Idi na sadržaj

Preporučene poruke

Na današnji dan 14.marta 1932 u Mokrinu je rođen Mika Antić

mika10.png

Umro je u Novom Sadu 24.juna 1986.

"Рођен сам 1932. године у северном Банату, у селу Мокрину, где сам ишао и у основну школу. У гимназију сам ишао у Кикинди и Панчеву, а студирао у Београд. Живим у Новом Саду. То је чиста моја биографија. У ствари, ја свима кажем да праву биографију, онакву какву бих желео, још немам, и поред толико књига које сам написао, слика које сам излагао, филмова које сам снимио, драмских текстова, репортажа у новинама... Сваког јутра пожелим да почнем једну одличну биографију, која би послужила, ако ником другом, бар ђацима у школи, јер они, нажалост, морају да уче и живот писца.

Ја бих био најгори ђак, јер ни свој живот нисам научио. А радио сам свашта. Био зидарски помоћник, физички радник у пивари , кубикаш на пристаништу, морнар, позоришни редитељ, бавио се водоводом и канализацијом, радио компресорима, обрађивао дрво, умем да направим кров, глумио у једном луткарском позоришту, чак и правио лутке, водио телевизијске емисије, био конференсије...Имам и неке награде и признања... Две „Невенове“. Једну за животно дело у поезији за децу, Горанову награду, награду Стеријног позоришта, Златну арену за филмски сценарио, Награду ослобођења Војводине, Седмојулску награду Србије. Носилац сам ордена заслуга за народ. Неко би од свега тога могао да напише безброј стараница. Рецимо: уређивао лист “Ритам“ или уређивао Змајев „Невен“...

Највише бих волео да сами измислите моју биографију. Онда ћу имати много различитих живота и бити најживљи међу живима.

Остало, што није за најаву писца, него за шапутање, рекао сам у песми "In memoriam". И у свим осталим својим песмама.“

In Memoriam

Postoji jedan neverovatan gad koji se zove

Miroslav Antić

Ždere moj hleb pravi moju decu nosi moja

Odela

Sa mojom ženom leže u krevet na moje

Rođene oči

Jer zna da sam tog trenutka sigurno negde

Daleko u Lenjingradu

I taj Antić što me je upropastio I kao

Pisca I kao čoveka

Dakle taj koji će na kraju leći u moju

Sopstvenu grobnicu

Pita me jedno jutro šta vam je boga mu

Čoveče

Izgledate mi nekako bolesni

A šta se izvinite za izraz baš njega tiče

Kako je meni

I dokle mi je

O meni se najlepše brinu oni koji me

Ostavljaju na miru

A on pere ruke mojom rakijom ima ključ od

Mog ateljea

Ljudi taj me tera da čitam knjige petlja sa

Mojim plavušama

Dere se u mojoj kući ogovara me svašta

Laže

Deca mi liče na njega a on nosi kravatu

Brije se poznaje neke ljude radi

Svako jutro se tušira pravi se da zna sve

O zenbudizmu

Prevodi knjige čini mu se da ima prijatelje

Mom sinu zamislite svinjariju mome jedinom

Sinu kupuje sladoled

Bio sam mornar bežao sam ili odem na primer

U Pariz

Pokrijem se ćebetom preko glave pustim brkove

A on me i tu pronađe u nekoj ulici Žolive

U nekom bednom hotelu

I vrati kući i rasplače me

Mati moja Melanija koja ne zna da je rodila mene

A ne njega

Više ga voli više mu veruje I on to još kako

Koristi

A on je uveravam vas on je ta upeglana stoka kojoj

Ja dižem spomenik

On je ta uvažena životinja kojoj ja pišem

Biografiju

Ovako popljuvan I sam I do krajnosti zgađen

Sto moram da mu javno pozajmim oči I dušu

I ono malo para koje sam jedva pozajmio

Kad sam ja na primer skočio sa Petrovaradinske

Tvrđave

On je uskakao u đačke čitanke

Kad me je doktor Savić lečio od alkohola

On se pravio kao da ima neke veze sa filmom

Gde god se pojavim gurao me je da ga ne obrukam

Pristajao je na kompromise cerekao se na

Prijemima

Primao je moje nagrade mešao se u moje snove

Jedan licemer

Jedan stvarni licemer

Jedan provincijalac

Jedan koji je trpeo sve ono što ja nikada neću

Trpeti

I koji sada tako fino žuri da crkne umesto mene

Da bi umesto mene

Svinja jedna

Da bi umesto mene što pre jedini živeo

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • Odgovori 53
  • Otvoreno
  • Poslednji odgovor

Članovi sa najviše poruka u ovoj temi

Članovi sa najviše poruka u ovoj temi

Popularne poruke

Ja se malo igrao....

Na ovu zemlju sam svratioda ti namignem malo.Da za mnom ostane neštokao lepši trag.I zato: ne budi tužan.Toliko mi je staloda ostanem u tebibudalast i čudno drag.

