i mirisala svakog novog juna na stablima oko školske zgrade, ali to više nije bio isti miris...možda je bio, onim klincima koje sam sretao u prolazu kroz naselje kako igraju basket na “našem terenu ili gluvare na “našoj klupi...ali meni ne.

Ne odlazim više u stari kraj....isuviše uspomena navre...odjednom...i bez obzira koliko se trudio da budem otporan na njih, nađu me nespremnog i slabog....jer je skoro sve isto.Samo su krošnje lipe potpuno natkrile stazu oko školskog dvorišta i ne daju ni zraku sunca ni kapi kiše da padnu na nju.

...................

...................

...................

...................

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Iskopah jos jednu...ona je nastala kasnije, van prethodne serije, ali definitivno bi mogla da bude deo naslova "Miris lipe"

Utakmica traje vec 15 minuta,a Sonje nema. Poslednjih mesec dana je svaki dan tu...Doveze bicikl,nasloni ga na klupu i sedne.Ali ne uz sam teren....malo podalje kao nezainteresovana za dogadjanje na treningu,ali ja sam znao...osecao sam svaki njen pogled,svaki treptaj njenog srca kao svog,znao sam da dolazi zbog mene...

Mesec dana su trajale pripreme za novu sezonu juniorske lige koju smo ove godine zeleli da osvojimo.Teren u centru naselja je bio mesto okupljanja gde smo trenirali i igrali utakmice u toku septembra.Svakog sana tribine su opsedali roditelji,ambiciozni ocevi koji su mastali da im sinovi jednog dana igraju "prvu ligu" u nekom velikom klubu.Mog oca nije bilo nikada...on je ionako bio najvazniji sam sebi...ali meni to nije smetalo. Nisu propustali ni jedan trening,a po zavrsetku bi se zadrzali jos malo,dok smo mi prikupljali opremu, u prijateljskom razgovoru sa trenerom.

Nas trener je bio posebna prica...neostvareni kosarkas (nikad nije porastao iznad 178 cm),nercik,grub u obracanju nama "obicnim" smrtnicima,a pazljiv i skoro nezan sa "tatinim sinovima". Mene nije voleo...ne znam zasto...i to me je bolelo...sve dok se Sonja nije pojavila na nekoliko treninga.

Njeno prisustvo mi je skrenulo paznju sa trenerove netrpeljivosti.Primetivsi da me gleda "drugacije" poceo sam da igram samo za nju.Cim bi se pojavila u meni bi proradio adrenalin i pocinjao bih da letim po terenu i da uzivam u tome sto to radim samo zbog nje.

Dani su se nizali jedan za drugim,a Sonja je bila tacna kao sat.Uvek na pocetku treninga seda na klupu i odlazi na kraju.U pocetku nisam znao kako se zove.Jednom sam cuo kako je drugarica doziva imenom i tako sam saznao.U skoli je nisam vidjao iako sam "procesljao" obe smene,sve razrede kada sam zamolio druga da umesto njega pronesem knjigu obavestenja kroz sve ucionice.

Secam se...imala je kosu boje klasja zita,svetle, krupne i bistre oci,jer sam jednom kao slucajno ispustio loptu u njenom pravcu prisavsi joj na nekih 5 metara.Gledala me je ozbiljnog lica,netremice....i tada sam shvatio zasto je tu svaki dan.

Ali danas je nije bilo...sedeo sam na klupi za rezervne igrace i cekao priliku da udjem u teren.Naravno igrali su svi "tatini sinovi" praceni povicima sa tribina briznih oceva uz gomilu psovki na racun sudija...

U tom momentu desi se nesto neverovatno...jedan od sudija koji je bio stalno okrenut ledjima tribinama trpeo je uvrede i psovke citavo prvo poluvreme...pred kraj istog okrenuvsi se prema tribinama i ne znajuci ko su ti koji ga vredjaju,rasiri ruke da "oznaci" citavu sirinu tribina i prodera se:"More znate sta!!! Svi odavde do ovde....mars u pizdu materinu!"

Zaori se smeh na terenu, sudija odsvira sudijski tajm aut da se smiri...a vredjanje prestade....smeh leci i prostotu.

