Idi na sadržaj

Preporučene poruke

KUD MINU ZVEZDA

Kud minu zvezda, signal večne tmine,

zvezda što se rađa kad čovek premine?

Prostori strašni i ponori sivi,

odajte tajnu zašto čovek živi.

Il munja što se s ludim gromom svađa,

zna zašto se čovek na tom svetu rađa?

A već kad je jednom tako divno rođen,

šta mu bi da ode, žiznji oslobođen!

Na putu kroz Večnost, ko zna šta sve čeka,

nevičnog Beskraju sirotog čoveka.

Brana Petrović

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • Odgovori 141
  • Otvoreno
  • Poslednji odgovor

Članovi sa najviše poruka u ovoj temi

Članovi sa najviše poruka u ovoj temi

Popularne poruke

Slutnja Завара ме, тако, нека чудна слутња, неко ново „ А можда, ипак...“ и почнем да му се надам. . Онај голуб се тада врати и гледа ме са суседног крова, и то увек кад помис

"Pomalo sam nadmoćan, jer vidim da se ne brani, ali osjećam da nije slučajno stala na moj put: nešto se desilo među nama. Čini mi se da to znamo i ona i ja, tražimo se i čekamo... Znam da me je čekala

PA TO JE KRASNO Vani su padali pijanci umjesto snijega. Bio je siječanj, ili januar, ne sjećam se više. Pozvan u tuđi stan, sjedim u njzinoj sobi bez svjetla, ona, u opasnoj dobi, a ja, popu

NE DIRAJ MOJE GODINE

Ne diraj moje godine

Ne igraj se mojim rukama

Ostavi moje usne..

Najbolje bi bilo za tebe

Da odeš...

Da otvoriš vrata

Ostaviš tu kafu koju pijemo

Zaklopiš knjigu i

Pokupiš tih svojih deset sličica

iz raznih razdoblja tvog života.

Zašto me gledaš tako bezobrazno

Tako toplo i nemirno

Tebi ću,evo,samo tebi ću

Otkriti tajnu..

Jer te želim spasiti od sebe i tuge

Ja sam rođen u godini

Loše berbe

I što možeš od mene dobiti

Samo suzu na kraju.

Zato ti kažem

Pokupi sve te tvoje nežnosti

Skini poljupce sa mojih usana

Ne ostavljaj te mirise na jastuku

Jer tako te volim...

A rođen sam u godini loše berbe

I znam da će sve to

Loše završiti..

Ž.Krznarić

:srce:

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Ako jednom stavis na gramofon moje srce,

Cuces ono sto sam izmislio samo da bih tebi rekao:

"Mozak svih biljaka, mozak svakog drveta nalazi se u zamlji,

Da li je tamo vec i mozak covecanstva?"

Javno iznosim recenice kojima sam te osvojio,

Govoreci o drugim stvarima govorio sam o tebi,

Pucajuci u plafon izjavljivao sam da te volim

I sve sto sam lepo rekao o drugima tebi je namenjeno,

Dok sam s tobom govorio telefonom

Moja krv je tekla zicom do tvojih usta

I telefonska mreza se pretvarala u krvotok,

Kao sto se bolest pismom prenosi iz drzave u drzavu,

Kao sto stotine koza ubijenih zivotinja cine tvoju bundu,

Kao sto je u mojoj glavi prostor manji od ovog izvan nje,

Tako je i u mojoj utrobi sapeto nesto vece od mene.

Ja, sin zenin, kceri covekova, tebi sam ovako govorio:

"Ako eksplozija provetri utrobu zemlje

Izletece iz nje kamenje vece od nase planete,

Oko bivse zemlje ostace kao kavez nagoreli meridijani,

Kao konstrukcije porusenih hangara,

Kao kosturi konja na nekoj visoravni. "

Neka mi bude zabranjeno da te volim,

Hocu da ispastam, hocu da pokazem sta mogu da ucinim za tebe.

Neka mi na ledja natovare betonsku kuglu,

Hocu da zamenjujem gipsanog roba na ulazu u tvoju kucu!

Neka postari odbiju da ti uruce moja pisma,

Neka mi bude zabranjena upotreba javnog saobracaja i telefona.

Sve sto je receno o buducnosti,

Da je receno o tebi, bilo bi istinito i ne bi propalo.

Da je uzidano u tebe ono sto je uzidano u hramove,

Sve to ne bi bilo besmisleno.

Ono sto se govori tudjim zenama ja sam govorio tebi,

Iz punih pluca pod slemom i pod punom ratnom spremom,

Jer nista ne zasluzuje himne i toliku patetiku osim ljubavi

Zato sto me volis ja volim sve ostalo,

I nikome ne zelim zlo.

