Idi na sadržaj

Digitalna fotografija


Preporučene poruke

Ja sam po zanimanju fotograf,ali sam zavrsila crno belu fotografiju,koja po meni ima umetnicku crtu,ali se ne ceni :(

Sto se tice aparata,za mene ce uvek MINOLTA i ILFORDpan400 da predstavljaju fotografije,ove nove tehnologije bas i nemaju *dusu*za tako neku vecu *dubinu*slike :jok:

Ko ti kaže da se ne ceni :blink: ako imaš volje otvori temu (film, digital nebitno) pa da pročitamo štogod :ok: eventualno vidimo neku fotku :fijuk:

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 2 meseci kasnije...

Još jedan tip za portrete:
 

640px-Terry_Chay.jpg


Da bi dobili ovako oštar portret sa ovakvom ''zamagljenom'' pozadinom, odnosno plitkim DOF-om potrebno je uraditi sledeće:

1. Prebaciti mod aparata u 'aperture priority' odnosno prioritet dati podešavanjima blende i otvoriti blendu što više. Birati što manji F broj kako bi otvor blende bio veći.

2. Ako imate zum objektiv, zumirati na veću žižnu daljinu, dakle zoom in.

3. Glavni objekat odnosno model treba da bude što više udaljen od pozadine koju hoćete da 'zamutite'.

Za dobre portrete najbolji su dobri prajm objektivi koji imaju mogućnost većeg otvaranja blende tj biranje manjeg F broja.

Izmenjeno od strane člana Turkmenbashi
Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 4 meseci kasnije...

Nešto o upotrebi filtera:

Filteri su se koristili kroz čitavu istoriju fotografije za manipulisanje svetlom koje pada u objektiv fotoaparata pre nego što osvetli film. Postoji ogroman broj filtera u ponudi koji služe za korekciju boja, davanje određene atmosfere fotografiji, ili kreiranje specijalnih efekata. Crno bela fotografija je tradicionalno koristila nekoliko obojenih filtera kako bi manipulisali bojama predstavljenim na njihovim fotografijama. Sa digitalnom fotografijom, mnogi efekti za koje smo pre koristili filtere sada mogu da se dupliraju u programime za obradu slika, što znači da je većina filtera postala beskorisna. Međutim, postoji nekoliko filtera koji su i dalje neophodni i koje bi trebalo da imaju svi profesionalni i ozbiljni amaterski fotografi.

01.jpg

Tri filtera koje era digitalne fotografije nije uspela da ukloni su polarizacioni filter (cirkularni polarizator), filter neutralne gustine i filter podeljene neutralne gustine.

Polarizacioni filter

Polarizacioni filter se koristi za pojačanje intenziteta boja i uklanjanje odsjaja i refleksija sa objekata. Polarizacioni filter ima dva prstena, jedan se koristi za montiranje filtera na objektiv fotoaparata, dok se drugi koristi za modifikovanje stepena polarizacije. Postoje dve vrste polarizacionih filtera, linearni i cirkularni. Oba imaju istu funkciju, međutim, mnogi fotoaparati koji koriste autofokusiranje i automatsku ekspoziciju zahtevaju cirkularni polarizacioni filter da bi funkcionisali kako treba. Polarizacija je najizraženija 90 stepeni od sunca i smanjivaće se kako se ugao sa suncem približava vrednosti 0 (ili 180 stepeni). Jedna od najčešćih primena polarizacionog filtera je za kreiranje bogatog, plavog neba.

Međutim, budite oprezni sa polarizacionim filterima. Kako se ugao svetla menja, tako se menja stepen polarizacije. Kada koristite širokougaoni objektiv, videćete kako se smanjuje polarizacija kako se ugao svetla menja duž vašeg vidnog polja. Ovo se najčešće javlja kod objektiva čiji je ugao širi od 28mm.

Filter neutralnog intenziteta

Filter neutralnog intenziteta, ili Neutral Density (ND) filteri imaju samo jednu namenu, a to je da smanje količinu svetla koje pada na objektiv. ND filteri dolaze sa različitim gustinama, a najčešće se koriste oni sa filtriranjem od 1, 2 ili 3 stopa, obično predstavljeni kao 0.3, 0.6, 0.9 ili 2x, 4x, 8x. Oni moraju da budu neutralne boje kako nimalo ne bi menjali boje u slici, mada se to može javiti kod jeftinijih filtera ovog tipa. ND filteri su korisni za dobijanje sporijih brzina zatvarača za određenu blendu, ili za korišćenje veće blende za određenu brzinu zatvarača.

Ovi filteri se pretežno koriste za kreiranje različitih specijalnih efekata. Na primer, ako po sunčanom danu želite da fotografišete vodu tako da ona ne bude zamrznuta u pokretu već da se dobije zamućeni vodeni tok u svoj njegovoj dinamici, moraćete da upotrebite manje brzine zatvarača. Ali pošto je svetao sunčani dan, to će dovesti do preeksponiranja fotografije. Međutim, upotrebom filtera neutralne gustine vi možete da smanjtie količinu svetla koje upada u objektiv što će vam omogućiti da i po sunčanom danu koristite male brzine zatvarača i dobijete efekat živog vodenog toka a ne vode zamrznute u pokretu.

Filter podeljenog neutralnog intenziteta

Filteri podeljenog neutralnog intenziteta, ili Split Neutral Density filteri su slični kao filteri neutralnog intenziteta u tome što smanjuju količinu svetla koje dolazi do objektiva, ali se razlikuju po tome što nisu podjednako prevučeni premazom po čitavoj površini. Najčešći filteri podeljenog neutralnog intenziteta su graduirani i postepeno se menjaju od čisto sive do providne sive. Takođe postoje filteri podeljenog neutralnog intenziteta koji variraju od jednog do drugog proizvođača. Filteri podeljenog neutralnog intenziteta sa tvrdom ivicom su korisni kada fotografišete subjekat sa svetlim područjem koji odjednom prelazi u tamno područje. Sa duge strane, graduirani filteri su najkorisniji kada imate svetlo područje koje postepeno prelazi u tamno područje. Ovi filteri se prevashodno koriste zato što u teškim uslovima fotografisanja, (kao što je fotografisanje na jutarnjem suncu) razlika između najsvetlijih i najtamnijih poručja može da bude prevelika da bi senzor fotoaparata uspeo da uhvati celokupan raspon tonova. Upoteba filtera podeljenog neutralnog intenziteta maskira deo svetla u svetlim područjima slike tako da razlika između ekstremno tamnih i esktremno svetlih područja bude manja.