Moja omiljena, a rekao bih i biografska: Uspavanka Svet ovaj, u stvari, i nije tako rđav i zao mada poneko plače i samuje i brine. &

More hleba i nevolje

Lepo kažem sebi: neću da idem na selo, nisam ja više za one stare tesne kože. Pokvario me asfalt, mašina za pranje veša, senf iz Dižona, tapete na zidovima... Deca mi uče engleski, razumem se u Čajkovskog i dizajn, dušu ispustim na nos kad je lift u kvaru... Ničeg više u meni zdravog, seljačkog, kao da sam, Bože mi oprosti, rodjen u svili i dojili me belom kafom. Postoji još malo dobrog sećanja na detinjstvo i prvu mladost, i jedna tuga, što me svrbi u nozdrvi kad stanem pred onih nekoliko grobova obraslih u travu pokislog seoskog groblja.

A odem, djavo me odneo, vuče me nešto: jesen valjda, ili novo vino, stari prijatelji, kaljavi sokaci, golo bagrenje, miris novembra... Odem, pa plačem, štucam, pevam, i opet još više plačem i - pobegnem. Kafana - ne više od pet stolova. Škilji sijalica od 15 sveća, upljuvana muvama još letos, a ljudi se okupili oko mene kao da sam, izvinite na izraz: poslanik ili ministar, i dušu mi otvaraju. Veruju: možda ću im nešto pomoći.

Svi mi koji jedemo senf iz Dižona i imamo tapete na zidovima, a nemamo ispucale pete i šake kao lopata, ličimo im na nešto svemoguće. I oni, kao deca, svi ti moji vršnjaci, i njihovi očevi, i još po neki živi deda, obasipaju me pitanjima, diktiraju mi svoje brige i ponavljaju ko zna po koji put: da mi učiniš to i to, da mi središ to i to... ko će, ako ne ti!

I ne znam šta mi bi, vrag ga znao, hteo sam valjda da se našalim... tek - kažem ja njima:

- Mnogo mi nešto kukate, a seljaci bolje žive od gradjana.

I tek kad sam zinuo, vidim: pogrešio sam. Zagrizem jezik, ali - kasno.

- A znaš li ti sine - pita me jedan sedamdesetogodišnjak - šta su to staračka domaćinstva?

- Znam - kažem. - Samohrana.

-Djavola znaš - smeška se on krezubo i liže cigaru zavijenu u novine.

- I što si znao, zaboravio si. Nas matorih je sve više samih sa zemljom. Mladi beže u škole, na zanate... Tvoji vršnjaci su poslednji koji su još ostali da se rvu sa bogom, zemljom i ljudima...

A rvanje je bilo. Nisam zaboravio. Kosila seljaka i priroda, i vlast, i Franja i kralj, i Švaba i džandar, i milicija i poreznici, i reforma i otkup... Nisam zaboravio naslove iz novina koji su bili i direktiva i zakletva: "Vojvodina mora dati za pasivne krajeve".

I gledam ih sad, pogrbljene i ostarele, na zemlji rodjene, na zemlji premorene, spremne da se vrate zemlji u onom istom ancugu što miriše na naftalin i lišće dunje, crnom, jedinom odelu za svadbe, svečare, sahrane i smrt.

- Imam deset jutara i ne mogu sam da radim, - žali se starac - izmolim nekako, ali nisu svi te sreće, i prime mi zemlju u zadrugu pod arendu. Dobijao sam 430.000 starih dinara godišnje, dvesto sam plaćao porez i bilo mi je dobro. Čak su mi mnogi i zavideli. Sad neko mudar povećao mi porez za još sto hiljada godišnje. Pitam te lepo, u oči mi gledaj, pitam te: kako da živim sa 130.000 dinara godišnje?

A nas je, stvarno, sve više takvih i sve je više parloga.

- Treba li ovoj zemlji hleba, bog li vas vaš?

- Prema jednoj anketi - kaže mi agronom, mlad i pametan čovek, ali slab na piće, zajapuren kao nova mlada - ljudi bi bili zadovoljni i kad bi dobili samo petnaest hiljada penzije mesečno. Pa neka nosi zemlju ko hoće. Njima bi bilo dosta ono malo okućnice, a sa pet stotina dnevno mogao bi čovek da kupi hleba, duvana, soli i tamjana...

U meni, nešto zgrušano. Jesam li lud ili pijan. Pevajte, vičem i razbijem čašu o čelo. Neću da živite sa petnaest hiljada mesečno, ljudi moji rođeni, očevi moji i vršnjaci mog pokojnog dede. Neću da plaćate poreze nikom, jer platili ste sto puta sto tuđih poreza.

Dajte ovamo cigane, neću da plačem, kažite mi nešto lepo, pričajte nešto makar i bezobrazno, i politički, pričajte svakojako, samo me nemojte opominjati da sam čovek... Ne mogu ja ništa da vam pomognem. Ko sam ja? Plivam po moru hleba i moru nevolje, baš kao i vi, i davim se zajedno sa vama, i grcam, i da znate, dajem vam reč, žaliću se saveznom ministru za poljoprivredu!

A oni me gledaju sažaljivo:

- Takvog ministra u ovoj zemlji nema...

- Zatvori televizor! - grmim na krčmara, čoveka ni krivog ni dužnog. Neću da slušam objašnjenja. Daj nabavi cigane i daj da se pije iz cimenti.

Novembar je.

Miriše na zimu i maglu. Smrdi nam kosa i koža na loš duvan i jeftinu rakiju.

Otrovala nas dudovača, gacamo upaljenih beonjača, kroz blato, a naše seljačke duše vetar kao otrcane zastave vitla niz vreme. Kod kuće bacim sa terase senf iz Dižona, pljunem na tapete, pustim do daske Čajkovskog i pevam kontra, na sav glas, ciganske bezobrazne pesme.

