Idi na sadržaj

Preporučene poruke

Koliko ste slabi na mesta gde ste nekada provodili vreme sa tadasnjim ljubavima?

Koliko vas vuku neka stara mesta, klupe, kafici...uopste mesta lepih ili tuznih uspomena?

Koliko miris lipe, prvi sneg, kisno popodne, tiho predvecerje ili pesma mogu da vas "pomere"?

Da li se onda setno smeskate ili budete tuzni?

Koliko vas razbije neki d-mol u obliku mirisa...zvuka....ulice....parka...

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

U dečaštvu i mladosti sam zbog "gorkih" dešavanja u domu bio prinudjen da spas od svega tražim napolju u izlascima...u jednom svetu potpuno drugačije obojenim od surove svakodnevice...Danas sam siguran da sam taj deo života pregurao normalan baš zato što sam u sebi negovao taj svet...drugari, devojčice i devojke, basket u kraju sa standardnom ekipom.

Živeo sam u velikom novobeogradskom naselju, sa puno dece, sa školom u centru naselja, koja je bila "centar" našeg sveta, sa velikik sportskim terenom i stazom oko škole natkrivenom stablima lipe.

Ovoliki uvod u post pravim samo zato da bih dočarao zašto i danas pamtim zvuke, mirise, mesta...tog doba.

Povremeno obidjem stari kraj. Prepoznajem svaku klupu na kojoj sam sedeo sa Svetlanom, ulaz u kojem sam se ljubio sa Lanom, lipu pod kojom sam crven od stida rekao Jeleni da sam zaljubljen u nju do ušiju...

Kada tome dodam zvuk Azre, Parnog valjka, Film-a, Prljavog kazališta, Galije... i miris tek procvale lipe, miris cimeta na koji su mirisale usne jedne Vanje...teško mi je da se odbranim od svega. Ali nema tuge...samo neke blage sete za lepim vremenima...

Na kraju ću citirati sam sebe...jedan zapis iz jedne sveske o tom dobu...

"Lipa je cvetala i mirisala svakog novog juna na stablima oko školske zgrade…ali to više nije bio isti miris…možda je bio, onim klincima koje sam sretao u prolazu kroz naselje kako igraju basket na “našem” terenu ili gluvare na “našoj” klupi….ali meni ne….

Retko odlazim više u stari kraj....isuviše uspomena navre...odjednom...i bez obzira koliko se trudio da budem otporan na njih, nađu me nespremnog i slabog....jer je skoro sve isto….Samo su krošnje lipe potpuno natkrile stazu oko školskog dvorišta i ne daju ni zraku sunca ni kapi kiše da padnu na nju…."

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Mene te senke vrebaju sa svih strana. Iskaču kao čupavci iz kutije (koje nikada nisam video uživo i za koje sam ubeđen da žive samo u pričama i starim američkim filmovima, ali dobro - ni ljubav nikada nisam video očima zato što je to prilično prozirno a obavijajuće stvorenje). Zapljusnu me. Preplave. Odvuku na dno.

Uglavnom, sve svoje senke nosim sa sobom, a mesta i mirisi i ukusi i svaštanešto su samo lozinke koje im dozvole da izmile iz kutkova srca u kojima spavaju zaključane čekajući na svoje vreme.

D-mol je lak akord za senku.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Ne znam da li bih slabost poistovećivala sa dobrim pamćenjem.

Ceo grad me podseća na prvog dečka, ono prvo... i sve prvo...

Pamtim stan u Kursulinoj ulici, u kom smo proveli prvu noć... bilo ih je još... ali... prva je, ipak... nekako posebna... Kapetan Mišinio Zdanje... trolu... ljubljenje do besvesti... vrtoglavica od uzbuđenja, ljubavi... ludosti - nemerene i najlepše na svetu...

Pogled na Hram... zagrljaji, želela sam da zaustavim vreme...

I... prekidam osmeh, jer pamtim...

Lastina stanica, on poslom ide u Makedoniju... a ja u svoje rodno selo... i osećaj... da se dešava ono, čega sam se plašila ceo život... a to je gubitak voljene osobe...

Posle sam shvatila, da nisam izugubila.... da sam dobila veliko životno iskustvo... mnogo dragih ljudi, sa kojima sam i danas u kontaktu...

... kako je odvratno padala kiša tog petka... posle pet godina zajedničkog... svega...

I danas, kad mu čujem glas, nasmešim se... jer smo srećni... što smo imali jedno drugo, tako jako, vrlo i veoma...

d-mol i mojih pet godina života... :)

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 4 meseci kasnije...