Moja ljubavi, digla si me toliko visoko

Da i kad bih pao - do zemlje bi se naziveo!

Dizem primitivnu buku kao sto sneg grmi i dimi se u klancima,

Da si muskarac imao bih najboljeg druga!

Neka se izvrne sav svet i na levak sruci u tebe,

Neka nice drvece koje niko nije posadio.

Neka se niko ne pridrzava svojih oblika i granica,

Neka tresnje, neka jabuke ne budu okrugle,

Nego kakve god i kolike god hoce,

Neka se slonovi uvuku u misje rupe!

Neka moju dusu grubo istovare na prvom djubristu,

Neka najjaci glasovi sruse sve plafone,

Neka se nebesa otarase snega i kise,

Neka sve ostane cisto i slobodno,

Neka samo moji prsti budu prljavi od mastila,

I neka se proglasi ludakom

Svako ko pomisli da te vise voli!

Matija Bećković

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 2 sedmica kasnije...

SPIRAM TE SA KOŽE

Spiram te sa kože,

Sa minulih leta,

Miris hladnog limuna,

Zelen martovski prhut,

Iskašljavam te,

Talog ispod jezika,

Vreo šljunak u krvi,

Ljuštim te sa nokata

Oštrim nožem kajačem

Nema te, nema te,

Nema te.

Reči te se odriču i

u laž me ušuškuju,

Nisi postojala

sem u pesmama, nisi

postojala ni toliko

da bi se pomirili

sa iščeznućem,

Istresam te iz džepova

starih košulja,

Stružem te okom

sa fotografija

Stresam te sa kose,

Davni prosinački sneg,

Proklinjem pesme

u kojima stanuješ,

jedeš, spavaš, umivaš se,

Sve bih ti oprostio

samo da te ima,

Da ima krvi u tebi.

Srce od najfinijeg drveta

izvajao bih i pod rebra

ti ga sakrio,

More bih ti u san

donosio.

Vetrovi bi ti bili pokorni,

Kišama bih te uspavljivao,

Samo da te ima

imalo izvan reči,

Samo da postojiš.

Kako ćeš i ovu

Molitvu čitati

Ako te nema

Ako uporno tvrdiš

Da te nema,

Da sam te

izmislio.

Pero Zubac

:srce:

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

PA TO JE KRASNO

Vani su padali pijanci

umjesto snijega.

Bio je siječanj, ili januar,

ne sjećam se više.

Pozvan u tuđi stan,

sjedim u njzinoj sobi bez svjetla,

ona, u opasnoj dobi,

a ja, poput pjetla.

Pričam joj pjesme....

Ona se divila bedrima,

kukovima, dojkama,

svim svojim sokovima.

Ona se divila mojim stihovima,

a ja sam pio vinjak.

Jedino što je znala reći,

PA TO JE KRASNO

i meni je sve bilo jasno

i užasno i strašno i žao

i sva bih blaga dao

da mi se vrate riječi

što sam joj reko,

ali bilo je već kasno.

Ona je ležala pored kamina

i kao da se kaje,

rumena od vatre vina,

plakala je

i nehoteći grješila je

milujući jastuk

misleći pritom da sam vuk

koji će skočiti...

A ja sam bio pozvan,

ako se ne varam,

u ovaj stan tek nešto popiti

i sjedio sam potpuno miran.

Dosada je glodala tišinu,

vatra se jarcala u kaminu.

Ona je pričala o svojoj mački

i o ludnici u diskiću

i o nekom crnom maldiću

koji ima kola

i deset miliona na knjižici.

I meni je sad stvarno sve bilo jasno

i rekao sam djevojčici

Pa to je krasno, to je zaista krasno....

i otišao sam padajući sa snijegom po ulici.

Enes Kisevic

krasno1.gif

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

KRIK

U pesme skriven ko u šume,

u lišću reči i travi duše,

ja čekam da i zver razume

u mome grlu krik ugušen.

Kricima mrtvim zvona zvone,

mozak, ko nebo, naoblačen.

Suze mi kao zveri gone

a nemam kome da ih plačem.

I čujem svoje krike nove,

probijaju se kroz sve straže.

Dobro je što ih u grlu love

jer nemam kome krik da kažem.

Branislav Crnčević

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Odlazak

Nisam više tu

S mesta se nisam pomerio

Ali tu više nisam.

Neka uđu

Neka pregledaju neka pretraže.

Vodenica u senci rebara

Zrelu prazninu melje

Opušci jevtinih snova

U pepeljari se dime

Nisam više tu.