- Opet! - viču mi komšije sa raznih balkona.

- Opet! - vičem i ja njima.

I pevam, a suze mi, velike kao trešnje, kaplju iz seljačkih očiju. Ko mi je kriv, djavo me odneo, što sam večno ostao seljak.

mikaantic.jpg

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Volim je od štala do neba, od blata do pšenice,

toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša,

vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice,

tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša,

gde su služili bdenija i ljude za glavu skraćivali,

gde su starice tepale i pragove branili golim šakama,

pa su je brali i jeli rukama, pa su crkavali i živeli,

pa su je voleli ljudi, i kleli, i psovali, i plakali, -

tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku,

belju od jaganjaca, crnju od paljevina,

tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku,

kad se lumpovalo od Vršca do Temišvara, Sombora i Segedina,

pa niko nije imao u brkovima gustu pesmu kao taj narod

robijaški i prvomajski, razbijenih temena i zuba,

ta Vojvodina ašova, britvi, molitvi i šamara,

zarasla u želje, u laž, u borbu, u izdajstvo, u ljubav -

volim je, jer svi smo široki i obični kao ova ravnica,

jer smo i veliki i prokleti na ovim zelenim travama,

i milioni rumenih suludih zvezdanih ptica

večito će lepršati nad našim umornim glavama.

I volim je prosjačku pred crkvama, nedeljama u ritama,

i svatovsku, astragansku, neucveljenu bolovima,

i Vojvodinu vašarsku i hramonikašku, čas raspusnu, čas pitomu,

i birtijašku, što osvanjiva štucajući pod stolovima,

pa Vojvodinu bečku i varmeđsku, sa tuđim barjacima pred četama,

K.u K. regimente, kraj druma istorija silovana i zaklana

i Vojvodinu solunsku i krfsku nad bajonetima

sivu kao vojnička smrt u koporanima i zajedničkim rakama,

ej, pa je volim šestoaprilsku, logorašku, isprebijanu,

obešenu o bandere, probušenu po čelima,

uzoranu od tenkova, od krvi izopijanu,

i partizansku, kad je oktobra donela proleće selima,

volim je koliko je zla i dobra. Volim je podjednako.

Prskajte kajsije zvezda z kosi drveća njenog.

Uvek će biti krovova pozadi krova svakog,

jer uvek se rumeno nastavlja na rumeno.

I danas, zemljo rodna, kad nisi bosonoga,

kad nisi gola beda, u dronjcima i plaču,

ti, što se moliš bogu, ti što pljuješ na boga,

ti što si dugovala i naplatila račun,

nazdravlje, diži čaše, razbij astale šakom,

zapevaj preko njiva, neka zabride kosti,

volim te što si prosta, sirova, divlja tako,

i tako mnogo luda, volim te... volim... oprosti,

ti,što si danas lepša, ti, bez krasta i vaški,

ti, ljuljaško i rakožut, zubat osmeh ne skrivaj,

pevaj pijano racki, mađarski, totski, vlaški,

makedonski i lički, preko dalekih njiva,

i voleću te uvek, krvavo moje odojče i srećo nova,

jer se e stidim tvog otegnutog govora i slanine i kudeljnih gaća,

od paorske sam krvi, psovki, radosti, snova...

Razdrlji prsluk i gutaj! Ja ovu zdravicu plaćam

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Koreni

mikaanticpetrovaradin.jpg

Postoji jedan mudrac. Dok ovo govorim, on čuči u velikoj pustinji južno od ovih planina. Čuči ne znam koliko godina u pesku i ne podiže oči. Ali sve vidi. Šara noktom nešto nerazumljivo i uplašeno ponavlja: i ovo sam već stvorio… i ovo sam već stvorio.

Ako mu zatražiš orla, on ne poseže u visine, nego ga prstom iskopa iz zemlje kao koren. To je, kaže on, orao iz kojeg niču drugi orlovi. Posle moeš damu zatražiš aligatora ili mrava. I njih iskopa prstom iz zemlje kao košticu.

On sve može, jer njegovo je stanje drukčije nego naše. Od njega sam naučio to što ti danas kazujem kao tajnu.

2.

Gospodine kažem ja njemu, video sa narode koji se mnogo ljube i bratime. Ako ljubav postoji, čemu dokazivati?

On ćuti pognute glave i dugo mrmlja u sebi. I tek u podne, kad sunce kao mač visi sa zenita, govori glasom belim poput zgužvane hartije. Iz toga će, kaže, proizići velika nevolja. Narod koji ne prestaje da peva nesrećan je, siromašan i gladan.

3.

Gospodine, kažem mu ja, video sam čoveka koji preskače neverovatne visine. Kako to čini kad nije jači od drugih, ne trči brže o d drugih, niti je umešniji i lukaviji?

Taj čovek, kaže mudrac, uzima zalet kao da će dpreskočiti oblake. Stoga i ne primećuje to što mu je pod nogama. Treba preskakati nebo. Treba imati najveću želju, pa će sve druge same od sebe biti ispunjene.

4.

Gospodine, kažem mu ja, jedan moj prijatelj iskopao u bašti kamen. Poklonio ga nekom vajaru da načini od njega skulpturu. Bio je to običan kamen, ali ako ga okreneš prema svetlosti, u njemu se odslikava ceo svet. A vajar ga je odbacio.

