Idi na sadržaj

Pričam ti priču, iz života, o životu...


Preporučene poruke

Tema osmišljena za sve. Ljude koje dugo niste videli, događaje kojih ste se prisetili, a želite da ih podeliti sa nama... :)

Sa gospođom, koju ne poznajem lično, već preko supruga i njenih dela (slikarstvo i poezija) sam pričala satima telefonom. Sasvim slučajno, no... Ne verujem u slučajnosti. Ne verujem u sudbinu. Verujem u čarobni splet okolnosti.

Razmišljam... kojih smo se tema dotakle. Od života u Bgdu, do kineske filozofije.

... zašto je tako lako biti surov, a teško biti fer ...

Naime... gospođa Tamara ima šezdestak godina...

Zahvaljujući umetnosti, prošla je čitav svet. U neka svoja dela je utkala i po nekoliko godina svog života. Prihvaćena i cenjena, više vani, nego ovde. Što nažalost nije ništa novo.

Sada... Živi u centru grada... Ima svog vernog drugara Bobija, koji joj je sve, što joj je preostalo od prijatelja i rodbine. Mnogi su razasuti po svetu... Neke je odneo prokleti rat...

Ne razumem zašto je susedi kinje... Preziru... Zašto se nisu potrudili upoznati je...

Ta umetnička duša, plemenita pre svega, može toliko da da... a da ne traži ništa za uzvrat. Samo lepu reč... Podršku...

Zar smo se pretvorili u neka bezlična bića (ne želim da nas poredim sa životinjama, da ne bih uvredila iste), kojima je samo interes u glavi...

Još uvek sam pod utiscima... Dobila sam od tako drage gospođe jedan od odgovora, koje stalno tražim...

''Kriza je kao poplava... na vrh isplivavaju govna... a zlato tone...''

Toliko o nama :sutoguz:

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • Odgovori 74
  • Otvoreno
  • Poslednji odgovor

Članovi sa najviše poruka u ovoj temi

Članovi sa najviše poruka u ovoj temi

Popularne poruke

- Mamice, kakva se to muzika cuje? - Sviraju Partibrejkersi veceras..to je muzika mamine mladosti.. - A mamice, ja sam mala, ti si jos mlada, hajdemo da ih cujemo izbliza.. I odosmo.. Cudan neki

Sms od sinoć... Ljubavi, odustajem od hemoterapije. Ovo jeste bolest. Zovem te, čim malo dođem k' sebi. Znala sam da će tako da odluči. Odgovorila sam joj da se vraćamo majci prirodi, jer znam

Danas, u crkvi... razgovor kroz suze sa ocem Aleksandrom... i na kraju njegove reči:   Tvoje je da žališ. Da plačeš. Ako ti je tako lakše, radi tako, ne slušaj šta drugi govore... ali zapamti -

Zakačene slike

Svasta bi mogla da izdvojim na ovu temu,ali izdvojicu jednu laganu temu koja me je bas iznenadila...

U srednjoj skoli imali smo jedan stek.To su bile stepenice od neke drzavne male firme,ne znam ni ja sta je to bilo tacnije....U svakom slucaju kad smo bezali sa casova dosli smo tu...Tu smo pili,zezali se,kako mi kazemo ,,blejali'' jednostavno uzivali...I nikada nikoga nismo videli da ulazi ili izlazi iz te prostorije gde su bile te stepenice...Onda jednom smo tako seli i ja sam motala bleju...I iz te prostorije,kucice,sta je vec,je izasla zena i rekla...Dajte i meni malo...Pricala nam je najludje stvari,njena zivotna iskustva,sta joj se desavalo u zivotu,a mi smo je cas gledali sa osmehom,cas zadivljeno,bila je puna prica,ili je jednostavno dobro tripovala nas,ne znam ali bilo je super :)

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 1 mesec kasnije...

Neko sam, koga ne drži mesto.

Nigde se ne osećam svojski.

Dobro, de, nije baš da je ''nigde''.

Tako sam na jednom drugm mestu upoznala drugara, sa kojim sam u društvu još jedne prijateljice, ispijala prvu jutarnju net kafu, uz vatromet smeha...

Delili smo sve... lepo.. i manje lepo...

Dani su se nizali... a mi smo jurili, svako na svoju stranu...

Odjednom mu se izgubio svaki trag...

Kao i meni u jednom momentu, ali onako, bez najave...

Poštovali smo međusobnu privatnost, i znali, da svaki ne/sastanak na zidiću ima razlog...

Danas sam dobila mail od njega, imala sam utisak da su me tri Sunca ogrejala...

kakav sneg.. kakva košava... mećava...

Nas troje jesmo fizički udaljeni, ali su nam duše dečje... i za godinak dana smo zajedno prevalili preko leđa mnogo toga...

Nadam(o) se da ćemo se uskoro videti... :uzbud:

Priznajem da poslednjih godina nemam baš lepo mišljenje o ljudskom rodu, ali postoji par srodnih dušica, koje me potiru i daju mi nadu...

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Selo u okolini Drvara...

Jedna baka živi sama i čuva svoju jedinu kravu koju voli kao najrođenije, jer joj godinama ljubav i pažnju uzvraća mlekom i rađanjem teladi.

Kako je selo vremenom opustelo pojavi se problem da je najbliži bik daleko preko 20km i da jadna baka više nije u stanju da pređe toliki put po brdima i gudurama.

Saznavši za taj problem njen unuk joj reče:

"Bako, nemoj brinuti, zvaćemo veterinara i on će oploditi kravu...."

Baka ga sumnjičavo pogleda i reče: "Kako to veterinar će je oploditi...?"

"Ne brini bako...to su neke nove metode....", odgovori unuk, "samo ti budi kod kuće ovih dana da te on te traži po polju".

I tako i bi....Jedan dan stiže veterinar u dvorište pozdravi se sa bakom i reče: "Bako, gde je ta krava, ja došao poslom, pokažite mi gde je štala i ništa ne brinite....sve ću ja to sam".

Baka ga odmeri od glave do pete i pokaza mu u pravcu štale...

Veterinar krenu ka štali a baka poviče za njim....

"Dijete....sačekaj malo....."

Ode u kuću i vrati se posle par trenutaka noseći hoklicu pod rukom i reče...

"Uzmi ovo dijete, valjaće ti....a ti sad idi u štalu i uradi šta moraš, a ja 'odo u kuću jer ja tu sramotu ne mogu gledat...."

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Jedan moj prijatelj ovako objašnjava fenomen Zdravka Čolića (koji inače ove godine puni 60 godina).

„Ja dečak od 7 godina, Čola momak od 20-ak, sve devojke i tinejdžerke luduju za njim...

ja momak od 20-ak on u punoj snazi, 34-35 godina mame, tetke, devojke, šize za njim...

ja u zrelim tridesetim Čola i dalje izgleda sjajno, muškarac u punoj snazi...

ja prevalio 45, već odrtaveo, a on nikad bolje nije izgledao majku mu 'ebem!!!!“

:lol::lol::lol:

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Pripremih danas jedan obrok koji me vratio daleko u prošlost i u neke davno zaboravljene i izgubljene krajeve. U osnovi, kiseli kupus ispržen na mešavini ulja i masti. Jako ukusno ako volite takva jela.

Jedem i prisećam se... ima tome dvadeset godina... (jbt, al' sam mator)

Prisećam se malog sela u kojem sam proveo srećan deo detinjstva. Šest šolja za kafu, šest dragih ljudi od kojih većina više nije tu... I neobični likovi koji činiše komšiluk na tom malom brdašcetu u srcu Like. Sećam se komšinice koja je pripremala to jelo koje i ja danas, jer joj je to bilo najlakše. Večito bolesna, a najčešće i najžešće kad ima nešto da se radi. Njen suprug, neki rod mom dedi, dobričina kakvu svet nije video. Taj čovek u životu mrava nije namerno zgazio.

Prisećam se i pijanice sa susednog brda. O njemu ima toliko priča da bi sedmice bile potrebne da se prepričaju. Jedna od urnebesnijih je o tome kako je mog dedu jurio "Fićom" niz brdo u umalo ga pregazio - iz čiste zaj**ancije. Drugom prilikom je uzvikivao "Hajl Hitler!" pred skupom članova Partije, jedva izvukao živu glavu - iz čiste zaj**ancije.

Prisećam se i mentalno poremećenog čoveka koji nam beše neki kum... Godinama je pravio "auto od drveta" i bio ubeđen da će jednom "kompletirati projekat" i postati slavan. Poremećen, ali fantastičan slikar... mogao je imati veliku karijeru, ali se jadan rodio u pogrešno vreme na pogrešnom mestu.

I tako... prođe mi obrok u premotavanju starih filmova skladištenih u ovoj ludoj glavi... lep obrok, ponekad je lepo prisetiti se. A sad natrag u realnost...