Privezan čamac njiše se

Na crvenim talasima

Par nedozrelih reči

U oblačnom grlu visi

Nisam više tu.

S mesta se nisam pomerio

Ali sam već daleko

Teško da će me stići.

Vasko Popa

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Balerina

Rekla je:

"Kad porastem,

biću balerina,

kao sto je bila moja mama.

Postaću dama

i udaću se za svog baletana."

"A, jel mogu ja

da budem tvoj baletan?"

"A, jel umeš da se

ljubiš?"

"Umem!", rekoh

i poljubih je u obraz.

"Ne tako!"

"Nego kako?!"

"Onako filmski!"

"A, to ono kao bajagi..."

"Me ne, izistinski"

"Izistinski!?"

"Da, izistinski."

"Hajde, pokaži."

"Važi.

Zažmuri prvi

i otvori malo usta."

"A ti?"

"I ja ću svoja,

pa kad ih prislonim na tvoja,

a ti se onda isplazi."

"Ma, neću da se plazim!

Na šta to liči?!"

"Pssst, ne viči!

To se tako radi samo.

Hajde, dodji da probamo."

"Hajde."

"Hej, stani, ne tako jako!"

"Pa kako?"

"Polako.

Evo ovako!"

I onda se ona meni

prva isplazila.

Pa ja njoj.

Pa opet ona meni,

ja njoj,

a onda istovremeno

jedno drugom

sve dok nam se jezici

nisu dotakli.

U pocetku malo stidljivo,

kao da se ispituju, a onda sve

hrabrije

i smelije

počeli su da se dodiruju,

da se gurkaju

i da se igraju.

I mogli smo tako

da se plazimo

ko zna do kada,

samo da smo imali

dovoljno vazduha.

Prestajali bi tek tada

kad počnemo da duvamo

jedno drugom u usta.

Tada bismo se razdvojili

i raspravljali

ko je prvi počeo da diše.

Hvatali bismo

jedno drugo za nos

i takmičili se

ko može bez vazduha

da izdrži više.

"Pazi, ne sme da se vara

i da se diše."

"Znam"

"Ti dišeš!"

"Ne dišem!"

"Lažeš!"

"Ne lažem, majke mi!"

Malo je falilo

pa da se onesvestim.

Pred očima mi se pojavilo

nekakvo plavilo,

al' nisam hteo

prvi da popustim.

Posle me je sve do uveče

jako boleo nos.

I tad, a jos kao dečak,

shvatio sam

da kad se voli

mora i da boli.

I tako smo se mi plazili,

duvali jedno drugom u usta

i vukli za noseve

čitavih nedelju dana,

sve dok nas

slučajno nije zatekla

jedna starija dama,

a koja se i inače brinula o njoj

i razdvojila nas.

Da je zauvek, to tada nismo znali.

Nismo se čak ni pozdravili.

Sutradan,

zajedno sa drugom decom,

jurio sam za kolonom

cirkuskih kola

koja je napuštala nas grad.

Mahali smo onako trčeći

i gurajući se i spotičući

jedno o drugo,

vikali smo u glas:

"Dodjite i opet kod nas!"

Mahala je i ona

i brisala suze s lica.

Meni je podrhtavala vilica,

ali sam morao da pazim

da me ne primeti neko.

Hteo sam jos jednom

da joj se isplazim,

ali ona je vec bila daleko.

Ne znam zasto,

al toga dana

kod nas je padala kisa.

Al nije ni bilo

baš nesto puno sunca.

Bila je

samo neka čudna tišina

i praznina.

Kao da je sve ono

što je lepo

otišlo zajedno sa njom

i cirkusom.

Ostala je samo

jedna livada,

ugažena trava

u obliku kruga

i tuga.

Ponekad,

kada se zateknete tamo,

negde izvan grada,

ako li malo slušnete,

čućete dva razdvojena

dečija srca

kako se jure,

dovikuju i traže

da se ponovo spoje,

duvaju jedno drugom u usta

i da se plaze.

Jos uvek obilazim

cirkuske šatre

tražeći svoju balerinu

i ako je ikada

budem sreo,

pitaću je samo jedno tada:

"Koliko dugo može da izdrži bez vazduha?"

Ja, evo,

sve do sada......

Meni nepoznat autor

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

STREPNJA-D. MAKSIMOVIC

Ne, nemoj mi prici! Hocu izdaleka

da volim i zelim oka tvoja dva.

Jer sreca je lepa samo dok se ceka,

dok od sebe samo nagovestaj da.

Ne, nemoj mi prici! Ima vise drazi

ova slatka strepnja, cekanje i stra'.