Mudrac mi kaže: I morao je da odbije, jer nije ga sam pronašao.

5.

Gospodine, pitam ga ja, kako to da moja glava, koja ispunjava prostore može da stane u jednu običnu kapu?

Zatečen sasvim slučajno, kaže on, u istom nizu godina na ovoj staroj oronuloj planeti, mi se nastavljamo jedni na druge, kao što se grana nastavlja na granu, a ipak živi svoj vek okrenut ka drugoj strain sveta, ka nekim svojim olujama i vidicima. Zato je tvoja glava žumance nekog još neotkrivenog sunca. Zato zasada i staje u običnu ljusku.

6.

Gospodine, kažem ja njemu, imam neverovatnu snagu. Mogu da upravljam brodovima, jer sam ih pokorio. Mogu da zidam nebodere jer sam savladavao beton i čelik. Mogu da rijem kroz planine i menjam lice kontinenata. Ali kad uzmem običan mali šljunak, ma kako ga stiskao, nikad ga neču razbiti. Kako to?

Veliki umovi, kaže on, bili su u početku neznalice, kao što je reka bila potok ili tajfun – tišina. Najveće hulje istorije bili su pre toga bucmasti i bezazleni mališani. Himalaji su bili para. Nešto čvrsto i oblo, kao kipovi Vailona, bilo je u svom vulkanskom detinjstvu bezoblično i meko. Zato je šljunak, ustvari, jedna ogromna planina, oljuštena od golotinje lepog.

Čeprka prstom po pesku, prstom izvadi zametak Kilimandzara; stavljam na ledja obično kristalno zrnce, ali padam pod teretom.

7.

Gospodine, kažem mu ja, video sam slikara koji prolazi kroz platno kao kroz svetlost. Naslika sebi vodu i pliva. Kako to? Naslika Alpe i penje se. Naslika daljinu i izgubi se.

Mudrac mi ništa ne govori. Samo vidim, u sumrak, kako se poistovećuje sa sivilom, rasplinjuje i nestaje. Odlazim zamišljen i dogadja se nešto čudno: za mnom ne ostaju stope, kao da nikad nisam ni prolazio ovim krajem. Kao das sam to samo poželeo u snovima.

I – izmislio.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Pesma za nas dvoje

Znam,

mora biti da je tako,

nikad se nismo sreli nas dvoje,

mada se trazimo podjednako

zbog srece njene

i srece moje.

Pijana kisa siba i mlati,

vrbama vetar cupa kosu.

Kuda cu?

U koji grad da svratim?

Dan je niz mutna polja prosut.

Vucaram svetom dva prazna oka

zurim u lica prolaznika.

Koga da pitam,gladan i mokar,

zasto se nismo sreli nikad?

Il je vec bilo?

Trebao korak?

Mozda je sasvim do mene dosla.

Al' ja,

u krcmu svratio gorak,

a ona

ne znajuci,prosla.

Ne znam.

Ceo svet smo obisli

u zudnji ludoj

podjednakoj,

a za korak se mimoisli.

Da,mora da je tako.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Žmurke

Postoji nešto brže i od same mogućnosti da se čovek sporazume sa svojom mišlju.

Nekakva groznica uobrazilje. Čarolija.

Trag koji se već dogodio unapred.

Sećam se svoje prve školske torbe. Nisam žurio da je otvorim. Dugo sam je posmatrao,

obilazio oko nje i zamišljao u njoj obilje neobičnih stvari.

I danas, evo, ako dobijem poklon, ne otvaram ga danima.

Lepše mi je da zamišljam šta može biti unutra.

Uvek je tako sa zatvorenim stvarima.

I tek kad oljuštiš omot, prestaje svaka čarolija,

jer više nema smisla nijedna igra pogađanja.

Jer sve je u nama kad žmurimo, a strano kad otvorimo oči.

I sve je naše dok želimo, a tuđe kad se ostvari.

Mi smo nalik na cvetove: rastemo u sebi,

unutra, u skladištima tajni i korenju energije.

Samo smo spolja dopadljivi, puni boja i mirisa. A unutra, u nama,

kipe orijaška sunca.

Sve se to događa zato sto nismo skinuli omot sa svog još uvek pitomog i detinjastog srca.

Dobivši sebe na poklon od ovog ovde jedinog i nepovratnog života,

mi u tom srcu nosimo sve ono što postoji i što će tek

postojati u našim drugim životima.

I ne kvarimo ga kao igračku, da otkrijemo čime voli.

I ne kvarimo ga da vidimo čime se boji i čime sanja.

Kad zvezde padaju avgusta, ne trči da ih potražiš u travi.

Ne sakupljaj ih po šumama i ne vijaj za bregovima.

Samo zatvori oči. Bar ti znaš da se igraš žmurke.

Uhvati ih u letu i sve će u tebe duboko otkotrljati.

Zaželiš li se mora ili severnih snegova, zaželiš li se planina, jezera ili pustinja,

samo zažmuri u svet, ne odmotavaj omot vida,

i sve će se u tebe zauvek naseliti i tu nastaniti.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

U meni veceras ova reka

razbi ogromna brda daleka,

muci se,

urlice,

razmice klance

i kida svoje zelene lance

i rije kroz moje srce ridje

jer mora nekud da izidje.

