Morpheus 5112 Napisano October 13, 2011 Prijavi Share Napisano October 13, 2011 Matija Bećković , srpski pisac i pesnik, rođen je 29. novembra 1939. godine u Senti. Osnovnu školu završio u selu Velje Duboko, pohađao je gimnaziju u Kolašinu i Slavonskom Brodu, a višu gimnaziju sa maturom u Valjevu. Školske 1958/59, godine upisao se na Filološki fakultet u Beogradu na grupu za jugoslovensku i opštu književnost. Sa osamnaest godina objavio je prvu pesmu u „Mladoj kulturi“. Osim poezije, Bećković piše i pozorišne tekstove, kao i monodrame. U Srpskom narodnom pozorištu u Beogradu je 1978. godine izvedena „Međa Vuka Manitoga“, a potom monodrame „Reče mi jedan čoek“ i „Ne znaš ti njih“. Dopisni je član SANU od 1983. godine, a za redovnog člana je izabran 1991. godine. Do sada je objavio sljedeće knjige: Vera Pavladoljska (1962), Metak lutalica (1963), Tako je govorio Matija (1964), Dr. Janez Paćuka o medjuvremenu, O međuvremenu (1968 ), Če - Tragedija koja traje (1969), Reče mi jedan čoek (1970), Međa Vuka Manitoga (1976), Lele i kuku (1980), Dva sveta, Poeme, Služba Svetom Savi (1989), O Njegošu (1988 ), Kaža, Čiji si ti mali?, Nadkokot, Služba, Sabrane pesme, Kosovo - najskuplja srpska reč (1989), Ćeraćemo se još, Kad budem mlađi, Vera Pavladoljska Udvarao sam se nepoznatoj devojci U kanjonu Tare kod Kolašina Govorio istine na svim jezicima Žario i palio da ih poveruje Dok je ćutala sećao sam se Da si mi najkrupnije laži verovala Vera Pavladoljska Pevao je slavuj sa grlom grlice Sve na svetu me na te podsećalo Hvalio sam se da si luda za mnom Cela plaža da ti se uzalud udvara Kako te teram da ideš iz glave I kako nećeš Vera Pavladoljska Ronio u najdublje bežao u gore Da te glasno zovem da niko ne čuje Bio sujeveran-pitao prolaznike Kako tvoje lice zamišljaju Čeznuo da ceo dan prolaziš kraj mene Pa da se neokrenem Vera Pavladoljska Po nevremenu sam lovio na ruke Med zlatnih meridijana u vodi Opisivao oči jedne žene mesec dana U vozovima bez reda mnoge saputnice u prolazu Ubedio da su mi sve što imam u životu Misleći na tebe Vera Pavladoljska Slovoslagači su srećni dok ovu pesmu slažu Vazduh ne shvata da sam sebe bombarduje jedan od vlašića sklon je porocima i jedni i drugi vetrovi te ogovaraju Nekoliko država tvrdi da si njina Ti si na svoje ime ljubomorna Kablogrami se u dubokoj vodi kvare Niko ne zna gde su slova tvog imena U mrtvim i lažnim jezicima u pogresnim naglascima Ko će uhvatiti sjaj samoglasnika Koje ptica kuka Vera Pavladoljska Onaj sam kog volim Mislim na tebe Da bih znao ko sam, Da te zaboravim Ne bih znao gde sam. Znam da sam tamo Gde za tobom čeznem Držim te na umu Da se ne izgubim. Onaj sam kog volim Taj sam koga ljubim. Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Morpheus 5112 Napisano December 5, 2011 Autor Prijavi Share Napisano December 5, 2011 Kad dođes u bilo koji grad Kad dođes u bilo koji grad A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno Kad dođes vrlo kasno u bilo koji grad Ako taj grad slučajno bude Valjevo Gde sam i ja došao Doći ćeš putem kojim si morao doći Koji pre tebe nije postojao Nego se s tobom rodio Da ideš svojim putem I sretneš onu koju moraš sresti Na putu kojim moras ići Koja je bila tvoj život I pre nego što si je sreo I znao da postoji I ona i grad u koji si došao. Kad dođes u bilo koji grad Odakle bilo Iz Veljeg Dubokog ili Kolašina Ili niotkud sasvim svejedno Kod odeš od svoje kuće Bilo kuda Samo da što pre odeš I dođes u bilo koji grad Recimo u Valjevo Kad god da dođeš Doći ćeš vrlo kasno Jer se dugo putuje Dok dođe u tvoj zivot I tu se zauvek zaustavi Ona koja je prema tebi krenula Iz velike daljine Odnekud iz Ruskog Jerusalima Sa Kavkaza iz Pjatigorska U kome