zirne 78 Napisano March 14, 2011 Prijavi Share Napisano March 14, 2011 Na današnji dan 14.marta 1932 u Mokrinu je rođen Mika Antić Umro je u Novom Sadu 24.juna 1986. "Рођен сам 1932. године у северном Банату, у селу Мокрину, где сам ишао и у основну школу. У гимназију сам ишао у Кикинди и Панчеву, а студирао у Београд. Живим у Новом Саду. То је чиста моја биографија. У ствари, ја свима кажем да праву биографију, онакву какву бих желео, још немам, и поред толико књига које сам написао, слика које сам излагао, филмова које сам снимио, драмских текстова, репортажа у новинама... Сваког јутра пожелим да почнем једну одличну биографију, која би послужила, ако ником другом, бар ђацима у школи, јер они, нажалост, морају да уче и живот писца. Ја бих био најгори ђак, јер ни свој живот нисам научио. А радио сам свашта. Био зидарски помоћник, физички радник у пивари , кубикаш на пристаништу, морнар, позоришни редитељ, бавио се водоводом и канализацијом, радио компресорима, обрађивао дрво, умем да направим кров, глумио у једном луткарском позоришту, чак и правио лутке, водио телевизијске емисије, био конференсије...Имам и неке награде и признања... Две „Невенове“. Једну за животно дело у поезији за децу, Горанову награду, награду Стеријног позоришта, Златну арену за филмски сценарио, Награду ослобођења Војводине, Седмојулску награду Србије. Носилац сам ордена заслуга за народ. Неко би од свега тога могао да напише безброј стараница. Рецимо: уређивао лист “Ритам“ или уређивао Змајев „Невен“... Највише бих волео да сами измислите моју биографију. Онда ћу имати много различитих живота и бити најживљи међу живима. Остало, што није за најаву писца, него за шапутање, рекао сам у песми "In memoriam". И у свим осталим својим песмама.“ In Memoriam Postoji jedan neverovatan gad koji se zove Miroslav Antić Ždere moj hleb pravi moju decu nosi moja Odela Sa mojom ženom leže u krevet na moje Rođene oči Jer zna da sam tog trenutka sigurno negde Daleko u Lenjingradu I taj Antić što me je upropastio I kao Pisca I kao čoveka Dakle taj koji će na kraju leći u moju Sopstvenu grobnicu Pita me jedno jutro šta vam je boga mu Čoveče Izgledate mi nekako bolesni A šta se izvinite za izraz baš njega tiče Kako je meni I dokle mi je O meni se najlepše brinu oni koji me Ostavljaju na miru A on pere ruke mojom rakijom ima ključ od Mog ateljea Ljudi taj me tera da čitam knjige petlja sa Mojim plavušama Dere se u mojoj kući ogovara me svašta Laže Deca mi liče na njega a on nosi kravatu Brije se poznaje neke ljude radi Svako jutro se tušira pravi se da zna sve O zenbudizmu Prevodi knjige čini mu se da ima prijatelje Mom sinu zamislite svinjariju mome jedinom Sinu kupuje sladoled Bio sam mornar bežao sam ili odem na primer U Pariz Pokrijem se ćebetom preko glave pustim brkove A on me i tu pronađe u nekoj ulici Žolive U nekom bednom hotelu I vrati kući i rasplače me Mati moja Melanija koja ne zna da je rodila mene A ne njega Više ga voli više mu veruje I on to još kako Koristi A on je uveravam vas on je ta upeglana stoka kojoj Ja dižem spomenik On je ta uvažena životinja kojoj ja pišem Biografiju Ovako popljuvan I sam I do krajnosti zgađen Sto moram da mu javno pozajmim oči I dušu I ono malo para koje sam jedva pozajmio Kad sam ja na primer skočio sa Petrovaradinske Tvrđave On je uskakao u đačke čitanke Kad me je doktor Savić lečio od alkohola On se pravio kao da ima neke veze sa filmom Gde god se pojavim gurao me je da ga ne obrukam Pristajao je na kompromise cerekao se na Prijemima Primao je moje nagrade mešao se u moje snove Jedan licemer Jedan stvarni licemer Jedan provincijalac Jedan koji je trpeo sve ono što ja nikada neću Trpeti I koji sada tako fino žuri da crkne umesto mene Da bi umesto mene Svinja jedna Da bi umesto mene što pre jedini živeo Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Aiko 1794 Napisano March 19, 2011 