U tebi veceras ta ista reka

cudno je meka.

Sva je od mleka.

I cas je zlatna.

I cas je plava.

U njoj se ceo svet odslikava.

Svako u sebi reke druge

pod ovim istim mostovima sretne.

Zato su nase srece i tuge

tako drugacije istovetne

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

prvaljubavia0zp6.jpg

Prva ljubav

Naiđu tako dani.

Zatrpaju ti oči

kao zvezdane kiše.

Oko nosa se neka

šarena nežnost isplete.

I ti staneš,

i ne znaš

da li si, il' nisi više

ono obično dete,

ono bezalzleno dete.

Nekakvo zrno zlata

počne u srcu da žulji.

Stidljivost neka u tebi

tiho se zasmejulji.

Naiđu tako dani.

Ne prepoznaješ boje aprila.

Ne prepoznaješ svoje ruke.

Izgledaju ti kao krila.

Ne prepoznaješ svoje ogledalo:

iz njega te neko čudan posmatra,

neko kome u dahu

mirišu suncokreti

i plamte obrazi,

plamte

kao nestrpljiva vatra.

Naiđu tako dani.

Vetar ti u potiljak diše.

Zdravo, poslednja bajko,

kad staneš i ne znaš više

da li se visine ruše

il' s tobom u nebo lete!

Zdravo ljubavi!

Tajno!

Zdravo sve neverovatno!

Sve zabranjeno i zlatno!

Zdravo, čudnovati svete!

Vrlo je važno,

pre svega,

da prvu ljubav umeš

da izgovoris ćutanjem.

Da je sagledaš žmureći.

Da je oslušneš osmehom.

I dotakneš šaputanjem.

Vrlo je važno da o njoj

ne brbljaš hvalisavo svima

Ljubav - to nije užina

koju drugari dele.

Prva ljubav je providna

kao lutkino oko,

drhtava kao tišina

koja hoda po prstima

i prva prava čistota

tvoje nežnosti bele.

Ona je knedla u grlu,

srebrna knedla u grlu,

sve nedokučivo tvoje

i sve kristalno tvoje

i sve gugutavo tvoje

kao večernje zvono.

Ona je duboko u tebi

i duboko van tebe.

Ona je malo onako.

Pa još malo onako.

Pa onda ono.

I ono,

I onda: sasvim ono.

Nije to nagovaranje,

rođeni moji,

ko neće dalje da veruje,

nek slobodno zažmuri.

Ali pazite dobro:

ako u vama postoji

jedno veliko pitanje

koje nestrpljivo žuri,

pitanje veće od brda

i veće od dva brda,

i jedna treperava duša

što veruje u čuda,

i ako se u vama

neke lepote talasaju

i neke svetlosti rađaju,

onda je sasvim svejedno

da li žmurite ili ne žmurite,

jer čuda se već događaju.

U tebi skazaljka nekog

nevidljivog magneta

pokazuje odjednom

hiljade strane sveta.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Mi smo se suvise sretali na raskrscima neznanim

Mada smo razlicitim putevima koracali

Tinjalo nebo vecernje u siprazima zvezdanim

I uvek oblaci zdralova sa prolecem se vracali.

Mi smo se suvise sretali a reci rekli nismo

I u leta kovrdzava sa preplanulim licima

Pod kapom zelenih dudova za casak zastali smo

Pa onda prosli, odlutali svako za svojim vidicima.

U novembru su oblaci kao buktinje rudeli

I vetar kisama umio sivo popodne ogolelo

A putevi se duzili i raskrsca su zudela

Za nesto kratko u susretu sto se toliko volelo.

U zime snezne, pobelele k'o tvoji isprani dlanovi

Dugo si, dugo cekala pod jablanom, na smetu

I vrat mi goli uvila maramom svojom lanenom

Da sivookom putniku ne bude zima u svetu.

Pa ipak, ti su susreti tek kratka radovanja

Jer znam: na nekom raskrscu necu te videti vise

Pruzices nekome dlanove, prestace putovanja

I pod krov neki svratices da se sklonis od kise.

Spusticu tvoju maramu usput kraj putokaza

I sa vetrom - drugarom otici nabranih vedja

Jer meni zivot prestaje ako sidjem sa staza

I pred necijim vratima skinem torbu sa ledja.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Hodajuci na rukama..........

.......

Ponekad mi se ucini da mi beze pod nogama putevi i daljine. I kadgod mi se dogodi da dospem u daleko, i stanem nasred njega i mislim: konacno, evo me; ako podignem oci, vidim da svako najdalje ima svoje jos dalje.

Mozda je to i sreca. Mozda imam u sebi nesto duze od krajeva.

Mozda imam u sebi toliko mnogo sveta, da se nikada, nigde, nece moci zavrsiti.

Nije rec o zivotu, nego o njegovom dejstvu. Jer neke stvari se ne mogu saznati samo ocima. Postoje u meni mnoga, neverovatna cula. Cula vode i vazduha, metala, ikre, semenja,...

Oni koji me srecu, misle da ja to putujem. A ne putujem ja. To beskraj po meni hoda.

Od koje sam ja vrste?

Znam jednu novu igru. Zaustavim se naprasno i ne micem se satima. Pravim se kao da razmisljam i da u sebi rastem. Cinim to dosta uverljivo. Dok imitiram drvece, neko sa strane, neupucen, stvarno bi pomislio da sam pustio korenje.

