Smucalica 5972 Napisano January 20, 2011 Prijavi Share Napisano January 20, 2011 Miladin Berić, pesnik i satiričar je rođen 1962. godine. Do sada je objavio knjige: "Korakom ranjene kornjače" (poezija, 1998 ); "Svitac u ogledalu" (poezija, 2001); "Jutro na Zadušnice" (poezija, 2002); "Laku noć propali studenti" (satira, 2003); "Lovci na sjenke" (sa Živkom Vujićem i Darkom Samardžićem - aforizmi, 2003); “Četvoroboj” (sa Živkom Vujićem, Slobodanom Jankovićem i Goranom Kljajićem - satira, 2004); "Jednom u zauvijek i dalje" (poezija, 2005); "Priče iz Pedonije" (satira, 2007); "Od konca do gajtana" (satirična poezija, 2008 ) i "Na dan Svetog Trifuna" (poezija, 2008 ). Pre neki dan sam dobila njegovu knjigu poezije ''Na dan Svetog Trifuna'' i oduševila sam se :) Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano January 20, 2011 Autor Prijavi Share Napisano January 20, 2011 PS... Kada bih mogao da budem kralj a ti da budeš moja kraljica naše kraljevstvo nikada ne bih dao za konja i kočiju treba poći kroz sve zablude i iz najcrnje noći izaći bijel ko mlijeko i kasnije naći sreću (nepregledno malu) i biti ram za sliku u uglu nečijih očiju i u kutiji za nakit čuvati najljepša sjećanja tako malo daleko a zauvjek daleko. Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano January 20, 2011 Autor Prijavi Share Napisano January 20, 2011 Da li se ponekad seti Da li se ponekad seti gledajući kroz tuđa okna niz ulice puste i kišne, da l' je bar malo zaboli. Meni je sasvim dovoljno ako joj zadrhti lokna, pa makar nikad ne rekla da me još uvek voli. Ona ne zna koliko boli ono što se nikad ne vrati kao noći koje se čuvaju u očima što dvostruko gore. Sve nema svoju cenu, ali ipak sve se plati jednim sanjivim vriskom meseca što pada u more. Ja sam najlepšu pesmu zaključao u njenoj kosi i sve sam svoje osmehe sakrio u zavesu kiše, a ona je predobro znala šta ta jesen nosi, al nije htela da prizna i nije nas bilo više. Ko zna... možda joj noćas neke slike ponovo znače, možda se zaista voli samo jednom u životu. A ja sam samo klaun koga su naterali da plače sa željom da samog sebe igra za bednu svotu. Da li se ponekad seti gledajući kroz tuđa okna niz ulice puste i kišne, da l' je bar malo zaboli. Meni je sasvim dovoljno ako joj zadrhti lokna, pa makar nikad ne rekla da me još uvek voli. Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano January 20, 2011 Autor Prijavi Share Napisano January 20, 2011 Tetovirana jesen 1. Ti ne znaš kako je čarobno znati da negdje postojiš jednako draga i krhka i na poludjelom moru u ovu tetoviranu jesen koje se sve manje bojiš u svijetu u kojem leptiri i ne dočekaju zoru. Sakriven u tvojim venama ja sam kap što ne otiče, ma kako bili daleko, ma kako izgledali tuđi. Srećom ne gube klovnovi na kraju svake priče mada iz nje izlaze bar za milimetar luđi. A ti, ti si zvijezda zaspala na mom dlanu i ja te čuvam i ne dam i nemoj da se bojiš. A ako već budeš bodež i napraviš nekakvu ranu i tad ću da budem sretan što još uvijek negdje postojiš. 2. Te jeseni je u mojoj ušećerenoj krvi zaspalo Ciganče modrozelenih očiju i dvije ranjene srne iz neke daleke basne. Sjećaš se… bio sam kočijaš zaljubljen u svoju kočiju i u svjetlost naše zvijezde koja polako gasne. Suton… iz mene izlaze klovnovi ulicom koja ne postoji i hiljade svitaca donose svijeće našem nerođenom sinu. Oprosti. Na nebu je uštap i moja se sjenka boji trubadura koji uglavnom razbija mandolinu. Sad… nemam ništa sem rima a i njih bi’ najradije da vratim nekoj dalekoj zvijezdi sa koje sam sišao ranjiv. Neću ti reći hvala, a neću ni da ti platim jer si najveći krivac što sam nježan i ranjiv. 3. Te jeseni mi je ostao osmijeh, a i njega sam ubrzo izgubio. 