Prijavi Share Napisano March 19, 2011 More hleba i nevolje Lepo kažem sebi: neću da idem na selo, nisam ja više za one stare tesne kože. Pokvario me asfalt, mašina za pranje veša, senf iz Dižona, tapete na zidovima... Deca mi uče engleski, razumem se u Čajkovskog i dizajn, dušu ispustim na nos kad je lift u kvaru... Ničeg više u meni zdravog, seljačkog, kao da sam, Bože mi oprosti, rodjen u svili i dojili me belom kafom. Postoji još malo dobrog sećanja na detinjstvo i prvu mladost, i jedna tuga, što me svrbi u nozdrvi kad stanem pred onih nekoliko grobova obraslih u travu pokislog seoskog groblja. A odem, djavo me odneo, vuče me nešto: jesen valjda, ili novo vino, stari prijatelji, kaljavi sokaci, golo bagrenje, miris novembra... Odem, pa plačem, štucam, pevam, i opet još više plačem i - pobegnem. Kafana - ne više od pet stolova. Škilji sijalica od 15 sveća, upljuvana muvama još letos, a ljudi se okupili oko mene kao da sam, izvinite na izraz: poslanik ili ministar, i dušu mi otvaraju. Veruju: možda ću im nešto pomoći. Svi mi koji jedemo senf iz Dižona i imamo tapete na zidovima, a nemamo ispucale pete i šake kao lopata, ličimo im na nešto svemoguće. I oni, kao deca, svi ti moji vršnjaci, i njihovi očevi, i još po neki živi deda, obasipaju me pitanjima, diktiraju mi svoje brige i ponavljaju ko zna po koji put: da mi učiniš to i to, da mi središ to i to... ko će, ako ne ti! I ne znam šta mi bi, vrag ga znao, hteo sam valjda da se našalim... tek - kažem ja njima: - Mnogo mi nešto kukate, a seljaci bolje žive od gradjana. I tek kad sam zinuo, vidim: pogrešio sam. Zagrizem jezik, ali - kasno. - A znaš li ti sine - pita me jedan sedamdesetogodišnjak - šta su to staračka domaćinstva? - Znam - kažem. - Samohrana. -Djavola znaš - smeška se on krezubo i liže cigaru zavijenu u novine. - I što si znao, zaboravio si. Nas matorih je sve više samih sa zemljom. Mladi beže u škole, na zanate... Tvoji vršnjaci su poslednji koji su još ostali da se rvu sa bogom, zemljom i ljudima... A rvanje je bilo. Nisam zaboravio. Kosila seljaka i priroda, i vlast, i Franja i kralj, i Švaba i džandar, i milicija i poreznici, i reforma i otkup... Nisam zaboravio naslove iz novina koji su bili i direktiva i zakletva: "Vojvodina mora dati za pasivne krajeve". I gledam ih sad, pogrbljene i ostarele, na zemlji rodjene, na zemlji premorene, spremne da se vrate zemlji u onom istom ancugu što miriše na naftalin i lišće dunje, crnom, jedinom odelu za svadbe, svečare, sahrane i smrt. - Imam deset jutara i ne mogu sam da radim, - žali se starac - izmolim nekako, ali nisu svi te sreće, i prime mi zemlju u zadrugu pod arendu. Dobijao sam 430.000 starih dinara godišnje, dvesto sam plaćao porez i bilo mi je dobro. Čak su mi mnogi i zavideli. Sad neko mudar povećao mi porez za još sto hiljada godišnje. Pitam te lepo, u oči mi gledaj, pitam te: kako da živim sa 130.000 dinara godišnje? A nas je, stvarno, sve više takvih i sve je više parloga. - Treba li ovoj zemlji hleba, bog li vas vaš? - Prema jednoj anketi - kaže mi agronom, mlad i pametan čovek, ali slab na piće, zajapuren kao nova mlada - ljudi bi bili zadovoljni i kad bi dobili samo petnaest hiljada penzije mesečno. Pa neka nosi zemlju ko hoće. Njima bi bilo dosta ono malo okućnice, a sa pet stotina dnevno mogao bi čovek da kupi hleba, duvana, soli i tamjana... U meni, nešto zgrušano. Jesam li lud ili pijan. Pevajte, vičem i razbijem čašu o čelo. Neću da živite sa petnaest hiljada mesečno, ljudi moji rođeni, očevi moji i vršnjaci mog pokojnog dede. Neću da plaćate poreze nikom, jer platili ste sto puta sto tuđih poreza. Dajte ovamo cigane, neću da plačem, kažite mi nešto lepo, pričajte nešto makar i bezobrazno, i politički, pričajte svakojako, samo me nemojte opominjati da sam čovek... Ne mogu ja ništa da vam pomognem. Ko sam ja? Plivam po moru hleba i moru nevolje, baš kao i