nikad nije bila I zvala se kako se zvala Recimo Vera Pavladoljska I izgledala kako je izgledala Kako više niko na svetu ne izgleda. Kod dođes u bilo koji grad A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno Jer gradovi su uvek daleko I u njih se dolazi iz daljine A svako putovanje se oduži Jer svi misle jedino o povratku Mada povratka nema A ko god odluči da putuje Mora krenuti jednog dana A kad god krene Krenuće u ono doba U koje uvek neko kreće od kuće Obično u nedelju Kad si i ti krenuo A kad god je nedelja Najčešće si u nekom drugom gradu A u kojem god da budeš Recimo u Valjevu Biće to jedini grad U kome si oduvek bio I čim si čuo njeno ime I pre nego što si je sreo Oduvek si je znao I voleo već vekovima. Kad dođes u bilo koji grad A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno Kad dodjes vrlo kasno u bilo koji grad Ako taj grad slučajno bude Valjevo Doći ćeš korakom koji dvostruko odjekuje Tvojim i batom još nekoga Ko s tobom putuje I glas mu ide po vetru U dan neobičan za to doba godine Da ni sam nećeš biti siguran Ni koji je to grad Ni koji su tvoji koraci Samo ćeš poznati onaj glas Koji ne ide po vetru Nego se javlja u tebi U dan neobican za to doba godine Kad nije ni bilo vreme da budeš u Valjevu U koje si došao kao neznanac Ne znajući nikoga Ni grad ni Veru Pavladoljsku Ni da se zavole najviše Oni što se znaju najmanje. Kad dođeš u bilo koji grad A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno Kad dođes vrlo kasno u bilo koji grad Svet će postati uspomena na nju I neće biti ni jednog mesta na zemlji Gde te neće sačekivati Ni ogledala u kojem je nećeš videti Ni plave kose koja nije njena Ni oblaka bez njenog svilenog osmeha Zapamtio je prostor Gora i voda Onakvu kakvu si je prvi put video U bilo kojem gradu Recimo u Valjevu U Karađorđevoj ulici Između Pošte i Suda I evo nailazi ono doba godine Ili tvoga života Kad su sve žene ona I nose njenu glavu Ali ni jedna celu A ona živi nepoznata među ljudima Odmara se od tebe i od svog imena Ali ma gde živela i ma ko bila Znaćeš da je to ona I da ne može biti niko drugi Jer nikog drugog na tvom svetu nema. Kad dođeš u bilo koji grad A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno Kad dođes vrlo kasno u bilo koji grad Recimo u Valjevo Okružiće te deca kao svakog pridošlicu I u celom gradu nećeš poznavati nikog Jer su svi otišli I s tim bi se nekako pomirio Ali niko se ne vraća Sve je gotovo a još nikoga nema Niti ima čvrstih obećanja Da ćemo se ponovo sresti I to je ono što najviše zabrinjava Pa ipak čovek nije manje nego voda Pa voda ne umire Niti je smrt nešto Što se na svetu događa prvi put I da živimo hiljade godina Prošle bi kao jedna Jer godine su tu da dođu i odu Ali sve što je njino Nije Vera Pavladoljska Koja ti je dala što ni sama nije imala I uvek bila pomalo u oblacima I u njih se konacno preselila Ali dok iko ikom čita ovu pesmu Ona se rađa sve svilenijeg osmeha I nema ništa sa grobljem i smrću. Kad dođes u bilo koji grad A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno Kad dođes vrlo kasno u bilo koji grad Sve će ti biti odnekud poznato Kao poljubac već davan nekome U grad ko zna koji Kad dođes ko zna kad I ko zna otkud Ili Veljeg Dubokog ili niotkud Sasvim svejedno Sve će ti biti isto kao da nisi dolazio I da uopšte ne postojiš Jer proviđenje ne zuri I ništa ne zaboravlja I ne fali mu ni mašte ni ideja Da sve poveže i ispuni Kao što je pisano Samo ti ne bi bio isti I ništa ne bi bilo kao što jeste Da je moglo biti kao što nije Jer postoji samo jedan grad I samo jedan dolazak I samo jedan susret I svaki je prvi i jedini I nikad pre ni posle nije se dogodio I svi gradovi su jedan Delovi jednog jedinoga grada Grada