4. A kada ostavim zvijezde hoću da budeš kraj mene jer mogle bi i one začas da odu vragu. duboko ispod vode. mutno ogledalo. Bar zbog najljepših tajni kojima smo bili na tragu ostani koji trenutak. ostani samo još malo. Jer kada odeš iz rime u noć jezivo strašnu ja ću manirom klovna staviti šešir od slame, poderan kaput i trošnu krvavu leptir mašnu i svojim sanjivim rukama ogroman mjesec na rame. 5. Kiša i nebo mutno do plača. San je posljednja mogućnost da se sačuva ono što mora da ode. Ne budi me U očima pijanog svirača jutros je previše vode nemir, i jedna jesen daleka. Ni slavuji ne zvižduću pjesmu koju znaju sve ptice. Pusti. u praskozorje između smreka naći će uplašene zvijezde i upaljene svijeće. veče, i jedan komadić bola. Riječi će uvijek reći manje nego što govore oči. Ne okreći se. Čaše su na kraju stola al više nikog nema da ih natoči. 6. TAJNA JE SAMO TAJNA AKO JE PRIHVATI ZORA Možda zvijezde večeras namjerno na pčelinjak liče dok svjetlost klizi niz lice i zvjezdane kapi bodu. Ti znaš da postoje i dobre i loše priče, al ne znaš kada dođu, još manje kada odu. VALOVI SE PONEKAD I BEZ OSEKE IZNENADA POVUKU Zamisli rijeku koju mjesec dijeli na pola i nad njom bijelog galeba koji je zaboravio da leti. Slikar je po najdražem platnu prosuo mrvicu bola u vidu kapi krvi, a dalje, ko zna kada će smjeti. MIRIS ODLASKA NOSI U SEBI VIšE SOLI OD MIRISA MORA Ne budi me, u snovima je nedostižno malo tuge. Smijući se mi igramo jednako komičnu rolu, a oni koji se provuku u praskozorje ispod duge možda će u drugu jesen s anđelima ići u školu. I LAĐE KAD POTONU JOš DUGO SANJAJU LUKU Sad uzmi tetoviranu jesen i kao bumerang zavrti. Volim te kao što pčela voli dunju u cvatu. Mi smo sve bajke vječno krali od smrti, a da nismo ni znali da su nam duše u matu. Jer, tajna je samo tajna ako je prihvati zora, valovi se ponekad i bez oseke iznenada povuku, miris odlaska nosi u sebi više soli od mirisa mora, i lađe kad potonu još dugo sanjaju luku. 7. Ja više nemam za čim da žalim ni kome da praštam, sem maloj krpici svjetla što me pokatkad dodirne i razbudi i da vjerujem i da ne vjerujem i da sanjam i ne sanjam, isto se vraćam i isto krvarim i isti me trag vodi u uzalud kao slikara koji bi ponovio svoju najbolju sliku na komadu bijeloga zlata a život teče dalje. Ti i ne znaš da već danima sanjam istog leptira, samo svjetiljke nisu iste ili se bar budim s nadom da nisu. On nema lica i nema ništa po čemu bi’ ga prepoznao sem malog ožiljka na lijevom krilu, a meni je i to dovoljno. Znam, trebalo je da bude proljeće, a bila je jesen na splavu meduza i nije bilo sjaja u travi. Ne, ne boj se. Moje rime sem što me nikad ne ostavljaju samog ponekad znaju tako divno da ćute. Sve je istetovirano i izgubljeno. I ova jesen je istetovirana i izgubljena mada još uvijek mogu sam sebe da ubijedim da sam sve sanjao. A ti? Šta ćeš ti? 8. Da li se ponekad sjeti gledajući kroz tuđa okna niz ulice puste i kišne, da l’ je bar malo zaboli? Meni je sasvim dovoljno ako joj zadrhti lokna pa makar nikad ne rekla da me još uvijek voli. Ona ne zna koliko boli ono što se nikad ne vrati kao noći koje se čuvaju u očima što dvostruko gore. Sve nema svoju cijenu, ali ipak sve se plati jednim sanjivim vriskom mjeseca što pada u more. Ja sam najljepšu pjesmu zaključao u njenoj kosi i sve sam svoje osmijehe sakrio u zavjesu kiše, a ona je predobro znala šta ta jesen nosi ali nije htjela da prizna i nije nas bilo više. Ko zna… možda joj noćas neke slike ponovo znače, možda se zaista voli samo jednom u životu. A ja sam samo klovn koga su natjerali da plače sa željom da samog sebe igra za bijednu svotu. DA LI SE PONEKAD SJETI GLEDAJUĆI KROZ TUĐA OKNA NIZ ULICE PUSTE I