Idi na sadržaj

Preporučene poruke

:uredu:

Naravno da se sećam. Moja prva simpatija je bio moj komšija, drug iz vrtića, kasnije još 10 godina škole... Ijaaaooo...Pola razreda je volelo njega, a on je bio MOJ komšija, roditelji su nam radili zajedno, imali smo vikendice daleko od grada gde smo odlazili... :stid2:

Devojčice me nisu volele zbog toga, jer sam najviše vremena od svih provodila sa njim.

I danas kada ga sretnem mi se ispričamo i podsetimo tih dana :stid2:

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 4 sedmica kasnije...

Bio sam jako zaljubljive prirode od prvog razreda OŠ. Medjutim kada se setim tog perioda ne setim se svih tih "malih namiguša" :kez: setim se Sanje.

Neka ova priča o ovoj temi ostane ovde...posvećena njoj, jer danas ne znam ni gde je ni šta radi...a voleo bih...samo da znam da je dobro....

Prvog dana prvog razreda osnovne škole, pored mene je sela Sanja. Sitna devojčica smeđe kose, tiha i nenametljiva.Vredan đak, dobar drug.....uvek spreman da pomogne i pozajmi nešto od pribora, kojeg bi ja, onako dečački rasejan zaboravio.

Lepo smo se slagali.Bila mi je najbolji drug i znala je puno toga o meni....Znala je za razvod mojih roditelja i znala je da me je mama napustila.Uvek je u mom prisustvu bila vesela i pokusavala da me nasmeje kada primeti moju tugu.I njena mama me obožavala, jer bi me j svaki put posle škole kada bi cekala Sanju, pomilovala po kosi, pitala kako sam i ponekad poljubila.

Sanja i ja se nikada nismo igrali zajedno posle povratka iz škole, ali smo u učionici bili pravi drugari....Znala je za sve moje simpatije, za sva moja zaljubljivanja.Bila je moj poštonoša i raznosila je ljubavna pisamca za mene, devojčicama u koje sam uvek, manje ili više bio nesrećno zaljubljen...Inače, pisanje i slanje tih pisamaca je bila «aktivnost» kojom smo se svii bavili.To je bio najpopularniji način da simpatiji kažete nešto, da ostali ne čuju, pa samim tim i da nemaju materijala za zavitlavanje. Upravo zbog toga poverljive poštonoše su bile zlata vredne i obično najbolji prijatelji autora pisamca. Pisali su ih svi...ustvari...skoro svi...svi osim Sanje.Ona je glasno rekla da ona nema kome da ga napiše...i mi smo verovali da je to baš tako...

Kako je moja pisma odnosila, tako mi je donosila i odgovore. Kada bi neka devojčica bila u odgovoru pregruba ili bi me ismejala tugovala bi samnom i pokusavala da smisli sto više loših stvari o dotičnoj kako bi mi objasnila da «ta ili ta nije ustvari za mene»....

Nikada je nisam pitao da li ona ima simpatiju....Nikada mi nije pričala o nekom dečaku bilo šta , a kamoli o tome da li joj se uopšte neki dopada...Zati i nisam nikada imao priliku da joj se odužim tako što ću ja u njeno ime nekome odneti pisamce.

Zanesen devojčicama oko mene nisam primećivao Sanjine poglede ka meni...kako se često zagleda na času u mene...kako sve češće želi da se zajedno vraćamo kući iz škole...kako mi nešto duže nego pre zadrži ruku u svojoj kada igramo «arjačkinje-barjačkinje» za vreme odmora i kada ona naravno stoji pored mene....

Nisam primetio kada je prestala da me teši i počela da ćuti kada joj pričam o neuzvraćenim simpatijama od strane neke devojčice....

A onda mi je iznenada jednog dana, početkom četvrtog razreda, prišla na velikom odmoru, gurnula papirić u ruku i rekla:....»Imaš jedno pisamce...».Kako se iznenada pojavila ispred mene tako se i brzo okrenula i otrčala.Obradovan, očekujući odgovor od Zorane, kojoj sam pre početka prvog časa, po Sanji poslao poruku, počeh da čitam:

«Volim te od prvog razreda....volim te jako i lepo....Iako znam da ti mene ne voliš, voleću te ZAUVEK...»

Srce mi zaigra i počeh pogledom da tražim Dekija da mu javim kako sam konačno «uspeo kod Zorane» ....kad mi pogled pade na potpis, na kraju pisamca, gde je pisalo «tvoja Sanja».Zavrte mi se u glavi od zbunjenosti i šoka...Sanja mi je bila draga....ali kao drugarica...nikada je nisam posmatrao kao nekoga u koga bih mogao da se zaljubim.