Sve je mnogo lepse donde dok se trazi,

o cemu se samo tek po slutnji zna.

Ne, nemoj mi prici! Nasto to, i cemu?

Izdaleka samo sve k'o zvezda sja;

izdaleka samo divimo se svemu.

Ne, nek' mi ne pridju oka tvoja dva.

NE VERUJ-ALEKSA SANTIC

Ne vjeruj u moje stihove i rime

Kad ti kazu, draga, da te silno volim,

U trenutku svakom da se za te molim

I da ti u stabla urezujem ime -

Ne vjeruj No kasno, kad se mjesec javi

I prelije srmom vrh modrijeh krša,

Tamo gdje u grmu proljeće leprša

I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,

Dođi, čekaću te U časima tijem,

Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,

Osjetiš li, draga, da mi tjelo dršće,

I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više

Jer istinska ljubav za riječi ne zna;

Ona samo plamti, silna, neoprezna,

Niti mari, draga, da stihove piše

:srce::srce::srce:

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

KAD BI COVJEK

Kad bi covjek mogao reci ono što voli,

kad bi covjek mogao uzdici svoju ljubav do neba,

kao što je oblak uzdignut u svjetlosti,

kad bi poput zidova što se ruše

da bi bila pozdravljena istina uzdignuta u središtu,

kad bi covjek mogao razoriti svoje tijelo,

ostavljajuci samo istinu svoje ljubavi,

istinu samoga sebe,

koje se ne zove slava, sreca ili ambicija,

nego ljubav ili želja,

ja bih konacno bio onaj, kako sam se zamišljao,

onaj što svojim jezikom, svojim ocima i rukama

objavljuje pred ljudima nepoznatu istinu,

istinu svoje istinske ljubavi.

Ne poznajem slobodu, osim slobode

da budem zarobljen u nekome,

cije ime ne mogu cuti bez uzbudenja,

zbog koga zaboravljam sebe u tom jadnom postojanju,

za koga sam danju i nocu ono što želi,

a moj duh i tijelo plove u njegovu duhu i tijelu,

kao izgubljeno drvlje što ga more diže ili topi,

slobodno, sa slobodom ljubavi,

jedinom slobodom koja me ushicuje,

jedinom slobodom za koju umirem.

Ti opravdavaš moje postojanje,

Da te ne poznam ne bih živio,

da umirem neznajuci te, ne bih umro, jer nisam živio.

Luis Kernuda

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

znas

bilo je mnogo dobro

bilo je

bolje nego

bilo sta

bilo je kao

nesto

sto mozemo da

podignemo

drzimo

i onda se smejemo

zbog toga

bili smo na Mesecu

bili smo u jebenom Mesecu

imali smo ga

bili smo u vatri

bili smo u

beskrajnom ponoru

nigde nema takvog mesta

bilo je duboko

i

svetlo

i

visoko

primaklo se tako blizu

ludila

smejali smo se

bezumno

tvoj smeh

i

moj

........

maestro Bukovski

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Grešio sam mnogo

Grešio sam mnogo, i sad mi je žao

i što nisam više, i što nisam luđe

jer, samo će gresi, kada budem pao

biti samo moji - sve je drugo tuđe.

Grešio sam mnogo, učio da stradam

leteo sam iznad vaše mere stroge

grešio sam, jesam, i još ću, bar se nadam

svojim divnim grehom da usrećim mnoge.

Grešio sam, priznajem, nisam bio cveće

grešio i za vas, koji niste smeli,

pa sad deo moga greha niko neće

a ne bih ga dao - ni kad biste hteli.

Duško Trifunović

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Dva lista

Najdraža moja, jutros sam gledao treptaj svjetlosti

između crvenog i žutog lista.

Gledao sam između i iznad njih,

tražeći prostor u koji bih mogao pobjeći

i zaboraviti Tebe.

Gledao sam njih, crveni list i žuti list;

svaki je pripadao svom drvetu,

a našli su se tako blizu,

okruženi komadićima neba i

bljeskovima svjetlosti.

Kad bi ih pokrenuo vjetar,

zamahnuli bi snažno jedan prema drugom.

Vidio sam jasno - bili su previše blizu

a da ne bi osjetili čežnju.

Najdraža moja, gledao sam ih jutros,

žuti list i crveni list.

Kako je čudna njihova sudbina!

Toliko su snažno željeli taj dodir

da su sustali i divlje mahali nošeni vjetrom.

Širili su svoje nevidljive ruke i tražili zagrljaj.

Zatim bi se umirili i predahnuli.

U tim se trenutcima nad njima sažalilo sunce -

bljesnulo bi neobično, a njihovi bi vrhovi nestali,

stapajući se u bijelom plamenu.