Filtere možete kupiti u većini ozbiljnih fotografskih radnji i dolaze u različitim veličinama, oblicima i kvalitetima. B+W, Lee, Singh-Ray i Cokin prave filtere različitih kvaliteta. Okrugli filteri se izrađuju u veličinama koje se poklapaju sa prstenom za filtere na vašem fotoaparatu, a možete da naručite i pravougaone i kvadratne filtere. Ove vrste filera koriste držače za filtere i njih je najbolje koristiti sa filterima podeljene neutralne gustine jer vam ovi držači omogućuju da precizno podesite koji delovi slike će biti filtrirani putem pomeanja filtera u držaču gore ili dole. Za digitalne automatizovane fotoaparate, Cokin pravi držač za filtere koji može da se koristi kada fotoaparat, tojest objektiv nema prsten za montiranje filtera.

Postoji veliki broj filtera na tržištu, ali ova tri filtera su oni koje treba uvek da nosite sa sobom, jer oni su jedini koji daju rezultate koje ne možete da simulirate u programima za obradu slika.

izvor

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 2 sedmica kasnije...

Ukratko o objektivima, neka podela objektiva bi bila sledeća:

Normalni (prime) objektivi - imaju žižnu daljinu reda veličine dijagonale senzora odnosno filma, objekat vide otprilike kao i ljudsko oko, brzi su, oštri i imaju velike otvore blende. Dosta su jednostavne konstrukcije u odnosu na zum objektive pa su uglavnom i lakši od njih,

Širokougaoni (wide angle) - imaju žižnu daljinu od 35mm pa na niže, u odnosu na normalne objektive imaju širi ugao gledanja objekta,

Tele objektivi - Objektivi koji 'približavaju' objekat, imaju uži ugao gledanja objekta u odnosu na normalce ali ga prikazuju uvećanim odnosno približenim,

Zum - imaju promenljivu žižnu daljinu i ugao posmatranja objekta, mogu biti širokougaoni i tele objektivi,

Makro - služe za fotografisanje sa male udaljenosti od objekta, odnosno za makro fotografiju.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 4 sedmica kasnije...

Praksa na delu - Panorama

Neobičnost perspektive panoramskih fotografija deluje intrigantno na posmatrače. Uspešno snimljena panorama može prikazati scene koje se nikako drugačije ne mogu sagledati

vb.jpg

David Osborne

Snimio je 2010. godine most Vauxhall u Londonu, Engleska. Koristio je fotoaparat Seitz koji ima neverovatna skenirajuća digitalna leđa sposobna da snimanje fotografije ”teške” 960 MB završe za samo jednu sekundu. Kako je u pitanju jedan snimak i to rektilinearnim objektivom (prime objektivi konstruisani tako da ne postoji distorzija pravih linija), nema iskrivljenja karakterističnog za panorame nastale spajanjem fotografija. Rad ovog engleskog fotografa predstavićemo u nekom od sledećih brojeva.

Panoramska fotografija danas nudi mnoštvo mogućnosti svima kojima se ovakva vrsta fotografisanja sviđa. Postoje klasične panorame (rektilinearne ili cilindrične) i virtuelne ture, koje su, u stvar, i sferni panoramski snimci posmatrani iz središta virtuelne sfere.

Vrste panorama

Moderne tehnologije, kao što se to vidi na brojnim primerima, olakšavaju rad u skoro svim segmentima fotografskog posla. Kada je panoramska fotografija u pitanju, neke od tehnika jednostavno nisu bile moguće u vreme analogne fotografije i tu prvenstveno mislim na sferične panorame i spajanja fotografija uz automatizovanu kontrolu perspektive i ostalih distorzija. Još od samih početaka postoji jedna vrsta podele panoramskih fotografija i to po načinu na koji su snimljene. Prve panorame bile su jednostavan spoj više snimaka, a isti princip upotrebljavamo i danas, naravno, uz maksimalno korišćenje digitalnih tehnologija obrade.

Druga podela vezana je za projekciju slike koja može biti na ravan ili na zakrivljenim površinama unutrašnjosti cilindra i lopte. Fotoaparati s ekstremno širokougaonim objektivima koriste se za snimanje panorama koje nemaju uobičajena krivljenja slike i zato se nazivaju cilindričnim panoramama. Najviše različitih modela fotoaparata ovog tipa namenjenih srednjeformatnim filmovima izrađivala je korporacija ”Fuji”, dok je najpoznatiji 35mm fotoaparat Hasselblad XPan. U kategoriji digitalnih fotoaparata ovog tipa svakako je najzanimljiviji Seitz koji ima poseban sistem skenirajućih digitalnih leđa i daje fotografije od 160 megapiksela.

000PanoramaOfLondonByHenryAstonBarker179

Panorama Londona, Henry Aston Barker, 1792.

Jedna zanimljivost vezana je za panoramske slike čije izlaganje je tada bilo veoma popularno. Pre nego što je svetu prikazao svoj najznačajniji pronalazak Luj Dager se bavio ovim poslom. Bogatstvo koje je zaradio prodajom ulaznica omogućilo mu je da se potpuno posveti razvoju fotografije. Na taj način panorame su posredno odigrale veoma važnu ulogu u razvoju fotografije.

Projekciju slike na ravan cilindra imaju fotoaparati s okretnim objektivom kakav je, na primer, i ruski Horizont, o čijim neobičnim mogućnostima smo pisali u broju 20 časopisa Refoto iz 2003. godine. Ovaj princip je razvijen zajedno s razvojem filma (logično jer je staklenu ploču nemoguće saviti), dok su stari pločaši sa okretnim objektivom imali veoma duge ekspozicije pa je bilo šaljivdžija koji bi otrčali na drugi kraj grupe ljudi i pojavili se na dva mesta na istoj fotografiji – bez montaže.

