Turkmenbashi 937 Napisano April 3, 2011 Prijavi Share Napisano April 3, 2011 SIMONIDA Iskopase ti oci, lepa sliko! Veceri jedne, na kamenoj ploci, Znajuci da ga tad ne vidi niko, Arbanas ti je nozem izbo oci! Ali dirnuti rukom nije smeo Ni otmeno ti lice, niti usta, Ni zlatnu krunu, ni kraljevski veo Pod kojim lezi kosa tvoja gusta. I sad u crkvi, na kamenom stubu, U iskicenu mozaik-odelu Dok mirno snosis sudbu tvoju grubu, Gledam te tuznu, svecanu i belu; I kao zvezde ugasene, koje Coveku ipak salju svetlost svoju, I covek vidi sjaj, oblik, i boju Dalekih zvezda sto vec ne postoj, Tako na mene sa mracnoga zida, Na pocadjaloj i starinskoj ploci, Sijaju sada, tuzna Simonida, Tvoje vec davno iskopane oci... Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Turkmenbashi 937 Napisano April 3, 2011 Autor Prijavi Share Napisano April 3, 2011 Lepota Jest, nema na tebi ni jednog dela da se mome oku mogao da skrije, ni jednog prevoja blistavog ti tela da se moj poljubac na nj spustio nije. Znam te tako dobro: u rastanka čaše ti preda me stupaš sva sjajna i živa, znam kada će suze oko da ti kvase, znam kad ti se duša miloštom preliva, A kad u njoj nosiš svu toplinu Juga… Pa ipak si svakog dana nova meni, uvek nova, uvek tako čudna druga, i nikad slična jučerašnjoj ženi. Ta moć tvoja čudna zaslepljava mene raznovrsnim sjajem, mirisom i bojom. - Oh, budi jedanput ko i druge žene. Da odahnem najzad pred lepotom tvojom… Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Turkmenbashi 937 Napisano April 18, 2011 Autor Prijavi Share Napisano April 18, 2011 На Гази-Местану Силни оклопници, без мане и страха, Хладни к'о ваш оклоп и погледа мрка, Ви јурнусте тада у облаку праха, И настаде тресак и крвава трка. Заљуљано царство сурвало се с вама. Кад олуја прође врх Косова равна, Косово постаде непрегледна јама, Костурница страшна и поразом славна. Косовски јунаци, заслуга је ваша Што посљедњи бесте. У крвавој страви, Када труло царство оружја се маша, Сваки леш је свесна жртва, јунак прави! Данас нама кажу, деци овог века, Да смо недостојни историје наше, Да нас захватила западњачка река, И да нам се душе опасности плаше. Добра земљо моја, лажу! Ко те воли Данас, тај те воли. Јер зна да си мати; Јер пре нас ни поља ни кршеви голи Не могаше другом свесну љубав дати. И данас, кад дође до последњег боја, Неозарен старог ореола сјајем, Ја ћу дати живот, отаџбино моја, Знајући шта дајем и зашто га дајем. Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
zirne 78 Napisano April 19, 2011 Prijavi Share Napisano April 19, 2011 ISKRENA PESMA O, sklopi usne, ne govori, cuti, Ostavi misli nek se bujno roje, I rec nek tvoja nicim ne pomuti Bezmerno silne osecaje moje. Cuti, i pusti da sad zile moje Zabrekcu novim, zanosnim zivotom, Da zaboravim da smo tu nas dvoje Pred velicanstvom prirode; a potom, Kad prodje sve i malaksalo telo Ponovo padne u obicnu camu, I zivot nov i nadahnuce celo Necujno, tiho potone u tamu, Ja cu ti, draga, opet reci tada Otuznu pesmu o ljubavi, kako Ceznem i stradam i ljubim te, mada U tom trenutku ne osecam tako. I ti ces, bedna zeno, kao vazda Slusati rado ove reci lazne, I zahvalices Bogu sto te sazda, I oci ce ti biti suzom vlazne. I gledajuci vrh zaspalih njiva Kako se spusta nema polutama, Ti neces znati sta u meni biva, Da ja u tebi volim sebe sama, I moju ljubav naspram tebe, kad me Obuzme celog silom koju ima, I svaki zivac rastrese i nadme, I osecaji navale ko plima. Za taj trenutak zivota i milja, Kad zatreperi cela moja snaga, Neka te srce moje blagosilja. Al' ne volim te, ne volim te, draga! I zato cu ti uvek nesto reci: cuti, Ostavi dusu nek spokojno sniva, Dok kraj nas lisce na drvetu zuti I tama pada vrh zaspalih njiva. stiklica 1 Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Dana 123 Napisano April 