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

U selu gde često boravim predveče se može čuti kako jedan čovek od svojih 70-ak godina, prolazeći brežuljcima i udolinama, peva neke stare srpske pesme. Glas mu je jak i melodičan.

Zvuk prvo dolazi sa livada koje se nalaze ne severu, a kasnije,dok sunce zalazi, se "pomera" ka zapadu i na kraju negde oko 23 h dolazi sa južne strane.

Mir i tišina seoskog ambijenta otežava približnu procenu razdaljine...

Zainteresovan ovom neobičnom pojavom čuh od meštana sledeću priču...

Radisav ima livadu udaljenu 10 kilometara od kuće. Svakog leta redovno kosom kosi, i u danima kada to pevanje dolazi samo sa livade svi znaju da je njegova kosidba u toku.

Po završenom košenju seno plasti tamo i tokom godine svakoga dana sa naramkom sena na vilama nosi svojoj jedinoj kravi obrok.

Meštani su mu nudili da mu livadu pokose kosačicom, da mu plast cena preteraju kultivatorom...on sve to godinama odbija.

Na moje pitanje pa zašto...dobih priču...

Kad je bio mlad zaljubio se u neku devojku Draginju iz obližnjeg sela. Ona nije bila ravnodušna i jedno leto su proveli zajedno snalazeći se gde i kako će se videti. Onda je Radisav imao mnogo više livada i kao i danas sve ih je sam kosio. U toku kosidbe ona bi dolazila,donosila mu vodu i obrok,sedela u hladu bagrema....a on bi kosio i pevao samo za nju....

Te jeseni su je udali u neko udaljeno selo za momka koji je bio jedinac. Nikada vise nije cuo nista o njoj...Nikada se nije oženio....ostao je da živi sam.

Od tada on ne prestaje da peva iste one pesme koje je ona volela...Peva, dok nosi naramak sena na vilama...prelazi svaki dan po 20 km....peva i nada se....da ce se ona odnekud pojaviti...da će ga čuti....i da će mu se vratiti....

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Gospođa, zahvaljujući kojoj sam i otvorila ovu temu, se vraća u rodni grad - Mostar.

Mrzi ovaj i ovakav Beograd iz dna duše.

I ovde mi je reč mržnja ''preteška'', tako da bih radije upotrebila reč ''ne podnosi''.

Teško pokretna, ali toliko volje za životom, i stvaranjem...

Ostala je sama... jer nije želela da promeni veru... i patila je...

Patnju je prenela na platno... slikala biserima... štrasom... svilom... bojama - naravno...

Ono, što mene dotiče u čitavoj priči je sledeće:

Upoznali smo se sticajem poslovnih okolnosti... ali i sada... kada joj je teško... ili kada joj nešto zatreba, nazove... i ne samo tada... nazove da čuje kako smo...

Znam da je usamljena... i žao mi je... ne u smislu da mi je žao nje... već čitave glupe situacije... gde se sve svodi na materijalno... i dok je pružala materijalno, bila je svima dobra... a sada... se u svojoj sedmoj deceniji života vraća u voljeni joj grad... ne bi li podigla spomenik roditeljima i sredila kuću, koja je u ratu oštećena...

sama...

Jasno mi je, dokle god postoji jasno definisan cilj... postoji i način kako da dođeš do njega, bez obzira, koliko šanse za realizaciju istog, u samom startu bile minimizirane...

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Ako se po jutru dan poznaje...

Jutros, ili juče ujutro je bilo veoma burno i dinamično.

Smirila sam se i umirila tek, kada sam se natrčala za Kikijem, koji je vozio bajk :crkoh:

Posle večere smo se maleni i ja spremili za spavanjac.

Šaljem poruku koleginici sa kojom veoma rado sarađujem. Objašnjavam joj o čemu se radi i da je rešenje na pomolu.

Život je nije mazio... dapače...

Došla je iz Hrvatske, rodila je predivno i prelepo dete u izbegličkom kampu.

Zatim su se preselili u naše lepo selo.

Radila je od jutra, do sutra, ne bi li obezbedila svojoj porodici najnužnije.

Pored ćerke, ima i sina.

Suprug u tom periodu nije mogao da joj pomogne, jer je imao zdravstvenih problema.

Pre par meseci je odlučila da napusti posao, jer su deca ''stala na svoje noge'', suprug se oporavio... a ona se posvetila porodici. Honorarni poslovi su joj dobro dolazili, ne zbog finansijskog faktora, koliko zbog izlaska iz kuće, promene...

Skontale smo se na prvi pogled.

Njena emotivnost, i snaga kroz senzibilitet su plenili.

Uživala sam u svakoj minuti, koju smo provele zajedno.

I... posle slanja poruke... zaspim, kao beba.

Budim se.. vidim odgovor od moje Zvezde...

''Moram na ispitivanja u Zemun, otkrili su mi nešto...''

Lepo život upakuje, prepakuje i na kraju... ili na početku... servira limun...

E.. pa... ako je limun na repertoaru, zamiolila bih i za bocu tekile.

Plašim se za nju... iako znam da je veliki borac... ali se plašim za moju Zvezdu Danicu.

Ne, neću da se plašim, ali neizvesnot ubija... uvukla se u svaku poru...

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Jednu dugu, dugu godinu, svakog petka, provele smo moja curica i ja na hemioterapiji..bile smo u grupi dece koja se lece od leukemije..

Prvo sto sam ugledala bile su nebeski plave okice jedne malene devojcice..bledo lice, sicusno, iscrpljeno telo, rucice izbodene do krvi..ali oci pune zivota..

Pricala mi je da je balerina i kako ce opet plesati kad ozdravi..

Svakog petka slusale smo muziku i gledale crtace..i smejale smo se kao da to nije nista..ona je cak tesila moju Doru kad su je bockali..

Gledala je krisom moju kosu, ona je odavno nije imala..

-Daj mi samo da pipnem, molim te..govorila je tiho..

Pocela sam cak i da krijem kosu vezujuci je tako da se sto manje vidi, ma doslo mi je da je osisam..

-Zasto si opet vezala kosu? Pusti je da je gledam..

I tako mesecima, svakog petka..a onda je jednog petka njen krevet ostao prazan..

-Mamice, nasa balerina je ozdravila..sigurno sada plese..kad i ja ozdravim, ici cemo da je gledamo..

Bem ti zivot..

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Hrabro muško

Poznato je da su muskarci vecinom kukavice kada su lekari u pitanju.

Istina je da ja bas i ne spadam u te....osim kada je u pitanju moj "ponos"...Znam da je zenama to nesto kao "dobar dan" ici kod ginekologa,ali nama muskima je,zahvaljujuci prirodi koja je to tako udesila,takav pregled uvek problematican....

Elem...pre nekoliko godina ukaza se potreba da posetim urologa posle jednog letovanja i kupanja u meni naizgled cistom jezeru...

Kao svaki savremeni muskarac,rekoh pa sta i krenuh hrabro na pregled.

Prvi sok bi kada doktorka,bakica pred penzijom rece....spustite gace i pridrzite ga da pogledam....

Zagledala ona zagledala...a ja sve saram pogledom po tavanici...pa rece...hmmmmm moracemo ovde da uzmemo bris...

Nimalo mi se ne dopade ta recenica...uzeh papiric sa njenim potpisom i ona me uputi ka laboratoriji...

A u laboratoriji.... medicinska sestra zgodna kao san!!! Kuku meni...

Skini se....(pazi...odmah na ti!!!) rece.....i stani ovde ispred mene....Sede na stolicu,ja povukoh pantalone nanize i stadoh....

Ajde...ajde skini gace i pridrzi ga da mogu da uzmem bris...nastavi ona sa blagim smeskom...Uze neko cudo,neku sipkicu sa kruznim vrhom i dok sam ja "pridrzavao" zavuce ono cudo....dovoljno duboko da mi klecnuse kolena...ne toliko od bola koliko od neprijatnosti...

Dzara ona sa tim....ja ocu da 'mrem....sto od osecaja,sto od situacije....nabaci uzorak na plocicu....jednu,drugu,trecu....jbt koliko ih jos ima!!!!

Pogleda me sa istim onim smeskom i rece ...gotovo...obuci se...

Ja poslusah kao poslusan djak....pokunjeno rekoh dovidjenja i sa olaksanjem krenuh niz hodnik...misleci o onome sto preziveh... i misleci...uh...samo kad je proslo...

Nisam presao ni 10 koraka,zacuh iza sebe istu med.sestru..."Decko....vrati se da SVE ponovimo, pukla mi je jedna pločica........."

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Ona je neko moj.

Koju znam u dusu, koja me zna u dusu.

Rodjene smo u istoj godini,nekoliko meseci je bilo presudno da je ona uvek bila ta, starija, pametnija, radoznalija ...