Poluvreme...trener galami,ali pazi sta prica...protivnicki tim dobar,lomi nas polako...Ja kao slusam sta prica ali izvirujem ne bi li ugledao Sonju na klupi...U jednom momentu se pojavljuje,nasmesi mi se kratko i seda na klupu.Trener mi se obrati..."Hajde mali upadas na pocetak..."Srce mi poskoci od radosti....u pravom momentu sam dobio priliku...

Utakmica se nastavlja...svaki pokret,svaki dribling posvecujem njoj...ne igram za "desetku" ali se trudim da sve nauceno na treninzima pokazem...nekoliko napada zavrsavam kosem najnovijom naucenom cakom...finta suta na kapici,suparnik skace u prazno, spustam loptu...skok sut i kos...rezultat se i dalje "lomi" jedan tata dolazi do trenera,ja izlazim iz igre, a njegov sin ulazi...

Ali nije mi bitno...nekoliko malih savrsenstava poklonih Sonjinom pogledu...Znam da zna...znam da oseca...znam jer cesce gleda ka meni nego na teren,a i ja ka njoj potpuno odsutan iz utakmice...

Sam je kraj utakmice...nevolje sa licnim greskama tima me opet uvode na teren.Gubimo sa jednim kosem razlike,do kraja je 15-ak sekundi.Trener mi govori uzbudjeno i nervozno...skoro da vice na moje uvo...Prevedi loptu...daj je Vladi (kapiten,centar,najveci "tatin sin") on ce zavrsiti napad.

Srce mi lupa kao ludo...Prevodim loptu preko pola terena,semafora nema...trener na ivici histerije broji sekunde unazad...dere se kao da mu je zivot o koncu...Vlada je blokiran ostali stoje i cekaju da mu dam loptu....otvara se prostor u reketu i suluda ideja mi prodje kroz glavu....povuci jako...udji u reket...dvokorak i skok...i polozi loptu....

Krecem ka kosu...za sebe...za oca koji nikada nije dosao...za Sonju...moj dvokorak traje kao vecnost....u skoku sam i ostaje samo da polozim loptu na tablu....u tom momentu dobijam udarac sa ledja od protivnickog igraca...lopta odlazi napolje,ja padam na beton...cujem sudijsku pistaljku delic sekunde pre nego sto jedno koleno razbijam o beton,a drugo o konstrukciju...Sevnu bol...odrano koleno pece kao vatra a udareno boli do neizdrzljivosti...

Sudija je dosudio faul...i slobodna bacanja...Ja tesko ustajem i jedan saigrac mi pomaze da odsepam do klupe za rezervne igrace....

Nisam sposoban da sutiram penale....to preuzima naravno,a ko drugi, nego kapiten Vlada.Sedim i borim se sa bolom.Uzvici ushicenja sa terena mi govore da je Vlada pogodio oba bacanja...par sekundi tisine ...i pistaljka koja oznacava kraj...

Podigoh glavu taman da vidim kako je Vlada u narucju saigraca,njegovog tatu kako ponosno pali cigaretu....guzva i metez i sreca zbog prve pobede u ligi...

Pogledah u pravcu klupe i Sonje i shvatam da je tamo nema...svejedno mi je sto smo pobedili....njena klupa je prazna...prazna kao moja dusa....ni bol vise nije bitan....

Trener mi prilazi i kroz zube skrguce: "A sa tobom cu sutra na treningu da porazgovaram o tome kako se ispunjavaju trenerova uputstva..." Znao sam sta to znaci...gomila ruznih reci i psovki...

Vesela gomila roditelja i igraca odlazi u pravcu svlacionice...onaj drugar sto mi je pomogao da ustanem me pozva da podjem sa njima...rekoh mu da cu doci.

Sve se smirilo...tisina zavlada naseljem...vreme mi je da krenem...a onda zacuh tockove bicikla...u sledecem momentu tiho zaskripase kocnice iza mojih ledja...nisam smeo da se okrenem...

