Idi na sadržaj

Tragovi na dusi...


Preporučene poruke

geier.jpg

Pitanja na koje slika ne daje odgovore su:

Ko je ovo dete?

Zašto ovo dete mora da umre od gladi i iznemoglosti?

Šta je se desilo sa ljudima koji su ovom detetu poklonili ogrlicu?

Zar nema nikoga da ovom detetu pomogne?

Umiru li na ovom putu tolika deca da se lešinaru isplati da čeka?

Ko je slikao ovo dete?

Šta je on/ona pri tome osećao/la?

Koje su njoj/njemu bile namere sa ovom slikom?

Zašto je on/ona slikao/la, a nije pomogao/la detetu?

Zašto je ova slika nagradjena najistaknutijom žurnalističkom nagradom?

Kako ja reagujem na ovu sliku?

Da li bih i ja pritisla taster za okidanje?

Šta bih ja uradila u takvoj situaciji?

“Oko 300 m udaljeno od centra u Ayod-u sam naleteo na malu devojčicu. Na ivici iznemoglosti je pokušavala da stigne do pomoćnog centra. Bila je toliko slaba, da nije mogla jedan do dva koraka da predje odjednom. U tim pokušajima je stalno padala. Očajnički je pokušavala da rukama zaštiti glavu od sunca koje je pržilo. Potom je ponovo uspela da se podigne, izustivši tihi jecaj. Usplahiren sam se ponovo usresredio na mehaniku moga posla i fotografisao njene bolne pokrete. Odjednom je se preturila i pala licem u prašinu. Pošto mi je pogled bio ograničen teleobjektivom, primetio sam doletajuće lešinare tek pošto se jedan namestio tako da mi je se pojavio u viziru. Slikao sam i potom nogom najurio lešinara. U meni se prolomio vrisak. Jedan ili dva kilometra do sela sam morao da pretrčim bez zastajanja ... zatim sam počeo da plačem.“

Kevin Carter o situaciji tokom nastanka njegove nagradjene fotografije “Mala devojčica iz Ayod-a“ prevedeno na nemački iz: Edgar Roskis, Images et vautours. A propos d’un prix Pulitzer de photographie, in: Le Monde Diplomatique, August 1994, S. 32

Slika je nastala u južnom Sudanu, u blizini mesta Ayod. Južnoafrički fotograf Kevin Carter je 1994. za ovu fotografiju nagradjen Pulicerovom nagradom za najbolju fotografiju godine.

Objavljena je u New York Times-u 26. marta 1993. i donela mu je Pulicerovu nagradu. Zbog brutaliteta slike je izdavač Times-a, sa obzirom na senzibilitet čitalaca, objavio napomenu o sudbini devojčice: “Gospodin Carter je izjavio da je devojčica mogla da nastavi svoj put do pomoćne stanice i da je on lešinara najurio nogom.“

Kevin Carter je ca. godinu dana po nastanku ove slike izvršio samoubistvo.

Izvor: Wolf-Rüdiger Wagner: Bilder von Tod und Krieg (Slike smrti i rata)

http://blog.b92.net/text/7522/Tragovi-na-Dusi/...

Nemam sta da kazem..:(mozda vi imate..

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

U njemu se prolomio vrisak, ali je umesto nošenja devojčice do pomoćnog centra odabrao da otrči dva kilometra do sela? Vidim li samo ja problem s ovim postupkom? Ostavio je bespomoćno dete na ivici iznemoglosti da samo ode do pomoćne stanice? Po mom skromnom mišljenju, njegov vrisak je potpuno beznačajan. Šta je sprečilo lešinara da se vrati? Osećaj moralne odgovornosti?

Najpre sam bio zgrožen. Fotografisao je umesto da pritrči upomoć.

Onda sam osetio olakšanje - ipak je oterao lešinara i odneo devojčicu.

A onda sam ponovo pročitao tekst... dabome da je izvršio samoubistvo.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

U njemu se prolomio vrisak, ali je umesto nošenja devojčice do pomoćnog centra odabrao da otrči dva kilometra do sela? Vidim li samo ja problem s ovim postupkom? Ostavio je bespomoćno dete na ivici iznemoglosti da samo ode do pomoćne stanice? Po mom skromnom mišljenju, njegov vrisak je potpuno beznačajan. Šta je sprečilo lešinara da se vrati? Osećaj moralne odgovornosti?

Najpre sam bio zgrožen. Fotografisao je umesto da pritrči upomoć.

Onda sam osetio olakšanje - ipak je oterao lešinara i odneo devojčicu.

A onda sam ponovo pročitao tekst... dabome da je izvršio samoubistvo.

Sjajna analiza..koju nisam stigla da uocim..samo sam plakala..i plakala...i jos sam jako tuzna..

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

A što je ugrozio prava životinja time što je lešinara najurio nogom, to nikom ništa? :lazy:

Sad ozbiljno: licemerno mi je da stomaka punog palačinki sa medom osuđujem ili podržavam bilo koga ko je bio na licu mesta i makar pokušao da pomogne, na bilo koji način.

Toliko je bola u mojoj (i vašoj) najbližoj okolini da jednostavno ne mogu da trošim sebe i na slike iz '93 godine. Izvinjavam se ako sam neosetljiv, ali se trudim da izbegavam gubljenje živaca tamo gde ne mogu da budem od koristi.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Moja duša nit je dovoljno velika niti treba da prima "svu bol ovog sveta".

Nažalost ovakve prizore i priče moram da izbegavam da bi ostao normalan za svakodnevni život.

