Idi na sadržaj

Preporučene poruke

Strepnja

Ne, nemoj mi prići! Hoću izdaleka

Da volim i želim oka tvoja dva.

Jer sreća je lepa samo dok se čeka,

Dok od sebe samo nagoveštaj da.

Ne, nemoj mi prići! Ima više draži

Ova slatka strepnja, čekanje i stra'.

Sve je mnogo lepše donde dok se traži

O čemu se samo tek po slutnji zna.

Ne, nemoj mi prići! Našto to, i čemu?

Iz daleka samo sve k'o zvezda sja;

Iz daleka samo divimo se svemu.

Ne, neka mi ne priđu oka tvoja dva.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

On hoda

čelicnim nogama

i gazi po mom srcu

isprekidanog

daha što gubi se

u svanuću svake

zore krvavog neba,

kroz moje oči

ne vidi suzu

udara snažno kao

stena odvaljena

mašinom vremena

zastalog na prozoru

prošle noći

istopljene strašću

On želi

glasno mislima

i čupa sve moje

utkano u žilama

stvarnosti što se

udavila u porazima

zbog drugih ljudi,

ne shvata da sam

toliko sama i željna

jedinstvene nežnosti

koja se porada iz srama

i ne znam kuda ću više

sa životom

postajem nema i jadna

On misli

brzinom pomnoženom

brojem otkucaja srca moga

po kome su skrame

nastale suzama

Andjela koji

žale zamnom i

ne pomažu,

ne mogu i više ne znaju kako,

pred svakom porotom

sam nepovratno kriva.

On voli

kao da to čini stalno

a tek mu je prvi put

da oseti vlažnost

prstiju mojih

slomljenih od

želje da ga grle najiskrenije

i ne sluti

da mi dah umire

ako priznam ljubav

na lomaču stavljam glavu

i dželatu se smejem

dok izgovaram

Volim te....

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 4 sedmica kasnije...

Ja i Ja

O kad bih mogla samo jednom ja

nekuda iza bregova

pobeci od sebe.

Sasvim sama i vedra

projurila bih kroz sume,

razgrnula livadi nedra.

U zivot bih se zagnjurila,

svakom bih ruku pruzala.

Sa strascu bih se pozurila:

da vidim u zivotu kako je,

dusa necija ako je

za radost stvorena.

Jer od rodjenja sa mnom,

ma kud se makla,

idem ja vecno sumorna.

A meni se uvek dopadalo:

kad su tice kroz noc letele,

kad je lisce tiho opadalo;

kad su senke u sen sletale,

kad me ljudi nisu voleli,

kad su stvari dusi smetale.

Oduvek je jedna ja slutila

kobi, suze i bolove,

i radosti moje sve pomutila.

Oduvek me slatko zlostavljala:

ni u sumi, ni u ljubavi, ni u radu

ni caska me nije ostavljala.

Znam, umrecu i ostaricu;

a nju uvek mladu,

uvek zednu bolova

na zemlji ostavicu.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

SUDBA

U proleće,u proleće kad vrbe zelene

I potok teče plavim nebom umiven,

U cvetovima kad mirišu magle;

U proleće,u proleće ruže uvele

Zavoleh miris skriven.

U maju,nad srcem kad su mi se nagle,

Suđenice vile nisu umele

Od ludosti da mi ga spasu.

U proleće,u proleće ja zavoleh

Senke u nečijem glasu.

U proleće,u proleće,tako je suđeno,

Srcu mom uvek će ljudi da se čude

I žeđi mu niko neće shvatiti.

O,žao mi je mladića koji me voleo bude

U proleće,jer će patiti.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Nasa tajna

O tebi neću govoriti ljudima.

Neću im reći da li si mi samo

poznanik bio, ili prijatelj drag;

ni kakav je, ni da li je

u našim snovima i žudima

dana ovih ostao trag.

Neću im reći da li iz osame,

žeđi, umora, ni da li je ikada

ma koje od nas drugo volelo;

niti srce naše

da li nas je radi nas

ili radi drugih

kadgod bolelo.

Neću im reći kakav je sklad

oči naše često spajao

u sazvežđe žedno;

ni da li sam ja ili si ti bio rad

da tako bude -

ili nam je bilo svejedno.

Neću im reći da li je život

ili od smrti strah

spajao naše ruke;

ni da li zvuke

smeha voleli smo više

od šuma suza.