Sonja sede pored mene i pruzi mi nesto...."Kantarionovo ulje...uzela sam od bake...ona meni tim namaze rane kad se povredim....", tiho progovori gledajuci me pravo u oci....

Nista vise nije bilo bitno...ni utakmica, ni sutrasnji "razgovor" sa trenerom, ni bol u kolenima....nista vise od igre koja se zavrsila pre neki minut...

Samo Sonja i ja....

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Svi smo kao deca igrali se zmurke i to nam je bilo zadovoljstvo!Izadjes ujutru i vratis kad je mesec visoko i kad se popale ulicne lampe,pa mnooooooogo kasnije!

Moja sestra je oduvek rano isla u krevet,a ustajala sa prvim kokoskama!

Kad izadjemo da se igramo,igraliste nam postaje celo naselje!Uvek nas je bilo mnogo dece u komsiluku i najomiljenija je bila zmurka.Broji neko do sto i mi se krijemo!

Ma i dok izbroje do 30 mi smo se sakrili!Razletimo se i ti nas posle trazi!

Jednu vece je sve bilo kao i obicno,brojanje,srkivanje,trazenje i onda u jednom momentu neko provali da moje sestre nema vec drugi krug!:blink:

"Kako nema?Kako se broji nanovo ako nju nismo nasli prosli krug?":blink:I onda krecemo svi da je trazimo!Zovemo,vicemo,nje nigde :cesces:

Posle nekih pola sata ja kazem:"Ma ona je sigurno kuci!"Ja kuci nje nema:blink: Gleda me tata,gledam ja njega :kez: Kaze tata:"Trazis nesto?"

"Ne,usla da pijem vode":fijuk:(gde je ova budala:blink:)

"Reci sestri da je vreme da se dolazi kuci"kaze mama!

"Evo odoh po nju.":uzbud:

"Ove nema kuci,"kazem i nastaje panika medju nama:uzbud:

Traze se baterijske lampe,mora da je sa zida pala.Pretrazimo sve,nje opet nema :blink:

Cujem kevu kako zove da dolazimo.Sta cu moram da im kazem da sestre nema nigde!

Keva u soku!Cale prebledeo!mi deca placemo,kao da smo je mi izgubili,a ne ona sama sebe:(

I krece panika po naselju,pale se svetla,trazi se moja sestra,koja je vec jednom padala sa zida koji je jako visok i uradjen je kad su pravili novi put!Komsiluk na nogama,ova kao da je u zemlju propala!

U jednom momentu moj komsija Dalibor pocinje da nas doziva da vidimo nesto!

Stampedo do njega,pola komsiluka i mi deca!Mrak...Meni u glavi misao"Ojdana(nadimak mojoj sestri kad je pala sa zida:lol:)se negde skrsila i preglizla jezik(pa zato nije mogla da se odazove)...

On stoji pored komsijinog sena(peta livada i treci vocnjak od moje kuce :hahaha:) a moja sestra u senu spava :hahaha:

Posle tog dogadjaja svi smo morali u kuci da budemo najkasnije do devet(jer kokoske lezu tad,a kokoska je moja sestra i dan danas :uredu:)

:naklon:

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Ja sam dete iz treceg braka mom tati(legalno dete)i tata mi je bio poznati smeker :hahaha:(na koga sam ja ovako ruzna :cesces:) keva isto "riba"(ja i sestra ispadosmo kao zamenjene u prorodilistu:hahaha:)Nas je tri "legalne" i jedna manje legalna,ali ona nece da cuje za nas :neznam: sta smo joj mi krive,al dobro sad ...

Jednog dana dodje tati neki prijatelj i mi sedimo ispred kuce i pricamo i ovaj prijatelj kaze mom tati:"Kako bese Bubi ime?"A cale ko iz topa"S****":blink: Ja u soku!

"A koliko ima godina?"(aloooooooooooooooo,evo me sedim ovde,pitaj mene,sta pitas ovog matorog :blink:)

"21-22":blink:

I onda krecem ja:"Jel cale,jel mi imamo jos neku sestru za koju ne znamo,posto ta koju ti opisujes meni nije poznata?!?!?!":hahaha::hahaha::hahaha:

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 1 mesec kasnije...