nad gradovima Grada koji si ti Prema kome svi idu Da se sretnu sa tobom Dobro je što si došao Da se u to uveriš Baš u Valjevu I sretneš Veru Pavladoljsku I čim si je video Oduvek si je voleo I unapred oplakivao rastanak Koji se zbio Pre nego što si je sreo Jer postoji samo jedan grad I samo jedna žena I jedan jedini dan I jedna pesma nad pesmama I jedna jedina reč I jedan grad u kome si je čuo I jedna usta koja su je rekla A po svemu kako su je izgovorila Znao si da je izgovaraju prvi put I da možeš mirno sklopiti oči Jer si već umro i već vaskrsnuo I ponovilo se ono što nikad nije bilo. Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano November 20, 2013 Prijavi Share Napisano November 20, 2013 KAD BI TI OTIŠLA IZ OVOG GRADA Kad bi ti otišla iz ovoga grada Kome bih levu ruku prebacio preko ramena A desnom pokazivao obronke dalekih brda i rekao: “Priroda je puna mojih pogleda na svet”. S kim bih zastao pred raspuklim orahom govoreći: “U ovom orahu možda raste moj sanduk Kad sam bio dete njegovo je stablo posađeno.” Zbog koga bih prekinuo ove reči i rekao nešto radosno, Mada ne znam šta bih sve mogao da kažem Na osnovu cele šume i drugih elemenata! S kime bih se vraćao u grad ponosan kao u mojim pesmama. Kome bih govorio o sajdžiji koji živi u zemlji I o mom srednjem uhu koje je gusto kao šećer. S kime bih podigao glavu prema besputnim nebesima, Kome bih pokazivao kozje staze među zvezdama. Čiji bi zubi zvonili kao promrzla jabuka u pšeničnoj plevi S kime bih pomenuo: tajge, sneg na Etni, ljude po tamnicama. Bela ptica na snegu, plastu snega u vodi, Kome bih rekao kako mi se čini Da u reci Ararat ključa kamenje I ko bi me zbog toga voleo? Danas svi znaju da sam na tebe mislio kad sam rekao: “Ona kaže balkonu da ga voli I balkon se sruši u tom času.” Poštari bi širom sveta raznosili jedno isto pismo Dok zver skupog krzna drema u glupoj toploti na Tibetu I bilo kakav mesec prelazi preko smetova. S kime bih dugo u noći govorio protiv svakoga I ko bi me zbog toga voleo? Kad bi ti otišla iz ovoga grada, Govorio bih uzalud: Moje reči se ne bi ni na koga odnosile. Apolodor 1 Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano November 20, 2013 Prijavi Share Napisano November 20, 2013 Volim te Između dva uporednika dok provirujem glavu između dve žiške u slepoočnicama u pauzama kad radnici piju čađavo mleko i prašnjavi maslačak lepi se za plućna krila dok crpem med iz jezika i sipam u tvoje uši između dva daleka poređenja Volim te Brodovi se ljuljaju kao poljupci i sloj vazduha se na lepe senke cepa u mašineriji noći moje je srce slično kompresoru naklonjeno svemu što nema veze sa mnom dok pokušavam nestati u poljupcu Volim te Rudnici kamene soli u mom srcu zora lomi suđe od porcelana kad si sa mnom znam da si na drugom mestu postaću prašina ako prašinu voliš ti koja me tuđim imenom zoveš Volim te Dolazi proleće i jednu pravu damu niko ne može zamisliti bez pudlice stavi mi ogrlicu oko vrata i vodi me ja ne znam put-krijem se u tvojoj senci ja sam tvoja senka i noć je moje carstvo svet me izgubi ali ti me dobi Volim te Što vide slepi ne vide zaljubljeni pokvareni anđele o sneže u avgustu moje ruke su ostale oko tebe kao obruč ljubomorna na vazdušni pritisak i vodu ljubavnu vodu koja gori dok se kupaš odavno već svojim očima ne verujem Volim te Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano November 20, 2013 Prijavi Share Napisano November 20, 2013 (izmenjeno) Ti si moja, ipak Ti si česta slika moje žalosne ljubavi Ti si moja samoća u kojoj smo prisutni oboje Ti si moja Sinagoga ograđena žicom Ti si moja naročito u ovo doba pogotovu sada Ti si moj razgovor koji se u početku odnosio na nešto drugo Ti si moj Pablo