Neću im reći ni jedan slog jedini,

šta je moglo, ni da li je moglo nešto,

da uplete i sjedini

duše naše kroz čitav vek;

ni da li je otrov ili lek

ovo što je došlo

onome što je bilo.

Nikome neću reći kakva se

zbog tebe pesma događa

u meni večito:

da li opija toplo

kao šume naše s proleća;

ili tiha i tužna

ćuti u meni rečito.

O, nikome neću reči

da li se radona ili boleća

pesma događa u meni.

Ja više volim da prećutane

odemo ona i ja

tamo gde istom svetlošću sja

i yora i noć i dan;

tako gde su podjednako tople

i sreća i bol živa;

tamo gde je od istog večnog tkiva

i čovek i njegov san.

:srce:

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Srbija je velika tajna

Srbija je velika tajna:

ne zna dan sta noc kuva,

ni noc sta zora radja,

ne zna grm sta susedni grm sanja

niti ptica sta se dogadja

izmedju granja.

Ne zna guster sta puzi ispod kamenja,

niti kukuruza struk sluti

sta se u susednoj njivi sprema.

Svakoga casa sve se menja,

nijednog kuta ni lista nema

da nije tajna.

Ko zna sta krije u sebi

i ta nevina rosa sjajna;

ti seljacki poslovni krici

sto se sbrda na brdo cuju

zaveru mozda kuju.

Ko ce u toj zemlji kada

znati sta i devojka mlada

u nedrima netaknutim nosi;

kakvu tesku tajnu

u rukama svojim drzi dete;

i starica pogrbljena svaka

do kakve se uputila mete.

U toj zemlji i vetri,

i mirisi, potoci i reke,

i crkvena zvona

potajne prenose vesti,

na prvom zavijutku,

gde suma pocinje ona.

U toj zemlji ni zecjoj stopi

neprijatelj verovati ne sme,

ni tragu konjskih kopita.

Dogovori su mozda tajni

i zetelacke pesme

i udari sumskih sekira

i uspavanka uz kolevku skrita.

ko zna sta mozes sresti

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Vernost

Gajim cvet da te zakitim kad se vratiš.

Ničije oči ne smeju na njega pasti,

ničije oči do tvog povratka.

Niko sem tebe osetiti ne sme

kako mu je duša mirisna i slatka.

Pred ljudima spuštam zemlji oči,

čuvam ih za tebe kad se vratiš,

neka budu pune kao jutarnji zdenci,

kad pridješ u njima radost da zahvatiš.

Učim za tebe u potaji pesme,

niko od ljudi njime tople zvuke

pre tvog povratka nikad čuti ne sme.

Zapevaću ih tek kad izdaleka

spazim da ti si mi ispružio ruke.

Smiri napaćenu dušu, smiri,

čuvam srce do tvog povratka.

Sva patnja, ma kako duga bila,

tad činiće mi se da je bila kratka.

Zagrljaj naš biće dug kao čekanje,

bice dug beskrajno.

Uzeću te u suton na svoje grudi

i pustiti tek u jutro sjajno.

Gajim cvet da te zakitim kad se vratiš.

Preda te s cvecem uvek ja požurih.

O, biće opet hiljadu dana sreće

posle hiljadu suznih i tmurnih

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 3 godina kasnije...

Ožiljak

Ima u duši mojoj ožiljak koji samo u snu boli. I ne znam od kog bola on je ostao, i da li je to bilo jutro ili suton kad se urezao u moju dušu. Takva je naša duša. Ispunjena uspomenama koje nas rastuže, nasmeju, zabole. Ponekad namerno diramo te stare ožiljke iako znamo da nas čeka neprospavana noć. Pa onda kroz prozore gledamo u neko tuđe nebo i uzalud tražimo one zvezde ka kojima smo nekad davno upirali čežnjive poglede i samo njima odavali tajne prvih mladalačkih ljubavi. Pa se naprežemo da čujemo onaj letnji povetarac što je šaputao u krošnjama drveća ispod kojeg smo se, držeći svoju prvu ljubav za ruke, skrivali od radoznalih pogleda. Ali umesto tog šapata samo uzdah srca svoga čujemo. Prohujalo je vreme i mnoge vode protekle. Nema više ni parnjača ni zvižduka vozova koji su najavljivali da smo blizu onog koji nas na nekom sivom peronu čeka uzdrhtalog srca. Niti iščekivanja poštara da nam glas od voljene osobe donese pa da po ko zna koji put pročitamo reči koje su drhtavom rukom pisane; “ljubim te”, “mislim na tebe”, “nedostaješ mi”. Pa prislonimo pismo na grudi i uzdahnemo od nekog slatkog bola što nam kroz srce mine. Od svega ostaše samo uspomene od kojih se pobeći ne može. Čak i kada bi znali put što vodi u zaborav, mi ne bi pošli njime. Već se uvek istom stazom vraćamo što vodi do mora uspomena. I uronimo u te talase koji nas miluju, nose, vuku u dubine. I plovimo, plovimo ka onim nekim dalekim, nedostižnim obalama što nas svake noći zovu i mame. I onda se odjednom probudimo jer se uplašimo da ćemo potonuti u tom uskovitlanom moru uspomena. A kad se pogledamo u ogledalo, vidimo ispod očiju nekoliko sitnih kapi… blistavih… slanih…

