Idi na sadržaj

Produženo detinjstvo


Preporučene poruke

Zanimljiv mi je bio clanak u danasnjem blicu i ne mora tema da bude samo o ljudima koji su jos sa roditeljima.. Zanimljivo bi bilo procitati i o tome kako ste vi otisli ako ste otisli i kako su roditelji preziveli vas odlazak i kako ste vi preziveli njihovo prezivljavanje itd..

Novosađani pate od sindroma produženog detinjstva

Ne žele da napuste porodično gnezdo, iako imaju 30 godina

NOV I SAD - Ustaju u podne, razvlače se po krevetu još jedan sat, u kuhinji ih čeka lepo serviran ručak, onda odlaze do grada i s društvom ostaju do kasno u noć. Ovako danas živi sve više tridesetogodišnjaka u Novom Sadu, pa i u celoj zemlji. Ko je kriv - roditelji, deca ili ekonomska kriza? Sindrom produženog detinjstva postao je učestala pojava, a glavni razlog je, tvrde priholozi, lagodnost i udobnost koju roditelji pružaju detetu, kao i to što se u našoj kulturi često smatra da nema potrebe za odvajanjem od roditelja dok se ne nađe prilika za udaju ili ženidbu.

125569_nsdetinjstvoproduzeno-detinjstvo_

Psihoterapeut dr Zoran Milivojević smatra da je ekonomska situacija sporedan uzrok sindroma produženog detinjstva.

Simbioza dece

i roditelja

Idealno vreme za odvajanje od roditelja je sredinom dvadesetih godina.

- Oni koji to ne učine opravdavaju svoj način života na razne načine po sistemu „slatki limun“ u stilu: „Jeste da me moji izdržavaju i da nemam dovoljno novca, ali zato imam dovoljno vremena, nisam u stresu, mogu da spavam dokle hoću, da se družim s ljudima...“ Reč je o simbiozi mladih koji odbijaju da odrastu i njihovih roditelja koji im ne dozvoljavaju da odrastu - kaže Zoran Milivojević.

- Kriza nema mnogo veze s tim što velika deca ostaju sve duže u porodičnom gnezdu. I ranije su ljudi teško živeli, pa opet su želeli da odrastu, da se osamostale i krenu svojim putem. Danas se roditelji trude da deci pruže srećno detinjstvo, a onda toj deci, kojoj je komotno i udobno, ne daju da odrastu.

Roditelji su zaboravili da je njihov cilj da pripreme decu za samostalni život u ljudskom društvu. Danas majke i očevi pogrešno misle da im je cilj da usreće svoju decu, što nije dobro. Njihov osnovni zadatak je da ih nauče da žive tako da usreće sama sebe - objašnjava Milivojević i dodaje da su mnogi roditelji našli smisao života u tome da budu roditelji i odbijaju da uvide da je njihovo dete odraslo i da treba da se odvoji. Čak i onda kada postoji mogućnost da se mlada osoba odvoji, neki roditelji vrše pritisak stalno postavljajući pitanja: „Zašto da napustiš dom? Zašto da bacaš novac stanodavcima? Šta nije u redu kod nas?“

Problem je što ljudi veoma često ne razlikuju odvajanje od napuštanja.

Andrea Popović (28), menadžerka u jednoj od najvećih marketinških firmi u Novom Sadu, uspešna je poslovna žena. Iako je završila studije i ima posao, živi i dalje u porodičnoj kući. Potvrđujući priču dr Milivojevića, ona priznaje da voli komoditet koji joj pruža roditeljska kuća.

- Meni je trenutno tako dobro. Ne finansiraju me roditelji, ali uvek imam čist i ispeglan veš, skuvanu hranu, urednu sobu. Kada bih morala sve to sama da radim pored posla, ne bi mi preostalo mnogo vremena za sebe. Ne stidim se što živim s njima, naprotiv, ponosna sam što zarađujem i što mogu sebi da priuštim garderobu, kozmetičara, i putovanja... Kada bih morala da izdvajam novac za kiriju, račune i hranu, bila bih frustrirana što nemam novac za svoje potrebe.

