Idi na sadržaj

Preporučene poruke

Vesna Parun

Vesna_parun.gif

Vesna Parun pripada među najpoznatije suvremene hrvatske pjesnike. Ona je i najistaknutija hrvatska pjesnikinja druge polovice 20. stoljeća. To mjesto u hrvatskoj književnosti zauzela je zahvaljujući raskošnosti pjesničkog izraza, bogatstvu tema i motiva i stvaralačkoj plodnosti. Poezija je prava domena Vesne Parun, no već je poslije druge knjige pjesama počela pisati prozu i drame. Objavljeno joj je preko 60 knjiga poezije i proze i uprizorena su četiri njezina dramska djela. Ona stvara dulje od pedeset godina i već pripada književnoj povijesti. Za svoj pjesnički rad dobila je značajne i brojne nagrade i priznanja. Za zbirku "Pjesme" (1948.) dobila je Nagradu Matice hrvatske, za zbirku "Crna maslina" (1955.) dobila je Nagradu grada Zagreba, za stihovani dječji roman "Mačak Džingiskan i Miki Trasi" (1968.) dobila je Nagradu Grigor Vitez, 1972. dobila je kao najuspješniji dječji pjesnik Zmajevu Nagradu Matice srpske u Novom Sadu, a 1970. u Parizu je dobila Diplomu za poeziju. Njena zbirka "Zore i vihori" (1947.) po mnogo čemu označava važan datum u razvojnom tijeku novije hrvatske poezije.

Vesna Parun rođena je 10. travnja 1922. na otoku Zlarinu blizu Šibenika, gdje joj je otac radio kao općinski činovnik koji je često bio

Umrla je 25 oktobra 2010godine

Poed prelepih pesama ja ću ovu temu početi sa jednom njenom pesmom koja mi

se eto mnogo dopada.

Vesna Parun

Za sve su kriva djetinjstva naša

Izrasli smo sami kao biljke.

I sada smo postali istraživači

zapuštenih predjela mašte

nenavikli na poslušnost zlu.

Iznikli smo pokraj drumova

i s nama rastao je strah naš

od divljih kopita koja će nas pregaziti

i od kamena međašnih koji će razdvojiti

našu mladost.

Nitko od nas nema dvije cijele ruke.

Dva netaknuta oka. I srce

u kojem se nije zaustavio jauk.

Svijet je u nas ulazio neskladno

i ranjavao naša čela

zveketom svojih ubojitih istina

i bukom zvijezda zakašnjelih.

Starimo. A bajke idu uz nas

kao stado za ognjem u daljini.

I pjesme su nam takve kao i mi.

Oteščale i tužne.

Izmenjeno od strane člana Smucalica
Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

KAD PTICA PRESTANE VOLJETI

Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaže:

"Odleti sada tisuću milja daleko, da ne bi gledala

kako se gomila ravnodušnost u mojim zjenicama!"

Jer ptica nije troma kao čovjek; daljina je za nju

lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.

Ne kaže joj: "Sada se sakrij tisuću

stopa duboko ispod zemlje,

da ne čuješ kako pjevam u predvečerje

nježnu uspavanku drugoj dragani,

koja leži s kljunom u mome krilu !"

Jer ptica nije površna kao čovjek;

ona zna da se otkucaji srca

pod zemljom propinju još snažnije,

i umjesto umirujućih zvukova

uspavanke cijela bi šuma morala slušati

tutnjavu podzemlja koju je izbacila bol.

Zato kad ptica prestane voljeti drugu pticu,

ostane pokraj nje da tu umre, u samoći.

A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka,

od stida i pomutnje ne zna što bi i,

bježeći sve to dalje od njega,

ugnijezdi zauvijek u svome srcu njegovu tugu.

Nema malih boli. Ljudi vole male boli.

One su lijepe, a ne bole mnogo.

Izgube li ih, priskrbit će sebi lako druge,

još manje skupe i manje bolne -

jer bol iskustvom otupljuje,

a premnogo iskustva nudi se na vašaru u bescijenje.