:srce:

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Moj svet

Moj svet se sastoji od misli mutnih,

od srca pometenoga,

od onoga što u bolu dokučim,

što naslutim,

moj svet se sastoji od nedorečenoga.

Moj svet se sastoji od sumnje u Boga,

od priželjkivanja

da ga ima negde gore,

od prigovora njegovim zakonima,

njegovoj volji da čovek bude stvoren.

Moj svet se sastoji od nespokojstva,

od prezanja pred svačim,

u njemu su i skrušenosti blage svojstva

i pobuna

što čovek prođe tek što zakorači.

Moj svet se sastoji od onoga

što se misli kad je ponoćna tama,

nestalniji je moj svet od dima,

od tuge tiši.

Stotinu vasiona svet sad u meni ima

i stotinu krugova čistilišnih.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Slovo o ljubavi

Ako se volite ljubavlju

koja buja u samoći, od razdaljine,

koja je više od sna nego od svesti,

i po rastanku drhtćete od miline,

mognete li se još ikada sresti.

Vi koji se volite ljubavlju isposnika,

sa strahom od sagrešenja,

koji kao ptica o kavez lomite krila,

sećaćete se uvek jedno drugom lika.

I po rastanku

zamreti vam neće gušena htenja.

Ako zbog nje patiš od nesanice

i u ponoć hodaš budan

po bašti,

ako te lomi neutoljena želja luda,

sećanja na nju nikad se nećes spasti.

Onih s kojima se igramo

oko vatre,

a bojimo se da je dodirnemo,

s kojima idemo kraj ponora

nezagrljeni i nemi,

sećaćemo se dugo

ma i zavoleli zatim druge.

Ako je želis bezgranično,

a sediš kraj nje bez glasa

slušajući bajku koja se u vama rađa,

svanuću slično,

pamtićeš je i kad se zima

pred tobom zabelasa.

Ako veruješ sedeći uz nju

da je ljubav maslačkov puhor

koji svaki dodir može da strese,

ako voliš u njoj san i dete,

ako ti je bez nje pusto i gluho,

misao na nju budiće te

i kad se rastanete.

Zauvek se pamte oni

s kojima se grlili nismo,

čije su nam usne ostale nepoznate,

kojima smo samo s proleća, u snu,

pisali pismo.

Oni koji se kao reke ne mogu sliti,

među kojima nema spojnog suda

krvi i krvi vrele,

a srca im se dozivaju ludo,

zaboraviti se neće

ni kad im duše budu posedele.

Ako vam je ljubav nož u srcu,

a bojite se taj nož izvući,

kao da ćete tog časa umreti,

pamtiće te on, setiće te se

i umirući.

Oni zbog kojih srca

osećamo kao ranu,

ali ranu zbog koje se jedino živi,

u sećanje nam banu

i kad zavolimo druge -

i osetimo se nesrećni i krivi.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Dušu mi pokloni

Dušu mi pokloni.

Mene rastužuju ti krvi požari

što iza sebe ostavljaju pepelište,

te oluje što nište

ženina snevanja blaga.

Dušu mi pokloni,

u ljubavi ja bih htela

do u večna vremena

da sve ostavlja traga

Dušu mi pokloni.

Meni je malo taj trenutak zaborava,

to nestrpljivo krvi htenje.

Dušu mi, dušu pokloni,

od iskoni u meni spava

čežnja plamena za večnim,

za ljubavi trajanjem

i uznesenjem.

Ja sam žena i ne čeznem samo

za vrelim ljubavničkim bdenjem

posle kojeg duša pada;

htela bih u zagrljaju da doživim

svetle snove

i pijanstvo onog mutnog sklada

što ljubav se zove.