Pikaso i njegova ljubav prema nepojamnom Ti si moja igra koja počinje kamenčićima Ti si moja Sahara sa jednim cvetom pa čak i bez njega Ti si moja devojka o kojoj ti nisam govorio Ti si moj plemić koji je nekada živeo na Kavkazu neki Vsvold Ti si mojih nekoliko godina od one noći Ti si moja žena – ponoćni voz sa jednim putnikom Železara u kamenom dobu – tы моя русская земля Jedina žena koju menjam svakog dana I pravi smisao toliko hvaljenih sloboda Ti si moj heroj koji se postideo i ipak počinio izdajstvo Ti si moja ljubav slavnih ljudi Ti si moja junačka ljubav kako sam već rekao Ti si moja obećanja koja nikada nisu ništa značila Ti si moja ljubav iako sam bez nje kao što je poznato Ti si moja, ipak Tako je bilo oduvek i uzalud sam se bunio i sramotio oboje Ti si jedna stvar koju je volela jedna žena Ti si jedna žena koliko i svaka druga Ti si moja uprkos poznatim istinama To su bedni podaci kojima raspolažem To su sva dela moje izvitoperene ljubavi To sam sve mogao lepše reći ali nema razloga Ionako samo nagađam i pretpostavljam Ti si moja bolest bolešću izlečena Ti si moje dete ti ništa ne razumeš I ja doslovno moram reći da te volim. ova mi je najdraža... Izmenjeno November 20, 2013 od strane člana Smucalica Apolodor 1 Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano November 21, 2013 Prijavi Share Napisano November 21, 2013 Kad sam je drugi put video Kad sam je drugi put video rekao sam: "Eno Moje Poezije kako prelazi ulicu." Obećala je da će doći ako bude lepo vreme. Brinuo sam o vremenu, pisao svim meteorološkim stanicama. Svim poštarima svim pesnicima a naročito sebi. Da se kiše zadrže u zabačenim krajevima. Bojao sam se da preko noći ne izbije rat, Jer na svašta su spremni oni koji hoće da ometu naš sastanak Sastanak na koji već kasni čitavu moju mladost. Te noći sam nekoliko vekova strepeo za tu ženu Tu ženu sa dve senke, Od kojih je jedna mračnija i nosi moje ime. Sad se čitav grad okreće za Mojom Poezijom Koju sam davno sreo na ulici i pitao: "Gospodjice osećam se kao stvar koju ste izgubili Da nisam možda ispao iz vaše tašne?" Ja sam njen lični pesnik kao što ona ima i lične ljubavnike. Volim je više no što mogu da izdržim, Više od mojih raširenih ruku, Mojih ljubavnih ruku punih žara punih magneta i ludila. Moj snu, kao asfalt izbušen njenim štiklama, Noći, za mene sve duža bačena izmedju nas, Ona mi celu krv nesrećnom ljubavlju zamenjuje. Moje su uši pune njenog karmina, Te providne te hladne uši to slatko u njima Kad se kao prozori zamagle od njenog daha. Kako je ona putovala pomerao se i centar sveta. Pomerala se njena soba koja ne izlazi iz moje gla.ve Sumo vremena, sumo ničega, ljubavna sumo, Još ne prestaje da me boli uvo Koje mi je pre rodjenja otkinuo Van Gog To uvo što krvari putujući u ljubavnim kovertama. U staklenu zoru palu u prašinu, Plivao sam što dalje ka pustim mestima da bih slobodno jaukao. Ptico nataložena u grudima što ti ponestaje vazduha, Radnice popodne na tudjem balkonu, Već dvadeset godina moj pokojni otac ne popravlja telefon, Već dvadeset godina on je mrtav bez ikakvih isprava. O koliko ćemo užasno biti razdvojeni i paralelni, O koliko ćemo biti sami u svojim grobovima. Još oko nje oblećem kao noćni leptir oko sveće I visoke prozore spuštam pred njene noge. Moje srce me drži u zatvoru i vodi pred njenu kuću Gde su spuštene zavese nad mojom ljubavlju. Ta žena puna malih časovnika sa očima u mojoj glavi, Taj andjeo, isprljan suncem list vode, list vazduha, Ljubomorne zveri oru zemlju i same se zakopavaju. O sunce nadjeno medju otpacima... Zuje uporednici kao telegrafske žice, Prevrću se golubovi kao beli plakati u vazduhu, I mrtve ih krila godinama zadržavaju u visinama Kao