Ne kukam nikad. I kad mi je bilo ili mi je najteze, osmeh uvek na licu. Samo ispred svojih najblizih mogu da pokazem kako mi je. Ali opet to ne znaci kukanje, vec razgovor o tome sto i kako poduzeti da se resi problem, trazenje saveta ili ako zatreba pomoc na drugi nacin.
A kako se ponasam u blizini ovakvih ljudi?
Izbegavam ih potpuno - sem ako nisu mi iz blize porodice, pa htela ja ili ne, moramo se nekad sresti. Zamara me njihovo konstatno kukanje, jer prvo nije to nesto realno i ne traze iskreno pomoc, vec samo zadovoljavaju svoju potrebu da ih konstatno neko zali i kuka sa njima. A drug