Najdraža moja, jutros sam vidio dvije čežnje.

Usprotivilo im se prostranstvo

kojeg nisu mogli prijeći.

Gledao sam crveni list i gledao sam žuti list,

a vidio sam more beskraja izmedju njih

- ne veće od širine mojega palca.

A ipak, to je more koje ce ih

zauvijek razdvajati.

A.P.Kezele...

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

UTOPLJENE DUŠE

Još jednom samo, o, da mi je dići

Ispod života svet umrlih nada,

Još jednom samo, o, da mi je ići

Prostorom snova pod vidikom jada.

Potajna slabost i žudnja ka sreći,

Skrivene misli u boji ljubavi,

Njen pogled nekad sve što znade reći,

Još jednom samo da je da se javi.

U harmoniji svetlosti i tame,

Lik duše trajno gde se od nas krije,

Gde svesti nema, već ideje same,

Otkud bol sleće, da osećaj svije

U meni o njoj, o lepoti, cveću

I o mladosti – o još jednom samo,

Da mi je da se moje misli kreću,

Da mi je da sam još jedanput tamo.

Da mi je da sam u predelima onim,

Gde su mladost, san i uspomene,

Kod negda svojih da je da se sklonim

S lepotom njenom što k`o miris vene.

Il` da je groblja, senki, vetra, zvuka

I igre mrtvih, avetinja kolo,

Da je bolova, sećanja, jauka –

Znamenja, da sam nekad i ja vol`o.

Al` nije. Ja znam svi ti dani stari,

I želje, njena tuga i lepota,

I nežne veze osmeha i čari

Nemaju više za mene života.

Nemaju više života ni za nju

Sva njena ljubav i moja stradanja,

Dremež i suton i noću i danju.

Nama se spava. Nama se ne sanja.

Gube se redom, trunu pod životom

Aleje bola i podneblja plava,

I moja lira sa njenom lepotom,

Tugom i srećom…Da je da se spava.

I samo katkad, al` to retko biva,

Nju kada vidim posred ovih žala,

Prilazi k meni neka magla siva,

Nagovest bleda dalekih obala.

Gledeći dugo taj magleni veo,

Kamo se dani moji razasuše,

Širi se pokrov velik, prostran, beo,

Pod kojim leže utopljene duse.

Vladislav Petkovic Dis

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Do poslednjeg daha

Bio je nekako sav nakrivo,

tako i hodao, tako i skolu ucio,

i bas se nekako mucio da dokaze,

da ima i vaznijih stvari na Svijetu,

na primjer, u pubertetu,

kada smo svi rakiju u Vinkovcima pili,

Kasim je gledao Belmondove filmove,

i u Slavonija Hotelu,

u nekom starom ocevom odjelu,

narucivao casu bijelog, hladnog, mlijeka.

Vucibatina neka, htjela me tuci,

znas ono, da ti kazem,

ej, ja sam oduvjek bio neki nezni poeta,

a Kasim bi, onako iz zaleta,

pomeo dvojicu, trojicu,

a zatim, poravnao kravatu i

rekao najmirnijim glasom na svijetu:

Sta je, sta si se usro od straha,

pet je do osam,

uh, odoh ja da gledam, "Do poslednjeg daha"!

Prolece u nasem gradu je bilo,

kako se kaze, puno sperme.

Znali smo kolektivno drkati,

onako majusni, brkati,

zavaljeni u sanac ispred protine kuce.

Oko nas zbunje i neko trulo pruce,

a Kasim, oca mu mangupskog,

odjednom odnekud izroni iz mraka,

i u par koraka, znas ono, stvori se nad nama,

on, i s njim, prava dama.

Znali smo je iz komsiluka;

Ajde, kaze, da vidim ko ce dalje,

dajem samo za pare,

a njemu, onako, zbog neceg u zraku,

moze taj svaku, ako bi htio.

A Kasim bi se, znas ono,

samo nasmijao i rekao:

Ajde ne diraj mi kurvestino drugare,

moze te povaliti baraba svaka...

uh, pet je do osam,

odoh ja da gledam

"Do poslednjeg daha"!

Ljeto u Slavoniji u mozak zapece,

ne vidi se nista od prasine...

Kasime, kaze, tako smo se, znas,

zvali nas dva,

po nekom detektivu iz X-romana,

pa neces valjda i ti, k'o ovi vodozemci,

da ladis muda u barutanu,

'ajde sa mnom u staru pilanu,

da vadimo gliste iz piljevine.