Seliću se kada se udam i dobijem decu, i to je jedino logično - objasnila je Popovićeva. Međutim, neki tridesetogodišnjaci ne usuđuju se da se odsele.

- Od kada sam odrastao i uozbiljio se u kući vladaju neprirodni odnosi. Roditelji me gledaju kao dete, iako uskoro punim 34 godine. Devojku ne dovodim kući, s drugarima se viđam negde drugde, a o gledanju filmova ili igranju igrica na računaru do kasno samo mogu da sanjam. Moram da imam obzira prema mlađoj sestri, s kojom delim sobu, a i prema roditeljima. Umesto da se mi brinemo o njima, pomažemo im finansijski i okupljamo se jednom nedeljno na porodičnom ručku, gledamo se svakog dana i prepiremo oko troškova. U besu mi kažu kako bi trebalo da im dajem novac jer mi iznajmljuju sobu - priča Strahinja.

Njegova plata je 25.000 dinara, nema stalan posao i zbog toga su mu, tvrdi, vezane ruke.

- Besan sam na sebe što nemam hrabrosti da se iselim jer znam da bih teško živeo od plate. Ušao sam u četvrtu deceniju i živim s roditeljima ne zato što volim, nego zato što moram - ispričao je on.

Država nema

populacionu politiku

Dugo ostajanje u “kratkim pantalonama” i odlaganje osamostaljivanja ima dugoročne posledice, a glavna je izbegavanje ozbiljnih veza, a braka pogotovo.

- Ima sve više onih koji smatraju da je roditeljstvo previše zahtevno i odgovorno da bi se time bavili. Formula je: što manje dece, što kasnije. I u tom smislu smo biološki neproduktivni, odnosno neuspešni, a o tome niko i ne razmišlja. Dokaz za to je i što država nema nikakvu populacionu politiku - kaže Zoran Milivojević.

BLIC

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Zanimljivo bi bilo procitati i o tome kako ste vi otisli ako ste otisli i kako su roditelji preziveli vas odlazak i kako ste vi preziveli njihovo prezivljavanje itd..

Ja sam otišla od kuće sa 18. godina. Došla sam u NS da studiram.

Nekako, još od prijemnog ispita pa nadalje, spremali smo se za taj korak. Nije bilo lako, moram priznati... Prvo, imala sam par rođaka ovde, ali ne toliko bliskih, da smo se viđali sem u nužnim situacijama, tako da nisam imala koga da pozovem u slučaju nužde. Drugo, dugo mi je trebalo da nađem cimerku sa kojom bi delila stan, al' i to se dobro rešilo.

Mama me je podučavala kuvanju i spremanju za sebe... tata mi je pričao o dobu kad je on studirao, šta i gde u NS-u treba znati... a brat :) on je jedva čekao da odem, pa da ostane samo njegova soba...

Nisu se roditelji puno opterećivali obilaženjem mene... kao, nenajavljene posete i sl. Imali su poverenja u mene i moju cimerku i sve je bilo ok.

Odmah na početku studija sam upoznala moju današnju kumu iz NS-a koja se divila meni i cimerki, našem podstanarskom stanu, slobodi i nezavisnosti od roditelja... i žalila je što ona nije u toj situaciji, da ode od kuće, pa da živi sa drugaricom... nije nju interesovalo što ja sama perem i peglam, kuvam i spremam sobu... neee... ona je videla sasvim drugu stranu svega toga...

Danas, većina mladih (i onih malo starijih) teško se može odlučiti na takav korak, jer im prvenstveno finansije ne dozvoljavaju da se osamostale od roditelja... Malo njih ima rešeno stambeno pitanje, posao i sve ono što treba da bi bili samostalni... Jeste drugačija slika u odnosu na ranije, ali... treba mnogo toga da bi se mladi odlučili na takav korak...a pri tome obično i dalje očekuju pomoć roditelja :uredu:

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 2 meseci kasnije...

Sticajem nekih losih okolnosti od kuce sam otisao sa 23 da se nikad ne vratim.

Taj potez smatram prvim korakom u mom sazrevanju i formiranju u odraslu osobu.