Od prvih koraka smo zajedno,spaja nas ista krv, isto korenje nas veze.

Retko smo se razdvajale, skoro nikad.

Jedan, jedini dan nije prosao, a da nisam cula njen glas,bar pet puta.

A sad ne mogu ...

A kriva je ta njena radoznalost, sto je odlucila da zivi zivot, u pravom smislu te reci.

Osamnaesti dan je u komi ...

Osamnaesti dan ja nemam mira.

Hocu njen glas, hocu njen smeh,ma podnecu i njen bes, bilo sta ....

Doktor je danas rekao, da je dugacak put do njenog ponovnog osmeha i govora.

I cutao je ...

A ja ... ja sam plakala, nije me bilo briga za radoznala lica oko mene,ne znam ni kako sam dosla kuci,znam samo da hocu da ova agonija prodje.

Nedostaje mi ... strasno mi nedostaje.

Pricam joj, ne cuje me ...

Zovem je, ne odaziva se ...

Grlim je, ne uzvraca ....

Nema je ... a tu je.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Moja porodica je šašava...Deca dovoljno velika da svaki dan ima bisera....

Neki dan, žena mog života i ja sedimo u dnevnom boravku, a stariji sin u svojoj sobi...

Mladji sin kreće na vrata i kaže: "Odoh malo napolje da se istrčim...."

Žena se nasmeja i reče:"Pa nisi ti kuče da ti treba da se istrčiš..."

Ja u momentu dodajem: "Ne zaboravi da digneš zadnju nogu kad piškiš uz drvo...."

Sekund tišine,a iz sobe se začu stariji sin..."Ne pari se sa nepoznatima!"

Nas dvoje prsnusmo u smeh...i zamalo me ne udavi srk kafe u ustima...a mladji sin nečujno zatvori vrata...

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Ova priča ima istinite glavne junake....sa istinitom životnom pričom...

Ja sam je samo malo doterao....

Mlad svetli mesec blistao je na beogradskom nebu….Neobuzadan i nestašan, shodno uzrastu, tražio je mesto u kome će se ogledati I diviti svojoj mladosti I lepoti…Lebdeo je nad prozorskim oknima usnulog grada. I virkao I birkao u kom bistrom mestu će se ugnezditi svoj lik….

U sobi porodilišta u centru grada premorena ali ushićena mlada žena nestrpljivo je očekivala da joj babica donese tek rođenu ćerku. Bila je izmučena teškim i dugim porođajem ali je na svet donela zdravu i kosmatu bebu. Najzad je donesoše umotanu u pelene kao veknu i položiše je u majčino naručje. Beba je neutešno plakala. Ni mlada žena a ni gospodja koja je ležala pored nje I takođe čekala da joj donesu tek rođenog sina nisu mogli da učine ništa što bi je utišalo….U momentu kada se pojavila babica na vratima sobe, donoseći još jednu umotanu “veknu” koja se takođe drala iz sveg glasa, devojčicin plač utihnu, a kao po dogovoru i muškarčina presta….Dve mlade žene, dve majke prigrliše svoje bebe, pevušeći im tiho neke nežne melodije i okrenuše se jedna prema drugoj sedeći u krevetima kako bi se bebe “upoznale”, okrenuvši se prema prozoru, kako bi im na mladoj ali svetloj mesečini bolje osmotrile crte lica .

Mesečev zrak probi tamu gradske noći, prodje kroz prozorsko okno na sobi u kojoj se čulo nežno pevušenje puno ljubavi….i mlad i pomalo uobražen mesec konačno nadje gnezdo sa svoju lepotu. Dva para bistrih očiju….četiri modra bisera boje duboke kao modra jezera….Uživao je u svojoj lepoti ogledajući se u njima duboko u noć. Devojčica i dečak su bili mirni i spokojni u naručju majki, koje ih nizašta na svetu ne bi spustile iz zagrljaja ruku koje su toliko dugo čekale da ih prime na grudi.Jedino je bilo čudno da oboje imaju otvorene oči u kojima nije bilo nikakve želje za snom…samo odraz mladog i nestašnog meseca….

Dani su dvema mladim majkama prolazili brzo…toliko toga je trebalo naučiti što nisu znale na temu brige o novorođenčetu, a i povratiti snagu pre povratka kući za sve ono što ih tamo čeka.U isto vreme su hranili Monju i Vanju, kako su glasila imena beba, u isto vreme su bebe spavale, u isto vreme ih presvlačile.Kada je Monja plakala, plakao je i Vanja….kada bi Vanja podrignuo posle dobrog obroka, Monja bi se oglasila još glasnije…babice su ih u boxove stavljali uvek jedno pored drugog tako da se nisu nikada odvajali…sve do dana kada je došlo vreme da napuste porodilište i odu svako svojoj kući. Napustili su ga jedno za drugim…u razmaku od par minuta...

.........................................................................................................................................................................

Bio je očajan....do prezentacije novog brenda u velelepnom tržnom centru ostalo je manje od pola sata, a iz agencije nikako da stigne devojka koja je trebala da zameni manekenku koja se iznenada razbolela a bila njihov zaštitni znak u čitavoj kampanji.Sjajno je smislio čitav projekat i sada postoji mogućnost da mu sve sruši jedan bizaran virus zbog koga je « zaštitni znak » oboren visokom temperaturom u krevet.sa njegovih 25 godina bio je spreman da prikupi sve lovorike uspešno smišljene i započete kampanje....ali ne...njegova srećna zvezda mu je okrenula leđa....Nervozno priđe prozoru iščekujući dolazak zamene, a onda se nasmeja sam sebi jer uopšte nije znao kako ta devojka izgleda i kako bi je uopšte prepoznao...Zimska vedra noć je već nastupila, reflektori bili spremni da u određenom tačno isplaniranom momentu obasjaju veliki bilbord na najvećem spoljnom zidu tržnog centra...podiže pogled u vis ne bi li poslednji put proverio da li se slogan kampanje dobro uočava na vrhu bilborda, iako je to uradio već nekoliko stotina puta u toku dana, a pogled mu nenadano privuče mlad mesec, tek izvirio iza paperjastih oblaka...Tog momenta je znao da će sve biti u redu....nije imao predstavu « kako » i « šta » će se desiti,ali je bio siguran da će ovo veče proći najbolje moguće...Neobjašnjivo, ali uvek tokom njegovog kratkog života prisustvo mladog meseca ga je ispunjavalo spokojstvom i nekim prelepim nežnim osećanjem nalik najnežnijoj uspavanci koju majka peva svom tek rođenom čedu.

Na ulazna vrata stupi iznenada devojka duge crne kose, predstavi se imenom, koje mu kao ni njen izgled ništa nije govorilo o tome da je zna sa nekih ranijih prezentacija ili revija. Čovek iz obezbeđenja je dovede do njega, on prihvati njenu pruđenu ruku u pozdrav, i dok se zagledao u njene modre oči, koje su mu delovale kao da ih je negde već video, zamalo da prečuje da je ona TA zamena koju šalje agencija....

Nije bilo vremena za gubljenje...odvedoše je da se spremi i on odahnu kada je shvatio da ima posla sa iskusnom agencijom koja uvek priprema i alternaciju za svaku manekenku koja je nosilac neke reklamne kampanje.

Devojka je čitav posao odradila sa neverovatnom lakoćom i urođenim šarmom. Bila je centralna figura cele manifestacije i dok su sevali blicevi izgledala potpuno opušteno i prirodno....Koktel se približavao kraju kada je nestala neprimetno isto onako kako se pojavila...

Par sati kasnije,došao je kući premoren, ali prezadovoljan znajući da ga posle večerašnjeg uspeha očekuje unapređenje. Ode do kupatila da se umije željan dobrog sna i pogledavši se u ogledalo iznad umivaonika, shvati odakle su mu oči one devojke poznate, koje mu cele večeri nisu izlazile iz glave....iste takve...modre....duboke su ga upravo gledale iz ogledala...njegove oči...

.........................................................................................................................................................................

Sledeću važnu kampanju je osmislio sa njenom slikom u glavi...sve ideje...svi slogani imali su njen miris...njenu boju....Od agencije je tražio da mu pošalju samo i isključivo nju....Od prvog ponovnog susreta shvatio je da su vrlo slični i shvatio je da se zaljubljuje kao nikada....u sve što je ona...u svaku njenu izgovorenu reč... svaku prećutanu misao...svaki njen pokret...način na koji je sklanjala kosu sa lica...rupicu na bradi....način na koji se mršti kada je nezadovoljna....i modre duboke oči....

Krenuli su da se vidjaju i van posla....jedno neobavezno piće....dva odlaska u pozorište...tri filma na dvd-ju kod njene kuće (sa sve mladjim bratom i roditeljima u susednim sobama), četiri odlaska u ZOO vrt (bila je opčinjena životinjama), pet odlazaka kod njenog zubara jer se jako plašila....šest poljubaca ispred splava « Boem » kada su se prvi put uhvatili za ruke...sedam dana na Kopaoniku kada su shvatili koliko se vole...