vi, i davim se zajedno sa vama, i grcam, i da znate, dajem vam reč, žaliću se saveznom ministru za poljoprivredu! A oni me gledaju sažaljivo: - Takvog ministra u ovoj zemlji nema... - Zatvori televizor! - grmim na krčmara, čoveka ni krivog ni dužnog. Neću da slušam objašnjenja. Daj nabavi cigane i daj da se pije iz cimenti. Novembar je. Miriše na zimu i maglu. Smrdi nam kosa i koža na loš duvan i jeftinu rakiju. Otrovala nas dudovača, gacamo upaljenih beonjača, kroz blato, a naše seljačke duše vetar kao otrcane zastave vitla niz vreme. Kod kuće bacim sa terase senf iz Dižona, pljunem na tapete, pustim do daske Čajkovskog i pevam kontra, na sav glas, ciganske bezobrazne pesme. - Opet! - viču mi komšije sa raznih balkona. - Opet! - vičem i ja njima. I pevam, a suze mi, velike kao trešnje, kaplju iz seljačkih očiju. Ko mi je kriv, djavo me odneo, što sam večno ostao seljak. Apolodor 1 Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
zirne 78 Napisano March 20, 2011 Autor Prijavi Share Napisano March 20, 2011 Volim je od štala do neba, od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša, vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice, tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša, gde su služili bdenija i ljude za glavu skraćivali, gde su starice tepale i pragove branili golim šakama, pa su je brali i jeli rukama, pa su crkavali i živeli, pa su je voleli ljudi, i kleli, i psovali, i plakali, - tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku, belju od jaganjaca, crnju od paljevina, tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku, kad se lumpovalo od Vršca do Temišvara, Sombora i Segedina, pa niko nije imao u brkovima gustu pesmu kao taj narod robijaški i prvomajski, razbijenih temena i zuba, ta Vojvodina ašova, britvi, molitvi i šamara, zarasla u želje, u laž, u borbu, u izdajstvo, u ljubav - volim je, jer svi smo široki i obični kao ova ravnica, jer smo i veliki i prokleti na ovim zelenim travama, i milioni rumenih suludih zvezdanih ptica večito će lepršati nad našim umornim glavama. I volim je prosjačku pred crkvama, nedeljama u ritama, i svatovsku, astragansku, neucveljenu bolovima, i Vojvodinu vašarsku i hramonikašku, čas raspusnu, čas pitomu, i birtijašku, što osvanjiva štucajući pod stolovima, pa Vojvodinu bečku i varmeđsku, sa tuđim barjacima pred četama, K.u K. regimente, kraj druma istorija silovana i zaklana i Vojvodinu solunsku i krfsku nad bajonetima sivu kao vojnička smrt u koporanima i zajedničkim rakama, ej, pa je volim šestoaprilsku, logorašku, isprebijanu, obešenu o bandere, probušenu po čelima, uzoranu od tenkova, od krvi izopijanu, i partizansku, kad je oktobra donela proleće selima, volim je koliko je zla i dobra. Volim je podjednako. Prskajte kajsije zvezda z kosi drveća njenog. Uvek će biti krovova pozadi krova svakog, jer uvek se rumeno nastavlja na rumeno. I danas, zemljo rodna, kad nisi bosonoga, kad nisi gola beda, u dronjcima i plaču, ti, što se moliš bogu, ti što pljuješ na boga, ti što si dugovala i naplatila račun, nazdravlje, diži čaše, razbij astale šakom, zapevaj preko njiva, neka zabride kosti, volim te što si prosta, sirova, divlja tako, i tako mnogo luda, volim te... volim... oprosti, ti,što si danas lepša, ti, bez krasta i vaški, ti, ljuljaško i rakožut, zubat osmeh ne skrivaj, pevaj pijano racki, mađarski, totski, vlaški, makedonski i lički, preko dalekih njiva, i voleću te uvek, krvavo moje odojče i srećo nova, jer se e stidim tvog otegnutog govora i slanine i kudeljnih gaća, od paorske sam krvi, psovki, radosti, snova... Razdrlji prsluk i gutaj! Ja ovu zdravicu plaćam Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Aiko 1794 Napisano March 21, 2011 Prijavi Share Napisano March 21, 2011 Koreni Postoji jedan mudrac. Dok ovo govorim, on čuči u velikoj pustinji južno od ovih planina. Čuči ne znam koliko godina u pesku i ne podiže oči. Ali sve vidi. Šara noktom nešto nerazumljivo i uplašeno ponavlja: i ovo sam već stvorio… i ovo sam već stvorio. Ako mu zatražiš orla, on ne poseže u visine, nego ga prstom iskopa iz zemlje kao koren. To je, kaže on, orao iz kojeg niču drugi orlovi. Posle moeš damu zatražiš aligatora ili mrava. I njih iskopa prstom iz zemlje kao košticu. On sve može, jer njegovo je stanje drukčije nego naše. Od njega sam naučio to što ti danas kazujem kao tajnu. 