što mene njena obećanja održavaju u životu. O siroče u srcu što ti brišem suze Moja nesrećna ljubavi razmeno djubreta Stidim se dok je ljubim kao da sam sve to izmislio. Kuća, ništavilo na svim prozorima, Sve je dignuto u vazduh. Samo se još nesrećni pesnici kurvinski bave nadom. Apolodor 1 Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano November 21, 2013 Prijavi Share Napisano November 21, 2013 Šta je sreća? Sreća je naći u vekni zrno bisera.. Sreća je iz supe izvući prsten. Sreća je kada vam pronađu dukat u želucu. Kada vam opale šamar i time izazovu varnicu genijalne ideje. Šta je još sreća? Kad slaže metak. Kad se otvori padobran. Kad vam prodavac uvije semenke u diplomu pravnog fakulteta. Sreća je kad čovek otkriva spomenik i otkrije da je to spomenik njemu. Sreća je kad bolujete od raka, a pregazi vas auto. Sreća je kad otkrijete Ameriku putujući za Indiju. Sreća je kad u lovu promašite zeca a pogodite lava. Sreća je roditi se srećan. Sreća je lutrija. Sreća je dobiti na lutriji. Šta je sreća? Sreća je dobiti nešto što vam ni po jednoj drugoj osnovi ne pripada. Sreća je iznenađenje. Sreća je nada. Sreća je jedini izlaz. Šta je za koga sreća? Za nekog je nedostižna sreća kosa na glavi. Za drugog muško dete. Za čistača ulice-kiša. Za vatrogasca-požar. Za policajca-zločin. Za zločinca-rat. Za đaka-epidemija. Za vojnika-pismo. Za anonimuse-ime u novinama (makar u čitulji). Za pešaka-bicikl. Za biciklistu-moped. Za lovca-pogodak. Za goluba-promašaj. Za centarfora-gol. Za golmana-pored gola. Sreće treba ili imati ili je tražiti. Ko ima sreće ne treba mu ništa drugo. U sreću treba verovati do konačne propasti. Najveća sreća je uvek tuđa. Sreća je ono što nemamo. Sreća je borba za neravnopravnost. Sreća je biti jedini srećan među hiljadama drugih. Sreća se prodaje. Sreća se može kupiti. Sreća je pristupačna svakom. Postoji mnogo načina da se dođe do sreće. Sa tom ulaznicom za sreću može se živeti dugo i sa uzbuđenjem. Čovek sa tiketom učinio je sve za svoju sreću. Ona dalje zavisi od drugih. Srećni se kriju i povlače, ostaju samo nesrećni. Njih uvek ima mnogo i sve više. Oni se grabe za sledeću priliku. Na mesto jednog srećnog dolaze desetine novih, željnih sreće. Kad izgubi svaku nadu, kad ga iznevere sve igre na sreću, čoveka proglase milionitim posetiocem i poklone mu čajnik, radio-aparat ili kolekciju deterdženata. Sreća je uvek i svugde prisutna. Treba samo biti tu. Ako nas neće sreća, ostaje još jedna velika i utešna sreća. To je: izbeći nesreću. Ostati živ. Ne upasti u šaht. Žena koju u cirkusu gađaju noževima i ne pogode je. Čovek koji je pao sa petog sprata i ostao živ. Sreća je biti manje nesrećan od drugih. Jedan ima jednu ruku u gipsu, a drugi obe. Jedan je dobio blizance-drugi petorke. Jedan je pokraden-drugi je uhvaćeni lopov. Hodajte kroz život otvorenih očiju i s verom. Zavirite u svaki ugao-nikad se ne zna gde je sreća. Sreća je slepa. Na sreću svako ima pravo. Sreća ne zna za razlike u boji kože, polu, socijalnom položaju, titulama i slično. Sreća je velika šansa za sve. Ako ovako produžimo, sutra će svako imati osiguran dobitak. Zar nam nešto više treba za sreću? Apolodor 1 Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Apolodor 709 Napisano November 22, 2013 Prijavi Share Napisano November 22, 2013 (Govor u Kučima na Danima Marka Miljanova, za vrijeme agresije NATO na Jugoslaviju - 16. 