Ljudi vole kratke susrete, kratka pisma,

male doživljaje za koje ne treba tražiti

smisao daleko u zvijezdama ni u odviše opasnim,

nepoznatim predjelima duše.

Ali te male boli uvlače se neopazice

u naše meso izvrgnuto oštrici dosade,

one postaju u njemu naša smrt.

I zbog tog bezbroja malih lešina -

što se nečujno u nama raspadaju -

zavijaju cijelog života oko naših kuća strvinari,

a oko našeg čela izranjenog od mnoštva

malih jauka igraju se mravi.

Tako neće imati što da propadne

u nama kad nas potresu iznenadno velike boli,

proizašle iz velikih stjecišta razloga,

netaknutih opomenom.

Gledat ćemo bezbrižno mrave kako se

približuju i golema jata bjeloglavih

lešinara kako kruže u sve to nižem

luku iznad naših pragova i šaputati im:

"Nemate što tražiti ovdje, prijatelji.

Tu nema nièeg više osim slike

prašnog kostura ogrnuta sjećanjima,

a taj - budite sigurni - nije za vas!

Meso i krv i slatki voćnjak srca

pojedoše nam male boli,

mrvicu po mrvicu - one oglodaše sve do kosti,

do ove luknje u prostoru, zar ne vidite?"

Nema malih boli.

Nema malih boli pod ovim suncem.

Meni jedna od najlepših pesama Vesninih.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 3 sedmica kasnije...

Da si blizu

Da si blizu, naslonila bih čelo na tvoj štap i, nasmiješena

ovila bih ruke oko tvojih koljena.

Ali nisi blizu, i moja ljubav za tobom nespokojna

ne može da usne ni u noćnoj travi

ni na valu morskom, ni na ljiljanima.

Da si blizu. Da si barem tako

nestalno blizu kao kišni oblak

nad izgubljenom kućom u dolini.

kao nad morem surim krik galeba što odlijeće

pred dolazak oluje u večer punu briga.

O da si barem tako tužno blizu

kao cvijet što spava zatvorenih očiju

pod bijelim krovom snijega u tišini

kamenih šuma, čekajući proljeće.

Da si blizu, o moj hladni cvijete.

Samo jednom kretnjom da si blizu

neveselim vrtovima mojim

što već sahnu klonuti od bdijenja.

Ali noć je, i svijet je daleko.

A ja ne znam mir tvoj. Ptice tvoje

s mojih su grana sašle. I sjaj zore

iz mojih zjena odlazi zauvijek

u uvrijeđenu zemlju zaborava

u kojoj je neznano ime ljubavi.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 2 sedmica kasnije...

Dosada ili tko zna kakav dan

U pjesmi koju nikad neću napisati

Ima jezero već ostarjelo

Od rose nevidljivih cvjetova koji

Spuštaju nefunkcionalne ljestve

Sve dublje u mene, u neki grad

Do nevesele statue proljeća

Zelenog bubnjara koji čeka

U dronjcima, na vojničkoj kiši,

Negdje gdje su se staromodne suze

Umorile i postale mržnja.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 1 mesec kasnije...

Čežnja

Danas ću ti dati, kada veće padne,

u svjetlosti skromnoj kandila i svijeća,

u čistoti duše moje, nekad jadne,

čitavu bujicu proljetnog cvijeća...

U sobi će biti sumrak, blag k'o tvoje

srce, sumrak stvoren da se dugo sanja.

Na oknima svjetlim zablještat će boje,

u taj svježi trenut prvog saznanja...

Sve će biti ljepše, sve draže i više,

noć koja se spušta, svijet što mirno spava,

dugo, mrtvo polje na kome miriše

kržljava i rijetka na busenju trava...

I tako kraj cvijeća ostat ćemo sami...

Proliće se tada, kao bujne kiše,

stidljivi šapat u blaženoj tami,

i riječi iz kojih proljeće miriše...