2. Gospodine kažem ja njemu, video sa narode koji se mnogo ljube i bratime. Ako ljubav postoji, čemu dokazivati? On ćuti pognute glave i dugo mrmlja u sebi. I tek u podne, kad sunce kao mač visi sa zenita, govori glasom belim poput zgužvane hartije. Iz toga će, kaže, proizići velika nevolja. Narod koji ne prestaje da peva nesrećan je, siromašan i gladan. 3. Gospodine, kažem mu ja, video sam čoveka koji preskače neverovatne visine. Kako to čini kad nije jači od drugih, ne trči brže o d drugih, niti je umešniji i lukaviji? Taj čovek, kaže mudrac, uzima zalet kao da će dpreskočiti oblake. Stoga i ne primećuje to što mu je pod nogama. Treba preskakati nebo. Treba imati najveću želju, pa će sve druge same od sebe biti ispunjene. 4. Gospodine, kažem mu ja, jedan moj prijatelj iskopao u bašti kamen. Poklonio ga nekom vajaru da načini od njega skulpturu. Bio je to običan kamen, ali ako ga okreneš prema svetlosti, u njemu se odslikava ceo svet. A vajar ga je odbacio. Mudrac mi kaže: I morao je da odbije, jer nije ga sam pronašao. 5. Gospodine, pitam ga ja, kako to da moja glava, koja ispunjava prostore može da stane u jednu običnu kapu? Zatečen sasvim slučajno, kaže on, u istom nizu godina na ovoj staroj oronuloj planeti, mi se nastavljamo jedni na druge, kao što se grana nastavlja na granu, a ipak živi svoj vek okrenut ka drugoj strain sveta, ka nekim svojim olujama i vidicima. Zato je tvoja glava žumance nekog još neotkrivenog sunca. Zato zasada i staje u običnu ljusku. 6. Gospodine, kažem ja njemu, imam neverovatnu snagu. Mogu da upravljam brodovima, jer sam ih pokorio. Mogu da zidam nebodere jer sam savladavao beton i čelik. Mogu da rijem kroz planine i menjam lice kontinenata. Ali kad uzmem običan mali šljunak, ma kako ga stiskao, nikad ga neču razbiti. Kako to? Veliki umovi, kaže on, bili su u početku neznalice, kao što je reka bila potok ili tajfun – tišina. Najveće hulje istorije bili su pre toga bucmasti i bezazleni mališani. Himalaji su bili para. Nešto čvrsto i oblo, kao kipovi Vailona, bilo je u svom vulkanskom detinjstvu bezoblično i meko. Zato je šljunak, ustvari, jedna ogromna planina, oljuštena od golotinje lepog. Čeprka prstom po pesku, prstom izvadi zametak Kilimandzara; stavljam na ledja obično kristalno zrnce, ali padam pod teretom. 7. Gospodine, kažem mu ja, video sam slikara koji prolazi kroz platno kao kroz svetlost. Naslika sebi vodu i pliva. Kako to? Naslika Alpe i penje se. Naslika daljinu i izgubi se. Mudrac mi ništa ne govori. Samo vidim, u sumrak, kako se poistovećuje sa sivilom, rasplinjuje i nestaje. Odlazim zamišljen i dogadja se nešto čudno: za mnom ne ostaju stope, kao da nikad nisam ni prolazio ovim krajem. Kao das sam to samo poželeo u snovima. I – izmislio. Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
gresan 1851 Napisano March 21, 2011 Prijavi Share Napisano March 21, 2011 Molitva Poslušaj me, bože, veliki gospodine, ako me još nekada budeš pravio. molim ti se, udesi mi da ne budem ni milicajac, ni car, ni Ciganin. Pretvori me u jedno veliko drvo. Sto godina tako da rastem i da me onda poseku. Naćve od mene da naprave. Sto godina u meni testo da mese. Od leba sav da se raspadnem. GlorijaTreca 1 Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