05.1999.) NAŠA KRV ĆE IM PRED BOGOM DOSADITI Braćo i sestre Kuči. Evo me prvi put u Kučima, na poziv KUD-a koje nosi ime Marka Miljanova, a poodavno sam želio da dođem da se poklonim i vama i ovim grobovima i ovim krševima i ovim senima koje priziremo na njima. Odista ste mogli pozvati i dostojnijega i pozvanijega, ali niste obaveznijega da se odazove, i zahvalnijega što ste ga se setili baš u ovim vremenima. Nazvao sam vas braćom i sestrama ne samo što je to običaj među Srbima, nego i po onoj odluci donijetoj u Rovcima ima 200 godina, da se muški Kuči imaju smatrati braćom, a ženske sestrama. Ova strašna ura, ovaj polom, ovo mesto, narod Marka Miljanova, zaslužuju visočiju, dublju i zasnovaniju reč od one koju ću ja danas ovde reći. Ali na moju žalosnu utehu možda danas i nemamo nikoga ko bi imao znanja, morala i pameti da je kaže. Proteći će mnogo vode, dok saznamo istinu o ovim događajima, čije smo žrtve više nego učesnici. Biću najbliži istini ako kažem da je ovo nova poara Kuča, samo što su Kuči postali sva srpska zemlja i što je pod nož stavljen sav srpski narod. I kao što su se Kuči sklonili ispred Turaka u onu pećinu ponad Male rijeke, tako se u pećinu sklanja srpski narod, a pećina je postala svaka pojata u najdaljoj zabiti i najslavnije građevine u najvećim gradovima. U te pećine nas je ugnao, na pragu XXI veka usred Evrope, ognjem i mačem, najmoćniji i najkulturniji silnik i države sveta. Do te pećine nas je dovela naša istorijska sudbina. Ta pećina je ishod svih naših stradanja i bojevanja. Rezultat i ostvarenje naših nada i snova. Ta pećina je plaćena, ne sa dve užice, nego sa okeanom krvi srpskoga naroda. I kao što su Kuči nekada gledali kako oganj u koji su bacana deca ima zelenu boju, u tu boju, tog plamena, još jednom se uverava srpski narod čiju decu gore bombama NATO pakta. I kao što su se Kuči kad im je nestalo džebane branili kotlovima i santračcima, kablovima i vaganima, dubinama i komatima hljeba, tako srpski narod tim istim oružjem gađa i obara sa svog neba avione najmoćnijeg vojnog saveza sveta. Ali za razliku od turskih vremena kad su se Kučima u nevolji našli Rovčani, i odveli ih u Rovca, danas ni Kuči ni Rovčani, ni svi Srbi zajedno, posle mora krvi prosute za pravdu i slobodu, na celom svetu nemaju ni svoje Rovčane koji bi im pritekli u pomoć, ni svoja Rovca da bi sklonili glavu. Kao Kuč mrem prilično srećan, a kao Srbin nesrećan i nezadovoljan, oporuka je Marka Miljanova. Danas bi umro nesrećniji kao Kuč i kao Srbin a ponajviše kao čovek. I ovo se tebe ponajviše tiče mladi Kuču, da i ovo opišeš ako se budeš rodio. Da smiješ i umiješ istinu govoriti. Primeri čojstva i junaštva stali su u jednu knjigu, a za primere nečoveštva mala je i čitava biblioteka. Pa ipak, kao da ne verujemo u ono što gledamo svojim očima i plaćamo svojom sudbinom i životima. Nemamo kome da pokažemo svoji rane. Nagone nas da krijemo tuđu sramotu. Ono što se danas događa Srbima, mrlja je na obrazu čovečanstva. Sramota ljudskog roda. Ko je mogao pomisliti da će doći dan da sklanjamo krstove i jevanđelja ispred pomame hrišćanskog naroda i najcivilizovanijih država sveta. Ko je mogao u snu sniti da će poluvekovni trijumf najgorih đaka, smeniti trijumf najgorih ljudi. Da će san o Americi nestati sa propašću komunizma. Da će se Kominterna preseliti u Vašington. Da će Bler postati Todor Živkov, Širak Čaušesku a Havel Husak. Da će slavni Zapad na srpskoj zemlji naložiti sav svoj moralni prestiž, a taj prestiž nije bio u sili i oružju. Umesto da je svi vole Amerika je izabrala da je se svi boje. I to je početak i njenog kraja. Mi nismo mogli birati. Bolje je i ovo nego da smo se poklali među sobom. Iako smo birali od to dvoje, dobro smo izabrali. Kao što bi i od ove pogibije bila najgora ona da smo poginuli obrazom. Idi sine Turčinu na megdan, radija sam bez tebe jednoga no da tako na sramotu živiš. Ta je reč i ovoga puta odlučila našu sudbinu. Na ponos i diku Marka Miljanova. I kao što je pre dve hiljade godina, sve skočilo na