Ooooh...razbije i mene d-mol samo tako...to dok je racica na duznosti. :) Onda umije da bude bas gadno...slike, mjesta, mirisi, pjesme...imam barem 10 pjesama koje pripadaju nekim proslim ljudima, tadasnjim nama ...i nemam problem da je to tako. Volim da mi u zivotu i dalje znace one osobe koje su mi u tim momentima znacile sve. A njih nema bezbroj..postoje i oni koji su bili..prosli...izbrisani, mozda samo trenutak vremena mogu sada da im poklonim...drugima mogu mnogo vise jer znam da sve to sto je ostalo, vrijedi na svoj nacin. Iako odes u totalno suprotnim pravcima sa nekima...jave se, sjetis se, blagi osmijeh na krajicku usne...a samo ti znas zbog cega je.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

E, ovo sam se razmišljao da li da ispričam jer ću se izblamirati, ali ajde - ionako smo ovde svi naši. :lol:

Elem, pre neko veče me uVati taj d-moll, valjda je to bio on, nije mi se nešto posebno predstavio, jelte. Uglavnom, to je bilo kad mi je umrla ona stara ptičurina i tako još svašta nešto pomalo, i ja sam to super podnosio dok nism sve baČio na ekran, nesvestan svoje kardioemocije valjda. I tu pustim dve stvari da mi se vrte non-stop: Od kada tebe volim od Baje i Supergirl anplagD verziju. I osetim kako cmizdrim. Nije da cmizdrim ono kao plaćipiĆka, nego ti se suze slivaju niz obraze, kao da si uključio brizglaicu za njih, a ona se pokvarila na ON. I cmizdrim ja tako unedogled, i razmišljam koji mi je đavo...pa onda pomislim: ajde baš da vidim dokle to može da traje. I trajalo je preko sat vremena - sa prekidima. Užas.

I takooo...polako ali sigurno se pretvaram u d-mollovsku ženturaČu. :sunce:

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 5 meseci kasnije...

Pomeri me taj d- mol,uglavnom bez najave,onako podmuklo, pa me razbija danima.

I nalazim neke lazne izgovore, kako to ustvari i nije to,vec neka tuga, a istina je da lazem sebe.

Ili bar pokusavam.

A znam da lose mi ide, pogotovo, kad u prolazu osetim neki miris, koji me baci na neka mesta, za koja sam sebe ubedila da su deo,

proslosti.

Nije to tako cesto, ali taj glupi d-mol, bas zna da pogodi trenutak, kad nije pozvan.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

De mol, to je onaj osećaj koji te demolira kada pomisliš da je sve u redu i da ideš okolo dignute glave, neki to zovu fleš, neki de mol, ali je u svakom slučaju razarujuć po svojim svojstvima i delovanju.

Kada ga osetim prepustim mu se, ne borim se zato što je Đubre jače od mene, zato što bi svaki otvpor doneo samo gore, i jedino tako me prođe.

Mogu reći da sam dugo bio u de molu, da sam se koprcao kao ribica na suvom, i ne mogu tvrditi da me neće zviznuti posred tikve opet, do onog trenutka kada počinje da mi prija i iz demolirajućeg osećaja se pretvori u uspomenu.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

...nikako da ga se otresem, taman pomislim da sam mu umakao, da me je malo ostavio na miru ali ga osetim da me stiže, da je tu iza mene, da mi duva za ušima (što bi rekao kum Nikojić) i onda ga pustim, pustim ga da me stigne da muči, maltretira...pa aktiviram moje drugare i drugarice d-molerke, pa ga razjurimo udruženim snagama...

jbš život bez d-mola ;)

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

kako ja ne vide' ovu temu ni mi je jasno...

elem, imam i ja jedan d-mol i mislim da ce me pratiti kroz ceo zivot...naravno sad vec kao secanje i kao lepa uspomena)...posto je trajao malo jace od 5g ima i dosta stvari koje me podsecaju na njega...najgora stvar na koju se totalno raspilavim i koja je u stanju da me ubije je pesma od Balasevica "Tvoj Neko"....znaci iscepa me na sitne komadice...posto se sve to desavalo u ns, postoji nekoliko mesta tamo pored kojih kad prodjem ne mogu a da se ne setim svega toga...sad mi to izmami osmeh na lice, ranije nije bio slucaj....

ova poslednja recenica sto je Slavkos napisao je odlicna, tako da cu je ukrasti....

jebes zivot bez d-mola!

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 1 godinu kasnije...

Od prošlog utorka me sastavilo

i ne pušta...

Taj d-mol, ušunjao se lagano,

kao da ima neki senzor za moj mir

i kaže sam sebi... sad je trebam nazvati...

i koliko god kilometara bilo između nas

i koliko god ljudi nas rastavljalo

dovoljan je samo glas da protrnem

i nestanem...

Tada sama sebi zabranim onu ulicu, onaj lokal,

one staze... al' zalud...

nađe put do mene...

I onda polako se priberem,

a danas opet potonem ispočetka... :hmm:

# it ain't over 'til it's over #

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 1 mesec kasnije...

Ti si bas zapucao sa pitanjima:smeh:. Ja nisam tip koji peva zalopojke u vezi bivsih ljubavi. Realna sam. Da me vuku stara mesta i ne bas. Ali ponekad, samo ponekad obidjem deo grada gde sam zivela i odrasla (ne mislim u bukvalnom smislu). Ima tu neke povezanosti. Tananih niti koje umeju da pomere. Dozvolim sebi samo jedan trenutak. Jedan je dovoljan. Vise me pomere ljudi, lucidni i ludi sa svim sadrzajem i zakrpama duse iznutra. Muzika, filmovi, poezija, flora,fauna i finese su moj privatni posed. Retko se deli. I uvek samo sa odabranim ljudima.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...