Otišao sam do učionice, zbunjen, sedoh pored nje u naću klupu, bez hrabrosti da je pogledam u oči. Nažvrljah na papiriću....:»Volim te kao najbolju drugaricu.Znaš da mi se svidja Zorana....» i gurnuh ga na drugu strane klupe. Polako ga je otvorila ,proćitala i zatvorila, a da me nije ni pogledala....ni tad, a ni narednih pet dana...ni pogledala ni progovorila sa mnom....Šestog dana je zamilola učiteljicu da je premesti u neku drugu klupu...

Te godine je u školi bio planiran novogodišnji maskenbal za sve četvrtake u fiskulturnoj Sali, a uz maskenbal i takmičenje u plesu. Nestrpljivo smo čekali taj dan i planirali ko će koju devojčicu pitati da mu bude par na takmičenju. Nekoliko dana pred maskenbal Sanja je počela pomalo da priča sa mnom ali oboje smo znali da naše drugarstvo nikada više neće biti isto.

Počeo sam sa pripremama za maskenbal, ali i za biranje partnerke za ples.Preko izaslanika ili opet čuvenih pisamaca sam ispitivao devojčice kako bih saznao koja bi želela da pleše sa mnom...Odbijale su me sve redom.....Pomislio sam da neću imati partnerku i zbog toga postajao jako nesrećan. A onda mi je dan uoči maskenbala prišla Sanja i jednostavno rekla:»Plesaću ja sa tobom...ako hoćeš»....Pristao sam.

Maskenbal nije bio ništa posebno...Deca su bila sjajno obučena, ali se videlo da su njihove mamemalo spavale noć uoči maskembala, da bi stigle da pripreme i sašiju kostime. Nama četvrtacima maskenabal nije bio tolikozanimljiv...mi smo iščekivali takmičenje u plesu....Ustavri to i nije bilo neko naročito takmičenje.Sastojalo se u jednom jedinom plesu....jedna lagana pesam uz koju je trebalo plesati. I mi smo tako i uradili...Svi su plesali onako kako smo to činili i na proslavama rođendana...okrenuti jedno drugom sa rukama na ramenima, odnosno struku devojčice....na pristojnoj udaljenosti dužine ruku...Svi osim mene i Sanje. Kao omađijani, čim smo prišli jedno drugom i počeli ples, približili smo se jedno drugom na udaljenost na kojoj niko nikada od naših vršnjaka nije plesao. Nije to bio nepristojan ples, ali opet...potpuno neuobičajen za naše godine i to vreme.

Sanja me je obgrlila rukama oko vrata, a ja sam se osetio u momentu «kao na sedmom nebu». Miris njene kose, boja i dubina njenih zelenkasto plavih očiju koje tek kao da sma tada otkrio, oivičene dugim....predugim trepavicama. Nismo progovorili ni jednu jedinu reč u toku plesa.činilo mi se kao da je vreme stalo i kao da se sve oko mene stopilo u jednu sliku....sliku tako lepu da sam poželeo da se ovaj ples nikada ne završi..

U žiriju za izbor pobednika su bili nastavnica Vera ( bez koje ništa što se dešavalo u školi nije moglo da prođe) i bibliotekarka škole.Obe su nas posmatrale razneženo i sve vreme su se nešto dogovarale gledajući u mene i Sanju, tako da nije bilo sumnje da ćemo nas dvoje pobediti....

Pobeda mi nije bila bitna....po povratku kući , te večeri, dugo sam se prevrtao u krevetu jer nisam mogao da zaspim. Razmišljao sam samo o Sanji i shvatio da sam se zaljubio u nju kao ni u jednu devojčicu do tada ...Jedva sam dočekao jutro i ponovni odlazak u školu poslednjeg dana te stare godine...Ujutru sam napisao kratko pisamce Sanji i ćušnuo joj ga preko klupe.U njemu je pisalo kratko i jednostavno:»VOLIM TE»

Sanja me samo pogledala i rekla: « I ja tebe....ali kao brata....»Da je to rekla bilo koja druga devojčica pomislio bih da na fin način želi da mi kaže da nemam baš nikakve šanse......ali Sanjine reči su imale težinu iskrenosti. Znao sam da je to istina , ali sam znao to da me ona više ne voli na onaj način na koji bih ja želeo.....Za tu ljubav sam zakasnio nekoliko meseci....ili možda godina....