jednoga, kličući - raspni ga, raspni, nešto slično se događa danas sa Srbima. I kao što je snaga jedinca sveta bila u njegovoj nevinosti, u osećanju da strada na pravdi Boga, najveća je snaga srpskog naroda. Zar je nekome nešto skrivila srpska zemlja. Zar su krivci i njeni putevi i mostovi. Njene sirote udžerice i najljepše građevine. Njene voćke i vinogradi. Ja ne znam drugoga naroda osim srpskoga koji nije nikad mrzeo drugoga niti pak danas mrzi koga. Da li je Albanija prvi put u svojoj istoriji na pravoj strani kako misle njeni vođi, ili se NATO pakt našao na pogrešnoj. U Kučima Marka Miljanova nećemo prećutati ni reč koju dugujemo istini i Albancima. I Albanci su u ovom ratu žrtvovani, samo nas unazađuju i uništavaju otvoreno, a njih unesrećuju i raskućuju onako kako ih tobož brane. I kad je prva bomba pala na Kosovo, bilo je lako znati da će druga pasti na Lovćen. Lovćen je Ararat isplivao iz kosovskog potopa. I da su htjeli Lovćen ovoga puta da poštede i preskoče, ono kamenje bi da ume govoriti vapilo, nemojte nas nagrditi da nam to ne učinite. Marko Miljanov je bio samostalan u govoru, otvorena lica i jezika. Skoro će sto godina od kada je umro, a ni jedan dan nije bio mrtav. Niti će umreti dok je srpskoga jezika. Sebe je prećutao, a nama ostavio da o njemu govorimo. Onako kako je on govorio drugima. Nije se bunio samo protiv tuđih, nego i protiv svoga gospodara. Zato je postao razvojvoda, proglašen izdajnikom, ludakom, sahranjen bez vojnih počasti. Zato je njegova posmrtna slava veća od one koju je doživeo za života. Među primerima čojstva i junaštva, najslavniji primer je postao on sam, a njegovo ime vremenom postalo zbirno ime naših moralnih podviga. Kad ću ako ne sad. I gde ću ako ne ovde, reći i ovo. Kad sam i sam poput vojvode Marka počeo nešto brkati po karti i objavio knjigu - Reče mi jedan čoek - čuo sam da je kazao neki Kuč: "šta bi tek napisao da je Kuč kad je ovo napisao kao Rovčanin ". I gde bih drugo nego u Kučima, kao Rovčanin kazao ono što je nekada znao svaki čobanin. Srbi su jedini slovenski narod koji je imao dve države, Srbiju i Crnu Goru. U proteklih pola veka Crna Gora prvi put u svojoj istoriji nije bila srpska država. I danas ceo svet vidi kako se Srbi ne boje živog i moćnog NATO pakta, ali ih je strah od mrtve Kominterne. I sve smeju slobodno reći sem da su Srbi. Kad sam već počeo, da kažem i ovo. Držim da su vam poznata moja politička uverenja. Sada mogu da dodam što je davno rekao jedan Rovčanin. Ako gabelji podignu barjak da brane ovu zemlju, ja ću biti sa njima. Mada danas neprijatelja ne vidimo od oblaka, znamo, naša krv će mu pred Bogom dosaditi. I da završim. U svakom Golijatu, makar ima atomsku bombu i nevidljive avione, i bio sila nad silama, živi strah od Davidove praćke. A tih praćki i tih Davida biće dok je ovog kamenja, dok budu postojale Srbija i Crna Gora. Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano December 5, 2013 Prijavi Share Napisano December 5, 2013 Ti si moja Prostori kao akvarijumi i pošumljena nebesa Moj potiljak pun otisaka tvojih prstiju Moje srce dignuto u termometru kao krv u zločincu Moj jauk oberučke zavitlan u nebesa kao kladivo – Evo vraća mi se kao ptica pogođena strelom Rastu zelene uši zidova visoko kao bršljeni Manijak u bašti ždere pomrčinu Dete ugrožno svetlošću – tačko veća od kruga u kome si Kao što su nebesa topla od jedne malaksale ptice Kao što mrtvaci odolevaju želji za bližnjima Kao što grom svoj teret u nebu istovara Kao što ljubavnici učiniše zemlju toplom i tako blagotvornom Idealni neskladu, ljubljena U imaginarnom avionu nad mojim ponorima Izmišljajući, ja te učinih nemogućom. Uzalud smo zajedno kao dve šine I dva jauka se negde sastaju