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 2 sedmica kasnije...

Ne pitaj vise – Vesna Parun

Ne pitaj više zašto te ljubim ..

Pitaj zašto raste trava i

zašto je nemirno more …

Pitaj otkud stiže vjetar proljetni

i bijelom lađom snova tko krmani

kad noć nad svijetom hladne prostre sjene…

Ne pitaj zašto te voli moje čudno srce ..

Znaš li odakle koralj na dnu oceana

valovi pričaju o zaspaloj ljepoti,

ali ti živiš daleko od glasa valova.

Tvoja je misao strma pećina

o koju se uzalud razbija moj život ….

Ne pitaj zašto te ljubim…

pristupi k’ meni… tužno je moje srce

Ti i mjesec , dva nedohvatna cvijeta

na viskoj planini zaborava…..

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 1 mesec kasnije...

ZA SVE SU KRIVA DJETINJSTVA NAŠA

Izrasli smo sami kao biljke.

I sada smo postali istraživači

zapuštenih predjela mašte

nenavikli na poslušnost zlu.

Iznikli smo pokraj drumova

i s nama zajedno rastao je strah naš

od divljih kopita koja će nas pregaziti

i od kamena međašnih koji će razdvojiti našu mladost.

Nitko od nas nema dvije cijele ruke.

Dva netaknuta oka. I srce u kojem se nije zaustavio jauk.

Svijet je u nas ulazio neskladno

i ranjavao naša čela zveketom svojih ubojitih istina

i bukom zvijezda zakašnjelih.

Starimo. A bajke idu uz nas

kao stado za ognjen u daljini.

I pjesme su nam takve kao i mi

otežale i tužne.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 5 meseci kasnije...

Zena sam...

Moja ispovjest prastara i tuzna

drhtala je neizgovorena

pred nepomicnom savjescu planina.

Ostanite bezazleni

dok pjevam ovu himnu istinitu

o robinji i zeni i orlu

koji je uzletio u modrine.

Ljubila sam najljepse mladice

u ovoj dolini i u svim dolinama

kojima proticu necujne rjeke bezbriznosti.

Da znate kako sam ih ljubila

vi bi plakali. Da znate kako sam bdjela uz njih

vi nikad nebi spavali spokojno

pokraj zene ili pokraj sume

ni pokraj ognja skitnica.

Ljubila sam ih kao istrazivac predio neznani

u koji se zaputi, ni od koga pracen.

Nema mocvare koju ne pregazih

ni stabla pred kojim neklonuh

ni brda put kojeg ne dizah oci

trazeci spas.

Ljubav je bila jaca od mene.

Moje tjelo je strepilo.

Dodirujuc srecu, cestu otkritu

koja izmice u nedogled.

O, vi koji trosite suze za svaki rastanak,

za svaki cvjet

za svaki krug koji nedostaje na vodi,

vi, koji bedra svoja cuvate za najvecu bol

i ostajete ponizeni pred sudbinom;

Pomozite mi da izreknem nistavilo naseg sjaja

prasinu ljepote koja nas zasipa.

Breme ljubavi pod kojim smo se slomile

noseci ga predano, kao da nosimo neotklonivi plod

svoje crne utrobe.

Kao da nosimo zapaljenu buktinju zivota.

Ja nisam nista mudrija od vas.

Moj put je isti put kao vodonose

koji nemoze izbjeci strminu izvora

i pocinkom neumanjuje jaram svoj.

Gledajte moja ramena.

Oziljci na njima isti su kao i vasi.

I bore oko mojih usana

gorke su od godina strpljenja

i od pelina sutnje.

Ne zatvarajte prozore, djevojke!

Ovo je i vas glas, ovaj glas preplasene noci

sto je prezrela svoje ropstvo,

i hoce da postane orao.

Izadjite na ulice i vidjet cete

kako klecim na svakom pragu

na kojem je klecala Zena.