KIŠNE, DA L’ JE BAR MALO ZABOLI? MENI JE SASVIM DOVOLJNO AKO JOJ ZADRHTI LOKNA PA MAKAR NIKAD NE REKLA DA ME JOŠ UVIJEK VOLI. 9. Milion svetionika u noći i nebo od pečene gline i tvoje ruke i usne, sočnije od zreloga nara, u očima usnula kiša i oblak vrele tišine i jedno platno za sliku pomalo nespretnog slikara. Krvario je u vodi mjesec zaklan do pola, nad tvojim polu-zbogom noć se sklopila crna. Sjećam se bila si zvijezda veća od Velikih kola, sjeti se bio sam svitac manji od makova zrna. I onda sam do obale s očima što ne drže plimu, težak kao bura, lagan kao jugo. Ko zna ko noćas gubi: vatra što gori u dimu ili dim iz te vatre, ili možda i jedno i drugo. Ah, da, jednom davno, skoro se ne sjećam više sa druge strane svjetla tetovirano sanjiv do zore jedan je klovn kroz suze sanjao ostrvo kiše kao što mrtav delfin zamišlja usnulo more. Iznad pepela najdraže slike našli su dušu slikara valovi što u zoru uguše sve što se olako žari. Kad jednom kroz miris mora osjetiš miris nara povjeruj da negdje za mnom mjesec zaklan krvari. Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano January 23, 2011 Autor Prijavi Share Napisano January 23, 2011 Snjeguljica /...priča o osmom patuljku.../ I Nismo li ti i ja bili samo leptiri izgubljeni u danu i zarobljeni u noći sad znam Ti... Ti si i imala nekakvu šansu a ja... a ja sam, zamisli, volio svjetiljke... II Zavolio sam je jedne jeseni između Nemoj i Hoću njene osmijehe ruke i kosu i oblake trudne do bola zavolio sam njene korake pa sada ponekad noću gledam je kako korača između Malih i Velikih kola. Pjesnici bar pola života kaskaju za svojom sjenom i ne znajući da je nikad i nigdje ne mogu stići pa ipak idu dalje naoružani: krvlju i pjenom i filozofijom gubitnika - - da važno je jedino ići. Sjeti se Snjeguljice mada sjećanja užasno bole jer me bodu pravo u vene u već načete nerve jedne te oči pamte jedne te usne još vole tvoj osmi patuljak sa klupe za rezerve. III /...i đavolu je jednako potrebna pjesma kao i ptici.../ Prošla je kroz dva mraka između tri svjetiljke onom istom ulicom gdje je prvi put srebreni prah zvijezda u njenoj kosi napravio krug. Nema više ljudi samo životinje i samo biljke nema sjevera i istoka samo zapadni zapad i najjužniji jug. Bijelo i crno trenutak kad malo ničeg liči na tvoje usne medene kao medenjaci s mrvičkom previše meda i najednom nema dana i noć ti se zgusne a oči tropskog sunca postaju sante leda. Crno i bijelo trenutak kad tvoje usne liče na malo ništa trenutak kad tijelo klovna obješeno visi na žici uvijek će se do raja ići preko čistilišta i gubilišta i đavolu je jednako potrebna pjesma kao i ptici. IV /...bijela krv.../ Kuda ću noćas sa ovim daškom vjetra koji leprša kroz moju krv i koji bi tvoju zastavu da digne do prvih zvijezda. Kuda ću noćas sa ovom svjetlošću koja je ostala zakopana čitava dva osmijeha poslije prvog mraka. Kuda ću noćas sa ovim vriskom koji je razoružao svice pa sada sedim sam bez kriške mjeseca i fenjera. Stvarno kuda ću noćas...? ...A dovoljna je jedna mala svjetiljka da raskrvarim samoću da ućutka rijeku i da umnoži mrak i dovoljan je jedan pogled da bi se rodila ljubav i hiljade prošlih poljubaca da se ugasi i dovoljni smo sami sebi, a opet nedovoljni i još nedovoljniji Bar ti znaš Snjeguljice: jedna obična rijeka u svakoj običnoj kapi toliko je neobična sama sebi da se ponekad upita povraćajući bijelu krv preko zuba od kamena zna li ona uopšte taj put kojim je milijardu puta prošla i mora ponovo i najponovije... Treba vratiti nevraćeno pa makar u kamenu bila voda a u vodi kamen. Bože kuda ću noćas kad nisam ni zastava ni svjetlost ni vrisak a u biti lepršam svijetlim i vrištim. Još jedna molitva u kamenu: Ja samo hoću