bellissima 73 Napisano March 21, 2011 Prijavi Share Napisano March 21, 2011 Pesma za nas dvoje Znam, mora biti da je tako, nikad se nismo sreli nas dvoje, mada se trazimo podjednako zbog srece njene i srece moje. Pijana kisa siba i mlati, vrbama vetar cupa kosu. Kuda cu? U koji grad da svratim? Dan je niz mutna polja prosut. Vucaram svetom dva prazna oka zurim u lica prolaznika. Koga da pitam,gladan i mokar, zasto se nismo sreli nikad? Il je vec bilo? Trebao korak? Mozda je sasvim do mene dosla. Al' ja, u krcmu svratio gorak, a ona ne znajuci,prosla. Ne znam. Ceo svet smo obisli u zudnji ludoj podjednakoj, a za korak se mimoisli. Da,mora da je tako. Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Dana 123 Napisano March 21, 2011 Prijavi Share Napisano March 21, 2011 Žmurke Postoji nešto brže i od same mogućnosti da se čovek sporazume sa svojom mišlju. Nekakva groznica uobrazilje. Čarolija. Trag koji se već dogodio unapred. Sećam se svoje prve školske torbe. Nisam žurio da je otvorim. Dugo sam je posmatrao, obilazio oko nje i zamišljao u njoj obilje neobičnih stvari. I danas, evo, ako dobijem poklon, ne otvaram ga danima. Lepše mi je da zamišljam šta može biti unutra. Uvek je tako sa zatvorenim stvarima. I tek kad oljuštiš omot, prestaje svaka čarolija, jer više nema smisla nijedna igra pogađanja. Jer sve je u nama kad žmurimo, a strano kad otvorimo oči. I sve je naše dok želimo, a tuđe kad se ostvari. Mi smo nalik na cvetove: rastemo u sebi, unutra, u skladištima tajni i korenju energije. Samo smo spolja dopadljivi, puni boja i mirisa. A unutra, u nama, kipe orijaška sunca. Sve se to događa zato sto nismo skinuli omot sa svog još uvek pitomog i detinjastog srca. Dobivši sebe na poklon od ovog ovde jedinog i nepovratnog života, mi u tom srcu nosimo sve ono što postoji i što će tek postojati u našim drugim životima. I ne kvarimo ga kao igračku, da otkrijemo čime voli. I ne kvarimo ga da vidimo čime se boji i čime sanja. Kad zvezde padaju avgusta, ne trči da ih potražiš u travi. Ne sakupljaj ih po šumama i ne vijaj za bregovima. Samo zatvori oči. Bar ti znaš da se igraš žmurke. Uhvati ih u letu i sve će u tebe duboko otkotrljati. Zaželiš li se mora ili severnih snegova, zaželiš li se planina, jezera ili pustinja, samo zažmuri u svet, ne odmotavaj omot vida, i sve će se u tebe zauvek naseliti i tu nastaniti. Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
zirne 78 Napisano March 23, 2011 Autor Prijavi Share Napisano March 23, 2011 U meni veceras ova reka razbi ogromna brda daleka, muci se, urlice, razmice klance i kida svoje zelene lance i rije kroz moje srce ridje jer mora nekud da izidje. U tebi veceras ta ista reka cudno je meka. Sva je od mleka. I cas je zlatna. I cas je plava. U njoj se ceo svet odslikava. Svako u sebi reke druge pod ovim istim mostovima sretne. Zato su nase srece i tuge tako drugacije istovetne Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Aiko 1794 Napisano March 26, 2011 Prijavi Share Napisano March 26, 2011 Prva ljubav Naiđu tako dani. Zatrpaju ti oči kao zvezdane kiše. Oko nosa se neka šarena nežnost isplete. I ti staneš, i ne znaš da li si, il' nisi više ono obično dete, ono bezalzleno dete. Nekakvo zrno zlata počne u srcu da žulji. Stidljivost neka u tebi tiho se zasmejulji. Naiđu tako dani. Ne prepoznaješ boje aprila. Ne prepoznaješ svoje ruke. Izgledaju ti kao krila. Ne prepoznaješ svoje ogledalo: iz njega te neko čudan posmatra, neko kome u dahu mirišu suncokreti i plamte obrazi, plamte kao nestrpljiva vatra. Naiđu tako dani. Vetar ti u potiljak diše. Zdravo, poslednja bajko, kad staneš i ne znaš više da li se visine ruše il' s tobom u nebo lete! Zdravo ljubavi! Tajno! Zdravo sve neverovatno! Sve zabranjeno i zlatno! Zdravo, čudnovati svete! Vrlo je važno, pre svega, da prvu ljubav umeš da izgovoris ćutanjem. Da je sagledaš žmureći. Da je oslušneš osmehom. I dotakneš šaputanjem. Vrlo je važno da o njoj ne brbljaš hvalisavo svima Ljubav - to nije užina koju drugari dele. Prva