Nijedna od vas nije bila tako pokorna kao ja.

I nijedna od vas nije tako prkosno

i gnjevno uspravila svoje lice,

i pogledala nad vrhove smreka

gdje su orlovi

i gdje je Ljubav.

O, sta je meni da izgubim jedno krilo, jednu zjenu,

sta mi je da pregorim nekoliko proljeca

nekoliko izvora, i zetve najljepse

koje se nece vratiti nikada!

Sta je meni da prebolim travu svog djetinstva

i grad svoje mladosti.

Bila sam odana miru ljubavi.

I plakala sam kad bi vjetar zatresao

njene krosnje u nevrijeme.

Ljubav je bila jaca od mene,

A muskarac je bio hram

s proceljem zlatnim od mojih sanja

na stupovima moje smjernosti.

Dok je spavao, na prstima sam silazila

pred prag, i legla na kamen

pokrivsi se mokrim zvjezdama.

A kad je ustajao, zalila sam njegove ruke

jednako umorne kad stiscu hljeb

i kad nose oruzje i stijegove.

Govorila sam da moju mladost

jos nije dodirnula noc.

I skrivah suze da bi mi vjerovao.

I kad su prepoznali u mojim ocima osmijeh

kojim zena sebe dariva zauvjek

onom s kim ce podjeliti tajnu,

oni su odvrnuli svoje lice od mene

i gledali su nekuda u daljinu

ljubomorni na slobodu

visoko raskriljenih ptica,

sto su odabrale pustocu vidika

i odrekle se ljupke doline

koje se oni nisu mogli odreci.

I grlili su me odsutno i mrzovoljno.

I svlacili me kao krivca, ne kao zenu.

I te noge su me gazile,

te ruke su me bicevale,

ta usta narugala su se cjelovima.

Ali ja sam se smjesila i dalje

postojano i bezazleno.

Ja sam ih ljubila.

Govorila sam da su dobri i mudri

i skrivala suze, da bi mi vjerovali.

Zatim su me milovali

kao sto kraljevi miluju robinju najdrazu.

A ja sam se u njihovim rukama osjecala

usplamtjeli zar bica. I u njihovu glasu

zavijanje vukova u divljini.

Tako mi mladosti moje, evo, imam svjedoke,

prah ove ceste i ovaj zdenac

kome zazvah vodu duboku.

Kad ih pogleda, to bjehu vukovi.

To bjese zaista divljina i noc,

a ja tek plijen, pred pecinu domamljen

u brlog pohotnika, pred noge osvajaca.

A oni su i dalje gledali spokojno

u neku zlatnu mrlju neba, koja se dizala uvis,

i za koju mislim da bijase orao

sto je kruzio nad dolinama.

I kad su vec sasvim vjerovali

u moju blizinu i moju postojanost,

ja sam pogledala onam kud su gledali oni

u daljine modre i raskopane, u visine

put kojih se vinuse najsmjeliji.

I pozeljeh da sam ja ta zlatna ptica,

raskriljeni orao nasred neba.

Tada stadoh da se smijem.

Otvarala sam vrata siroka i smijala se, smijala

mimo trave i plastove psenice,

do crne vjetrometne zemlje

kojom su mi snagu opasali.

I smjeh moj budio se u zoru

i prosipao do prvih zvijezda.

A onda sam zaspala umorna

kao od hoda kroz planinu.

Cudila sam se tom putniku podmuklom

koji je zaustvio konja pod ovim brdom,

na ovom pijesku.

I trazeci nociste na pragu zene.

I zeli da mu pjevam uspavanku

ja, koja cu prezreti njeznost

da bih dosegla svoju istinu.

Ja, koja svoju sutrasnju ceznju

vec citam u ljetu ptice izgubljene.

I odvrnula sam svoje lice

da zelju na njegovu licu ne vidim.

I prestala se smijati.

I krisom placuci odoh.Odoh posve sigurno.