Kada čitate šta sve postoji na temu panoramskog fotografisanja, videćete da ima mnogo kontradiktornosti. Jedna od njih jeste da treba isključiti automatiku, a opet, po toj logici, nijedan mali kompaktni fotoaparat ne bi mogao da bude iskorišćen za ovakvu vrstu snimanja. Ali ova najpopularnija kategorija i te kako dobro radi ovaj posao, a najnoviji modeli ”Sonijevih” fotoaparata imaju i čuveni ”Sweep” režim gde jednostavno držite pritisnut okidač i pomerate fotoaparat koji će potom spojiti fotografije u savršenu panoramu. Pa ako to mogu kompakti, zašto ne bi mogli i veliki digitalci.

Seitz-6x17-Digital-front.jpg

Fotoaparat Seitz

Namenjen je snimanju panorama, a po prvi put je predstavljen na sajmu Fotokina 2006. Iako na fotografiji ne izgleda tako, njegove dimenzije zaista su impresivne: 45 centimetara dužine i masa od 4,5 kg. Još impresivnije su karakteristike snimka: 6x17 cm, ali u rezoluciji većoj od 3.000 dpi (7.500 x 21.500 piksela).

Aktivnu kontrolu blende koristi i jedan od najkvalitetnijih sistema pod imenom Sferon. To je veoma poseban panoramski fotoaparat koji doslovno skenira prostor i bez ikakvog naknadnog spajanja daje panorame od sferičnih do cilindričnih, što prvenstveno zavisi od žižne daljine objektiva koji koristimo. Promenom objektiva, tj. izborom žižne daljine određujemo i izgled panorame jer širokougaoni objektivi daju manje izdužene panoramske snimke nego što je to slučaj s onima koje snimimo teleobjektivima.

Spajanje snimaka

Moram istaći da celokupna zasluga kvalitetnog spajanja pojedinačnih snimaka u panoramu pripada programima za obradu, od kojih se ja i dalje nisam pomakao od Photoshopa. Kada se pojavila opcija Photomerge, donela je zanimljiv alat koji nije bio savršen, a pored toga i proces izrade, pogotovu ako ste želeli veliku fotografiju, trajao je izuzetno dugo. Najgore je bilo razočaranje kada posle višesatnog spajanja vidite loš rezultat. Moderni računari obavljaju posao brže, ali i dalje je to dugotrajan postupak. Pogotovu ako iskoristite najbolju od svih opcija, a to je direktno spajanje .raw snimaka. Prilikom spajanja dvadesetak fotografija snimljenih vertikalno i potom spojenih u 3600 panoramu, utrošak vremena na standardnim kućnim računarima može biti duži od pola sata. Naravno da ovo prvenstveno zavisi od snage kompletnog sistema, jer na računaru koji sada koristim (kako bih mogao da sekiram Mac deo redakcije u međuvremenu je dobio ime Mac Killer 1) ovaj posao traje između četiri i pet minuta uz uključene opcije Vignete control i Perspective Correction. Veličina gotovih fotografija može biti veća od pet metara u rezoluciji 300 dpi, što daje fotografije koje možete sačuvati samo u formatu .tif ili .psb jer, za sada, ostali fotografski formati fajlova nemaju podršku za veličinu iznad 2,5 metra. Nakon spajanja manje nepravilnosti možemo ili odseći ili doterati alatom Warp.

Uobičajeni savet jeste da panoramu snimate s isključenim automatikama fokusa i ekspozicije, da kada god možete koristite ”prime” objektive jer zumovi imaju primetnu perspektivnu distorziju... Jedino što je stvarno važno jeste da pazite na prostor neophodan za preklapanje dva snimka jer, iako nije program namenjen samo panoramama, Photoshop CS5 ima izuzetno moćan set alata sakriven iza opcija Photomerge. Čini mi se da je jedna od najvažnijih stvari u vezi s profilima objektiva, čija baza se nalazi, gle čuda, unutar potprograma Camera Raw. Korišćenje ovih profila olakšava korekcije svih grešaka, od perspektive, preko hromatskih aberacija, do vinjetiranja. Namerno sam fotografisao ekstremnim žižnim daljinama kako bih ovo u praksi i dokazao.

Prva serija fotografija urađena je objektivom žižne daljine 24 mm, “full-frame” Nikon D3 fotoaparatom. Spajanje sam izveo pomalo nepoverljivo, to jest prvo sam otvorio pojedinačne fotografije koristeći automatiku alata Image Procesor. Ako ga koristite, tada je svakako najvažnija opcija Open First Image to Apply Settings, koja će sva podešavanja, uključujući tu i Crop neželjenih delova uz ivice kadra, primeniti na sve snimke. Potom sam otvorene fotografije predao na dalju obradu alatu Photo Merge. Kasnije sam, ohrabren rezultatima, odmah predao sve .raw snimke alatu Photo Merge koji je posao obavio bez ikakvih problema, čak i kada su u pitanju serije fotografija snimljene fish-eye objektivom 10,5 mm, koji se nalazio na DX fotoaparatu Nikon D 200. Za ručno pozicioniranje možemo koristiti opciju Reposition ili veoma korisnu Load Files into Stack. Zapamtite ovu mogućnost jer je možete koristiti za veliki broj poslova, a između ostalog, i za Focus stacking tehnike.

Photoshop.jpg

Kontrolni prozor alata Photo Merge

Ako kreirate obične panorame, opcija Auto radi odlično, a s uključenim opcijama uklapanja, vinjetiranja i korekcije geometrije slike posao je lak i jednostavan.