Sjedi tako na starom biciklu

i otpuhuje kolutove dima,

al' zaistinski, ne k'o ova druga raja,

on ga povuce,

Boga mi, iz jaja.

I sjednem tako na stangu, ispred njega,

bos, u kratkim hlacicama,

a on sav obucen u crno,

i cipele crne na bosu nogu.

Vozio je polako,

nek vidi, kaze, svako, da smo drugari,

jos samo nam Belmondo fali,

da skupa vadimo gliste na pilani.

Bila je, znas, u nasem gradu

i jedna mala s pjegama,

mi smo, kao, bili u nekoj semi

ma, 'ajde vraga semi,

znas ono, bili smo do grla,

jedno u drugo, zaljubljeni.

Ime joj ne smem odati, 'ajde,

znas kako je sad...

Ona je tamo negdje, tamo, u Beogradu,

eh, i znas ono, ma dobro,

znas sta ti hocu reci, je l' da?

Al' znas sta je, svake zime Kasim joj

nove rukavice donese,

i kaze joj ovako, seretski se nasmije,

znas ono, kako on, jebi ga, i kaze:

Mala... hajde, cuvaj se...

i ne izlazi suvise na zimu...

mozda ces jednom igrati na filmu!

Od tad je, eto, mnogo minulo ljeta,

i ja sam danas kao, neki esteta.

Znas ono,

filmom se bavim i ponekad pjesme pisem, al'

majku mu,

nikako da zaboravim te moje Vinkovce,

i te moje blage ravnice,

gdje smo Kasim i ja,

od jutra do mraka,

zivjeli zivot do poslednjeg daha.

A neki dan, eto, stiglo mi pismo.

Kazu... Kasima nema vise...

poginuo je negdje u blizini Mirkovaca.

Na kojoj je strani bio, pitam ja?

Ma nije...kazu...taj puske nosio...

nekog je klinca na biciklu vozio...

nekog bosonogog decaka....

kad ga je metak pogodio...

sunce ti kalajisano... kazu...

k'o kaskader na filmu

je kroz zrak proletio

i na onu prasnjavu Mirkovacku cestu pao...

zatim se, nekako, zadnjim snagama..

pridigao... i

onom decaku,

na francuskom nesto govorio.

Onda se. jos

nekako narocito poravnao...

a onda... lagano...

palcem desne ruke...

preko donje usne presao...

Do poslednjeg daha, mon amee,

do poslednjeg daha.

Serbedzija Rade

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 2 sedmica kasnije...

OSAM IZGUBLJENIH STIHOVA

Prvi je o tebi, ali neodređen.

Ono čega nema ostaje i peče.

Drugi je o tebi. Jabuke i voda

drhte u daljini dok uza me hodaš.

Treći je o tebi. Ne poznam ga više.

Samo svjetlo munje, vedro crne kiše.

Četvrti je o tebi. Ne vidim ti oči.

Tragovi u blatu, koraci u noći.

Peti je o tebi, a ti si daleko

do mrtvoga mora otišla si rijekom.

Šesti je o tebi, kao da te ima,

kao da si ovdje. Veče je, i zima.

Sedmi je o tebi, jedva da ga čujem.

Pod grlom u mesu skriva se. I ruje.

Osmi je o tebi. Govori i ćuti.

Ponavlja ga ptica. Ti ga nećeš čuti.

Zvonimir Golob

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 2 sedmica kasnije...

Duško Trifunović "Teška bolest"

Kakve li su tvoje misli

dok ja smišljam

kako da te pitam za njih

za te misli

sakrivene

iza tvoga mirisnog lica

na koje se privikavam

Eto ležiš

Evo ležim

oko nas je besposlena romantika

nož u zidu

i haljina tvoja njime

samo meni na videlu

prikovana

ja slušam tvoje srce

ono mojoj ljubomori malo kaže

ja hoću tvoje misli

ja hoću da uništim zadnju kap

u tvom tajnom kapilaru

gde se krije

povremeni san o njemu

o detinjstvu

o slobodi

ja hoću tvoje misli

sakrivene

iza tvoga opasno lepoga lica

na koje se ubistveno privikavam

A ti ćutiš

Nema leka

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 1 mesec kasnije...

Sakrij me – Marina Ugrin

Sakrij me

U ceznutljivom pogledu,

U sjaju oka kojeg cu

Samo ja prepoznati..Nosi me u kutku

Usana u smiješku

Neizgovorenim rijecima

I ja bit cu s tobom…

Kad mi opet dođeš, ti mi priđi tada,

Ali ne ko žena što čezne i voli,

Nego kao sestra bratu koji strada.

Tražeć mekom rukom mesto gde ga boli.