Prolazile su godine.....peti, šesti, sedmi razred....Sanja je izrasla u lepu devojčicu. Odavno više nismo sedeli zajedno u klupi, niti smo se vraćali zajedno kući posle časova.....Postala je jedna od najomiljenijih i najpopularnijih devojčica u školi. Devojčice i dečaci su se otimali za njeno društvo. Mnogim dečacima se dopadala ali se pričalo da nijedan nije uspeo da dobije njenu naklonost.

Prema meni je bila fina, ali ja sam znao da sam je zauvek izgubio....i kao druga....Taj bol nije bio ravan nijednom dotadašnjem bolu zbog neuzvraćene simpatije.Taj bol je bio ravan bolu zbog gubitka najboljeg druga...

Ipak...na kraju osmog razreda smo na maturskoj večeri zaplesali još jednom.Prišao sam joj, pružio ruku i poveo je ka podijumu. Nismo progovorili ni reč....Samo smo se zagrlili i plesali kao da smo sami na celom svetu...

Poljubila me je iznenada u obraz i rekla....: «....kao brata....ZAUVEK! Ovoga puta sam bio srećan zbog njenih reči....Bio sam joj vredniji i draži od svih ostalih.....

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 2 meseci kasnije...

Naravno, kako bi mogla zaboravit. Bio drug mog rodjaka pa je stalno odao s njim tamo vamo i meni uopste nije bio interesantan dok me nije jednom digao u zrak, okrenuo dvaput - ko u filmu, jelte.. :trep:.........i bacio me baraba u travu jer sam kao zezala nekog njegovog druga i on dosao da me nauci lekcije.. :dry: mislim watafak.. :hahaha: djavo kakav sam bila/jesam, cudno da nisam i njega prebila taj dan.. :lol:

Uglavnom od tog dana dalje besmrtno sam bila zaljubljena u njega (mos mislt) i trajalo je 5 dugih godina dok se nije i on opametio i zaljubio u mene al onda ko i uvijek - mene proslo ..i nek je :kez: sta me ima bacat tamo amo ko lopticu, a ja u cvjetu mladosti, stid me je bilo samo kad bi me pogledao, a tek rekao nJest.. :sokiran:

Bio je inace 2 godine stariji od mene i sve do SŠ dolazio je kod mene igrat kosarku i slicne fore al dZaba jer sam ja vec davno imala drugi plan koji s njim nije imao ni malo veze.. em me bilo stid, em su me svi zezali, em sam postigla sto sam htjela pa mi nije vise bilo interesantno.. nisam vise trebala ostajat pred skolom/u skoli do 2 da bi ga vidjela, sad je sam dosao gdje sam bila ja.. nisam trebala ic do rodjaka u razred da bi ga vidjela, sad su oni dosli do mene itd.. :roll:

I dan danas nasmejemo se kad pricamo o tome.. sad mi je super prijatelj mogla bi rec i najbolji i smjesno je kad slusamo druge kad pricaju o nama i onom vremenu.. posebno je smjesno kad on prica kako je bio zaljubljen u mene vec prije, a nije mi smeo reci.. pa kad dobro pomislim.. mozda je i bolje tako jer ako je po njegovom bacanje bilo znak Ljubavi, Bog zna kako bi zavrsila... i gdje.. :lol:

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Moja prva, mutava, simpatija, koja je bila tu i kroz tu mutavost i kroz detinjstvo i kroz pubertet i sada, kroz ovo kao zrelije doba.

Dve godine je od mene stariji, u komsiluku.. Od malih nogu smo se druzili, nije izbijao iz moje kuce, za njega se uvek postavljalo za rucak i uvek se za njega odvajalo, za svaki slucaj, ako dodje dete :kez: To je neko ko me je naucio da vozim bajs, neko ko me je za ruku drzao kad sam krenula u zabaviste (a cale, koji je to snimao kamerom, komentarisao kako cemo se smejati kad za 10 godina to budemo gledali.. I stvarno se jesmo smejali), neko ko me je naucio prvim mojim recima na engleskom.. Ja volela njega, on voleo mene :) Secam se, kako smo zajedno gledali kod mene "Macke iz visokog drustva", kako mi se umiljavao i kako me je stalno cackao, a ja ga kao kulirala :stid:

Moja prva simpatija je trajala kroz ceo moj zivot. Kao mali smo se voleli kao deca.. A kao malo stariji smo se i voleli kao malo stariji.. :)

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Ne sećam se da sam u vrtiću uopšte imao simpatiju (:cesces:), ali u osnovnoj školi jesam. Pisao sam negde o Biljani... crnokosi devojčurak koji je sedeo do prozora, i zbog koje mi je vrat i danas nakrivljen ulevo, imam osećaj. Bilo je tu svega, i zadirkivanja i pisanja pisamaca i tajnih planova... ma svega što zaljubljenom osmogodišnjaku može pasti na pamet. A taj osmogodišnjak je najsrećniji bio kad je u školskoj predstavi imao priliku da je poljubi... sva blaga ovog sveta nisu mogla zameniti tih par sekundi. Obrazac se ponovio s kasnijim ljubavima, ili odlaze one ili odlazim ja. Posle trećeg razreda je nikad više nisam video, ali se i danas nasmejem svaki put kad se setim te velike dečačke "ljubavi".