Neuobičajena oprema

Snimanje panorame najlakše je raditi sa stativa, iako veliki broj autora taj posao obavi fotografisanjem iz ruke. Na ilustraciji vidite Nikon D40x konvertovan u infracrveni fotoaparat, ”National Geographic” NGET2 expedition karbonski stativ, ”Manfrotto” N300 panoramski adapter i Q5 hibryd glavu stativa. Na srednju šipku stativa, uz pomoć malog karabinera okačena je torba koja svojom težinom obezbeđuje dodatnu stabilnost. Ovaj mali trik možete iskoristiti ako na teren nosite lagani stativ. Uzmite jaču najlon kesu i napunite je kamenjem, zemljom, flašom s vodom ili bilo čime što je dovoljno teško i okačite na šipku. Vaš stativ istog trenutka će biti barem dva puta stabilniji. Pazite samo da ne preterate s težinom. Kako je stativ sa svim dodacima težak, montirao sam fantastičan dodatak Manfrotto 401 Quick Acces Tripod Strap – ”gadget” koji pomaže da nošenje stativa bude maksimalno olakšano. U stopici blica nalazi se mala libela koja će biti od pomoći onima koji ih nemaju ugrađene u stativ...

NZF_9223.jpg

Milan Živković

ReFoto

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 1 godinu kasnije...

Da oživimo malo temu, par saveta kako da vam fotografije budu oštre tj da ne budu strešene (saveti su redom kao u knjizi Scot Kelby, digitalna fotografija):

1. pod jedan koristite stativ. Stativ ili tripod je definitivno najbolja stabilizacija za vaš aparat. Možete koristiti i one jeftinije mada ćete posle nekog vremena shvatiti da su oni jedno klimatavo sranje, ali opet ako nemate novaca za Manfrotto ili nešto što zaista služi svrsi, opet bolje nego ništa. Ja imam neku klimavu Hamu za cca 2000 dinara, sranje ali radi posao kako tako.

2. nakon što ste stavili aparat na stativ, namestili kadar, sledeće je da ubodete fokus i okidanje. Okidanje je bitno i tu dolazimo do - bežičnog ili žičanog okidača. Daljinac je bitan jer prilikom pritiskanja shuttera dolazi do drmanja aparata iako je on na stativu. Ako nemate daljinac (a danas oni mogu da se kupe i za 1000 dinara) onda imate odloženo okidanje ili tajmer koji u većini slučajeva radi posao za ekspozicije do 30 s što je uglavnom i više nego dosta. Za bulb vam već treba daljinac

3. mirror lockup! Kod slr aparata postoji opcija da okidanje radite sa spuštenim ogledalom (rtfm) što smanjuje vibraciju u samom aparatu u momentu okidanja pa će kako mnogi kažu fotka biti još oštrija. Ja lično nisam primetio da su mi ove rađene bez mirror lockupa bile manje oštre ali recimo da i to pomaže.

4. kada postavite aparat na tripod, ugasite IS, ili VC ili VR ili kako već proizvođač krsti stabilizaciju. Kod ovih novih objektiva i aparata ako stabilizacija ostane uključena neće uticati na kvalitet fotke mada kod nekih možda dođe do zbunjivanja aparata pa IS napravi neke neželjene efekte na fotkama, jer je ostao uključen, radi a stresanja aparata nema.

5. i na kraju - što bolja optika (čitaj skuplji objektiv) to oštriji snimci. Dobra optika čini čuda, čak i na jeftinim slr aparatima.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 1 mesec kasnije...

Kako fotografisati vatromet

APEC_Australia_2007_Sydney_Opera_House_f

Za fotografisanje vatrometa uglavnom važe pravila koja važe za snimanje u uslovima slabog svetla odnosno za noćnu fotografiju. Da bi snimili vatromet, logično trebaće vam duže ekspozicije pa je prva stavka neizbežni

1. Stativ. Bez tripoda je moguće fotografisati vatromet kraćim ekspozicijama ali da bi dobili malo bolje rezultate ipak će vam trebati sekundu, dve, tri ili više ekspozicije tako da je tu stativ uglavnom neizbežan.

2. Daljinac, mada može i sa odloženim okidanjem + mirror lockup da ne bi bilo drmusanja aparata na tripodu.

3. Za kompoziciju predlažem da je odredite unapred, ako znate otprilike gde će biti vatromet isplanirajte nekako unapred snimak gde će se šta naći od elemenata na fotki.

4. Otvor blende već zavisi. Može se koristiti i blenda od f8 do f16 mada ja sam više za to da se uzme veći otvor blende (manji f broj) i ekspozicija do 2-3 sekunde, pa po potrebi produžavati ekspoziciju tj skraćivati shutter speed. U uslovima jako slabije vidljivosti će veći otvor blende biti neophodan, mada više svetla tj jači izvori svetla će možda terati da se blenda zatvori, itd.

5. Žižna daljina se može menjati i prilagođavati. Ja sam za to da se krene sa širokim uglom pa shodno tome kakav je vatromet približavati tj ići ka tele području. Za tako nešto je najbolje imati zum sa uwa i tele područjem, gde standardni kit može da završi posao samo tako.

6. Iso naravno, na native iso. Kod canona je to 100, kod nikona 200 mada opet možda će uslovi diktirati da se ide i na manju ili veću vrednost iso ali najbolje je krenuti sa native iso pa menjati osetljivost shodno uslovima.

7. Obavezno doći ranije na mesto snimanja, pripremiti sve, napraviti par test snimaka i onda kada mislite da ste podesili parametre kako odgovara, čekate, snimate i molite Boga za dobre snimke :lol:

p.s. za shutter speed, možete aparat staviti i na bulb, pa sami otvarati i zatvarati po želji odnosno po onome što se na nebu dešava.

Izmenjeno od strane člana Turkmenbashi
Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 2 godina kasnije...

izvor vikipedija

 

Astrofotografija

 

Astrofotografija je fotografiranje noćnog neba i nebeskih tijela kao što su planeti, zvijezde, maglice i galaksije. Pomoću astrofotografije mogu se snimiti objekti i detalji na njima koji su inače nevidljivi golim okom. Pojam astrofotografije obično podrazumijeva snimanje u vidljivom dijelu spektra no ponekad je moguće vidjeti astrofotografije iz drugih dijelova spektra - infracrvenog i ultraljubičastog prenešene u vidljivi dio spektra.