Puna nostalgije beznadežne, duge,

Ne sećaj me nikad da bi mogla doći

Zadocnela radost iz dubine tuge,

Ko ponoćno sunce iz dubine noći.

Jer ti ne znaš, bedna! kroz sve dane duge

Da te voljah mesto ko zna koje žene!

U tvom čaru ljubljah sav ćar neke druge…

I ti beše samo sen nečije sene… !

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Snove snivam

Snove snivam, snujem snove,

snujem snove biserove,

u snu zivim, u snu disem,

al' ne mogu sitne snove,

ne mogu ih da napisem.

Snove snivam, snove snujem,

u slike bih da ih kujem,

al' su sanci poletanci,

ne mogu ih da prikujem

srcu mome laganome.

Al' nasloni na te snove

tvoje grudi biserove,

dve ledene biser kapi:

ta bi studen smrzla snove,

sve te slike sledila bi.

Laza Kostic

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

LJUBAV

Je li ovo ljubav, ili bolna jedna

Potreba da ljubim? Ova želja plava,

Je li želja srca moćnoga i čedna?

Ili napor duše koja malaksava?

Je li ovo žena koju ljubim, zbilja?

Il' sen na prolasku preko moga puta,

Tumaranje misli bez svesti i cilja,

I sve delo jednog bolnoga minuta!

Ne znam; no na međi toga sna i jave,

Vidim moje srce da čezne i pati.

I suze kad dođu, rane zakrvave -

Ja ni onda od tog ništa neću znati.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 2 sedmica kasnije...

Obična pjesma

Sve je neobično ako te volim,

vrtuljak što se okreće igračke i djeca.

Veče koje silazi spava u mojoj duši.

Znam, veče koje silazi, stepenice, vjetar,

sve same obične stvari što se ne mogu ponoviti,

jer smrt se ne ponavlja, ni ti se ne ponavljaš u meni.

Sve je neobično ako te volim:

more skida i svlači svoje plašljivo tijelo,

zatvorenih očiju i vlažno od poljubaca.

Ja više nisam isti, slušajuć' glas

na nekoj samotnoj stanici dok me obilazi kiša

mijenjam te u sebi. Samo ruže što tonu.

Tjeskoba, obična pjesma, plač ponovo

dok svoje teške vijeđe zaboravljaš u snu

poput marame na licu koje bdije.

Sve je neobično ako te volim,

ako te volim. Zagledana u nebo

ti postojiš kao svjetlo pregaženo u tmini.

Zvonimir Golob

:srce:

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Cini mi se

Treba mi neko da sa mnom živi u kutiji,

neko ko nije niko,

neko ko pali insens,

zatim čisti svakodnevnu pozornicu

(ali ne veruje u rituale),

neko ko udiše vazduh i zatim ga

drži u plućima... u stvari,

NE TREBA MI NIKO

Međutim,

treba mi neko ko sriče azbuku...

neko neporušen godinama,

neko izbrušenog stila, koketno biće

sa svilenim maramama,

neko odeven u crno a lagodan

u svojoj koži,

neko ko voli da putuje sam po svetu,

u stvari...

NIKO MI NE TREBA

Treba mi neko ko voli decu

(ali nije pedofil),

neko ko pravi umetnost,

ali za nju - nema uvek vremena...

neko ko se budi posle podne i pali džoint,

ko roni na dubinu od 1 000 metara

i tu ajkuli glanca zube,

ali ko ni mrava zgazio ne bi,

treba mi neko ko poznaje bolnice,

ko pravi stolice, ko tuca anđele,

ko sa đavolom tikve sadi, u stvari,

NE TREBA MI NIKO

Treba mi neko ko je pročitao

aleksandrijsku biblioteku,

spasio je od požara

i instalirao u svoj kompjuterski program,

neko ko se rodio u Aleksandriji, Madagaskaru,

Tunisu, u Aino plemenu

u Japanu, u Beogradu u Teheranu U Njujorku

u Rimu u Kazablanki,

neko od svetle misli i sjajna oka,

neko ko počinje pokret u istoriji

ili ga završava, u stvari,

NE TREBA MI NIKO

Treba mi neko nežan kao meko

praskozorje, tvrd kao stena Gibraltar,

razuzdan i veseo, težak i glomazan kao ormar,

neko ko jede slatko od ruže, rahat-lokum

ko me pred zoru sastavlja

i rastavlja kao sat,

neko ko hoda kao mačka i otvara

žute zenice u ponoć,

neko ko ne kaže ništa

čak ko ne postoji, u stvari i zaista,

NIKO MI NE TREBA

Treba mi kamikaza uzdignutih krila,

neko ko poklanja cvet,

ko ne mrzi svet

i ko se smeje smrti u lice...