Ali daleko od toga da sam neosetljiv.

Obraćam pažnju na ono na šta mogu da utičem...

Siromašnom drugaru mog sina tutnem po neki dinar kad mogu, pozovem ga da ruča sa nama...dam neki komad garerobe...

Izreka "misli globalno delaj lokalno" je izlizana ali 100 posto istinita....

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Istina je da na ovo nismo mogli i ne možemo da utičemo, ali možemo da procenimo šta bismo mi uradili u datoj situaciji. Njega ne krivim što je slikao, to mu je posao, to mu obezbeđuje egzistenciju. Ali, imajući u vidu da je već napravio fotku koja mu garantovano donosi slavu u novinarskim krugovima, zar ne bi bilo humano pomoći detetu koje očigledno jedva da može da se kreće? Slava bi mu bila potrepljena pravim aktom milosrđa. Ono jeste stiglo (bar se iz teksta naslućuje) do svog odredišta, ali bi to neuporedivo lakše uradilo uz pomoć odraslog muškarca. Ja ne bih mogao otići videvši ovakvu scenu. To je jedino u što sam 100% siguran. Uzeo bih dete u naručje i odneo ga do pomoćne stanice. Dao bih joj vode ili hrane ako bih imao kod sebe. Mislim da je to jedini apsolutno ispravan postupak.

Mi ne možemo rešavati globalne probleme, ali one koji su u našem domašaju i rešivi itekako možemo. Možemo obratiti pažnju na drugo ljudsko biće u nevolji. Kad tu sposobnost izgubimo, naša ljudskost će biti ozbiljno dovedena u pitanje.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Izbegavam da citam o ovakvim stvarima. Jednostavno se toliko ruznih stvari desava ljudima oko mene, meni dragim i sve to ostavlja velike tragove na mojoj dusi, jer sam takva, jer me sve dotice, jer me sve boli...a sve to drzim u sebi, da slucajno neko ne bi video da sam i ja slaba.

Strasno je sve to, jako strasno...ali ja nemam dovoljno velik zagrljaj za svu decu ovog sveta.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Od kako znam za sebe, postoje deca koja umiru od gladi..ja imam dosta godina, a njima jos niko nije pomogao..samo kruze te uzasne fotografije koje kao treba da probude ljudskost koja lagano izumire, a ne bude je..

Mnogo smo sebicni, samozivi..tesko se odricemo zadovoljstava, pogotovo onih zbog drugih....

Uvek pomislimo da ce pomoci neko drugi ko vise ima od nas..a i od tog sto ima vise, postoji onaj koji ima jos vise..i tako u nedogled..loptica se samo prebacuje..

Mnogi puste suzu nad ovakvim prizorima, mnogo suza..a koga oplakuju?

Dete na slici ili je to samo okidac za nagomilane nemire i tuge koje svako od nas nosi, pa eto zgodne prilike da damo sebi oduska....

Zal nad drugim sudbinama je uvek samo trenutna, prolazna..traje dok nam nesto drugo ne zaokupi paznju, bilo lepo ili ruzno..covek jedino iskreno moze da oplakuje, na prvom mestu, samog sebe, pa svoje najblize..

Sve ostalo je vetar..

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Kevin Carter, fotka je nastala ako se ne varam 1994. u kampu u Sudanu u koji je Kevin doleteo sa ljudima koji su doneli hranu za ove ljude. Dok su istovarali hranu Kevin je napravio nekoliko snimaka uključujući i ovaj. Majka tog deteta je otrčala da ugrabi hranu i ostavila dete koje je Kevin fotografisao. Po onome što sam ja pročitao u momentu fotografisanja majka deteta je bila bukvalno iza fotografa. Nakon što je fotografisao, oterao je pticu, međutim svima je zbog zaraze koja se tada širila bilo striktno naređeno da nemaju nikakav fizički kontakt sa lokalnim stanovništvom, tako da nije mogao da uradi ništa kako bi pomogao detetu jer bi zaglavio karantin i više ne bi bio u poziciji da dolazi ponovo.

Zašto se Kevin ubio mnogo de dublja priča, ko ima volje neka potraži i odgleda - http://www.thebangbangclub.com/about.html ; http://www.kevincarterfilm.com/

Kevinova oproštajna poruka je bila:

"depressed . . . without phone . . . money for rent . . . money for child support . . . money for debts . . . money!!! . . . I am haunted by the vivid memories of killings & corpses & anger & pain . . . of starving or wounded children, of trigger-happy madmen, often police, of killer executioners . . . I have gone to join Ken if I am that lucky."

Prim prev:

''depresivan . . .bez telefona . . . novca za kiriju . . . novca za pomoć deci . . . novca za dugovanja . . . novac!!! . . . progonjen sam živim sećanjima na ubistva & leševe & bes & bol . . . izgladnele ili ranjene dece, ludaka lakih na obaraču, često policajaca, ili ubica egzekutora . . . idem da se pridružim Kenu ako budem imao sreće.''

:confused:

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

To daje dosta drugačiju sliku od inicijalnog teksta... kad čovek vidi svu surovost u kojoj je to dete odraslo teško može ostati sasvim normalan. Kad samo pogledamo u kakvom izobilju žive neki drugi ljudi na nekom drugom kraju planete, ne možemo a da ne vidimo da je nešto iz osnova pogrešno u načinu na koji svet funkcioniše. Pričom na ovom i drugim forumima nažalost ništa nećemo promeniti, ali je ponekad dovoljno videti da bar nismo ravnodušni.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...