Razlistavam se sluhom. Zagrljajima. Disanjem. Cak se i ptice prevare, pa mi slete u kosu i gnezde mi se na ramenu.

Pravim se da sam trom sanjar. Nespretan penjac. Spor saputnik. Pravim se da mi je tesko da se savijam preko belih ostrica realnog.

Pravim se da mi nedostaje hitrina iznenadnog skracivanja u tacku i produzetka u nedogled...

Ja ne upoznajem svet, vec ga samo prepoznajem. Ne idem da ga otkrivam, nego da ga se prisetim, kao nekakve svoje daleke uspomene.

Jer mnogo puta sam bio gde nisam jos koracao. I mnogo puta sam ziveo u onom sto jos ne poznajem. I mnogo puta sam grlio to sto ce tek biti oblici. Zato izgledam izgubljen i neprestano se osvrcem. A u sebi se smeskam. Jer, ako niste znali, svet je cudesna igracka.

Moze li se izgubiti neko u nekakvom vremenu i nekakvom prostoru, ako u sebi nosi sva vremena i prostore?...

Smeta mi krov da sanjam. Smeta mi nebo da verujem...

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Da li sam svuda gde su mi tragovi

Ko zna s cim sam se spajao

a nisam ga ni takao

mozda sam boravio i u svom zivotu

mozda postoje izvesni znaci

ili kao da je neko stran.

Ali ipak uz mene se moze,

mada je neobicno.

Sa mnom je opasno ici,

ja se nikad ne umaram.

Valjda sam jedini covjek

koji sumnja u sebe

sve cesce mi se cini

da nisam nikakav oblik

vec da slobodno jedrim

kroz sopstveno pijanstvo

- prepusten suncevom vetru

odlivam se i dolivam.

Ali ipak uz mene se moze,

mada je neobicno,

sa mnom je opasno hteti,

ja nikad ne odustajem.

Neiskvaren iskustvom,

poseban slucaj samoce.

Ponekad izmislim sadasnjost,

da imam gde da prenocim.

I suvise sam video,

da bih smeo da tvrdim,

mnogo toga sam saznao,

da bih imao ijedan dokaz

ali ipak uz mene se moze,

mada je neobicno.

Sa mnom je opasno voleti,

ja nikad ne zaboravljam.

Pokusavam da shvatim ucenja

koja mene shvataju.

Nejasna mi je vera

spremna da u mene veruje.

Tesko je biti okovan

u moju vrstu slobode.

Lako mi je s nemirom,

ne mogu da umirim mir.

Al ipak uz mene se moze,

mada je neobicno,

sa mnom je cudno cak i umreti...

jer ja se ne zavrsavam.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

- Bosonoga pesma

Ovo je pesma

za tvoja usta od visanja

i pogled crn.

Zavoli me,

kad jesen duva u pijane mehove.

Ja umem u svakom novembru

da napravim jun.

I nemam obicne srece.

I nemam obicne grehove.

Moja je sreca srneca,

a gresno mi je smesno

Ako me neko cacne

u ove oci placne,

nije to neutesno:

ja umem od suza da pravim

klikere lepe, prozracne.

Podelicu sa tobom

sva moja sasava zdravlja.

Zavoli moju senku

sto se klati niz dan.

Sutra nas mogu sresti

ponori ili uzglavlja.

Ludo moja, zar ne znas:

divno je nemati plan.

Izadji iz tog detinjstva

kao iz starih patika.

Zavoli moj osmeh, dubok

kao jezerske vode.

Evo, i ja sam se izuo.

Pod vrelim tabanima

rastapa mi se asfalt.

Budi uz mene kad odem.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Imena

Pronadjes negde nekakvog Misu,

nekakvog Gorana,

Dragana,

Svetu,

pronadjes drugare nalik na sebe

i stanes tako i ne verujes

da ima neko kao ti - isti,

na ovom drukchijem svetu.

I nista ne mora da se kaze.

Sve se unapred zna i razume.

Mozda te neke Mire sad traze.

Mozda Gordana neka ne ume

bez tebe,

Jelene,

Milice,

Vide,

do nekog ogromnog sunca da ide.

I ne znas koliko kao ti - takvih

veceras ponovo nekog nemaju.

I ne znas koliko kao ti - istih

za susret sa tobom bas sad se spremaju.

I ne znas ko su to, kao ti - divni

i sto su jastuke suzama vlazili.

A lepo ste se mogli sresti

samo da ste se malo potrazili.

I kreces u zivot s pogresnim nekim.

S drukcijim nekim.

Nekim dalekim.

A Boris,

Vera,

Vladan

i Sanja

jos uvek samo tebe sanja

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

ako vam mnogo puta kazem da vas volim,

jeli to vise ljubavi, ili je ista, jedna jedina?

ako svakoga jutra ponovo oktrijete da ste zivi,

je li to vise zivota, ili je ovaj, jedan jedini?

moze li da se rodi pet miliona necega,

a da pre toga ne umre isto toliko istovetnog?

tu umetnost pretakanja iz jedne vrste necega

u drugu vrstu necega zovemo nase sad i ovde.

zar vam je vaznije da prezivite ma i nekako,

nego da dokucite sta je zivot?

dozivljaj ovog sveta kod vas je, na zalost, samo

dozivljaj vase vrste sveta

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Moja omiljena, a rekao bih i biografska:

Uspavanka

Svet ovaj,

u stvari, i nije

tako rđav i zao

mada poneko plače

i samuje

i brine.