Htela bih da se ne izgubi

nijedan naš trenutak

da svaka naša milošta se stvori

u kakav život, pa ma malen bio

kao grumen večitog zlata,

da mi duša blista posle zagrljaja

kao julska nebesa zvezdama krcata.

Dušu mi pokloni.

Pričaj mi svoje snove u tami,

pričaj mi detinjstva sećanja.

Želi i ti da budeš uza me

do poslednjeg dana.

Dušu mi pokloni i zadnju joj

česticu svaku

i najlakši dašak svaki

njenog bezdana.

O daj mi svojih suza,

noćnih nejasnih muka,

pričaj šta srce ti najčešće sanja.

Drhti od iznenadnog zvuka

moga koraka i glasa.

Želi i ti u mom zagrljaju

da i posle smrti časa

ostanu ti na mene sećanja.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Nije Desanka ali je o Desanki...naislo mi da stavim pa ne zamjerite...

Zvezdo, spavaj s mirom

Desanka sad mirno spava

Na oblaku svojih snova

Dok se njene pesme bude

I pevaju sve iznova

Desanka sad mirno spava

I u snu se malo smeje

A taj smešak kao sunce

Još uvek nas isto greje

Desanka sad mirno spava

Pesnikinja sa šeširom

Ja joj ništa neću reći

Osim zvezdo spavaj s mirom

Kad se neka “strepnja” javi

I kad “čežnja” srce slama

Pogled gore sam se vine

I traži je međ’ zvezdama

J.Č.

Pjesma je pisana i čitana povodom dana škole "Desanka Maksimović" u Banjaluci 2005 godine. a poslije je i komponovana...istina vrlo vrlo tužno...ali tako je...jer je kao povod za pisanje poslužila muzika od Jadranke Stojaković za pjesmu "Što te nema"...koja je bas :( tako da je kompozitoru bilo teško izbjeći tužnu notu u njoj...

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 6 meseci kasnije...

Nemam više vremena

 

Nemam više vremena za duge rečenice,

nemam kad da pregovaram,

otkucavam poruke kao telegrame.

Nemam vremena da raspirujem plamen,

sad zaprećem šake zgorela žara.

Nemam više vremena za hodočašća,

naglo se smanjuje putanja do ušća,

nemam kad da se osvrćem i vraćam.

Nemam više vremena za sitnice,

 

Sad treba misliti na večno i neobuhvatno.

Nemam kad da razmišljam na raskrsnici,

mogu stići jedino kudgod u blizinu.

Nemam vremena da išta izučavam,

nemam vremena sad za analize,

za mene je voda sada samo voda

kao da sam je pila sa kladenca;

nemam kad da razlažem na sastojke nebo,

vidim ga onakvo kakvo ga vide deca.

Nemam više vremena za bogove tuđe,

ni svoga nisam dobro upoznala.

Nemam kad da usvajam zapovesti nove,

mnogo mi je i starih deset zapovesti.

Nemam više kad da se pridružujem

ni onima koji istinu dokazuju.

Nemam kad da se borim protiv hajkača.

Nemam kad da sanjam, da lagano koračam.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 1 godinu kasnije...

Iznenađenje

Srela sam na putu mladića; 
nikada očaran krug 
neću mu života znati. 
Srela sam na putu mladića; 
ne znam ko mu je brat, 
ne znam ko mu je drug, 
ne znam ko mu je mati; 
ne znam gde se je rodio, 
ni gde je dosad hodio, 
ni gde će zauvek stati. 
Srela sam na putu mladića; 
neću ga više sresti, 
kao da je kroz suton mlak 
oblaka prošao vlak; 
kao ticu da sam srela 
visoko vrh polja vrela, 
neću ga više sresti.

 
Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Ljudska komedija

Sneg je samo nekoliko puta
zavejao moje stope
što su kraj tvojih trčale,
nekoliko samo puta su venule
šume male
za koje si govorio
da ih pretvaram u raj,
i kraj,već je i sećanjima svima kraj.

Konca nije bilo našem samopouzdanju,
mislili smo da nam bogovi
nisu ravni,
a sve se dogodilo ljudski jadno i nama,
ni mi nismo bili u stanju
ostati u neprolaznog ognja visinama.

A da je neko rekao
da će sve kraj nas izumreti,
da će sunce prestati da greje:
pre bismo verovali,
nego da će tvoj smeh negde
bez moga da se smeje,
da ćemo živeti opet
svaki svoj život
prazan i mali.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...