19, 2011 Prijavi Share Napisano April 19, 2011 Kao bajka Hteo bih jednu noc kad mesec kunja, Plachevan, krzhljav, bez sjaja i boje, A zemlja ima setan miris dunja Shto mesecima u prozoru stoje; I sve da bude tuzhno, sve da bude Kao da svuda jeche bolna deca, Rastapaju se chezhnje kao grude, I sve kroz suton prigusheno jeca; Pa kad na mene padnu usne tvoje, Da zajecamo i mi, obadvoje... Hteo bih jednu noc venchano belu, Providnu, svetlu, svu u mesechini, Da nezemaljski izgled dâ tvom telu, I svakoj stvari, i da mi se chini K'o bajka da je, da to nije java, Da s mesechinom sve se stapa sada, I neosetno gubi se i pada, I sve nestaje, i sve ishchezava, Pa kad na mene padnu usne tvoje Da ishcheznemo i mi, obadvoje... GlorijaTreca 1 Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
zirne 78 Napisano April 25, 2011 Prijavi Share Napisano April 25, 2011 ADAGIO Zadrhtase na stabljikama glatki Krinovi redom, i dusu mi bonu Prelise zraci misticni i slatki: Pojavila se draga na balkonu. Cula si pesmu, draga, al' to nije Vesela pesma nekadasnjih dana... O, da l' osecas da se u njoj krije Nesnosi zadah ustojalih rana? O, da l' razumes, draga, strasnu bedu, I osecas li nevidljive uze, Vidis li kroz noc na licu mi bledu Krvave oci i stinute suze?... Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
stiklica 339 Napisano May 16, 2011 Prijavi Share Napisano May 16, 2011 KONDIR Pocuj, draga, reci iskrene i jasne Jedne bolne duse, tvojoj dusi prisne, Pre no oluja stigne i grom strasni prasne, I nemirno srce najedanput svisne, Pocuj ove pesme uzaludno strasne. Pre odsudnog boja ja ti nisam dao Koprenu, ni burmu, ni azdiju, kao Starinski junaci, po cemu ces mene Pomenuti kada stigne udes zao I zapiste deca i zaplacu zene. Sad na razbojistu lezi les do lesa. Plemici i sebri. Lezi strasna smesa. Noc se hvata. Samo munja katkad blisne. Nepregledna hrpa ranjenika kisne... Hoce li me naci medju njima tvoje Bistre oci, draga? Hoce l iz kondira, Ko preteca skromna becitoga mira, Pasti kap na rene sto zjape i gnoje? Hoce l pasti kaplja sto bolove spira? Cekam. Nigde nikog. Svetlost dana gasne. Noc prosipa tamu i casove kasne, Ni zvezde na nebu da za trenut blisne. - Cekam. Nigde nikog. Uz vapaje glasne Nepregledna hrpa ranjenika kisne LJUBAVNA PESMA Sume bokori cvetnog jorgovana, I noc zvezdana treperi, I zudi Za bujnu ljubav, svetu Bogom dana. Dok mesecina nasmejana bludi, Sume bokori cvetnog jorgovana. U taku noc je pozudnu I strasnu Izolda nekad cekala Tristana. Bude se groblja uz kuknjavu glasnu I secaju se prohujalih dana. U taku noc je pozudnu I stasnu, Noseci sobom lestvice od svile, Starinski vitez , pun vere I nade, Hitao zamku svoje verne Vile, I pevao joj strasne serenade. Starinski vitez pun vere I nade! Sumi, o noci prohujalog doba! U srcu nosim nekadanje ljude. Povorke bele dizu se iz groba, I sa mnom ljube, stepe, ceznu, zude! Srasno I zudno! Ona mene ceka Ko nekad plava Izolda Tristana. Strepi, I slusa topot iz daleka, I cuv mirisni zanosno carlija U bokorima cvetnog jorgovana! LEPOTA Jest, nema na tebi nijednoga dela Da se mome oku mogao da skrije, Nijedog prevoja blistavog ti tela Da se moj poljubac na nj spustio nije. Znam te tako dobro: u rastanka case Ti preda me stupas sva sjajna i ziva, Znam kada ce suze oko da ti kvase, Znam kad ti se dusa milostom preliva, A kad u noj nosis svu toplinu Juga... Pa ipak si svakog dana nova meni, Uvek nova, uvek tako cudno druga, I nikada slicna jucerasnjoj zeni. Ta moc tvoja cudna zaslepljiva mene Raznovrsnim sjajem, mirisom i bojom. - Oh, jedanput ko i druge zene, Da odahnem najzad pred lepotom tvojom!... :srce: Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