Svuda je jednako suton

na stare krovove pao

al' nekom sutra svane

a nekom neće da sine.

Ja volim da svima valja

i verujem beskrajno

da će u zoru svako

lakše moći da diše.

I sklapam oči.

I sanjam

potajno

to vrelo

to sjajno

jutro od vetra

i vlati

sto se nad krošnjama njiše.

A sigurno je važno

i od svega najpreče

za svaki obraz na svet

po jedan poljubac skrojiti.

I kad se umoriš pseći

i bude najcrnje veče

umet svoj jastuk nadom

zaliti i obojiti.

I važno je i ovo,

važnije od najprečeg

kad se toliko lepote

u sebi čuva

i ima

umeti da niko ne zna

bar komadic tog nečeg

spakovati u pismo i razaslati svima.

Tako će vek tvoj biti

manje plesniv i zao.

sa manje briga

samoće

plača

straha

i tuge.

I svaki put kad budeš

komadić sebe dao

ličiće svet na tebe

više nego na druge.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Besmrtna pesma

Ako ti jave: umro sam,

a bio sam ti drag,

onda će u tebi

odjednom nešto posiveti.

Na trepavici magla.

Na usni pepeljast trag.

Da li si uopšte ponekad

mislio šta znači živeti?

Ako ti jave: umro sam

evo šta će biti.

Hiljadu šarenih riba

lepršaće mi kroz oko.

I zemlja će me skriti.

I korov će me skriti.

A ja ću za to vreme

leteti visoko...

Visoko.

Zar misliš da moja ruka,

koleno,

ili glava

može da bude sutra

koren breze

il' trava?

Ako ti jave: umro sam,

ne veruj

to ne umem.

Na ovu zemlju sam svratio

da ti namignem malo.

Da za mnom ostane nešto

kao lepršav trag.

I zato: ne budi tužan.

Toliko mi je stalo

da ostanem u tebi

budalast i čudno drag.

Noću,

kad gledaš u nebo,

i ti namigni meni.

Neka to bude tajna.

Uprkos danima sivim

kad vidiš neku kometu

da nebo zarumeni,

upamti: to ja još uvek

šašav letim, i živim.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Razglednica

Mesec je tupom, krivom kamom

posekao jedno vece žuto.

Oprosti,

bio sam skitnica samo,

pa sam u tvoje oči zaluto.

I čudno nespretno prosuo se:

kao lopta vrelog snega,

nasmejan,

izgužvane kose,

od ptica ranjav,

od cveća pegav.

Oprosti,

uvek moram da odem.

Vetrove žute jesen već plače.

Jezera-oči.

Što kvase vode

obale obraza za skitacem?

Uvek se biva lep na pocetku.

Pomalo dobar.

Pomalo tužan.

Uvek se biva na ovom svetu

na kraju tuđ,

na kraju ružan.

I uvek samo sebe imamo

i san pun želja,

nedorečen.

Mesec je tupom krivom kamom

poseko jedno žuto veče.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Miroslavu Antiću ne treba nikakva lakirana biografija, lažna slava, unjkavi govor, prigodan tekst. Kao da je žurio da umre da bi ponovo živeo. Ni kod jednog drugog našeg mrtvog pesnika, grob nije počeo da uzdiže stvaralaštvo, koje je u svim žanrovima i oblastima iz jednog komada i antićevsko, pesničko u svom biću. U samrtnom času, preteći je digao glas nad svom mrtvačkom menažerijom, u kojoj amebe i paramecijumi traže svoj trenutak: "Niko ne sme da mi drži govor!". Vojvodina i ona stara Jugoslavija je zapamtila taj oproštaj, za koji je Antić sam napisao "Besmrtnu pesmu" i naručio Janikine tamburaše i "Pira manđe korkoro" ("Lutam sam po svetu").

Pesnik koji je poslednje dane propatio kao Isus na krstu, iznedrio je biser čiji je sjaj teško gledati otvorenih očiju. Antić nije hteo u kalup, u biografiju, i onda kada je promišljeno pravio. Sa zlatnim prahom među prstima otišao je na onaj svet da nam sa nebeskih visina u zvedanom jatu pokatkad namigne. To je ta njegova trajna i tajna veza:

Ljubav je jedini vazduh

koji sam udisao

I osmeh jedini jezik

koji na svetu razumem

Na ovu zemlju sam svratio

da ti namignem malo.

Da za mnom ostane nešto

kao lepršav trag

Miroslav Antić živi svoj drugi život u bljesku kometa, a njegov duh je u svemu što je svojom rukom uradio.

Milan Zivanovic

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

:srce:

KADA MI NEDOSTAJEŠ

Mislim tuđe misli

Kradem svoje vreme

Provlačim ga

između oblaka, snova,

Daljine i snega..

Kada poželim

Da ti nedostajem

Odsanjam pesmu

Zatvorim oči

i na kaldrmi zamislim

Cvet beli.

Kada te nema

Jer tako hoću

Zaledim osmeh

U sebi kažem ime

Udahnem duboko

i pomislim

Tako mi nedostaješ...

:srce:

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

"Zaboravi da negde na svetu postoje..."