da ovu noć umirim svoju nemirnu bijelu krv bez rakije i bez noža. I samo zato peta kolono moga srca večeras lupaj lakše večeras pronađi ritam uz koji se može igrati zatvorenih očiju a da se ne strmoglavi. Kuda će noćas tvoj osmi patuljak? V /...pjesma osmog patuljka.../ Možda smo mogli nekuda dalje iz ove kiše tamo gdje zvijezde ponekad čine najljepšu pjesmu nebesa tamo gdje mjesec ponoćnim srebrom još jedan osmijeh piše tamo gdje su dodiri rukom poezija krvi i mesa. U očima će ti ostati samo sanjiva igra delfina i malena kriška dinje zaboravljena iz nekog soneta i još jedno davno veče kada sam ti govorio Tina polumrtav i polupijan šaputanjem s onoga svijeta. Možda smo morali poći stazom do čarobne kuće u kojoj patuljci umjesto princa svoje princeze ljube zaljubljeni u bol samoće zaljubljeni u nemoguće kao što kraljevi mogu biti zaljubljeni u svoje lude. U kosi je zaspao leptir napola polomljenih krila i prah sa neke zvijezde koju je svojom zvala bio je bunar želja i samrtna tišina je bila i vjetar sjeverni je bio kada je odlepršala. Možda smo morali poći prugom koja se na nebu pruža da bi što teže pali da bi se riješili boja u ovoj pjesmi ima jedva milion ruža poir toi mon amour i... laku noć pogrešna moja. Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano January 29, 2011 Autor Prijavi Share Napisano January 29, 2011 VI Poklanjam ti na komadu papira osmijeh lutalice i dva divlja kestena upakovana u južni vjetar i još upamti... sve dok smo veliki kao zvijezde i sve dok smo mali kao mravi ne pripadamo nikom osim ponekad sebi a ti si dušo malo mrav i malo zvijezda pod ovom mutnom kupolom noći i ne možeš da pobjegneš sve dok ti iz očiju kaplje krv umijesto suza. Znam: biće to što mora jer ja ne držim prst na obaraču niti sam našao riječi i šaputanja koja bi dobila rat i zato više nemam prava na tvoju minijaturnu državu na tvoju banana republiku na tvoje kraljevstvo u kojem nema ni kralja ni kraljice ni dvorske budale ni tvoju geografiju na deltu tvog krvotoka na sićušne kapilare u tvom oku... /...sve je sada samo dim onaj koji zastane u grlu i dugo još peče.../ Zbogom malena s neba padaju smrznute ptice iz jata koje je zaboravilo da pjeva... ...ti znaš ti dobro znaš da sam tvoja poražena istorija tvoji nepotrebni memoari i... i bijela mrlja i da nemam prava na elektricitet tvoje kose moja mala električna jeguljo mada drhtiš kao srce srne u prvi mrak... Poklanjam ti kućicu vinogradskog puža odbačenu pred ponoć i krila noćnog leptira zauvijek odlutalog prema praskozorju i ništa više... ...jer si došla iz bajke (u kojoj je zvijezda repatica osakaćena i pretvorena u zvijezdu padalicu) u zemlju u kojoj svi živimo u oblacima a najbolji padaju s kišom koja uporno nagriza oči ...oprosti... al' ti si tražila kralja ti si tražila dvorsku budalu i zato je sve samo dim onaj koji zastane u grlu i dugo pecka do bola... Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano January 29, 2011 Autor Prijavi Share Napisano January 29, 2011 VII /...na minus trideset sedam.../ Zašto kroz zatvoren prozor u sobu ulazi vjetar zar i ti ne bi mogla s vjetrom još jednom ući naša je trka pri kraju trčimo kroz poslednji metar povraćajući i posrćući. Meni je dosta svega, a tebi je dosta mene iz našeg pješčanog sata nema šta da iscuri i zato zatvori oči i kad najljepša slika krene ne okreći se... ...ne žuri... Mene čekaju zvijezde što svu noć krvavo plamte i davno skrpljene rime koje ni papiru ne dam jer ja sam kraljevski pingvin sa neke daleke sante potopljen u vrelo olovo na minus trideset sedam. VIII /...jutarnja molitva za ''nikog''.../ Jednostavno mi je došlo da pocijepam kartu i da se nikad ne vratim ali bi onda sve ove kapi bačene na