Uz nekoliko izuzetaka, astrofotografija znači snimanje vrlo tamnih objekata na noćnom nebu. Fotoosjetljivi materijali (fotografski film, CCD čipovi) u stanju su prikupljati svjetlost nebeskih objekata tijekom duljeg vremenskog intervala (ekspozicije) i na taj način udaljene i/ili tamne objekte učiniti vidljivima. Što je dulje vrijeme ekspozicije više će svjetlosti biti zabilježeno na fotoosjetljivom mediju. Za astrofotografiju je dovoljan bilo kakav optički sustav koji je u mogućnosti sakupiti i fokusirati svjetlost. To može biti običan fotografski objektiv ili astronomski teleskop.

 

335px-Sterneamwalberla2.jpg  327px-M42_HA_LRGB_Stromar.jpg

 

Razvitkom fotografije profesionalni astronomski teleskopi prestali su se upotrebljavati za vizualna opažanja te se u današnje vrijeme koriste isključivo s astronomskim kamerama kako bi radili nova otkrića i astronomska mjerenja. Veliki astronomski teleskopi zapravo su fotografski objektivi velikih promjera kako bi skupili što više svjetlosti i postigli što veću razlučivost. Budući da je za snimanje tamnih objekata potrebno izuzetno mračno noćno nebo bez svjetlosnog onečišćenja astronomski opservatoriji grade se na mjestima udaljenim od ljudske populacije. Rezoluciju teleskopa najviše ograničava treperenje Zemljine atmosfere pa se najveći teleskopi postavljaju na visokim planinama kako bi bili iznad većeg dijela atmosfere te na područjima sa stabilnim i suhim klimatskim uvjetima. Zbog ograničavajućeg faktora atmosfere neki teleskopi se šalju u svemir gdje bez ograničenja mogu vršiti opažanja i na Zemlju slati fantastične detaljne astrofotografije poput svemirskog teleskopa Hubblea.

 

Astrofotografija je vrlo popularna kod astronoma amatera. Snimanjem noćnog neba do izražaja dolaze detalji i prekrasne boje nebeskih objekata koje golim okom ne možemo vidjeti. Moderni digitalni fotoaparati i specijalizirane astronomske CCD kamere omogućuju entuzijastima snimanje fotografija koje su iz godine u godinu sve kvalitetnije te konkuriraju snimkama profesionalnih opservatorija s kraja 20. stoljeća. Iako se astronomi amateri uglavnom bave astrofotografijom iz estetskih razloga kako bi drugima pokazali ljepote noćnog neba, uz pomoć astrofotografije mogu se napraviti i nova otkrića.

Osim za snimanje Sunca, Mjeseca i planeta, astrofotografija zahtjeva dugačke ekspozicije od nekoliko sekundi pa sve do nekoliko sati neprestanog snimanja. Budući sa se Zemlja okreće oko svoje osi potrebno je koristiti mehanizam za kompenzaciju rotacije kako bi zvijezde ostale točkaste - u protivnom ostavljaju dugačke tragove na fotografiji.

 

Gotovo sve što se koristi za normalnu fotografiju može se koristiti i za fotografiranje nebeskih objekata. Ipak, svaki fotoaparat ili kamera ima neku svoju specifičnost.

 

U astrofotografiji najčešće se koriste:

klasični fotoaparati
digitalni fotoaparati
CCD kamere za astronomiju
planetarne, web ili sigurnosne kamere

Klasični fotoaparati koriste film za dobivanje slike noćnog neba. Kod dugačkih ekspozicija filmovi ne primaju svjetlost linearno, odnosno imaju grešku reciprociteta. To znači da će za dvostruko sjajniju sliku trebati više nego dvostruko produljene ekspozicije. Rezolucija filma ovisi o njegovoj zrnatosti te je u pravilu manja od digitalnih fotoaparata. Astrofotografije na filmu su pojavom digitalnih fotoaparata postale vrlo rijetke no i danas se koriste pri snimanju vrlo dugačkih ekspozicija za tragove zvijezda te širokokutnih astrofotografija na srednjem formatu. U odnosu na digitalne fotoaparate prednost im je što nemaju digitalni šum, a snimke na kolor dijapozitivima bogate su zasićenim bojama.

 

Digitalni fotoaparati svjetlost skupljaju na fotoosjetljivi čip. Osjetljivost na svjetlost im je linearna što omogućava kraće ekspozicije u odnosu na klasične fotoaparate. Za astrofotografiju se preferiraju refleksni digitalni fotoaparati zbog veće površine čipa i mogućnosti snimanja dugačkih ekspozicija. Digitalni fotoaparati prilikom dugačkih ekspozicija i većih ISO osjetljivosti na slici bilježe i veliku količinu digitalnog šuma koji je veći što je temperatura okoline veća. Digitalni šum rješava se korištenjem više uzastopnih snimki istog objekta te redukcijom šuma pomoću "dark framea".

Budući da su čipovi osjetljivi i na infracrveni dio spektra ispred njih se postavljaju filteri koji taj dio blokiraju. Nažalost najćešće blokiraju i emisiju h-alpha područja na 656 nm u kojem svijetle međuzvjezdani oblaci vodika koji zbog toga na snimkama izgledaju blijedo sivo umjesto zagasito crveno. Napredniji astrofotografi zbog toga koriste modificirane digitalne fotoaparate kojima je filter zamijenjen drugim s maksimalnom propusnosti u h-alpha području, ali da i dalje eliminira infracrvenu svjetlost.

 

CCD kamere za astronomiju specijalizirani su aparati za astrofotografiju. Imaju mogućnost hlađenja čipa čime se smanjuje termalni šum te puno veći dinamički raspon i efikasnost u odnosu na obične digitalne fotoaparate. CCD kamere moraju se koristiti s računalom budući da nemaju mogućnost pohranjivanja snimaka na vlastitu memoriju. Postoje monokromatske verzije, odnosno bez filtera na CCD čipu kako bi se odjednom snimila što veća količina svjetlosti. Za dobivanje snimaka u boji tada se koriste RGB (zeleni, plavi i crveni) filteri. Često se koriste i uskopojasni filteri koji propuštaju vrlo malo područje vidljivog spektra zračenja (npr. h-alpha) kako bi se bolje snimile maglice.