ljubav je providna kao lutkino oko, drhtava kao tišina koja hoda po prstima i prva prava čistota tvoje nežnosti bele. Ona je knedla u grlu, srebrna knedla u grlu, sve nedokučivo tvoje i sve kristalno tvoje i sve gugutavo tvoje kao večernje zvono. Ona je duboko u tebi i duboko van tebe. Ona je malo onako. Pa još malo onako. Pa onda ono. I ono, I onda: sasvim ono. Nije to nagovaranje, rođeni moji, ko neće dalje da veruje, nek slobodno zažmuri. Ali pazite dobro: ako u vama postoji jedno veliko pitanje koje nestrpljivo žuri, pitanje veće od brda i veće od dva brda, i jedna treperava duša što veruje u čuda, i ako se u vama neke lepote talasaju i neke svetlosti rađaju, onda je sasvim svejedno da li žmurite ili ne žmurite, jer čuda se već događaju. U tebi skazaljka nekog nevidljivog magneta pokazuje odjednom hiljade strane sveta. Smucalica 1 Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
zirne 78 Napisano March 30, 2011 Autor Prijavi Share Napisano March 30, 2011 Mi smo se suvise sretali na raskrscima neznanim Mada smo razlicitim putevima koracali Tinjalo nebo vecernje u siprazima zvezdanim I uvek oblaci zdralova sa prolecem se vracali. Mi smo se suvise sretali a reci rekli nismo I u leta kovrdzava sa preplanulim licima Pod kapom zelenih dudova za casak zastali smo Pa onda prosli, odlutali svako za svojim vidicima. U novembru su oblaci kao buktinje rudeli I vetar kisama umio sivo popodne ogolelo A putevi se duzili i raskrsca su zudela Za nesto kratko u susretu sto se toliko volelo. U zime snezne, pobelele k'o tvoji isprani dlanovi Dugo si, dugo cekala pod jablanom, na smetu I vrat mi goli uvila maramom svojom lanenom Da sivookom putniku ne bude zima u svetu. Pa ipak, ti su susreti tek kratka radovanja Jer znam: na nekom raskrscu necu te videti vise Pruzices nekome dlanove, prestace putovanja I pod krov neki svratices da se sklonis od kise. Spusticu tvoju maramu usput kraj putokaza I sa vetrom - drugarom otici nabranih vedja Jer meni zivot prestaje ako sidjem sa staza I pred necijim vratima skinem torbu sa ledja. Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
bigrancer 640 Napisano April 1, 2011 Prijavi Share Napisano April 1, 2011 Hodajuci na rukama.......... ....... Ponekad mi se ucini da mi beze pod nogama putevi i daljine. I kadgod mi se dogodi da dospem u daleko, i stanem nasred njega i mislim: konacno, evo me; ako podignem oci, vidim da svako najdalje ima svoje jos dalje. Mozda je to i sreca. Mozda imam u sebi nesto duze od krajeva. Mozda imam u sebi toliko mnogo sveta, da se nikada, nigde, nece moci zavrsiti. Nije rec o zivotu, nego o njegovom dejstvu. Jer neke stvari se ne mogu saznati samo ocima. Postoje u meni mnoga, neverovatna cula. Cula vode i vazduha, metala, ikre, semenja,... Oni koji me srecu, misle da ja to putujem. A ne putujem ja. To beskraj po meni hoda. Od koje sam ja vrste? Znam jednu novu igru. Zaustavim se naprasno i ne micem se satima. Pravim se kao da razmisljam i da u sebi rastem. Cinim to dosta uverljivo. Dok imitiram drvece, neko sa strane, neupucen, stvarno bi pomislio da sam pustio korenje. Razlistavam se sluhom. Zagrljajima. Disanjem. Cak se i ptice prevare, pa mi slete u kosu i gnezde mi se na ramenu. Pravim se da sam trom sanjar. Nespretan penjac. Spor saputnik. Pravim se da mi je tesko da se savijam preko belih ostrica realnog. Pravim se da mi nedostaje hitrina iznenadnog skracivanja u tacku i produzetka u nedogled... Ja ne upoznajem svet, vec ga samo prepoznajem. Ne idem da ga otkrivam, nego da ga se prisetim, kao nekakve svoje daleke uspomene. Jer mnogo puta sam bio gde nisam jos koracao. I mnogo puta sam ziveo u onom sto jos ne poznajem. I mnogo puta sam grlio to sto ce tek biti oblici. Zato izgledam izgubljen i neprestano se osvrcem. A u sebi se smeskam. Jer, ako niste znali, svet je cudesna igracka. Moze li se izgubiti neko u nekakvom vremenu i nekakvom prostoru, ako u sebi nosi sva vremena i prostore?... Smeta mi krov da sanjam. Smeta mi nebo da verujem... Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