Nisam pre toga ni bio zasticen, niti "parazit" roditelja, ali jednostavno tada sam uzeo zivot u svoje ruke i danas sam siguran da je tako i moralo.

Svom ocu mnogo toga zameram (iako sam mu odavno oprostio), ali njegova recenica koju je izgovorio (mozda jedna od najcuvenijih recenica iz arsenala roditeljskih) mi je u pocetku bila mrska, ali danas sam mu i zahvalan. Posle jedne zestoke svadje u nizu, rekao mi je:

"Dok zivis pod MOJIM krovom, bice kako ja kazem".

Uspeo je da probudi zestok inat u meni (a inace sam potpuno "neitanan" :kez: ) da sam se isto vece pokupio sa jednim kofercetom i nikada se (osim u kurtoaznu posetu) vratio.

Noc je bila kisna i hladna, ja nisam imao pojma kuda cu....i danas kada tu dramaticnu scenu dozivam u secanje samo mi nedostaje i neka prikladna dramaticna muzika da upotpuni istu! :kez:

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Kod mene je taj proces odvajanja išao u fazama, iako sam želeo da bude drugačije. Otišao sam od kuće u 19. godini sa željom da se osamostalim. Došao sam na studije u Novi Sad, ali su mi se planovi o brzom osamostaljenju izjalovili već na početku. Baba i deda, koji su mi kao drugi roditelji, poželeli su da se zajedno sa mnom presele da "podelimo troškove" i da "ne budem sam" i - nisam imao srca da ih odbijem. Međutim, i tada sam već imao na sebi sve obaveze nekoga ko je potpuno odrastao i samostalan, tako da mogu reći da sam se u 19. osamostalio.

Slažem se, potrebno je da se čovek na vreme udalji iz porodičnog gnezda, da započne svoj život. Uloga roditelja jeste da decu pripreme za život, a ne da ih tetoše ispunjavajući im svaku želju. Kod nas to jeste malo teže, delom zbog finansijske situacije a delom zbog čudnih običaja, ali verujem da će sve to brzo doći na svoje mesto.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Ja sam mislila da dana neću moći živjeti sama...da hljeb sebi neću znati da kupim...toliko su se meni roditelji prostirali, iako ja to nisam željela, oni su voljeli sve da obave sami za nas...to zna malo (više) da stvara "debile" od djece...srećom, ja sam već u srednjoj školi počela da glumim nekog buntovnika, da se smucam, ali uvijek sa dozom fino vaspitanog djeteta. :andja:

Fax kao fax...ako ćeš da budeš divan, krasan, uzoran...onda ćeš da znaš put od autobuske stanice do stana (ili doma) ...do faxa i nazad... :neznam: ...sa takvim me mama uporno upoređuje :dry: ...i krivi što sam ja morala da naučim i obiđem svaki budžak u Sarajevu, a nije se bunila kad je kao Šumaher provezem svim uličicama...:zeva:

Ja sam otišla, prošla sve faze između skroz sitog do potpuno praznog stomaka. :kez: I neka sam...ne bih ništa mijenjala...lokalo se, hodalo se, učilo se....na sve sam stigla, a rastegla sam taman toliko da mi danas ni izlasci nisu bitni, ni pijančenja (iako se ne bunim :fijuk: ) ...vratila se jesam na početnu tačku silom prilika...ali uskoro begam :uzbud: ...nisam se, niti ću se ikada zadovoljiti ovime od čega sam vrišteći pobjegla. Bolje i poluprazan stomak u gradu u kojem možeš da dišeš, nego sasvim pun u ovom koji me guši.

Ja poštujem svoju majku, ja nju volim, i sa kraja svijeta bih došla da je vidim i uradim šta god treba za nju...prevelik je to generacijski jaz da bi se mi slagale...niti ja razumijem njenu potrebu da kuka o nesređenim ormarima (koji su savršeno složeni) ...o šporetu koji nikada dovoljno nije uglancan (iako se može lizati s njega) ...kao što ni ona ne može da razumije 90% mojih potreba.

Svakom njegovo.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...