...................................................................................................................................................................

Dovezao je do ulaznih vrata njene zgrade, ugasio motor i svetla i utišao muziku….Na gornju površinu instrument table padala je nežna svetlost mladog meseca….Još mnogo ranije je u njenom “book-u” video da su rođeni istog dana,meseca i godine, i to ime je bio « nebeski znak » da su stvarno jedno za drugo, ali ovog sekunda umesto da je poljubi nežno za rastanak, blesak mesečeve svetlosti o ispoliranu plastiku mu utisnu misao a zatim i pitanje.....Monja...a u kojoj si gradskoj bolnici rođena ? Ona ga pogleda i kao da mu pročita misli i odgovori....u Višegradskoj Vanja u 22 i 30.....Drhtavim prstima on okrenu brojčanik mobilnog i posle par sekundi čekanja šapatom progovori...Mama, samo da proverim...ja sam rođen u 23 ?

....................................................................................................................................................................

Blesnu mesečev zrak..... probi tamu gradske noći, prodje kroz vetrobransko staklo automobila i utonu u 4 modra bisera....modra kao modro jezero....

...............................................................................................................................................................

Dali su joj ime Sonja.....mlada majka je strasno privi uz grudi i tiho i nežno poće da pevuši najlepšu uspavanku za njihovo tek rođeno čedo....

A mesec je bio pun i svetao svestan svoje lepote bez želje da se ogleda u nekom prozorskom oknu jer njegovo ogledalo je bio beskrajni...modri okean...

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Još jedna istinita priča....naravno malo doterana.... :)

Mare preseče raspravu za stolom o fudbalu obraćajući se Banetu:

»Ti da si neki frajer,koliko se hvališ,već bi joj prišao 1000 puta...»

Bane ga začuđeno pogleda kao «ne znajući o čemu on to» i složi nevinu facu:

«Šta ti bi odjednom jebote....?»

Ostatak ekipe, Vlada i Igor zaćutaše jer su bili sigurni da sledi nešto zanimljivo kao i uvek kada se Mare i Bane «dohvate».

«Kako odjednom», šeretski se nasmeja Mare i očima skrenu na stranu,»proždirete se pogledima nedeljama,a ti k'o neka strina»....

Sva četvorica su znali da misli na Vanju koje je sedela sa drugaricama za stolom udaljenim par metara od njih.Nalazili su se u omiljenom kafiću u kraju gde je svakog dana predveče sedela standardna ekipa pre odlaska dalje u provod ili samo svraćala na piće po lepoj navici.

Vanja se pojavila pre par nedelja, u društvu devojaka iz kraja sa kojima se Bane,Vlada,Igor i Mare nisu družili,tako da Bane nije mogao da iskoristi poznanstvo sa njima kako bi prišao Vanji.A odlepio je za njom čim je ugledao...kao nikada do tada.Po pogledima, ni ona nije bila ravnodušna,ali on nikako da smisli ni kako,a ni da skupi hrabrost da joj priđe.Nije spadao u smotane,ali u ovoj situaciji se osećao kao vezana vreća.

«Ko strina!? Ja!?», poskoči sa stolice Bane, «Misliš da ne smem da joj priđem?»

«Ne smeš....»zezao ga je i dalje sa smeškom Mare.

«E baš smem»

«Ne smeš....»

«Smem!!!»

I dok je trajala čuvena muška igra hvalisanja «Smem-ne smeš» devojke za Vanjinim stolom primetiše da se nešto dešava i krišom pratiše radnju za malo bučnijim muškim stolom.

Vanja je znala da je Bane gleda i više nego što bi bilo «pristojno» i to joj je vrlo prijalo.Bio je tip po njenom ukusu.I nekako je osetila da će se večeras nešto desiti.

«Ajd da se kladimo da ću sad da odem do nje i da ću uspeti da zakažem sastanak za sutra....» izvali Bane i pokaja se istog momenta.

«Ajd....», prihvati Mare,» u šta se kladimo?»

«Standardno», ulete Vlada, «ko izgubi skida se do gaća i optrči krug oko bloka»

Ovo im je bila omiljena «igra» kad god bi se kladili za nešto.Stanari okolnih zgrada skoro da su se navikli da «malo-malo» neko od njih četvorice protrči po kraju skoro go.Već su i medju mladjim generacijam po tome postali legendarni.Jedino ih je lokalni policajac gledao malo čudno,ali kad je shvatio bezazlenost te igre i on se smirio.Jedino se mučeni penzioneri u večernjoj šetnji nikada nisu navikli....

Bane pokuša ipak u zadnji čas da se izvuče i pokuša da poveća ulog:»Ali kao ja pobedim trčite sva trojica....»

Ali mu Igor izbi i taj adut iz ruke:»Može....» a druga dvojica potvrdiše dogovor klimanjem glavom.

Bane više nije imao kud.Uzvrpolji se,okrete oko sebe....obli ga hladan znoj...»E sad nema nazad konju....» pomisli...Umeo je da prilazi devojkama ali nikad nije morao istog momenta da «uspe».Pogled mu pade na sto i na parče papira na kome su do pre samo nekoliko minuta zaludni Igor i Vlada igrali «iks-oks» i sinu mu ideja.Pokupi hemijsku olovku sa stola,nacrta na levom dlanu polja za igranje «iks-oks-a» udahnu duboko i odlučno krenu ka Vanjinom stolu.

Dočeka ga smeškanje Vanjinih drugarica i njen kao nezainteresovan pogled.

Bez bilo kakvog uvoda kleknu pored Vanje i reče:»Imam za tebe jedan predlog koji nećeš moći da odbiješ...Igramo iks-oks i ko izgubi vodi sutra na palačinke...»

Vanja trepnu...nasmeši se i odgovori:»Imam ja bolji predlog...ko pobedi vodi na palačinke,a ko izgubi skida se do gaća i trči po naselju»

Donja vilica mu se oklembesi od iznenadjenja, a Vanja se pomeri malo u stranu i reče:

«Sedi, ne možeš igrati sa majstorom stojeći»

Bane sede pored nje i u momentu ga ošamuti miris njene kose,njena blizina...uhvati ga panika jer je već znao da je unapred izgubio.Povrati se za sekund, otvori levi dlan i hemijskom upisa prvi «X»

Pruži joj olovku pogleda u oči i reče:»Ti si na potezu»

Vanja se smešila,vragolasto i neverovatno zavodljivo:

«Ne treba mi olovka, imam nešto bolje» Dohvati tašnu izvuče karmin i pred zabezeknutim Banetom,namaza u dva pokreta usne, uhvati ga za levu šaku,približi je usnama i spusti lagan poljubac u prazno polje.Usne ostaviše bled trag, ali trag koji zapali Banetu i najsitniji nerv.Tajac zavlada za stim stolom,a za susednim muškim istog momenta se oklembesiše tri donje vilice.

Bane povrati vazduh:

«Igraš protiv pravila fer pleja,devojko...» i skoro ne gledajući upisa još jedan «X» nasumice.Shvati da mu sad uopšte nije bitno da li će da pobedi ili ne. Pa makar i trčao go....kao da bi mu i bilo prvi put.

Kod sledećeg dodira njenih usana dok je «popunjavala» prazno polje jedna izdajnička ledena kap znoja mu se spusti niz kičmu...Vanja ga pogleda i reče:

«Ko ti kriv kad se kačiš na brz voz...»

Kao kroz maglu «odigra» još svoja dva znaka potpuno sluđen njenim postupkom i kod četvrtog poljupca na njegov dlan ču Vanju:»Eto dragi dečko....izgubio si...odradi svoju «kaznu» a ja te čekam sutra u 9 ovde,spremna da te vodim na palačinke...»

Koracima sitnim kao hod japanske gejše vrati se do «muškog stola» gde su trojica njegovih drugara još bili u šoku skoro jednakom kao i on,strovali se na stolicu i tiho prozbori:

«Momci...izgubili smo svi,a pobednik sam ja....»

Mirno prolećno veče bi prekinuto ovacijama dece i komšija sa terasa dok su 4 momka optrčavala pun krug po bloku,samo u gaćama.Ako je ikada vredelo trčati.... vredelo je večeras...

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Zasnovano na istinitim likovima...naravno malo doterano...

Statis je udahnuo vazduh punim plućima i zakoračio u prazan prostor,preko palube italijanskog vojnog broda Regina Margarita, i skočio u modro plavo Egejsko more. Opremljen samo štipaljkom za nos, u jednoj ruci je držao oteži pljosnati kamen čija je jedina uloga bila da ga što pre odvede na veliku dubinu.Posada broda ga je ispratila sa zebnjom i sumnjom da će uspeti da priveže brod za otkačeno sidro na dubini od 88 metara i da će se uopšte vratiti živ. Ako mu to ne uspe brod će se za par sati nasukati u luci ostrva Karpatos. Marina u luci je bila puna meštana koji su se molili i krstili za dvadesetdvogodišnjeg mladića.