zirne 78 Napisano April 2, 2011 Autor Prijavi Share Napisano April 2, 2011 Da li sam svuda gde su mi tragovi Ko zna s cim sam se spajao a nisam ga ni takao mozda sam boravio i u svom zivotu mozda postoje izvesni znaci ili kao da je neko stran. Ali ipak uz mene se moze, mada je neobicno. Sa mnom je opasno ici, ja se nikad ne umaram. Valjda sam jedini covjek koji sumnja u sebe sve cesce mi se cini da nisam nikakav oblik vec da slobodno jedrim kroz sopstveno pijanstvo - prepusten suncevom vetru odlivam se i dolivam. Ali ipak uz mene se moze, mada je neobicno, sa mnom je opasno hteti, ja nikad ne odustajem. Neiskvaren iskustvom, poseban slucaj samoce. Ponekad izmislim sadasnjost, da imam gde da prenocim. I suvise sam video, da bih smeo da tvrdim, mnogo toga sam saznao, da bih imao ijedan dokaz ali ipak uz mene se moze, mada je neobicno. Sa mnom je opasno voleti, ja nikad ne zaboravljam. Pokusavam da shvatim ucenja koja mene shvataju. Nejasna mi je vera spremna da u mene veruje. Tesko je biti okovan u moju vrstu slobode. Lako mi je s nemirom, ne mogu da umirim mir. Al ipak uz mene se moze, mada je neobicno, sa mnom je cudno cak i umreti... jer ja se ne zavrsavam. Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
bigrancer 640 Napisano April 3, 2011 Prijavi Share Napisano April 3, 2011 - Bosonoga pesma Ovo je pesma za tvoja usta od visanja i pogled crn. Zavoli me, kad jesen duva u pijane mehove. Ja umem u svakom novembru da napravim jun. I nemam obicne srece. I nemam obicne grehove. Moja je sreca srneca, a gresno mi je smesno Ako me neko cacne u ove oci placne, nije to neutesno: ja umem od suza da pravim klikere lepe, prozracne. Podelicu sa tobom sva moja sasava zdravlja. Zavoli moju senku sto se klati niz dan. Sutra nas mogu sresti ponori ili uzglavlja. Ludo moja, zar ne znas: divno je nemati plan. Izadji iz tog detinjstva kao iz starih patika. Zavoli moj osmeh, dubok kao jezerske vode. Evo, i ja sam se izuo. Pod vrelim tabanima rastapa mi se asfalt. Budi uz mene kad odem. Smucalica 1 Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
bigrancer 640 Napisano April 4, 2011 Prijavi Share Napisano April 4, 2011 Imena Pronadjes negde nekakvog Misu, nekakvog Gorana, Dragana, Svetu, pronadjes drugare nalik na sebe i stanes tako i ne verujes da ima neko kao ti - isti, na ovom drukchijem svetu. I nista ne mora da se kaze. Sve se unapred zna i razume. Mozda te neke Mire sad traze. Mozda Gordana neka ne ume bez tebe, Jelene, Milice, Vide, do nekog ogromnog sunca da ide. I ne znas koliko kao ti - takvih veceras ponovo nekog nemaju. I ne znas koliko kao ti - istih za susret sa tobom bas sad se spremaju. I ne znas ko su to, kao ti - divni i sto su jastuke suzama vlazili. A lepo ste se mogli sresti samo da ste se malo potrazili. I kreces u zivot s pogresnim nekim. S drukcijim nekim. Nekim dalekim. A Boris, Vera, Vladan i Sanja jos uvek samo tebe sanja Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
zirne 78 Napisano April 5, 2011 Autor Prijavi Share Napisano April 5, 2011 ako vam mnogo puta kazem da vas volim, jeli to vise ljubavi, ili je ista, jedna jedina? ako svakoga jutra ponovo oktrijete da ste zivi, je li to vise zivota, ili je ovaj, jedan jedini? moze li da se rodi pet miliona necega, a da pre toga ne umre isto toliko istovetnog? tu umetnost pretakanja iz jedne vrste necega u drugu vrstu necega zovemo nase sad i ovde. zar vam je vaznije da prezivite ma i nekako, nego da dokucite sta je zivot? dozivljaj ovog sveta kod vas je, na zalost, samo dozivljaj vase vrste sveta Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Morpheus 5112 Napisano April 5, 2011 Prijavi Share Napisano April 5, 2011 Moja omiljena, a rekao bih i