Zaboravi da negde na svetu postoje tvoji muževi,

i moje žene, i postelje u kojima su snovi - zanat.

Danas će drumovi biti za mene i tebe pruženi

daleko negde u nepovrat.

Možda smo nas dvoje rođeni zato da tuda odemo,

da ti milujem kosu i budem nežan prvi,

pa posle da jedno drugome malo lepoga prodamo

za jeftin honorar ljubavi i skroman bakšiš krvi.

Nikad zbog tebe neću ići da tražim rum,

ni da napišem najbolju pesmu kraj čaše.

Ne plači za mnom kad se vratiš niz drum.

Ne maši ... ni ja neću da mašem ....

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Carolija

Nekom zabranjuju zvezde.

Nekome krila.

I laste

Ja ne zabranjujem nista.

Sme se sve sto se ne sme.

Samo jedno te molim:

pokusaj da ne rastes

ni mrvu svima za inat,

do kraja ove pesme.

U toj se pesmi zivi

slobodno,

lepo

i ludo.

Mozes da izmisljas.

Mastas,

Da radis sve naopako.

U njoj i najvece cudo

prestaje da bude cudo,

jer sve sto pozelis

kad zazmuris

- ostaje zauvek tako.

Isturi hrabro i divno

prkose detinjaste

i lazi i sebe samog.

Sme se sve sto se ne sme.

I sme se vise od svega!

Jedini: nemoj da rastes

za inat i tebi i meni

do kraja ove pesme.

I svaki put kad te slome,

pa moras nov san da stvaras,

ne sanjaj ga u mraku

Dotrci blize zori.

Na pragu ove pesme

tako se divno bori

i kad namignes samo

i osmehnes se polako

Izbroj u sebi do deset

i to u vecnost pretvori.

I sve sto zmureci smislis

ostace zauvek tako.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Romansa

- Jesi l moje

Najmoje?

- Jesam tvoje

Najtvoje.

- Da ti sviram u ušima?

- Da mi kupiš dve firange od cica.

Al’ da budu na cvetiće.

- Da zakačim viljuškama

na ragastov od pendzera.

- Da me mrze sve komšije.

- Da ja imam samo tebe.

- Da ti imaš samo mene.

- Da ne udje ni Mesec ni Sunce.

Da u sobi bude jedna crkva.

Da gledamo kroz taj pendžer,

kroz taj pendžer pun cvetića,

da je život nešto naše,

najnaše.

- Da je život nešto tako lepo

kao u samoposluzi „Zvezda“.

- Jesi l moje?

Najmoje?

- Jesam tvoje.

Najtvoje

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Čarobna pesma

Vidim te vec,

istina-kao u nekoj srebrnoj magli,

ali divno te vidim:

na nogama ti cizme od sedam milja,

u ruci Aladinova lampa,

putujes na onom cudotvornom tepihu

iz 1001 noci,

preleces planine i mora

i dizes se visoko prema zvezdama.

Mozda ti i ne slutis

koliko volim tvoju trsavu glavu,

detinju glavu koja mirise na sapun

i penusavi aprilski vetar,

Glavu u kojoj stanuju samo boje

visoke,

ogromne,

nedostizne,

glavu koja ce shvatiti bezmerja

i razdaljine svetlosnih godina,

nerazumljive cifre

i geometrijske krivulje

i hrabrost svemirskih brodova

sto ce krenuti sutra

na nova nepoznata sunca.

Ja sam svoja putovanja

protutnjao pod celom

i tu su stali prostori

o kojima i ne sanjas.

Cetiri ulice tamo

i tri ulice ovamo,

tako sam jednom leteo

cak do Kumove slame.

Dve,tri,pet casa vina

u restoranu kraj reke,

tako sam beskrajno lebdeo

kroz udaljena sazvezdja.

I jedan obican osmeh,

i jedno jesenje vece,

tako sam trazio nove

zlatogrive komete.

Tako sam sebi nasao

i jednu tihu mudrost

od koje rastu krila.

Zato i hocu samo da te zamolim:

preleti beskonacnost

i pobedi vreme i mastu,

ali nikad ne zaboravi

kako se koraca po zemlji.

Dodirni rukama prasinu

dalekih dvojnih zvezda,

nek ti se damari usklade

sa ritmovima pulsara,

al nikada ne zaboravi

kako se koraca po zemlji.

Jer ljudska srca

zasadjena su nisko kao kupine

tu, gde su svici crveni dzinovi

naseg malenog kosmosa,

tu gde smo sebi nacinili

milimetarske beskonacnosti,

a ipak dovoljno glomazne

da se u njima izgubimo:

ja daleko od tebe

kao Alfa Kentaura,

ti daleko od mene

kao belo zrnevlje Vlasica.

Pronadji nove svetove

i izatkaj im nebo.

I podari im vazduh

da disu i da ozive.

Ali nikad ne zaboravi

kako se koraca po zemlji.

Samo tako se mozemo

jedan drugom pribliziti.

Cetiri ulice tamo

i tri ulice ovamo,

moja i tvoja casa piva

u restoranu kraj reke,

i moje iskrene oci

i tvoje iskrene oci

u jedno jesenje vece

detinjasto i roditeljsko,

-to je ono prostranstvo

koje hocu da pomirim

izmedju moje i tvoje zvezde.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.




×
×
  • Create New...