rastanku bile uzaludne a ja nisam ni burence mora ni fabrika soli ali su mi suze slane jer tako mora da bude i zato dok mašem i zato dok mašeš ruke nam se dodiruju mada je između čitav okean vazduha ...a voz mora da krene u jedan i osamnaest... ...da, mi ćemo čekati... Jedino na otvorenom moru i sa slomljenim jedrima mjesec smiruje bol razbija daljinu i farba tamu jedino tad je jedini brat i jedino tad zna da čuva tajnu a vagon je prepun i ja ću da mašem sve dok se ne pogase svjetla grada u kojem si me čekala. I dok voz uranja u lavor mraka stenjući kao ranjena mazga crtam svoj lik na staklu malo prstima i malo dahom zaboravljajući da samog sebe nikad ne možeš vjerno da nacrtaš jer svi autoportreti su laž sve dok su i osmijesi oružje... Da, ti ćeš me čekati... Umiru zvijezde jedna za drugom a ja nemam povratne karte jer sam pijani pjesnik koji ni pjesmu ne zna pošteno da završi i zato obriši suze jer ruke nam se više ne dodiruju a voz polazi u jedan i osamnaest... Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano January 29, 2011 Autor Prijavi Share Napisano January 29, 2011 SEM LUKE U TVOM OKU Sem luke u tvom oku ja nemam drugog pristaništa I nemam gdje da uspavam od lutanja poludjele sipe Kad odeš moj noćni leptiru ne daj da vrata zaškripe Pokupi svoje stvari I Ne ostavljaj ništa Ne daj da vrata zaškripe u snu te još želim da krijem U svjetioniku što jedva trepće u moru od noćnih mora Kad nema ničeg do rastanka... Nikako da zavrišti zora U čijoj rosi bi da te osveštam I Kao melem da te pijem Nikao da zavrišti zora a san je teži od krajputaša Što vjekove mjeri kišom koja ga i umiva i runi Ti si posljednji dragulj na mojoj osvijetljenoj kruni Koji može da ukapa suze I Kad ih je već prepuna čaša Na mojoj osvijetljenoj kruni – sazviježdju što se vidi Samo iz oka nenaviknutog da u tami svijetli kao plamen I da u nevidljivom svetilištu iskopa dragi kamen... Sem pristaništa u tvom oku... ...sanjam... Bolje je idi... Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
bigrancer 640 Napisano March 13, 2011 Prijavi Share Napisano March 13, 2011 USPAVANKA ZA GOSPODJICU N. Miladin Beric Rekla je samo nemoj ... i dan se povukao u svoju crnu sjenku ispod koje su nesretni zemljani patuljici igrali ruski rulet sa drvenim pistoljima, ... I bio je Vrbas, al ne onaj koji dunavom odlazi u Crno more, vec onaj ispod Kastela, koji se vraca po pricu za uplakane vrbe sa ade ... i bila je mjesecina cije su zvjezdane oci olovni oblaci prekrili svojom vlaznom pelerinom... ... i bili smo mi i nismo bili... dvije sjenke, jedna sjenka, pola sjenke i sutnja... i sutnja... i sutnja... .. i znao sam... tek kad se iz kastela pojavi prvi svitac moci cu nekako da joj kazem... Oprosti sto nemam rijeci tisih od pcelinjeg zuja, dok mjesec sledjenim srebrom zasipa jesenje vrbake. Srce se najlakse opije ranjenim korakom, leluja prtinjajuci nebesku stazu kroz sunce i kroz oblake. Oprosti sto su mi oci prepune zlatnih svitanja, pa su mi breze, princeze, umotane u marame od lana. Na koplju ti nosim dusu umornu od samoce i skitanja, da kisne pot tvojim balkonom bez kaputa i kisobrana. Umiven suzama neba sto prijeti da se u slapu prospe sapucem ti uspavanku rimama iscezlih trubadura, a u srcu nosim medaljon sa ikonom presvijetle Gospe. Moje su pjesme nocas umolitvene u labirint od nada, pracene muzikom kise, svirane iz neznanog dur-a, pa nek ti budu jastuk na koji... mjesecina pada... Rekla je samo nemoj... i stado crnih leptira je sakrilo stotinjak svijeca u staklu... i ne znajuci da igraju posljednju noc... ... i ponovo je bio mjesec oskrvavljen kao djecji balon nakon strasnog poljubca nokta ... i bio je splav od poljskog cvijeca za Robinzona i za Petka, koga