Pošto je moj real life ovih meseci jako siromašan jer nemam partnera (a i ne treba mi ako ćemo pošteno) priijatelji, bliža i šira rodbina se odmaraju po šumama i gorama naše zemlje ponosne a i šire; sinovi i ja šljakamo pa nemamo vremena za izlaske; državi pripadam kada treba da platim račun i da glasam, u ostalim stvarima ne *ebu me pet posto, a budući da je moj otac ratovao da bi svima pa i meni bilo lepše (i ja bih da sam muško), sada samo osećam da joj pripadam, ali je ljubav nekako bleda osim kada pomenu Kosovo, e tu se ne zustavljam. Moji sinovi me prekoravaju zbog foruma, ja se ne dam,