GlorijaTreca 602 Napisano June 20, 2013 Prijavi Share Napisano June 20, 2013 Želja Kad i meni dođe čas da mreti treba, Bože, daj da umrem u jesenje noći, nasmejan i vedar, u mladačkoj moći, pod raskošnim sjajem septembarskog neba. Smrt je tako laka. Al' pratilja njena - sva taština što se pred smrt snova budi, i zanatske suze zabrađenih žena, i bol izveštačen ravnodušnih ljudi, i mantije crne, čiraci, i čoja, sve to tako grubo i surovo dira i gusobom vređa osećanja moja pred skromnom lepotom večitoga mira. O, umreti tako: bez piske, bez sveta, bez dosadne, glupe komedije smrti, nečujno, ko miris uvenulog cveta, i život i dugo očajanje strti, kao jednim mahom, u mladačkoj moći, pod raskošnim sjajem septembarske noći! Ti bi došla k meni bez suza u oku, iako te boli razdiru i guše, skrivajuci jade i tugu duboku u kutima tajnim nezne tvoje duse. Ti bi došla k meni i pogledom jednim, poslednje bi zbogom rekla starom drugu, i miloštom krasnom i poljupcem čednim zbrisala bi tajnu neizbežnu tugu. Dođi! Čas je kucn'o! Ko u srećne dane poći ćemo sami iz dosadnog grada, poći ćemo sami u pitome strane, daleko od ljudi, daleko od jada. O hajdmo u svetlost, u polja, u cveće, u čednu tišinu uspavane noći, u miloštu tajnu što iz zvezda sleće i svečano struji po vedroj samoći! Gledaj kako mesec nad poljima sija i oblačke retke rastura i vedri, i trava miriše i rastinje klija, i šumore tužno kukuruzi jedri! Nad nama će nebo treptati u sjaju, Grliće nas blago vaseljena nema, lepršnuće krilom u obližnjem gaju slepi miš, poslednji što se na put sprema, pa dok iz daljine grmi gradska jeka i zabave puste što nize čoveka, i bučno veselje tajanstveno huji, zapevaće negde skriveni slavuji, i priroda cela zašumeće strasno, i polja, i gore, i bašte, i vrti, sve što u njoj živi pozdraviće glasno svečani dolazak ravnodušne smrti. Zaćutaću tada. Nema reči više, poljubiću samo tvoju ruku bledu, i dišući mirno, sve tiše i tiše, ostaviću život, nevolju, i bedu, bezbrižan i vedar, nasmejan i čio i sklopiću oči zanavek. I tada, osetiću čudno, kao kad se sniva, sa miloštom tajnom što iz zvezda pada i svežinom skoro pooranih njiva, sjaj očiju tvojih bolećiv i mio. Najlepša od Rakića Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano July 14, 2013 Prijavi Share Napisano July 14, 2013 . OBNOVA Hocu na jednome svecanom opelu da sahranim ono sto prosloscu zovu. I da ti donesem tada dusu novu, bez ijedne pege negdasnje - svu belu. I hocu da onog casa, kad na mene padnu kose tvoje i poljubac jedan, budem kao nekad bezazlen i cedan, da prvi put poznam car ljubljene zene; i da sav u tvojoj beskonacnoj moci, ocaran, bez svega sto me davno gusi, osecam pod sjajem one prve noci kako se u mojoj obnovljenoj dusi, uz veselu pesmu razdraganih gnezda, dok susti topola i mirise lipa i radosno nebo mesecinu sipa, tajanstveno radja novo jato zvezda.... Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano July 28, 2013 Prijavi Share Napisano July 28, 2013 ČEKANJE Čekam u senci jednog starog duda da mesec zađe i, skrivena tamom, po uskoj stazi što kroz noć krivuda, da siđeš meni čežnjivom i samom. Čekam, a lenjo prolaze minuti, I sati biju na tornju daleko. Već zora sviće, blede mlečni puti, a ja jos čekam, - i večno bih ček'o! O, šta je to što mene veže sada za jednu put, za jedan oblik tela, i što mi duša zatreperi cela, i sva nemoćna izdiše i pada, kad me se takne jedna ruka bela! I sav zasenjen pred čudesnim sjajem lepote tvoje, slab, bez ijednog daha, kao da svakog časa život dajem, prilazim tebi pun pobožnog straha, posrćem, klecam, dokle me privlače, ko provalija tamna i duboka, i dok se strasnim prelivima mrače, tvoja dva crna neumitna oka... Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano July 28, 2013 Prijavi Share Napisano July 28, 2013 OČAJNA PESMA Upij se u mene zagrljajem jednim, ko groznica tajna struji mojom krvi, krepko stegni moje telo, nek se smrvi, i daj mi poljupce za kojima žednim. Kao Hermes stari i s njim Afrodita, stopi se u meni strašću tvojom celom, da sav iznemognem pod vitkim ti telom, i da duša moja najzad bude sita... - Kad pomislim, draga, da će doći vreme kad za mene neće postojati žena, kad će čula moja redom da zaneme, i strasti da prođu kao dim i pena, a da će, još uvek, pokraj mene svuda biti mesečine pod kojom se žudi, i mladih srdaca što stvaraju čuda, i žena što vole, i voljenih ljudi, vrisnuo bih, draga, riknuo bih tada kao bik pogođen zrnom posred čela što u naporima uzaludnim pada dok iz njega bije krv crna i vrela... Upij se u mene zagrljajem jednim, ko groznica tajna struji mojom krvi, krepko stegni moje telo, nek se smrvi, i daj mi poljupce za kojima žednim... Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano July 28, 2013 Prijavi Share Napisano July 28, 2013 TRI PISMA I Večiti putnik Ja sam bio stvoren, Gospo, da se rodim, da živim, i umrem, sve u istoj kući, da celog života, nikud ne mičući, u istome kutu razgovore vodim, - a ja belim svetom rasuh život ceo; i na obalama gde je večna plima, i u svakom gradu, svakom mestu, ima po kap moje krvi i mog srca deo. Ko raskinut đerdan, snizali se moji dani, razbacani, tuđi jedan drugom, i u lutalačkom mom životu dugom nigde jedan spomen uz drugi ne stoji. Sad sam silom ćudi, Gospo, ne znam čije, na severu mrtvom, gde se mrzne more, gde nijedna tica propevala nije, gde prastare šume nikad ne šumore, i gde snežne jele što stoleća broje kao bele duvne nepomično stoje... Sve su jutros jele obvijene snegom, i drvene kuće, ko od snega cele, pod crkvenim tornjem spokojno se bele, ko šatori beli pod pobednim stegom. No misao moja nije tako bela, - u meni se budi opet čežnja stara, i, šapćući tajno, ko večernja vrela, pred očima mojim stare slike stvara. I ja vidim druge pedele, i boje druge, s puno sunca, s dve goleme vode, gde šlepovi niski ukotvljeni stoje i brodovi puni u daljinu brode, gde nad mirnom vodom, u večeri vrele, bde starinske kule s mrke citadele... "Nikad!..." Stara Gospa reče: "Nek Morava, koja nas je othranila, i grob bude." I u srpskoj duši nikada ne spava želja da se leži sred rođene grude. No ja, draga Gospo, ja baš slabo marim da li će mi tuđa zemlja kosti kriti, i, nimalo zanet ubeđenjem starim, ja znam, ma gde da su, šta će s njima biti. Ali sad! Još jednom! Duša mi je rada dobre moje zemlje i njezinih draži, gde prvi put slušah (i verovah tada) priču o životu, o Šarenoj Laži. Možda nikad više! - Zbogom. - Sneg još pada, sve tragove briše, zavejava sve, i pod teškim belim pokrovom, bez jada, ko ogroman labud, sva priroda mre. II Pišem vam, Gospo, iz malene izbe u Ministarstvu inostranih dela, misleć na ljubav Pirama i Tizbe, Leandra, Here, - što zna zemlja cela. I ko Leandar, što je svako veče Moreuz tamni preplivav'o smelo da dragoj Heri reč tek jednu reče, i vidi usta, i oči, i čelo, i ja bih brda prešao i reke, i popio bih mnogu gorku čašu, snoseći mirno udar sudbe preke, za slatku ljubav i miloštu vašu. No našto Grci? Mir pepelu njinom! Ti stari lisci umetnici behu da svoj osećaj predstave vrlinom, a lepši izgled dadu svome grehu. Nijednom Grku ja ne dam preda se! Ti ljubavnici s lažnim oreolom, i što se uvek lažnim perjem krase, manji su od nas i srcem i bolom. Svi Grci nazad! - Evo veče pada, sva raznobojna, mirno teče Sava, i tamnomrka nad njom, Mala ada, ko cvet vodeni nad talasom, spava... Mirišu lipe s pitomog Vračara, "Nešto se miče i nešto se mrda", i, kao oko koje se otvara, zasvetle vatre s Topčiderskog brda. Kako su mirni svi naši pejzaži, i puni sete u večernje čase, kao da duša patničke nam rase po njima bludi i utehe traži. A uteha je, Gospo, tako retka! Nikada kraja nasleđenu bolu, i moje pismo, veselo s početka, svršava tužnim akordom u molu. I svako veče, kada svet