Odoh na put zalosnih da budem pjevac lutanja.

Ja vise ne trazim. I ne vjerujem...

Ne vjerujem u vrlinu gospodara.

Pamtim kako ruke bicevi postaju,

i kako je zagrljaj muskarca strasan

kada se odmaraju osvajaci

i kad se u njihovu zahvalnu glasu

opet cuje zavijnje vukova.

Zato, mladici iz moje doline,

ne vjerujte mi kad lezim pored vas u travi

krotka i pokorna kao srna.

Ni kad vas napajam i tetosim,

ni kad istem vasu vjernost

u zamjenu za proljetni oblk u visini,

za oluje mog promjenljivog srca.

Jer, jao onom ko mi povjeruje

i ko dovede svoje stado pred moj sator, da ga othranim.

Ja cu ga napustiti

u cas kad tama obavije polja.

Uspravit cu svoje lice

i stresti cvijece kojim ste me okitili.

I drhtat cu, jer je stablo u daljini velicanstveno,

a vasa ljubav nistavna.

I vasi ognjevi pred ognjem zore krzljavi i turobni.

Idite svojim putem zaljubljeni!

Moja svirka nije za vase uho!

Ljubav je bila jaca od mene.

Ali pjesma postade orao i napusta svoju dolinu.

Put modrih gora lete orlovi i ne okrecu se.

To je ispovjest zene i robinje.

Himna ponizene ljubavi.

To je pjesma o mojoj istini

sto je istina ostavljenih...

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 11 meseci kasnije...

Da si blizu

Da si blizu, naslonila bih čelo

na tvoj štap i nasmiješena

ovila bih ruke oko tvojih koljena.

Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna

ne može da usne ni u noćnoj travi

ni na valu morskom, ni na ljiljanima.

Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu

kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini.

Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće

pred dolazak oluje u večer punu briga.

O da si barem tako tužno blizu

kao cvijet što spava zatvorenih očiju

pod bijelim pokrovom snijega u tišini

kamenih šuma, čekajući proljeće.

Da si blizu, o moj hladni cvijete.

Samo jednom kretnjom da si blizu

neveselim vrtovima mojim

što već sahnu, klonuli od bdijenja.

Ali, noć je i svijet je daleko

a ja ne znam mir tvoj. Ptice moje

s tvojih su grana sašle. I sjaj zore

iz mojih zjena odlazi zauvijek

u uvrijeđenu zemlju zaborava

u kojoj je neznano ime ljubavi.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 4 meseci kasnije...

Zagrljaj

Što šapću tvoje oči brzim pticama

s dalekih obala?

Nevidljiva u djetelini

na tvojim usnama treperi večer zvjezdana.

Pitaš me zašto rukom pokazujem na zapad.

Ja drhtim prozirna u ljepoti sumraka

i samo jasnim odronom koraka na nizbrdici

prikrivam tjeskobu golog cvijeta.

Ti me tješiš osmjehom

što blješteći baca tamnozelenu sjenku

na ostavljeno jezero.

Večer je crvenozlatna i tako bliska javi.

Ptice prelijeću nad nama

zamišljeno.

Dan se blagim žalima produljuje u nepoznato.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 3 sedmica kasnije...

Dom na cesti

Ležah u prašini kraj ceste.

Niti vidjeh njegovo lice

niti on vidje lice moje.

Zvijezde sišle su, i zrak bijaše plav.

Niti vidjeh njegove ruke

niti on vidje ruke moje.

Istok postade kao limun zelen.

Zbog ptice jedne otvorih oči.

Tada doznah koga sam ljubila

čitav život.

Tada on dozna kome je ruke

grlio uboge.

I uze čovjek zavežljaj, i krenu

plačući u svoj dom.

A dom je njegov prašina na cesti

kao i moj dom.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 7 meseci kasnije...

Rijeka i more

On je rijeka, a ja sam more.

