Idi na sadržaj

Preporučene poruke

Moja koleginica ima usvojenog sina :) sina skoro mojih godina... i često kaže da je mogla da rodi, imala bi sad dete kao ja...

Njenu priču i borbu oko suočavanja sa nemogućnošću da imaju dece, lečenja, putovanja, pregleda, pa potom i donošenja odluke da će usvojiti dete ona i njen muž, predrasuda malog mesta povodom toga... slušala sam više puta i znam da je to veliki korak za onog ko se odluči na tako nešto.

Prolazili su bezbroj testova i pregleda, intervjua, obilazili su ih iz centra za socijalni rad i dr...a oni su bili spremni na sve, samo da imaju dete...

I na kraju su dobili dete, ne baš malu bebu... ali jednog slatkog garavog dečaka kojeg su prihvatili kao da ga je ona rodila. Kada priča o svom sinu uvek su joj pune oči i usta o njemu, priča sa ponosom, jer je izrastao u velikog mladića koji je na pragu osnivanja svoje porodice i koji je tu za svoje, sad ostarele roditelje, jer za druge ne zna... nije ni pokušao da ih pronađe... mada su mu oni ponudili mogućnost da mu pomognu, ako on to želi...

Da bi se neko odlučio na takav korak, zaista treba biti veliki čovek, spreman da prihvati dete sa svim onim osobinama koje su mu biološki roditelji dali. Pre svega, očekuje ga velika borba i procedura da bi stigli na listu mogućih usvojitelja. U svakom slučaju treba imati veliko :srce: i mnogo strpljenja da bi se i ostvarilo željeno...

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Znam nekoliko porodica koje su usvojile dete.

Jedna je rođena sestra, mog prvog momka. Usvojila je prvo jednog dečaka, a potom još jednog. Deca su preuzeta iz Bijele, što znači nekadašnja YU. Znam da je usledila provera materijalnih mogućnosti, psiho provera oba buduća roditelja, ali u ono vreme, pre 20 godina, to je išlo nekako prilično brzo, i ona nikad nije htela da priča o samoj proceduri. Znam samo to da su deca bila prvo godinu dana kod njiha na "probi" a da je tek potom stiglo rešenje o konačnom starateljstvu.

Druga porodica je usvojila dečaka, vršnjaka mog sina, i to su jako krili. Naravno mi kako komšiluk smo to znali, ali se pravili da ne znamo. Zašto je to bilo važno da bude tajna, ni dan danas mi neće biti jasno.

U svom dosadašnjem radnom stažu sam imala troje usvojene dece, ali samo jedno od njih je toga bilo svesno i od deteta se nije krilo.

Sećam se mog šokantnog oduševljenja.

Devojčica je tada imala 2 godine. Pričamo o mami, o rođenju, o ljubavi i ona mi onako mala kao mrvica priča-

"Znas, mene nije lodila moja mama. Mene je lodila jedna dluga mama, tamo u nekom gladu Salajevu, ali moja mama je bila tamo i tako me jako zaglilila...ovako jaaaaaaaaako jaaaaaaako jaaaaaaaaaaakoo da nije mogla da se odvoji od mene i zato je ona moja mama. Ona mene jako voli, a i ja nju jaaaaaaaaaako volim."

Za ovo dvoje mi je bilo strogo naglašeno da ne smem da dopustim da se razvije bilo kakva priča među decom ako tema krene u tom smeru.

Nikada mi nije bilo jasno to sakrivanje istine. Smatram da je to jako plemenito i humano.

Deca koja su usvojena su dobila šansu da osete toplinu i ljubav porodice.

Svaka čast prodicama koje usvoje dete :naklon:

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Nikada mi nije bilo jasno to sakrivanje istine. Smatram da je to jako plemenito i humano.

Samo još da dodam u vezi sakrivanja istine. Sećam se da je koleginica pričala kako su oni od malih nogu svom sinu uz pomoć stručnjaka - psihologa i soc. radnika obavili razgovor i objasnili detetu po čemu je on to drugačiji od ostale dece tj. kako su njegovi mama i tata posebni mama i tata, birani baš za njega...

Mnogo je lakše ako se odmah na početku sa detetom otvoreno razgovara i zbog samog deteta i zbog okoline...a i lakše ta činjenica sazreva sa detetom i godinama i ono to prihvata drugačije, nego da u neko starije doba doživi šok :uredu:

Svaka čast prodicama koje usvoje dete :naklon:

Slažem se sa ovim... svaka čast porodicama koje se odluče na usvajanje :) jer ta deca...

su dobila šansu da osete toplinu i ljubav porodice.

što su im biološki roditelji iz nekog razloga uskratili...

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 2 godina kasnije...

Gledam sada fotografije jedne preslatke devojčice,

njen osmeh, gledam u osmeh moje drage prijateljice i njenog muža...

Nemerljivo je sve... njihova sreća, oduševljenje i ljubav... :srce:

Dok ovo pišem ne znam kako da opišem koliko sam srećna i ushićena zajedno sa njima.

Učiniti jednu tako lepu, plemenitu i divnu stvar,

biti dovoljno hrabar za takav korak,

biti dovoljno svestan svoje želje za detetom

i učiniti ovako nešto... usvojiti dete

za mene je čin za svaku pohvalu :uredu:

Jedva čekam da odem na druženje, da je upoznam

da se družim sa njom....

sigurna sam da će ona pronaći i ljubav i dom i porodicu koju su joj uskratili njeni biološki roditelji, a isto tako znam da je sada sreća i oduševljenje kod mojih prijatelja nemerljivo rečima, fotografijama... :srce:

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...