 

Astronomske CCD kamere se osim za dobivanje lijepih snimki noćnog neba koriste i za astronomska mjerenja - astrometriju, fotometriju i spektrografiju.

Planetarne, web ili sigurnosne kamere koriste se za snimanje planeta Sunčevog sustava. To su digitalne kamere kojima je glavna prednost mogućnost snimanja video isječaka kako bi se uhvatili trenutci dok je atmosfera stabilna, a slika što je moguće oštrija. Takve kamere ne moraju imati čip velikih dimenzija budući da planeti u najboljim slučajevima zauzimaju tek nekoliko stotina piksela. Važno je da imaju veliku propusnost prema računalu kako bi mogli prenijeti što više sličica u sekundi (engl. FPS - frames per second) i to bez gubitaka podataka uslijed njihove kompresije. Web kamere iako su dobar i ekonomičan izbor najčešće nemaju veliku osjetljivost ili propusnost pa ozbiljniji amateri snimaju uz pomoć specijaliziranih kamera za snimanje planeta. Nakon snimanja, iz video isječka se pomoću specijaliziranog programa odabiru najoštrije sličice koje se registriraju i kombiniraju kako bi se dobila detaljna i oštra slika planeta.

 

Snimanje s fotografskog stativa

To je najjednostavniji ačin astrofotografije. Ne koristi se teleskop već objektiv fotoaparata, najčešće širokokutni. Vrijeme ekspozicije je najčešće kratko (do 30 sekundi) kako bi zvijezde ostale točkaste. Moguće je snimati i vrlo dugačke ekspozicije kako bi se namjerno dobili dugački šareni zvjezdani tragovi. Neprekidne ekspozicije od nekoliko sati uglavnom se rade samo s klasičnim fotoaparatima. Digitalnim fotoaparatom bolje je snimati više uzastopnih kraćih ekspozicija koje se kasnije kombiniraju u nekom programu za obradu fotografija.

Montaže za kompenzaciju rotacije noćnog neba

Na fotografski stativ može se staviti montaža s mehanizmom za kompenzaciju rotacije noćnog neba. Ona se može napraviti u samogradnji[1], a postoje i komercijalne motorizirane ekvatorijalne platforme. Takvim montažama obično se rade snimke duljine ekspozicije do 10 minuta i teleobjektivima do otprilike 200mm žarišne duljine.

"Piggyback" metoda

Astronomi amateri koji imaju teleskop s ekvatorijalnom montažom mogu fotoaparat pričvrstiti paralelno s teleskopom i koristiti njegovu montažu za kompenzaciju rotacije noćnog neba. Fotoaparat i dalje snima kroz vlastiti objektiv dok se kroz teleskop mogu vršiti korekcije ako je potrebno. Prednost ove metode je mogućnost preciznijeg praćenja noćnog neba pa se fotoaparat može upotrebljavati s teleobjektivima.

Snimanje kroz teleskop

Za detaljnije snimke nebeskih objekata svakako je najbolje koristiti teleskop. Postoji nekoliko metoda snimanja kroz teleskop:

Snimanje u primarnom žarištu teleskopa - za ovu metodu mogu se koristiti isključivo refleksni fotoaparati ili astronomske CCD kamere. S fotoaparata se ukloni objektiv te se tijelo aparata stavlja u fokuser teleskopa umjesto okulara i dijagonalnog zrcala. Optika teleskopa koristi se kao veliki teleobjektiv. Snimanje u primarnom žarištu moguće je napraviti sa svim vrstama teleskopa iako je često potreban nekakav oblik korektivne optike između teleskopa i fotoaparata slike kako zvijezde na rubovima ne bi bile izdužene zbog optičkih grešaka. Montaža teleskopa najčešće je ekvatorijalna. Za viličastu alt-azimutalnu montažu biti će potreban derotator vidnog polja.
Okularna projekcija - koristi se za snimanje planeta. Okular projicira povećanu sliku na senzor fotoaparata/kamere s kojega je maknut objektiv. Dobiva se uvećana slika planeta kako bi se mogli snimiti detalji na površini. Umjesto okulara može se koristiti barlow leća ili telekonverter koji svojim optičkim sustavom povećavaju žarišnu duljinu teleskopa pa se također dobije uvećana slika planeta.
Afokalna metoda - fotoaparati kojima se ne može ukloniti objektiv mogu snimati kroz teleskop tako da se objektiv prisloni na okular teleskopa. Za kvalitetnu snimku potrebno je aparat fiksirati da se slika ne trese. Ovim načinom mogu se dobiti dobre snimke planeta te sjajnijih maglica i zvjezdanih skupova.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Snimanje filmašima, nije digitalna fotografija ali nekome će značiti

 

ASTROFOTOGRAFIJA ZA SVAKOG

ili "Kako početi..."

 

Nedeljko Marković

 

Kada se pomene astrofotografija, obično su prva asocijacija zvezde, magline i planete, i skupocena i specijalna astronomska i fotografska oprema. Međutim, pod ovim pojmom danas se u stvari podrazumevaju sve fotografije neba koje sadrže nebeska tela, pa i druge pojave vezane za ista, bez obzira da li su snimljene velikim teleskopom ili običnim fotoaparatom. Jedini preduslov je da su na fotografiji nebesko ili nebeska tela jasno naglašena tema snimanja ili izražen deo slike. Tako se barem može zaključiti po fotografijama koje objavljuju vodeći svetski časopisi za astronomiju. Prema tome, u astrofotografiju spadaju i lepe fotografije izlaska ili zalaska Sunca i Meseca. Shodno svemu napred iznetom, u ovu oblast fotografisanja, u najširem smislu spadaju, kako fotografije samih nebeskih tela (ovde se ubrajaju i veštački zemljini sateliti), tako i fotografije koje pored nebeskih tela uključuju i objekte zemaljskog porekla ili pejsaže. Neki fotografi idu dotle da čak naknadno u svoje fotografije noćnog neba ukopiravaju pejsaže ili samo njihove siluete, što im otvara mogućnost da nebo na tim snimcima bude sa zvezdama kao tačkicama, a pejsaž ostaje nerazmazan. Naravno da te intervencije ne smeju narušavati autentičnost astrofotografskog dela takve slike, ako želimo da ona i dalje slovi za astrofotografsku. Astrofotografijom se može baviti i danju, a to ne podrazumeva samo snimanje Sunca i Meseca, nego i sjajnih planeta koje umeju biti vidljive danju (Venera, pa i Jupiter i Saturn), kao i veštački zemljini sateliti (npr. dnevni bljeskovi telekomunikacionih satelita iz porodice Iridium).