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 2 meseci kasnije...

U Dragana sam bila zatelebana od prvog do sestog razreda....kao i sve ostale devojcice iz odeljenja. On u mene nije, ali sam mu bila najbolja drugarica....neko sa kim je ucio, sa kim se druzio van skole...i u tim godinama (sada kapiram) to nije mala stvar. Posle sestog razreda sam otisla iz te skole...i iz suog grada .....nismo se videli dve godine. Kada smo se sreli, vise nismo bili pipironci ...napupeli smo, izmenili se, i Dragan se zaljubiska u mene. Dobila sam i pismo - prvo pravo ljubavno! (mislim da je jos sacuvano u 'kovcegu sa malim dragocenostima') ...ali je mene 'ljubav prosla'. .................. Posle dvadesetak godina, ponovo smo u istom gradu, istom naselju , istoj ulici ...i deli nas desetak kuca....ali se retko srecemo ...mozda je bas zato slatko sto kad nabasamo jedno na drugo - samo namignemo :uzdise:

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 2 sedmica kasnije...

imao sam jednu kasnu simpatiju...

bio sam vec velik i bio u vezi, ona slicno...

znali smo, a da nikad nismo pricali o tome... oci, sve su odavale...

nasao sam je nedavno na FB, no nije odgovorila...

sanjao sam je nocas... bila je hladna, terala me od sebe... mada, nije ona takva...

ja bas znam sanjati neke budalastine...

ah, pa sreo sam je prvi put na ulici kao skolarac i zaljubio se u nju na prvi pogled, a nisam imao hrabrosti da pridjem... pa onda sam je sreo i drugi put u mom kraju...

samo mnogo godina kasnije, kad smo postale kolege, sam shvatio da smo se zapravo oduvek znali...

:stid:

Izmenjeno od strane člana shumica
Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 5 meseci kasnije...
  • 6 meseci kasnije...
  • 1 mesec kasnije...

imao sam jednu kasnu simpatiju...

bio sam vec velik i bio u vezi, ona slicno...

znali smo, a da nikad nismo pricali o tome... oci, sve su odavale...

nasao sam je nedavno na FB, no nije odgovorila...

sanjao sam je nocas... bila je hladna, terala me od sebe... mada, nije ona takva...

ja bas znam sanjati neke budalastine...

ah, pa sreo sam je prvi put na ulici kao skolarac i zaljubio se u nju na prvi pogled, a nisam imao hrabrosti da pridjem... pa onda sam je sreo i drugi put u mom kraju...

samo mnogo godina kasnije, kad smo postale kolege, sam shvatio da smo se zapravo oduvek znali...

:stid:

i sad nedavno, ladno me odbila za prijatelja na fejsu... :(

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 1 mesec kasnije...

Mnogi su mi bili simpatični još iz osmogodišnje a tek po nešto mi je ostalo u sećanju. Prva simpatija je bio moj drug iz gimnazije. Sedeli smo u istoj klupi pa se sada pitam, kako sam uopšte prošla tu godinu i to sa vr. dobrim uspehom. :lol:

Sada tragam za njim ali avaj. Ako mi FB ne pomogne, izbrisaću profil koji ionako retko posećujem. Plaši me pomisao da ga ne sretnem u nekom staračkom dobu kad će nam preostati da igramo domine, tabliće, mice.... :deda2:

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 4 meseci kasnije...

Ова тема ме навела да ја своју симпатијум потражим на нету :) Нема профил али има жеицу и двоје деце :)

Додуше заљубљиве сам природе...па ми то није била и једина сипматија

У петак вече улази дечко у клуб и ја у шали са другарицом кажем : " Мој је "

Кад оно М.Ж главом и брадом :) ех, како се обрадовах....како се променио, па је порастао, па није више клемпав ал је ћелав ( тако се шиша) Прођох поред њега и ништа...ни здраво ни ћао ни поглед у очи само онај укави преко рамена :)

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...