Godina je 1913. i ako iko može da uspe da bez ikakve ronilačke opreme “na dah” zaroni na tu dubinu onda je to ovaj mladić sa ostrva Simi.

U momentu kada je uskočio u vodu Statis se osetio smiren i i blažen. Morske dubine su bile njegov pravi dom.Znao je da ga očekuje zaranjanje na dubinu na kojoj nikada nije bio,ali je voleo more i more je volelo njega i verovao je da mu se ne može desiti ništa loše. U momentu mu kroz misli naidje slika njegovog rodnog ostrva.

Ostrvo Simi,kamen i sunce,more i obala,ronioci i sundjeri. Grad Simi…kućice živih boja,stepenasto poređane uz strmu obalu, sagradjene tako da im se ravni krovovi skoro dodiruju…. jer kad turski brodovi naiđu horizintom dečaci skaču sa krova na krov podižući uzbunu i u roku od nekoliko minuta celo ostrvo je upozoreno na opasnost.

Simljani su u Sredozemlju poznati ronioci. Bez ikakve opreme,ronjenjem “na dah” vade sundjere iz mora, sa dubina koje niko u drugim delovima sveta ne može da dostigne.Njihovi sundjeri su najlepši,a od njihove prodaje žive čitave porodice.Najlepše sundjere žute boje nalazili su na dubini oko 30 metara što je i najveća dubina na koju su se usuđivali da zarone. Mladić koji postane sposoban da izroni sunđer ima pravo da zaprosi devojku.Znanje i veština zaranjanja prenošena je sa oca na sina, ali i priča da niko nikada nije dostigao dubine na kojoj se nalaze crveni sundjeri. Par njih je to pokušalo, ali su se ti pokušaji završavali tragično po ronioca. Crveni sunđeri su postali nedostižan san, a oni koji su ih videli na morskom dnu kažu da se oni nalaze na dubini od oko 60 metara.

Statis je još kao dečak krišom ronio.U njegovom najranijem detinjstvu najstariji brat se udavio u jednom od ronilačkih akcija skupljanja sunđera, i otac ga je zakleo svim svecima da on ne postane ronilac.Porodica je imala nekoliko planinskih koza i otac je govorio da one mogu da prehane porodicu id a ne želi da mu i drugi sin strada.

Ali ljubav između mora i Statisa je bila jača. Napasajući kozice po vrletima i strmim stenama nad smaragdnim uvalama Statis je ronio i postajao sve veštiji.Iz zabave je vadio sunđere i ostavljao ih na obali jer nije smeo da ih nosi kući.Uveče je slušao hvalisanje svojih vršnjaka o tome koliko su sundjera tog dana izvadili, ali nije smeo da pomene svoje poduhvate. Jedne od tih večeri je i čuo priču o crvenim sunđerima i opet je morao da prećuti da ih je video u zalivu Sveti Đorđe, na dubini koju još nije dosegao.

Zaliv Sveti Đorđe je inače bilo Statisovo omiljeno mesto. Nepristupačno osim sa mora jer su vertikalne litice natkrivale uvalu i plažu ukrašene belucima i modrim morem. Tu su kozice imale dovoljno bršljena da preživaju ceo dan, a Statis puno vremena za plivanje i ronjenje.Svake nedelje postajao je sve veštiji i uspevao je da duže zadrži dah pod vodom i sve je vise sunđera uspevao da pokupi jednim zaranjanjem.Pod vodom se osećao lepše nego na suvom.Nejednom je osetio želju da i ne izroni već da ga more zagrli i povede u još veće dubine.

Imao je Statis devojku koju je voleo podjednako kao i more i ronjenje.Volela je i ona njega,ali onako krišom.Vasilisa ćerka veštog i uglednog brodograditelja Dimitirisa,pažljivo su joj birali budućeg muža jer na ostrvu Simiju ćerke nasleđuju sve....

Imala je puno udvarača,ali je njen otac izabrao onog koji je njemu bio po ukusu.Ostalo je samo da budući mladoženja izroni sunđer i zakači ga na vrata Vasilisinog doma. Jednog jutra sunđer osvanu na vratima i dok su se komšije sakupljale i počele da nagađaju o detaljima svadbe rivom naiđe i Statis. Srce htede da mu iskoči od tuge. Trčao je kao lud preko kamenog krša i prečicom koje su mu pokazale koze spusti se u zaliv Svetog Đorđa. Iz rupe u steni izvadi štipaljku za nos, otpliva do stene na ulazu u zaliv i zaroni. Ronio je direktno ka dnu gde je ranije primetio crvene sundjere. Na dnu je bio brzo,uze sundjer i krenu ka površini...Izronio je sa još rezerve vazduha u plućima,ali on to nije primećivao.Noseći crveni sunđer u ruci istim putem vrati se prečicom do Vasilisine kuće.Na očigled zapanjenih meštana priđe vratima i pored sunđera njenog prosca zakači svoj crveni...koji niko nikada nije uspeo da izroni.

Vasilisa se udala za mladoženju kojeg joj je otac izabrao.Statis je postao heroj ostrva i nastavio je da vadi crvene sunđere koji su postigli trostruko veću cenu od žutih i njegova porodica je počela bolje da živi.Iako se i dalje plašio za sina Statisov otac je morao da prihvati njegovu odluku da nastavi sa vađenjem sunđera.

I evo ga ovde....u luci ostrva Karpatos zaranja na dubinu na koju niko nikada nije mogao ni da zamisli da spasi italijanski ratni brod.Ako neko to može da učini onda je to on...on koji jedini može da izranja crvene sundjere. I da svaki izronjen posveti u mislima Vasilisi kao i onaj prvi....koji je Dimitris prodao za veliki novac....Tonuo je brzo ka dnu sa štipaljkom na nosu,kamenom u ruci,dok je u drugoj držao kuku sa bravom koju samo treba da zakači na sidro, vezan oko pasa konopcem koji će cimnuti par puta kada i ako uspe da priveže sidro da ga što pre izvuku na površinu.

Voleo je more i more je volelo njega.Ali veliki pritisak na ovoj dubini na kojoj je bio ga je lomio i uzimao svest...kao kroz maglu na dnu ugleda sidro i zakači kuku za prsten na vrhu....odbaci kamen i cimnu konopac...istog momenta počeše da ga izvlače.Svest je izgubio na 10 metara od površine i dok je tonuo u tamu shvati kako ovog puta u momentu izranjanja i grčevitog prvog udaha neće moći da pomisli na Vasilisu. Ali ovog puta ona je mislila na njega....Oseti kako ga nežno svojim rukama podiže na palubu broda...kako se saginje iznad njegovog lica i spušta usne na njegove...poljubac ga ostavlja bez vazduha i on širom otvara usta i grlo....grčevit kašalj mu potrese pluća...voda izlete iz njih i on otvori oči.Nagnuti nad njim mornari broda vest o tome da je Statis živ proslavljaju vikanjem i mahanjem prema obali. Kanap vezan za sidro se zateže,kapetan uspostavi kontrolu nad plutanjem broda.

Vest o Statisovom poduhvatu kao vetar obiđe sva grčka ostrva. On postade heroj i za italijansku mornaricu i dožive sve moguće počasti.

Ali njemu je uvek falila samo jedna počast.Počast Vasilisinog oca da ON bude prvi i jedini koji će imati priliku da zakači sunđer na njihovu kapiju.Tada bi i crveni sunđer imao smisao i priča koja obilazi ostrva bila besmrtna.... Niko nikada....samo Statis Vasilisi.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Zoran se zabavljao sa Sanjom, mojom najboljom drugaricom.

Bio je... poseban... nedokučiv... sa fantastičnim smislom za humor.

Mnoge noći su prošle u druženju i urnebesnom smejanju.

Zoki je '97-e otišao u Niš... ne sećam se da li je bilo u pitanju stručno usavršavanje, ili neke radničke sportske igre... demonstracije protiv Miloševića su počele... a Zoki... se više nije vratio u naše selo... nestao je netragom... pod nerazjašnjenim okolnostima...

Njegova mlađa sestra... Zorica.. je nežna umetnička duša...

Zajedno smo prolazile kroz sate... dane.. godine...

Danas... slavim... jer je moja Zoka rodila bebu... dečaka...

... i napokon, može svu nesebičnu ljubav da usmeri, prema svom čedu...

Slavim život...

Dobrodošao maleni, budi mi zdrav i srećan :srce:

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Ova priča napisana je u jednom dahu. Posvećena je jednoj divnoj ženi, koje više nema sa nama. Bilo mi je uživanje provoditi vreme sa njom. Maločas naleteh na njene fotografije i...