 

Sada kada smo grubo definisali šta sve može biti astrofotografija, da vidimo šta nam je potrebno da bi smo počeli njome da se bavimo. Iz navedene »definicije« se vidi da ona i ne mora da bude bauk, pa time nam nije nužna ni neka specijalna oprema (barem za početak). Iz naziva je jasno da je to pre svega fotoaparat. Odmah da razjasnimo neke stvari: najviše će nas ograničavati digitalni fotoaparati (mada su u poslednje vreme i oni sve bolji), i oni koje popularno zovemo »idioti«. Ograničenja pre svega nastupaju kad dođemo do dela astrofotografije gde su nam potrebne dugačke ekspozicije, što će reći – do noćnih astro-snimaka. No o svemu tome detaljnije kada pređemo na rad sa digitalnim aparatima...

Takođe treba napomenuti da se u astrofotografiji u priličnoj meri koriste i drugi uređaji sposobni da registruju sliku, a to su video kamere, kamere za video-nadzor, web-kamere, koje su takođe vrsta video-kamera. Rad sa njima se primenjuje uglavnom za snimanje sjajnijih objekata (Mesec, Sunce, planete..., mada postoje i modifikacije za duže ekspozicije), a metod rada podrazumeva snimanje kraćih video sekvenci – po nekoliko minuta, iz kojih se posle u računaru biraju najbolji pojedinačni snimci nastali u momentima dobre vidljivosti. Ti najbolji snimci, često i nekoliko stotina njih, se onda spoje u jedan (stacking), koji o snimljenom objektu imaju mnogo više vizuelnih informacija nego najbolji pojedinačni. Jedna od poznatijih grupa koje rade na primeni ovakvih metoda je i prilično aktivna i razgranata QCUIAG (QuickCam and Unconventional Imaging Astronomy Group).

 

640px-Bob_Star_-_M45_Carranza_Field_%28b

 

Još jedna metoda snimanja koja uzima maha je i takozvana »Drift Integration« metoda, koja čak omogućava snimanje neba video kamerom montiranom na stativ koji nema praćenje, već se posebnim softverom integriše veliki broj pojedinačnih kvadrata/frejmova, tako da se svi ti kvadrati prethodno »poravnaju« kako bi se likovi zvezda poklopili u jedan, umesto da budu puki tragovi kao kod klasičnih fotografija bez praćenja, a što bi se i ovde dobilo običnom integracijom. Za ovakvo snimanje je važno da senzor kamere bude što osetljiviji i na najslabiju svetlost. Ovim načinom se mogu uspešno snimati i objekti kao što su magline, a ne samo sjajnije zvezde.

Kada se radi o »idiotima« (fotoaparatima), oni u većini nemaju ekspoziciju »B«, pa su kao i većina današnjih digitalaca ograničeni na dnevne astro-snimke, sto je veoma usko područje astrofotografije. A čak i ako poseduju »B«, pri dužim ekspozicijama će vrlo brzo prosto »pojesti« svu struju iz baterije.

Pa onda, da zaključimo koji su nam fotoaparati ovde u prednosti, kada je reč o snimanju na film: ovde nesumnjivo dominiraju stari, dobri, mehanički fotoaparati koji imaju mogućnost postavljanja ekspozicije na »B«, a tada rade i bez baterija. To znači da su ovde sasvim ravnopravni i jeftine PRAKTICA-e te ruski ZENIT-i, ZORKI-ji, a za početak mogu da posluže čak i davno zaboravljene SMENE. Bitan je kvalitet optike. Naravno, u maloj prednosti su oni aparati kojima se objektivi mogu menjati, što za početak i nije presudno.

Sledeće što će nam biti potrebno, kada snimamo sa dugačkim ekspozicijama, to su stabilan stativ (za čudo, ali nisu svi takvi), žičani okidač i štoperica ili sat sa »sekundarom«. Tu su još i papir i olovka i baterijska lampa sa belim, i prigušenim crvenim svetlom. (Belo - ako vam nešto ispadne pa morate de tražite, a crveno, jer vas pri podešavanju aparata i zapisivanja takvo svetlo najmanje zaslepljuje i ometa adaptaciju oka. Naime, noću vam je veoma bitna prilagođenost oka na rad u mraku, a zapisivanje je neophodno da biste kasnije analizirali svoj rad, jer je ovde skoro sve bazirano na eksperimentisanju i sopstvenom iskustvu. Tuđe iskustvo, koje je često prateća »legenda« uz fotografije objavljene u časopisima, dobra je polazna osnova, ali ga ne treba uzimati zdravo za gotovo.)