se smiri, u mojoj duši zatreperi seta, i tiho raste, razvija se, širi ko crni cvet što samo noću cveta. Ah, zbogom, Gospo: evo veče pada, sva raznobojna, mirna teče Sava, i sivomrka nad njom, Mala ada, ko cvet vodeni nad talasom, spava... III Sinoć sam, Gospo, pio razna vina, a sve u čast i slatko ime vaše. No svuda beše takva mesečina da mišljah: pijem nju iz svake čaše. A kad nad lipama što mračne stoje krajičkom izbi mesec, pa se širi pun, sjajan, mekan, ko koleno tvoje iz crne ti čarape kad proviri, ja sklopih oči i zadrhtah tada, i sve što beše sa mnom i kraj mene redovi lica, i ljudi, i žene, i ta starinska osvetljena zgrada, I mesečina, i priroda cela, stopi se namah, za minutu jednu, u jednostavnu, nepreglednu, čednu, belinu slatku još slađeg ti tela... Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano July 30, 2013 Prijavi Share Napisano July 30, 2013 Ponosna pesma Bezbrojne su oči po tvom stasu pale ko umorna jata na pomorsku lađu, i, sve očarane, za trenutak stale da na tebi odmor i lepotu nađu. Bezbrojna su usta rekla da te ljube, i umukla zatim, da nikada više ne prozbore reči ni nežne ni grube, jer tebi rečena reč - sve druge briše! Bezbrojni jauci prate tvoje stope kad ti, ko božanstvo strašno, siđeš k nama, i bezbrojne strasti zaplamte ko slama, i bezbrojna srca crnom krvlju lope... I niko, i nikad, ne dotače vrele usne tvoje, niti reč ti nežnu začu. Samo, ko dve sestre u bezglasnom plaču, dve se duše naše u milošti srele. I ja sam gospodar tvoj i tvoga tela, ko despoti stari vladam tobom sada, sam napajam usta sa svih tvojih vrela, i sva nežnost tvoja samo na me pada. O, kada je tako stari Usud hteo, da ja izabranik budem, ja jedini, i da, uvek uz nju, vek provedem ceo očaran, i bačen u čarobne čini, podignuću glavu svoju ponosito, i kao mujezin s tankog minareta, dok poda mnom šušti nepregledno žito i na mesečini plavi kukolj cveta, uzviknuću gromko kroz predele neme, da obuzme svakog nevernika strava: "Jest, samo je ona lepotica prava, a ja njezin prorok za večito vreme!" Apolodor 1 Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano September 8, 2014 Prijavi Share Napisano September 8, 2014 Čežnja Danas ću ti dati, kada veče padne, u svetlosti skromnoj kandila i sveća, u čistoti duše moje, nekad jadne, čitavu bujicu proletnjega cveća. U sobi će biti sumrak, blag ko tvoje srce, sumrak stvoren da se dugo sanja. Na oknima svetlim zablještaće boje u taj sveži trenut prvoga saznanja... Sve će biti lepše, sve draže i više, noć koja se spušta, svet što mirno spava, dugo mrtvo polje na kome miriše kržljava i retka u busenju trava. I tako kraj cveća ostaćemo sami... - Proliće se tada, kao bujne kiše, stidljivi šapati u blaženoj tami, i reči iz kojih proleće miriše... Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano September 8, 2014 Prijavi Share Napisano September 8, 2014 Setna pesma Došlo je vreme kad nam kosa sedi, i naša čula postepeno grube. Stojimo tako skrušeni i bledi dok našu starost obljavljuju trube. No još u meni isčeznuo nije sledbenik mladog Vertera, što sanja pri mesečini, i što suze lije uz svaki spomen starog sećanja! O, znam to dobro, stari oganj da je nestao, da ga neće biti više. No našu ljubav nema ko da zbriše: Ona se menja ali uvek traje. Sad nam je ljubav otmena i čedna, ko mesečinom prožeta. Miriše ko cvet sasušen, uspomena jedna, u kjizi što se već ne čita više. O, daj mi draga, da na krilo tvoje položim glavu umornu, da sada slusam, dok bljeste na zapadu boje i veče kao crno krilo pada, Kao u školjci huku morskih vala u našoj duši, gde će odsad rasti niz crnih beda i staračkih zala, prigušen šumor nekadanje strasti… Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Preporučene poruke
Join the conversation
You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.