mi nikada! Moja mašta na nekoj drugoj planeti izaziva požare A u istom trenu je pred tobom tako savršeno nemoćna Lažni i istinski pesnici u istim bolovima Već sam vazduhu već sam vodi probio uši pričama o toj ženi I sve što je patilo mora da je na mojoj strani! Poklanjam ti svoje uči od hroma i sitnog stakla I tu pred tobom se uz urlik u zemlju zakopavam. Plod se u tebi rasplamsava posle ljubavi. Sve je manje mog srca kao mastila u mastionici Nečitkim rukopisom, okolnim brdima, susednim državama, Čime god stignem ja te opisujem I tako nedostojno govorim o tebi Različitoj od svakog poređenja. Ali uvek postoji nada Na ulazima u polja Izdvojena kao ludnica. Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano December 5, 2013 Prijavi Share Napisano December 5, 2013 Suza na pučini I Nestajem u podne kad ona gubi senku O saće od crnog mleka u ušima Sva prašina neba nedostojna njenog pudera Ona mi daje otrova u poljupcu Ta kurva to slatko đubre koje volim Ali ne smem da priznam jer će me ostaviti O zvezdo proslavljena na račun noći O moje lice oprano suzama Orao koji propada niz provaliju u vazduhu Pre zemlje neće ništa dodirnuti Duboke su svi stvari dok padaju Kao ptica koja putuje kroz kamen Ljubi dok pogledaš srcu dok te izda Dok izučiš školu koju citiram O ružni snovi gde se sastajem sa biljem U dvoličnosti se čuva pravo lice II Ko tebe zavoli taj će zakasniti Da se na vreme leči i da se ponovo rodi Ti koja mi se privikavaš kao plivaču voda Razjedajući rane gorkom solju Ogromni materijali za jednu pesmu Taj nered u snu preveliki za moju glavu Jedan ludak tvrdi da te više voli Zemlja će se okretati dok padnemo u nesvest Jezik siromašan pred njenim očima Moje metafore kao njene ogrlice I minđuše u njenom uvu od sedefa Žar ludaka iskorišćen kao gorivo u raketama O crni dane osvetljen snegovima Kao ulovljen na svoju krv patim O crna ptico namenjena nebesima Umesto duše umesto formule Napisani slavuji prevrtljivi i dvolični Rade insekti kao zveri u mraku Dok se liftom spuštam u njeno crce I moja krv slazi na mraz ispod nule III Biljke se guraju da prodru na vazduh Uzalud je čupam iz duboke senke Jedno drvo mi daje transfuziju krvi I uši gore kao dva plamena Šumo gde ću stići odjeke svoga glasa Pljušte ptice kojima se umivam Nezdrav plamen se povija u srcu Dušo zagađena pogrešnim lečenjem Slavuj se u srcu lomi kao suza Dok ja slavim svojim nedostacima I cvet okreće vreme naopako Bojim se da je sanjam dok je gledam Raspada se zvezda ta rana vazduha I namesto nje se pojavljuje rupa Ona se prolepšava da bi mi prkosila Slična belom drvetu u vodi Vodo duboka kao netalenti Jedan živac drži higijenu u poeziji Staze u parkovima imitiraju puteve I reč nas uzgred odvodi u budućnost IV Ono što preko noći preduzimam Kada me pre pisanja svrbe prsti Kao ptica nepobeđena pepelom Krst na grobu se suprostavlja vetru Kad zajedno s vodom isparavaju zvezde I rane hladi alkohol koji vetri Mogu biti profesor svojim dušmanima Koji noćas strepe da nešto ne napišem Rđaju meridijani u bistrim vodama I kao zlatni konci pucaju u ledu Moja krv se bavi zabranjenim poslom Dok zvezde tamu lažno predstavljaju O dragi ljudi u njenom životu Ostaće zakopani u mojim ustima Moje kameno srce u zemlji kao dukat Odoleće vlazi i ljubavnoj infekciji Nesrećne ptice se leče visinama O zlato što iznutra prolepšavaš zemlju Dok razvode struju iz moje ljubavi Što je meni rekla kao da je zakopala Jer šta sam ja u njenom životu Ona je pročitala moju tamu kao bukvar Dok goni svoju senku oko sveta I moja krv crta ono što napišem Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Preporučene poruke
Join the conversation
You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.