su vjetrovi slucajno poveli na malo nocno kupanje ... i bili smo mi... i nismo bili... dvije sjenke... jedna sjenka... pola sjenke... i sutnja... i sutnja... i sutnja... i znao sam... tek kad iz Kastela zapjeva prvi slavuj moci cu nekako da prosapucem... Ovdje u zatvoru sobe, u kraljevstvu koje te sluti u svakom zovu trube napravljene od vrbovih kora... Ovdje gdje jednako traju i vijekovi i minuti i gdje bijeli jedrenjaci deru pucinu mrtvog mora... dani disu na skrge i u ponoc bi da se udave u rijeci sto ispod zemlje svoje korito guta, u ciju sjenku je bacen kljuc od trostruke brave sudbonosnih vrata, na papirusu pisanog puta. Noc se po zemlji kotrlja strepeci od svakog kruga, opijena mirisom dunja sto ih nitko ubrati ne zeli... neke se ptice nikad ne zele vratiti s juga... Niz nisku usnulih rijeci crvenkasta cure slova... Suti i ne gledaj mjesec sto se nedoklan dijeli, nad ikonom gdje kleci gresnik bez bozjeg blagoslova. Rekla je samo nemoj... i nicu jos vjerovale ribe sto ponekad u sumrak izlaze iz Vrbasa da slusaju saputanje juga u narucju breza i topola... .. i bio je camac u zicama od puzavica , bez uzeta i sidra, svjeze ukraden iz doline naseg djetinjstva ... i bila je mjesecina... nocno sunce... kasika meda i gitara na kojoj su svirci svirali Uspavanku za gospodjicu N... i bili smo mi... i nismo bili... dvije sjenke, jedna sjenka.. pola sjenke... i sutnja... i sutnja.... i sutnja... ... i znao sam... tek kad se na Kastel sruse prve zvijezde ona ce znati... Lagan sam kao perce iz krila divljeg gusana kome su lovacke puske otkinule pola kljuna. I doci cu ti kao sjenka da pokupim secer sa usana koji ce pospanim okom da osvijetli jesenja luna. Ne trazi me na trepavici nocne lampe gdje se sijenka ukrsti sa kazaljkom nocnog sata. Ja imam dvorac od macuhica i ako podignes ruku dodirnut ce nam se prsti za malu nocnu muziku... kidanih srebrnih zica... I da znas... kad noc napukne i kroz pukotinu proviri, stidljivo kao puz pred obrisom nezvanog gosta... ... ja lelujam kroz vrbake sa smjeskom sto se siri. I neznam gdje pobjeci osim sna, koji boji u lila ...mjesecevu dugu sto se zlati povrh mosta gdje ces biti zauvjek i gdje si oduvjek bila. Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano March 15, 2011 Autor Prijavi Share Napisano March 15, 2011 Glumica Kada padne zavjesa poslije trećeg čina nakon kojeg slijedi cvijeće za glumicu ja ću uz podršku nakiselog vina s drhtavim prstima da uzmem gumicu... Iznad našeg mora nebo se rašiva pod svjetlošću munja mutne vode plave ni da se potone ni da se zapliva nema drugih suza sem onih što dave... Dok ti pratiš zvijezdu koja svijetli prva ja drhtavom rukom iz sjećanja brišem dane što su bili ona bitna mrva bez kojih bi slika ostala bez boje iz kojeg te oka noćas ispišem kad još tvoje usne u meni postoje. Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano March 15, 2011 Autor Prijavi Share Napisano March 15, 2011 Ostrvce Kako je divno kada ti ne trebaju ljudi kad imaš kakvo drvce ili kakvu klupu kojoj još uvijek možeš da se vratiš gdje o tvome kopnu najumnije i najčasnije sudi čarobno ostrvce na koje nikad nisi stigla da svratiš. Tu su sva tvoja proljeća i svi tvoji martovi upakovani u omot od čokolade koju su davno stavili na tortu od koje su ostali samo tragovi jedino tu su sa tobom svi tvoji pogrešni startovi i sve tvoje varljive nade svi tvoji bijeli anđeli i svi tvoji crni vragovi. Ostrvce od matičnjaka na koje slijeću umorne pčele što nisu imale žaoku kojom će da se brane od nasrtljivaca gdje se staze sjećanja drugačije i srećnije dijele van ove magline u oku koja nas razdvaja od zemlje svjetlosti i zemlje praotaca. Svrati do tog ostrvceta sad kad su nam ostala samo svraćanja što čuvaju vjeru da je sve bilo baš onako kako je trebalo da bude i nemoj da plačeš jer su suze najskuplji način plaćanja i nemaju mjeru i imaju još jednu slabost a to je da trebaju ljude. To je obična klupa na kojoj još uvijek postoje rezbarije zvijezdica koje se nisu spojile u sazviježđu što umorno tumara kroz ovaj svemir ludi nađi to čarobno ostrvce na kojem toliko stvari je koje se nisu brojile onda kad nisi znala kako je divno kad ti ne trebaju ljudi. Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano March 15, 2011 Autor Prijavi Share Napisano March 15, 2011 Pismo I Znam da ti večeras treba ovo pismo ovaj mali dokaz da smo postojali jer bez njega slutiš postojali nismo ili možda jesmo a da nismo znali (sad... dok još imaš ime...) tražim te na dnu starih kofera gdje znaju da spavaju uspomene pod prstom patine pobjeglu od pera tražiš i ti mene od zime do zime što u nama roni nekako me neće noćas ove rime ovaj Albinoni... bolje je da ćuti ovaj Albinoni... II (...kad osmijeh prezri ko jesenje voće samo je korak do opela...) rukavom sam ti svu noć brisao dvije razroke suze bitan kao peškir u rukama sobarice motela onog gdje ti je koža imala otrovan dodir meduze uz roptaje violončela pa sam te tražio u vinskim kartama restorana zaključanih u vremenu u gnijezdima ptica kojih poslije tebe godinama nije bilo sad mi cvrkuću riječi za jednu drugu ženu nešto... nešto te popilo i nemaš ime kao spužva kad te popije poslije plime spužva koja gužva izblijedele kopije pa mi i zvoni i ne zvoni ovaj Albinoni... bolje je da ćuti ovaj Albinoni... III i ne znam šta da ti još pišem o sebi uostalom šta će ti zakašnjela priznanja ovi srcorezi pomogli ti ne bi da se lakše budi da se ljepše sanja u ovom snu zamisli da smo se pokrili krpom protkanom bilom kupljenom na rasprodaji što više ne traje drhti mi pero umočeno u sjećanje drhti pod srpom i drhti pod svilom nikog da odbroji lažne otkucaje pismo ko pismo neće ti nikad doći ovaj mali dokaz da smo postojali sad svako nek ide u mrak svoje noći potopljene u krv kao medaljoni kao medaljoni koje smo izdali ovaj Albinoni... bolje je da ćuti ovaj Albinoni... Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano July 16, 2012 Autor Prijavi Share Napisano July 16, 2012 EPILOG Nisam li drugačije zamišljao ovu noć, purpurnu do zvijezda, biserno-hladnom sobičku bez zidova i dva malena svica utetovirana u tvoju kosu. Bit će da jesam jer samo klovnovi znaju koliko je najčešće tužno ono što izaziva smijeh... A ja još uvijek nosim one iste vagone neistovarene nježnosti ispod kože kao usnulu obalu vrele krvi u očima koje su ponekad zelene. Na što te noćas sjeća sve to? Dva svjetla u jednom mraku šta čine? More ili moru... Okean ili kap... Trijumpf ili elegiju... Znam, vrijeme je rastanka i svaka staza nekuda vodi... osim unatrag. A ja bih noćas upravo unatrag... Ti dobro znaš, biseri u mom oku ne potiču od kapi već od uplašenih svitaca koji ti više ne pripadaju. Rukama sada gutam prazninu dok tišina postaje bodljikava, kao noć usamljenog vojnika. Prst sudbine... ili dva i po prsta sudbine? Dvije jednake zvijezde nisu li najudaljenije? U praskozorje kad nas više ne bude ostaće samo milion pahulja vrelog snjega na vršku granate. I mjesec je svjestan da postoji još samo dok pliva na površini vode, kao posljednji čamac u posljednoj noći, a srebrni trak rijeke u njegovom oku je samo mač sudbine koja ga dijeli na pola. Zatvori vrata, iza crvene zavjese je i crvena svjetlost. manje crvena, a ja iza nje učim da zaboravim. U svijetu slavuja i cvrčaka osim krvi postoji još pjesma, nemoj nikad bar to da zaboraviš, ostalo je uglavnom nevažno. Mali moj svicu, čiji mrak noćas činiš blagim. Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano January 20, 2013 Autor Prijavi Share Napisano January 20, 2013 NEBO Možda ti nisam rekao u ovu noć što sijedi dok ti niz lice klizi vodopad plave svjetlosti ma kakva bila ljubav ona tek onda vrijedi kad u sebi nađe puteljak rasputeljen da oprosti. /...mapa takvog puteljka iza tajnih se krije brava zaključanih ključem suza koje pri padu postanu vrane što lete slomljenih krila nad otkosom sprženih trava u paralelnu stvarnost u bilo zarasle rane...). Možda ti nisam rekao u ovu noć bez leptira da se budući dvorci kriju u zemlji ježeva i ameba gdje jata neznanih riba iz doma božanskog mira nošena divljim vjetrom pronađu put do neba. (...do te smo tačke došli vođeni korakom ruku spajajući dva oblaka trudna od mutne kiše što zvoni po prstima jedra dok tinta pada na luku broda u kojem sem sjenki nikoga nema više...). Možda ti nisam rekao u ovu noć što stari i sidro nađe svoj mir tek kad se razvede od broda i kada na dnu sanjari nevažne zemljane stvari koje na repu sjećanja nikad ne prekrije voda. Sa dna se bolje vide zvekiri od rajskih vrata preko kojih se gužva meka nestvarna svila srebrni se novčić dana ulijeva u rijeku od zlata poljubi me sklopivši oči dok poljubac ima krila. - - - Updated - - - NEVIDLJIVA SVJETLOST I da znaš ... niko ti nikad više neće pisati pisma puna šećera i ustajale usirene krvi u maju kada slavuji zvižduću Malu noćnu muziku praćenu žabljim horom i niko se nikad više neće pred tvojim pogledom da onako topi i mrvi i niko te nikad više neće nazvati luckastom noćnom morom ... budi mi noćas tajna ... i ne daj da se u nama ovakvim samo nesrećni rastanci legu u predvečerja što zlatom boje u oku majušne kaskade i ne žali jer ja sam samo jedan od onoh rijetkih ludaka što će krvlju na poslednjem snijegu da našvrlja ime tvoje slovima bolešljive nade ... i da znaš ... meni je Gospod na leđa natovario samare od cvijeća i od korala pa te u dugim večernjim molitvama nazivam i Princezom i Pepeljugom jednom si kao Manjača velika drugi put kao Suturlija mala jednom te zovem vječnom i jedinom drugi put samo drugom ... i tako to kroz mene prođe i otkravi i i raskrvari nešto što se pravi da ne živi nešto što samo s tobom nevidljivu svjetlost daje dovoljno je da se nasmiješ i kažeš oboje smo krivi da se u meni bijela zastava podigne u znak predaje ... Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano January 21, 2013 Autor Prijavi Share Napisano January 21, 2013 CIRKUS Cirkus i bol bol i cirkus. Čovjek bez žice svira na gitari bez žica pjesmu o relativitetu donose mu omot u kom se nalaze tri ključa jedan ulazni i dva izlazna ključeve od vrata moždanog testamenta sa deformisanom slikom u oku. Za divno čudo niko se ne smije ili je ovdje uvijek cirkus? Tamo gdje niko nikoga a svi sve na rukama se hoda kroz prašumu od žice i rešetaka Kraj čuvara u bijelim mantilima gitarista prstom pokazuje smjer reflektori se gase nečiji poderan glas ječi u mikrofon pjesmu bez riječi. Masa je uzbuđena neka oproste svi oni koji su večeras došli zbog majmuna jednostavno pod ovim šatorom večeras svi nastupamo bez njih. Uostalom ovdje se oduvijek znalo ko je u cirkusu. Vjerujem da razumijete stvar je opipljiva i kristalno jasna večaras nastupamo bez majmuna kao što i oni sada negdje nastupaju bez nas. Ako vam se ne sviđa uzimite ogledalo i sve će biti u redu jer oni koji primjećuju razliku ne dolaze u ovakav cirkus ... da slušaju pjesmu od suza. Čovjek bez žice svira na gitari bez žica za divno čudo masa umire od smijeha. Bol i cirkus cirkus i bol. Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Preporučene poruke
Join the conversation
You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.