I poslednje, ali ne i najmanje važno, potrebni su entuzijazam i ISTRAJNOST, i to u velikim količinama. Poslednja osobina je veoma bitna jer se najveći broj snimanja obavlja van naselja, daleko od svake rasvete, i u doba godine kada su noći hladnije, ali je i nebo bistrije. Ovaj uslov je možda i najteže ispuniti, barem na duže staze, no vredi se potruditi. Ah, da. Vrlo često, čak i leti, topla odeća, a može i termos sa nekim toplim i okrepljujućim napitkom.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

nastavak:

 

Konačno možemo da krenemo sa praktičnim radom. Za ovu vrstu fotografisanja su nam prikladni skoro sve vrste filmova: i dijapozitivi, i negativi u boji, i crno-beli, bez obzira na osetljivost. Za naše potrebe bi možda najviše odgovarali dijapozitivi, pošto su na njima, kada su korektno razvijeni, najuočljiviji rezultati i naše eventualne pogreške (nema naknadnih intervencija laboratorije kao kod izrade fotografija sa negativ-filmova, a »čitanje« direktno sa negativa zahteva prilično fotografsko iskustvo). No kako je sa druge strane rad sa dijapozitivima za širi krug amatera možda malo komplikovaniji (sve ih je manje na našem tržištu, još je manji broj laboratorija koje ih razvijaju, a i samo razvijanje je skuplje, mada, opet, ovde nema troškova izrade samih fotografija...), možda je bolje početi sa kolor negativ filmom, i to onim standardne osetljivosti (ISO100/21), koji inače koristimo za porodične snimke, pa ćemo na istom filmu moći da pravimo i svakodnevne zabeleške, ne čekajući da potrošimo film na snimke neba. Bitno je laboratoriji naglasiti da nam ne odbace deo filma koji se njima čini praznim, a za nas je od velikog značaja, čak i ako stvarno na tom snimku nismo ništa registrovali (loš je snimak samo onaj iz kojeg se ništa ne nauči).

Za početak bi mogli da napravimo nekoliko proba snimajući prividnu rotaciju nebeske sfere. Jedan od načina je da stavimo fotoaparat na stativ, usmerimo objektiv fotoaparata ka Severnjači, pa ako se dovoljno smrklo, pri različitim otvorima blende i sa različitim dužinama ekspozicije napravimo nekoliko snimaka, recimo 1 – 2 – 5 – 15 – 60 minuta, i sve to lepo zabeležimo u naš notes (i blendu, i ekspoziciju, u koliko sati smo to sve radili, kakvo je vreme bilo, i odakle smo snimali...). Treba pribeležiti sve što nam se čini bitnim. Zgodno bi bilo na primer, jednu seriju snimaka napraviti iz grada, mada je to kod snimanja zvezda »neprijateljska« sredina, a drugu iz prirode, tako da nam nikakav jači izvor svetla nije u pravcu snimanja. Tako ćemo moći međusobno upoređivati kako snimke napravljene u gradu, tako i one gradske sa onima napravljenim izvan grada. Te snimke će laboratorija najverovatnije preskočiti u izradi kao neuspele, pa ćemo ih morati poručiti naknadno. Pored analize samih fotografija, vrlo je korisno pomoću neke lupe pregledati i sam film tražeći tragove zvezda, što će nam takođe pružiti neke korisne informacije. Važno je da pri izradi fotografija film bude što čišći od dlačica i prašine, koji su na ovakvim snimcima mnogo uočljiviji, a mogu biti i zamenjeni za zvezde. Prividnu rotaciju zvezdanog neba možemo zatim snimiti, na isti način, fotoaparatom usmerenim ka jugu, znači suprotno od prethodnog. Isto možemo ponoviti i u smeru istoka i zapada. I prema zenitu... Eto, već smo nakupili čitavu kolekciju fotografija, dovoljnu da možemo napraviti i malu, internu izložbu. Iz svih ovih snimaka ćemo naučiti i kako naša oprema funkcioniše, kako sve to beleži naš film, šta možemo očekivati od naše laboratorije (za najbolje rezultate se u laboratoriji morate izboriti), kako se na kojoj strani sveta prividno kreće nebo... Sve ovo, uz sve ove faktore snimanja, neće dati iste rezultate ako se ponovi u različita doba godine, na različitim lokacijama – bez obzira da li su one u gradu ili na različitim planinama, pri različitim meteorološkim uslovima... Kada steknemo dovoljno iskustava sa ovakvim fotografisnjem noćnog neba, možemo krenuti sa pravljenjem našeg »vrlo ličnog« atlasa zvezdanog neba, snimajući pojedina sazvežđa, kasnije ga aktuelizujući i uključivanjem u njega razna periodična događanja kao što su meteorski rojevi, pomračenja, opozicije planeta, komete... Sva ova iskustva će nam dobro doći i kasnije, ako se opredelimo za nabavku teleskopa sa nekim mehanizmom za praćenje zvezdanog neba čime ćemo zvezde dobijati kao tačkice, a ne kao crtice.

Kad se malo oslobodite, treba se upustiti u slobodnija eksperimentisanja. Treba probati filmove i drugih proizvođača, različitih osetljivosti, ekspozicije varirati u rasponu od minimalnih do maksimalnih ekstrema... Ako vam mogućnosti to dopuštaju, testirajte i različite objektive...

Kada krenete u avanturu noćnog snimanja neba, budite sigurni da ste na filmu, pre toga, napravili bar jedan »normalan« snimak, kako bi ljudi u laboratoriji, a i vi, znali kada počinje zvezdano nebo. Ovo je bitno da film posle ne bi bio sečen tamo gde ne treba.

I evo kratkog rezimea prethodno iznetog:
Istražujte! Ne bojte se eksperimentisanja sa različitim ekspozicijama, jer noćna fotografija se u stvari i bazira na tome. Povremeno ćete biti i prijatno iznenađeni. Film, i pored greške u zakonu reciprociteta (poznatijeg kao »Švarcšildov efekat« - pojava da se pri dugačkim ekspozicijama udvostručenjem vremena osvetljavanja filma ne udvostručava količina registrovanih fotona; otuda i »greška u zakonu reciprociteta«), pri dužim ekspozicijama registruje mnogo više nego što to može ljudsko oko. A ni Švarcšildov efekat na modernim filmovima nije tako izražen kao nekad. Za ove snimke, kada je negativ-film u pitanju, važi da je blago preeksponiran snimak bolji od podeksponiranog, ali ne preterujte sa time.

Vežbajte! Dok je eksperimentisanje isprobavanje nečeg novog, vežbanje je uhodavanje već poznatog.

Učite! Saznajte više o onom što snimate, pa ćete znati kako da predvidite neke stvari i događaje.

I konačno, najvažnije: izađite pod zvezdano nebo i snimajte!

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 2 meseci kasnije...

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...