Njegov je nemir naglost voda

koje raspasuju travu. Ja ih slušam

kako huče u tijesnom koritu

probijajuć se kroz duboki kanjon

snagom od koje sustaje moja blagost.

Ja sam nestrpljivo more. On je rijeka.

Njegove lađe nisu moje lađe.

Njegove ptice nisu moje ptice.

Ali njegovim lađama ja sam sidrište

gdje je dopušteno sjesti uz vatru

i smiješiti se jednoj priči

zbog koje se zaboravlja smionost.

Njegovim pticama ja sam klisura

koja ih sakriva u svoje stijene

misleći da ih otimlje oceanu.

On je prispjela rijeka. Ja sam more.

Moje obale postaju njegove obale.

Moje oluje postaju njegovo uzglavlje.

Moja beskrajnost postaje njegov mir.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 10 meseci kasnije...

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

 

 

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

i koja si mudra kao bezbrižnost.

Ti koja umiješ s njegova čela čitati

bolje od mene njegovu samoću,

i koja otklanjaš spore sjenke

kolebanja s njegova lica

kao što proljetni vjetar otklanja

sjene oblaka koje plove nad brijegom.

 

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce

i tvoja bedra zaustavljaju bol,

ako je tvoje ime počinak

njegovim mislima, i tvoje grlo

hladovina njegovu ležaju,

i noć tvojega glasa voćnjak

još nedodirnut olujama.

 

Onda ostani pokraj njega

i budi pobožnija od sviju

koje su ga ljubile prije tebe.

Boj se jeka što se približuju

nedužnim posteljama ljubavi.

I blaga budi njegovu snu

pod nevidljivom planinom

na rubu mora koje huči.

 

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću

ožalošćene pliskavice.

Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri

neće ti učiniti zla.

I žedne zmije koje ja ukrotih

pred tobom biti će ponizne.

 

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah

u noćima oštrih mrazova.

Neka te miluje dječak kojega zaštitih

od uhoda na pustom drumu.

Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah

svojim suzama.

 

Ja ne dočekah naljepše doba

njegove muškosti. Njegovu plodnost

ne primih u svoja njedra

koja su pustošili pogledi

goniča stoke na sajmovima

i pohlepnih razbojnika.

 

Ja neću nikad voditi za ruku

njegovu djecu. I priče

koje za njih davno pripremih

možda ću ispričati plačući

malim ubogim medvjedima

ostavljenim u crnoj šumi.

 

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,

budi blaga njegovu snu

koji je ostao bezazlen.

Ali mi dopusti da vidim

njegovo lice, dok na njega budu

silazile nepoznate godine.

I reci mi katkad nešto o njemu,

da ne moram pitati strance

koji mi se čude, i susjede

koji žale moju strpljivost.

 

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,

ostani kraj njegova uzglavlja

i budi blaga njegovu snu.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 7 godina kasnije...

"Kad bi se moglo otputovati..

Kad bi se moglo otputovati, kad bi se moglo sjesti na konja i otići zauvijek,

ili neku staru lađu

prevariti da nas odvede iz grada,

prijatelj bi ostavio prijatelja, mati bi ostavila djecu.

Kuće bi se raspukle od suza onih koji ostaju,

planine bi zazelenile od pjesme onih koji odlaze.

Pa ne znam s kime bih htjela iščekati zoru,

sa onima koji plaču, ili sa onima što pjevaju.

Jer koji plaču polako će se utješiti

a koji pjevaju umorit će se pjesme.

Ja nikad ne bih otputovala

ni na konju ni na lađi

jer su mi i onako već daleko svi koje htjedoh zadržati blizu.

Jer nemam od koga da bježim.

I zato jer se plašim povratka.

Ali kad bi se moglo otići zauvijek,

i zaista otići s pjesmom

mislim da bih se rastajala dugo od mjesta na kojima sam plakala.

I nikad ne bih zaboravila one koji su zbog mene, bar jednom

bili malo radosni i praštali mi nasmiješeni..."

 

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...