Neko ko plače usred autobusa...

na sredini koncerta

na polovini razgovora i dok seče luk,

Treba mi neko koga nisam srela,

zavela, ponela, omela, obezglavila,

navela, zanela, ranila...

Treba mi neko ko laje na mesec – u stvari,

NE TREBA MI NIKO

Treba mi neko ko pravi muziku,

ko pravi sranja, ko donosi odluke,

neko ko kopa u rudniku, ko radi u banci,

ko čisti slivnik, spava na kiši,

ko glanca kavez u zoološkom vrtu,

neko ko guta asid, predaje etiku,

pegla veš, razmišlja o sutonu,

pronalazi vakcinu protiv SIDE, dosade,

neko ko je završio sa meditacijom

i izašao iz neuroze,

neko iz pećine, iz loše porodice,

neki prosjak koji voli da se smeje,

princ koji krade vazduh iz nozdrve,

orgazam iz pete, koji trebi vaške iz kose,

knjige iz biblioteke,

ko snima film o beskrajnim oblacima

i napuklim ogledalima, ikona mudrosti

i ludosti, znanja i neznanja,

u stvari

NE TREBA MI NIKO

kome mnogo trebam...

Treba mi neko ko čisti cipele,

seče nokte, slaže posuđe,

posmatra planete, voli nauku,

ima svoje mišljenje, ne gaji predrasude,

ko nema kičmu ali ima auru na mestu

gde hoda uspravno... u stvari,

NE TREBA MI NIKO

Treba mi neko ko razmišlja u bojama,

ko oseća prstima i ko sanja budan,

treba mi neko vešt,

a nesiguran poput akrobate,

učitelj džiu-džica na električnoj stolici

punoj vate,

magnetna plazma u bolnici,

krvno zrnce u plaštu sena,

perverzna princeza na zrnu graška,

ulični diler sa dosta praška,

pustinjski vetar bez jednog daška,

u stvari... u stvari,

NIKO MI NE TREBA...

niko baš toliko, toliko

toliko

kao

Ti...

Nina Zivancevic

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Doneću ti cveće

Doneću ti cveće što raste u snovima

čudno razroko grdno i grdobno

doneću ti cveće usamljenika

snove onih kojima ljubav nije odgovorila

doneću ti cveće što raste u pustinjama

nepojamno otrovno opojno i slepo

doneću ti vatre što bukte u groznicama

vatre što se ne gase vatre od kojih se umire

doneću ti cveće što niče u močvarima

cveće od koga se nećeš nikad da izlečiš

doneću ti mirise svih mora svih sahara

mirise od kojih se nikad nećeš da probudiš

doneću ti sve mržnje da risovi te one čuvaju

doneću ti sve maske da nevidljiva mi budeš

doneću ti nezajaženost svoju da u tebi zanavek gladuje

doneću ti beskraj da se nikad više natrag ne povratiš

doneću ti sve navike teške grivne da smire

ruke ti nemirne sve sumnje da vežu nestalno ti srce

doneću ti sve radosti jake ko začine istoka

da te slome da budeš tiha kao reka ponornica

doneću ti cveće naših nebesa

doneću ti cveće naše krvi

doneću ti nebo naše krvi

doneću ti krv našega cveća

doneću ti krv naših nebesa

doneću ti nebo našeg cveća

da kružiš u meni ko zvezde što u noći smešno i smeteno kruže

da si mi krvotok života da si mi krvotok smrti.

Dušan Matić

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 1 mesec kasnije...

STAMENA

Ne zamerite mi

što ime joj kršteno ne pamtim

a zlatnim slovima bi ga valjalo

urezati

nasred Metohije

Da sija po vedrini i pomrčini

da svedoči da sve što jeste

bilo nije onako kako su zli jezici

ispalacali

Ne zamerite mi

što joj ne pamtim ime

bila je to junak-žena

Stamena bi se mogla zvati

dolikuje joj

Što devetoro odoji a deseto joj pod prsima

što pušku na jednom a motiku na drugom

ramenu je nosila

božurom i molitvom prkosila

ognjište grejala

i kad su najljući vetrovi duvali

i kad su mnogi jači poklekli

(neka su im tragovi prokleti

i glava Lazareva svetla neka im sudi)

Ona je strah preko ramena bacala

ječam poljem s pesmom žela

i ostajala, ostajala

A ja, ja joj se ni krštenog imena,

ne zamerite,

ne mogu setiti

Znam samo da je bila

stamena

Todora Škoro

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.




×
×
  • Create New...