Životni put..

1.8.2008

Ponedeljak jutro. Popile smo kafu i krećemo sa poslom. Otvaram prvi elemenat plakara i vadim majicu po majicu..Ovo nosimo, a ovo ? "To stavi na stranu"... Ove pantolone nosimo-ove? "I to na stranu"...Taj deo je gotov. Sad garderober...Ova jakna ide, i ova ide-trebaće za hladnije dane..a ova? "Tamo među one stvari, pa ćemo smisliti šta ćemo sa tim starima, možda će nekom trebati .."

Kutija?Hmm šta je u njoj? " Eeeeeee tu su fotogafije..." Auuuuuuuu hajde idemo redom. Jednu po jednu pregledamo, na poleđini pišem komentar ko je to na fotografiji i oduševljavam se starim žutim fotografijam iz 1904 godine..nekom dedici sa ogromnim belim brkovima i detetu koje mu sedi u krilu .." To je moja mama kao dete.." Ovo ću ja sačuvati, ovo jednostavno ne dam da se baci..Sedimo u gomili starih fotografija...Prolazi dan..

Utorak nastavljamo dalje..sad je na redu još puno garerobe i koje kavih sitnica..jer život ceo je u tom stanu..u svakom kutku ima delić jednog života..Prođe i utorak

Sreda.." Šta misliš da li da nosim ovo?" DA !! NARAVNO DA NOSITE !! Uostalom ne nosite vi već kola..Gomila stvari koje se nose raste...

Četvrtak ..umorne smo i ona i ja....samo pričamo i opet gledamo fotografije, koje se pojavljuju iz nekih čudnih kutaka. Dolaze drugarice, da se oproste, glume da im nije teško, i sve obećavaju da će doći u goste iako su jedva do nas došle..Svaka ima neku sitnicu na poklon i sećanje. Naravno da se to mora poneti..

Tašne su spakovane i ja odlazim kući da se bakica odmori.

Petak jutro...Osam sati..kafa me čeka na stolu...Spisak stvari koje još treba dodati na vrh putnih tašni.."Znaš ove kristalne čaše ti poklanjam.To su čaše koje su meni ostale od moje mame..U njima se služi ono gusto Sremačko crno vino"..

Sve je stalo u dve tašne. Ceo jedan život koji nosi sa sobom..Poslednji pogled u zgradu u kojoj je živela..mahnula joj je ...

Vozimo se, pričamo, obe glumimo kako nam nije teško..Stigli smo.

Pokušavam da ceo život uselim u jedan ormar..Obe se smeškamo i pričamo o vrelom danu...

Sedam u kola i krećem..Suze nekontrolisano teku niz lice..ne vidim put ispred sebe...da se vratim? Neeeeee ne smem...Ali boli, jako boli..

Dom za stare i nemoćne ostaje iza mene, ali vratiću se ja sutra i sutra i sutra i sutra.....

I dugo, dugo sam se vraćala...sve dok i nju nisam vratila. Sada postoji jedna ruža, koju obilazim. Ponosna kao što je i ona bila.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

-Mamice, da li sam ja sada velika?

-Pa za nesto jesi, za nesto nisi..sto pitas?

-A da li sam dovoljno velika da mogu sama da se obucem?

-Jesi, ali posto imas problem sa rucicom, ja ti pomazem..

-Ne mamice, ti meni ne pomazes, ti me oblacis..

-Pa dobro, to je samo privremeno..uskoro ces ti moci sama da se oblacis, necu ti cak ni pomagati..

-Milos kaze da je to zato sto su mi ruku previse isekli nozem i sad nije lepa kao ova druga..ima te linije, vidis i zato ne mogu da je savijem i dohvatim svoj nosic kad me svrbi..i ne mogu ni da podignem gace kad idem da piskim..a to me nervira, znas..moram uvek nekoga da zovem..Kad je bio Marijin rodjendan, sve su mame otisle, samo si ti ostala zato sto ja ne mogu sama da se obucem i bilo ti je dosadno..

-Nije mi bilo dosadno, uzivala sam da vas gledam kako se igrate..

-Ma znam da ti je bilo dosadno, samo neces da kazes..a mamice, kako cu ja kad budem isla u skolu, neces ti valjda morati da ides sa mnom?

-Ne, dok ne krenes u skolu, sve ce biti u redu sa rukom.

-A sta ako ne bude? Imam ideju..necu piti vode, pa mi se nece piskiti i onda neces morati da ides sa mnom u skolu..

Sta reci..:dry:

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Leto'87godine...do tad sam mislila da zivim u bajci,ali jedan momenat moze sve da promeni...

Torbe spakovane,vreme je da se krene u novu kucu u Crkvenicama...odusevljenje moje nije dugo trajalo...Prvo moja sestra odustaje od puta,zatim baka i onda i moja majka resava da ne ide...Tetka me gleda i kaze:"Ne trebaju nam one,idemo same ;) "

Oh,da sam znala...

Tetka sa osmehom na licu izbacuje torbe od sestre,mame i bake i govori im:"Pokajacete se,jer mi idemo na jedno lepo mesto."Oh kako volim da verujem da je na lepsem mestu...

Odlazimo u Zagreb do tetkinog stana da ona nesto uzme i uzput svracamo da mi kupi papuce za plazu...

Sunce nas prati sve vreme do Karlovaca i stize nas neki oblak u prolazu koji je samo malo nakvasio asfalt...Malo,ali izgleada dovoljno...

Budim se i vidim kako ulazimo u mesto koje se zove Duga Resa...Tetka se okrece prema meni i kaze:"Oces napred kod mene?..."

Kamion,prikolica,skripa kocnica...Ja u narucju nekog nepoznatog coveka i ONA...Rasuto staklo po njoj...Al njene oci gledaju u moje...

.........................................................................................................

U rukama drzim dve leve papucice za plazu,hodnik veliki pust,hladan...Bolnicki hodnik ogroman,ja sama u njemu...

.........................................................................................................

24 dana je sve dozivala,i baku,i dedu,i sestru moju i svoje dve...Brata mog...Tatu...tecu...Sve je dozivala samo mene ne!

..........................................................................................................

Sahranjena je u beloj haljini...Sa belim sesirom...Kad sam je poslednji put videla,bila je lepa kao i uvek sto je bila...Kad je zauvek otisla,shvatila sam da moj zivot nije bajka i da mi neke osobe nikad nece oprostiti sto sam taj dan bila sa njom,i poslednje trenutke sam ja provela sa njom...Najdrazom tetkom...

.......................................................................................................

Sledeci odlazak u njen stan mi je bio tezak iz vise razloga,a jedan od najtezih u mom zivotu se desio tog dana:"Ovaj stan je sad tvoj,licno tvoj,da znas da si tetku u smrt odvela!"...

____________________________________________________________________

Dve leve papucice jos uvek cuvam iako su godine prosle,neke stvari imaju neprocenjivu vrednost,bez obzira na sta vas podsecaju!

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Zastao sam par sekundi ispred vrata držeći kvaku rukom.Udahnuo sam duboko,namestio osmeh «broj 6» iako je u stomaku bila osetna moja nervoza.Ali verujem da nisam bio ništa manje nervozan nego oni koji su me čekali iza tih vrata....vrata koja su bila ukrašena crtežom velikog zamka oko kojeg je pisalo «vitezovi oštrih olovaka». Unutra me je čekalo 30 –oro dece, 30-oro prvaka, prvi dan u učionoci, prvi dan u školi.

Dok sam otvarao vrata nasmeših se pri pomisli da je možda bolje bilo da sam im nadenuo nadimak «kornjače» jer prvaci su prvih meseci u školi više «kornjače» nego «vitezovi»...smotani,spori do zla boga,nespretni,zbunjeni...

Otvorih vrata i istog momenta bih skeniran od strane 30 pari očiju, tako preciznih i ljubopitljivih da sam morao da nastavim da glumim smirenost i opuštenost iako sam znao da su te oči već uočile i najmanju sitinicu na meni...

Sedeli su na stolicama poređanim u krug jer sam želeo da se prvi dan i taj prvi čas svi lepo vide među sobom, a ne da gledaju jedno drugome u potiljak.

Nisu mi bili «prvi» prvaci i nisam bio neiskusan učitelj. Ali i pored iskustva i dobre pripreme za ono što me čeka slagao bih ako bih rekao da mi je bilo svejedno...

I znao sam....biće mi teško prvih mesec dana sa njima...»mrzeću» ih pomalo i u njima ću tražiti onih 30 iz prethodne generacije koje sam prepustio drugima....da nastave sa njima ili upropaste sve ono što sam ih naučio o životu. Pre svega o životu,jer čitanje,pisanje i računanje može da ih nauči bilo ko....