Moje detinjstvo, ah kako divan period, saznanja i učenja, i to sve na jedan vedriinom ispunjen način :treptrep:

Idemo Raša i ja kući, a bili smo u kraju kod nekog Dače, zajebavali se, učili da pušimo (letnji raspus' između VII i VIII razreda), on pustio kosu kao svi metalci, a ja nisam nikada mogao da pustim kosu jerbo mi je glava i bez toga prevelika :pljuc:

Elem, odlučimo mi da te dve stanice ne idemo pjeHe nego da sednemo na bus.

Uđemo u taj bus i kako uđosmo na zadnja vrata, na srednjim stajaše neki momci, i jedan u sred autobusa izvadi pištolj, uperi ga u mene i reče, aj' dođi 'vamo. Eh sreće i radosti, baš mi je to trebalo :lol:

Dođem do čoveka, kad me je tako lepo zamolio :lol: uvek sam bio uljudan i voleo da učinim drugima plezir.

Pita me :Jesi li bio gore?

Ja(onako k'o prava ćuskija) : a?

On: Čuješ šta te pitam?

Ja: Gde gore?

On: Na mome :lol: :lol: ajd napolje :pljuc:

I tako, cveće je mirisalo, u 19:15 sam odgled'o crtić i otišao da spavam, sreća pa me je isterao na mojoj stanici, mogao je da me vozi do Zemuna :lol:

Detinjstvo je zaista divan period :lazy:

Živeo Tarzan i Štrumpfovi :lol:

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 6 meseci kasnije...

Kad smo mali, hocemo sto pre, da odrastemo i da budemo veliki.

Kad se obrne krug i dodjemo u neke godine, sa setom mislimo na detinjstvo i opet, hocemo da budemo mali.

Kako se smenjuju godisnja doba, uvek me mirisi, vracaju,na tamo neka dobro poznata mesta.

U neke ulicice mog detinjstva,koje zive u meni i kad se osamim i u mislima vratim, ponekad mi se cini,

da to nisu samo slike i uspomene, ono najvrednije sto uvek imamo uz sebe, vec mi izgleda tako stvarnim, kao da sam tamo ponovo.

I umem ja, onako sanjalacki bas, da odlutam, da se setim i najsitnijeg detalja, pogotovo u vreme kad se priblizavaju praznici,

a vise nista nije kao pre.

Secam se onih jakih zima,kad sam gazila kroz dubok sneg, sremskim sorovima.

I Sneska sto sam sa ujakom pravila.

I starog crvenog lonca na tufnice, te babinih grdnji od svih lonaca, starih, gde nadjosmo bas taj najnoviji.

I kako je navek gundjala ujaku da ce me razmaziti, a i ovako sam razmazena, sta ce od mene postati cccc.

Secam se i vruce pogace umotane u belu krpu, kako bi me docekala, onako promrzlu i zajapurenu od sankanja.

Svake godine, tri dana pred novu godinu, na moj rodjendan, moj deka bi dolazio iz Rume sa novom haljinom.

Cak i kad sam prerasla haljinice sa karnercicima, nisam imala srca, da mu kazem, jer on se toliko trudio da izabere za svoju mezimicu.

A ja sam ih skladistila u orman, svake godine po jednu i jos uvek ih cuvam.

Njih troje odavno vec nema.

Prosle su mnoge zime i smenjivali se Bozici.

I svake godine, pred moj rodjendan obuzme me neka seta, teskoba mi se uvuce u srce i drma me dok se praznici ne zavrse.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 1 godinu kasnije...

Ja sam bila blentavo i nestašno dete. Ulazila sam u kavez sa vukom jer me zanimalo da ga izbliza pogledam, čupkala sam lava za grivu, igrala klikere i šila lutkama haljinice koje sam prodavala na improvizovanom štandu ispred ulaza.Kad sam se prvi put zaljubila prišla sam dečaku koji je bio iz našeg društva i rekla mu slušaj, od danas ti si moj par, jel' to jasno:smeh:.

Majko moja, pravi indijanac sam bila!

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...