«Prethodnih» 30 je poznavalo svaki moj pogled, moju grimasu i najčešće nije trebalo ništa da kažem...razumeli bi me i bez reči.

Da se razumemo...nisam «lud» za decom... Ne «padam» na «lepu decu»...dete mi mora pokazati svoju iskrenu dušu i onda dobija moju ljubav... ona mogu biti i razmažena,bezobrazna,nevaspitana... mogu biti sve ono kakvim su ih drugi napravili...Ali obožavam posao koji radim sa njima,svakodnevnu borbu za mrvicu napretka, za jedno srce koje će razumeti ono što želim da im kažem, za jedan pogled koji će uhvatiti suštinu.

Kroz to...ja ih upoznajem, prihvatam i počinjem da ih volim.

Sedeli su sa bedževima na grudima na kojima je pisalo ime deteta i bio nacrtan isti onakav zamak kao na slici na vratima...

Predstavih im se kao kralj Dušan Silni i predložih da odigramo nekoliko igara upoznavanja...igre koje su poznate iz osnova psiholoških radionica i vrlo su praktične za razbijanje treme. Pre toga im ih ispričah kratku priču o vitezovima,hrabrosti,drugarstvu,poštenju....

Sve je išlo kako treba,ali jedna devojčica tačno preko puta mene u predivnoj roze haljinici nije htela da učestvije ni u jednoj.Kako je svaka igra funkcionisala po principu «lanca» kod nje je uvek zastajala i kako je ona ćutala, da deca ne bi loše reagovala na nju ja sam dete pored nje zamolio da je preskoče svaki put kada bi bio njen red da nešto kaže ili uradi.

Razmišljao sam šta da radim.Slične stvari sam u praksi rešavao nekada intuicijom,nekada teorijom,nekada zdravim razumom...Reših da pokušam prvo nežnim prilazom...Pređoh preko učionice, tišina zavlada razredom i kleknuh ispred nje...Na bedžu je pisalo Vanja.

«A zašto ti Vanja ne želiš da se igraš sa nama», upitah je. Podiže glavu i moje oči se sretoše sa očima crnim i dubokim....»Ja nisam vitez....ja sam vila», odgovori tiho...

U momentu shvatih....ja sam kriv.....ja sam pokušao da svu decu svrstam u «isto».Ovo dete ima stav....ovo dete ne želi da bude svrstano....

Podigoh se sa kolena, napravih duboki naklon pred njom i ozbiljan rekoh....»Ooooo presvetla vilo da li želite da mene, kralja usrećite time što ćete mi učiniti počast i sesti pored mene...?» Kao odgovor dobih kratak smešak, i ja joj ponudih svoju ruku...Vanja ustade uhvati me za ruku i nas dvoje prošetasmo do moje stolice. Ubacih jednu stolicu i ona sede pored mene. Ruku mi nije ispuštala...Nastavili smo igru a ja više ničim posebnim nisam obratio pažnju na Vanju....osim što je njena ruka do kraja ostala u mojoj...

Sutradan me je na stolu sačekala čokoladna bombona i Vanjin osmeh.

Vile ne samo da postoje.....nego i prave sjajne čokoladne bombone....

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Život je zaista neverovatan , i ne predvidiv...Sada, kada se osvrnem na jedan period ,nikada ne bih ni pretpostavila (u tom periodu) da će biti tako kako je sada...Čudna su stvar,i pipava ti, međuljudski odnosi...Vaspitana sam da uvek poštujem starije od sebe ( da poštujem njihove godine-pre svega..), da ih poštujem jer imaju mudrost koju ja tek treba da steknem dok me lomi i miluje život..Nisam nikada volela da "na prvu loptu" prihvatam,ili ne prihvatam ljude.Nisam volela ,i nisam sebi dopuštala da formiram stav i mišljenje o ljudima na osnovu onoga šta mi drugi kažu..I,tako sam i želela da upoznam TU ženu,polazeći od toga da svi mi u sebi imamo nešto dobro..Da nam je ono loše,kasnije nametnuto..Da,ONA,ipak, nije tako loša kao što mi je pričano..Prvi susret je dobro prošao..Nisam osetila da me je bilo kojom rečju,ili postupkom omalovažila.Posle pomislih-Jeco,bila si u pravu,verovatno nije tako loša kao što su ti pričali..

Posle se priča razvijala...Ispostavilo se,da,zaista nije baš toliiiko strašna ,a ni loša ONA bila...Bila je samo čudna žena..Svi smo mi čudni, na svoj način..BIla je teška osoba..

Vreme je prolazilo,događale su se velike promene u mom životu..Životne staze su nam se, u jednom periodu poklapale..ONA je bila spremna uvek SVAKOME da pomogne.O svima je vodile računa-podsećala ih, grdila ako se zanemare..Samo sebe nije pazila..A do toga se kasnije došlo..

U tom preklapanju mog i NJENOG životnog puta,ja sam bila (poznavajući NJENU tešku narav) krotka,diplomata..Trudila sam se da joj ukažem poštovanje koje zaslužuje,bez ikakvog ulizivanja, i podilaženja..Ponekad se smejala..Sada kada "vrtim film" , uočavam da sam je malo puta videla zaista srećnu,iskreno nasmejanu..

Svašta se u našim životima izdogađalo..Jedno lepo ,veselo leto..I jesen koja je tek počinjala..I jedan dogovor,i moja ,u tom momentu bezizlazna situacija...NE,nije bilo svađe..Nisam bila drska..Nisam dala da primeti da sam povređena,i da mi naviru suze..Njena je bila poslednja-i tu sam je ispoštovala.."Doviđenja,laku noć,vidimo se!"-eto,to sam joj poslednje rekla..

Nakon toga,nisam više želela da idem u NJENU kuću..Deca su mogla,ne bih bila fer da joj zabranim da ih vidi (znam da ih je jako volela)..Deci nisam ništa govorila.Želela sam da sama imaju svoje mišljenje o NJOJ.Prema njima je uvek bila korektna.

Vreme je radilo svoje..Prolazilo kao pesak kroz prste..PAr susreta na ulici ,moje "Dobar dan" ili "Dobro veče",i njeno okretanje glave na drugu stranu..Bolelo me je to..Bolelo je ,jer sam znala da sam bila korektna,nisam je uvredila,nisam bila prostakuša i nisam se svađala..Verovatno je možda to bilo ono što je nju pecnulo,pa nije imala osnove da nešto loše kaže o meni..NE znam..Neću nikada ni saznati..

Vreme je i dalje prolazilo..Teško se razbolela..Nisam išla da JE posetim,ali sam se raspitivala..Jedan preiod je izgledalo da se izvukla...A onda je sve krenulo nizbrdo..

Nada je ostala..Nije dala da deca vide da je teško bolesna (to cenim kod NJE),kad god je želela da ih vidi,ja sam ih puštala..Ali ,nas dve nismo komunicirale nikako..

Poslednja tri meseca bila su mučna,za nju.. Ali i za sve nas,oko NJE...

Sirota,kako se samo napatila...Bilo mi je žao. NE da sam je sažaljevala-znam da to niko ne voli.Samo mi je bilo jako žao,kao čoveka..Nije fer da se iko toliko pati..

U ponedeljak nas je napustila.Bila sam na poslu.Stigao mi je sms.Bilo mi je žao.

Nisam je mrzela.Nisam imala neke posebne emocija prema NJOJ.Empatski stav.

Tu sam,u tom krugu..Porodičnom.Ali i van njega..KAko da se ponašam? Ko sam ja?

Gomila sveta koje ne poznajem..Mnogo sveta koji nikada nisu ni čuli za mene..S me predstavlja..OVO je moja s.., žena mog S....JA kao u polu snu...Tu sam,u tom krugu,a tako van njega..Sahrana..Gde da stojim?Nisam za kraj..Nisam ni za tu,blizu..Stojim pored NJE..Misli idu nekim tokovima čudnim..Osmeh..Kreće jedna suzica...NE! NE želim da ispadnem licemer! Tri godine mi nismo komunicirale..ko zna šta je kome rečeno...Sredi se,Jeco..Žao mi je....Žao mi je što nismo pričale..Ali .. I da sam otišla,ko zna šta bi mi rekla..Čudna je bila,i teška kao osoba...Već me je povredila tim okretanjem glave kada sam joj se uporno javljala na ulici..Ne bi to bilo dobro za mene..Ipak,ona meni nije bila niko...Nije mi svekrva..Nije ni rođaka mog S..Dišem..skoncentrisana sam na duboko disanje..Puštam suzu,dve..Ne brišem. Ne želim da se čuje jecaj..Žao mi je... NJENA kuća..Davno sam tu bila..Eto me ,sada , u NJENOJ kuhinji..Snalazim se,pomažem..Čudan osećaj..Svet je stao na tri dana..Prošlo je..Mora se dalje..Odlučila sam da JE se sećam od "onog" leta...Kada sam JE videla nasmejanu,kada je delovalo iskreno srećna...pre svega ovoga...

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Peglanje zivota

Od svih kućnih poslova najviše volim da peglam veš. Nedeljom posle podne, kada sam sam kod kuce. Isključim sve izvore zvuka i u tišini se borim sa poslom.

Uzimam veš,mirišljav i mekan iz sušilice i dok ga nosim ka trosedu upijam njegovu mekoću i miris. Spuštam ga na naslon i krećem da razvrstavam po veličini. Mekan,čist,mirišljav prolazi mi kroz prste.

Postavljam dasku kao arenu moje borbe i uključujem peglu...sipam vodu u nju i čekam da se zagreje, nestrpljiv da započnem posao.

Prvo hvatam manje komade donjeg veša.Misli su mi tačno između pegle,materijala i daske....lagane, svakodnevne,pakujem ih po glavi svaku u sopstvenu fijoku. Nabori na vešu nestaju pod razigranim vrhom pegle vodjene mojim odmornim šakama.

Misli razvrstavam po tome koji komad pripada kom članu porodice. Nežno baratam komadima veša da svakom uputim dobre vibracije. Opeglano pažljivo spuštam i slažem po vrsti na sto pored sebe.

Kuhinjske krpe i peškiri su lagani posao.Smeškam se i pegla leti preko daske celom širinom...jedna strana...druga....preklop i gotovo....preslišavam se šta me čeka od popravki po kući i sastavljam budžet za isto...Gomila na stolu raste...

Hvatam se majica i ponavljam postupak. Misli postaju ozbiljnije....razgovori, dileme, pitanja i potpitanja. Majice mojih momaka prolaze jedna za drugom ispod mojih ruku i razmišljam o svemu onome što se mojim sinovima dešavalo prošle nedelje. Škola,izlasci,treninzi....nesporazumi oko njihovog odrastanja,želja...njihovi uspesi i padovi. Oprezan kod majica sa aplikacijama na grudima,da ih ne izgorim i ne upropastim...da li dobro postupam?

Ženine stvari peglam sa osmehom na usnama...u ovome voli da bude po kući i da me poljubi u prolazu...u ovome izgleda fenomenalno....u ovome se ljutila prošle nedelje na mene kad sam zabrljao oko «onoga»...ovo sam joj skidao dok sam je ljubio....

Svoje stvari peglam brzo i manje detaljno....sebe dobro poznajem i razumem.

Najteži deo posla sledi u obliku košulja,posteljine,navlaka...misli mi onda lete po najskrivenijim delovima i ćoškovima moje duše.Ruke su mi već pomalo teške... Detinjstvo peglam širokim i jakim pokretima, poslovne probleme kratkim i brzim...nesporazume sa prijateljima ostavljam za kraj sa preklapanjem i slaganjem po ivicama...

Izvlačim utikač iz zida....blago zajapuren od toplote pegle i misli koje polako vraćam na opeglanu gomilu na stolu...

Nedeljom...noću...spavam dubokim mirnim snom.....

Izmenjeno od strane člana gresan
Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Moliću jedno peglanje misli na daljinu :)

Bila sam... videla sam ga...

smiren... kao i uvek...

pričao mi je... svaki detljčić, vezan za taj dan...

kada je malo falilo, da ode... na neko lepše mesto...

Bila sam hrabra... jaka... odlučna... i nežna... pre svega...

Rekla sam mu, da ono što mora... a niko ne voli kada ''mora, ili se mora''...

obavi... uradi sve potrebne analize...

Rekao mi je da hoće...

da izljubim Kikija...

Kada sam odlazila, zaglila sam ga najjače...

ja sam ipak njegovo dete... kakvo - takvo :lol: ali njegovo...

Sada ću da prešaltam misli u pozitivu...

Idemo dalje... sa tom bandoglavom familijarnom crtom...

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Živela bih u nečijem džepu! Zajedno sa njegovim prstima greenisgoodforeyes

Pre koju godinu meni je neko postavio pitanje: "Da li bi mogla ovde da živiš?" Ja rekla: "Mogla bih ja da živim bilo gde, važno je kako i sa kim". OndaK smo se dogovorili da dođem ponovo. A ovaj razgovor se vodio na putu do aerodroma, pri kraju prvog susreta sa čovekom koga sam znala samo sa Neta, otišla da ga upoznam, prebirala sa njim njegove knjige i muziku i prijatelje i klopu koju sprema (niko ne kuva kao Mladen), prebirala i upoznavala i živela sa nepoznatim pa poznatim petnaest dana. I kojeg sam zavolela. Kada sam se odlučila da putujem - pre nego što me je neko nepoznat a iz reči poznat i drag i prijatelj već a željen bar u mislima i drugačije dočekao sa buketom od suncokreta i voćkica nekih, pravim olandskim, pre nego što me je dočekao na amsterdamskom aerodromu; taj put do mesta gde se putnici dočekuju jedna je od onih Dream Raiderovih ulica kojima verovatno nikada više neću proći - kada sam odlučila da putujem, svi su mislili da sam totalni kreten i kako smem i ko zna ko je on... I ja otišla u Roterdam. I vratila se ponovo, da vidim da li bi tamo mogao da bude moj dom, sa tim čovekom koji liči na Freda Kremenka i koji kuva najbolje na svetu, i koji je mrgudan a dobar i tezak sam sebi a tezak i drugima. I meni. I koji je preosetljiv kao i ja, samo sto je on oko sebe podigao zidove.

Svaki sledeći odlazak bio je novi pokušaj. Bolan i uzbudljiv i nežan... Da, mislila sam da bih mogla da živim u toj ravnici, na tim širokim autoputevima (joj, sto volEm da me voze, voze, ne vozaju , a kako on leeeeeeeeepo vozi, i kakvu samo muziku slusa, i ja se sada secam kako sam kunjala, a brzinu ne osecas a brzina lepa i neko ko stalno zvoca ali ga ja volim tu), da čekam onako ušuškano i lepo da se neko vrati sa posla. (Kada oblaci naiđu, nije bilo lepšeg mesta na svetu od Olandije).

Pade mi na pamet jedna druga tema... mimoilaženja u vremenu, sa dragima i komplikovanima kao što smo i mi sami... pa posle gledaš nekog u oči, kao što sam ga ja gledala ovog juna na aerodromu u Beogradu... i lepo ti sto vidis nekog dragog... i tužno... jer je nešto moglo da bude a izmaklo iz prstiju... i tužno i lepo...

Hm, ja sam mislila da bih mogla da živim u Roterdamu. I tamo sam se blentavo i uputila. I opet bih nekuda krenula bez razmišljanja, čak i ako bih krenula sa strepnjom... Pa stvarno je važno kako si i sa kim... a gde si... ma nema veze i da je tamo negde :o), na primer

I opet bih. A kuda ću, pojma nemam!

sreda, 02.08.2006.

Evo, ja sam se danas iznebuha setio ovog događaja. U stvari, podsetila me Maski, ona je nešto kao čuvar nekih davnih priča, i ume da ih ponovo zakovitla i pošalje niz vetar, s vremena na vreme...(digresija: Maski - to je ona lujka koju ne razumeju oni koji ne razumeju život)...teško je naslikati sliku za one koji ne umeju da je prepoznaju, onima kojki su bili svedoci njenog nastajanja tako nešto nije ni potrebno.

Setio sam se nekih sad već prilično davnih vremena, i kako je sve bilo novo, i sveže, i neizlizano, i čarobno...kako je proza nastajala pred tvojim očima, ponekad imajući direktne veze sa tobom...(ima li lepšeg osećaja na ovom svetu)...kad se danas osvrnem preko ramena, vidim koliko je lestvica na tom nekom mom prvom forumu bila visoko, i onda mi bude žao što ovde nismo ni blizu nje, i onda me nervirate što ste uglavnom dozlaboga neinspirativni, i onda nerviram sam sebe što sam skoro zaboravio da igram virtualne plesove u mislima, i onda kažem sebi da sam kreten što uopšte očekujem bilo šta više od ljudi koji jednostavno traže razbibrigu i koji apsolutno imaju pravo na to, i onda me opet nervirate, i tako u krug...

...Zelene više nema, a ona je umela da rasipa varnice oko sebe, itekako je umela...Sqwočkice više nema, ona je sve to radila na manje lepršav i prefinjen, ali na duhovitiji i nenormalniji način. Maski je postala fotograf. Goca pesnik. Jednom sam sanjao kako su svi oni koje volim na jednom forumu, i da nam je ludilo uvek kad smo zajedno. Kad sam se probudio, ukapirao sam da je verovatno u pitanju trovanje netom. Istina je da je jedino mesto gde se još mogu sresti u mojoj glavi.

Čuvam ih.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.




×
×
  • Create New...