biografska: Uspavanka Svet ovaj, u stvari, i nije tako rđav i zao mada poneko plače i samuje i brine. Svuda je jednako suton na stare krovove pao al' nekom sutra svane a nekom neće da sine. Ja volim da svima valja i verujem beskrajno da će u zoru svako lakše moći da diše. I sklapam oči. I sanjam potajno to vrelo to sjajno jutro od vetra i vlati sto se nad krošnjama njiše. A sigurno je važno i od svega najpreče za svaki obraz na svet po jedan poljubac skrojiti. I kad se umoriš pseći i bude najcrnje veče umet svoj jastuk nadom zaliti i obojiti. I važno je i ovo, važnije od najprečeg kad se toliko lepote u sebi čuva i ima umeti da niko ne zna bar komadic tog nečeg spakovati u pismo i razaslati svima. Tako će vek tvoj biti manje plesniv i zao. sa manje briga samoće plača straha i tuge. I svaki put kad budeš komadić sebe dao ličiće svet na tebe više nego na druge. Smucalica i GlorijaTreca 2 Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
zirne 78 Napisano April 7, 2011 Autor Prijavi Share Napisano April 7, 2011 Besmrtna pesma Ako ti jave: umro sam, a bio sam ti drag, onda će u tebi odjednom nešto posiveti. Na trepavici magla. Na usni pepeljast trag. Da li si uopšte ponekad mislio šta znači živeti? Ako ti jave: umro sam evo šta će biti. Hiljadu šarenih riba lepršaće mi kroz oko. I zemlja će me skriti. I korov će me skriti. A ja ću za to vreme leteti visoko... Visoko. Zar misliš da moja ruka, koleno, ili glava može da bude sutra koren breze il' trava? Ako ti jave: umro sam, ne veruj to ne umem. Na ovu zemlju sam svratio da ti namignem malo. Da za mnom ostane nešto kao lepršav trag. I zato: ne budi tužan. Toliko mi je stalo da ostanem u tebi budalast i čudno drag. Noću, kad gledaš u nebo, i ti namigni meni. Neka to bude tajna. Uprkos danima sivim kad vidiš neku kometu da nebo zarumeni, upamti: to ja još uvek šašav letim, i živim. Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
zirne 78 Napisano April 12, 2011 Autor Prijavi Share Napisano April 12, 2011 Razglednica Mesec je tupom, krivom kamom posekao jedno vece žuto. Oprosti, bio sam skitnica samo, pa sam u tvoje oči zaluto. I čudno nespretno prosuo se: kao lopta vrelog snega, nasmejan, izgužvane kose, od ptica ranjav, od cveća pegav. Oprosti, uvek moram da odem. Vetrove žute jesen već plače. Jezera-oči. Što kvase vode obale obraza za skitacem? Uvek se biva lep na pocetku. Pomalo dobar. Pomalo tužan. Uvek se biva na ovom svetu na kraju tuđ, na kraju ružan. I uvek samo sebe imamo i san pun želja, nedorečen. Mesec je tupom krivom kamom poseko jedno žuto veče. Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
bigrancer 640 Napisano April 12, 2011 Prijavi Share Napisano April 12, 2011 Miroslavu Antiću ne treba nikakva lakirana biografija, lažna slava, unjkavi govor, prigodan tekst. Kao da je žurio da umre da bi ponovo živeo. Ni kod jednog drugog našeg mrtvog pesnika, grob nije počeo da uzdiže stvaralaštvo, koje je u svim žanrovima i oblastima iz jednog komada i antićevsko, pesničko u svom biću. U samrtnom času, preteći je digao glas nad svom mrtvačkom menažerijom, u kojoj amebe i paramecijumi traže svoj trenutak: "Niko ne sme da mi drži govor!". Vojvodina i ona stara Jugoslavija je zapamtila taj oproštaj, za koji je Antić sam napisao "Besmrtnu pesmu" i naručio Janikine tamburaše i "Pira manđe korkoro" ("Lutam sam po svetu"). Pesnik koji je poslednje dane propatio kao Isus na krstu, iznedrio je biser čiji je sjaj teško gledati otvorenih očiju. Antić nije hteo u kalup, u biografiju, i onda kada je promišljeno pravio. Sa zlatnim prahom među prstima otišao je na onaj svet da nam sa nebeskih visina u zvedanom jatu pokatkad namigne. To je ta njegova trajna i tajna veza: Ljubav je jedini vazduh koji sam udisao I osmeh jedini jezik koji na svetu razumem Na ovu zemlju sam svratio da ti namignem malo. Da za mnom ostane nešto kao lepršav trag Miroslav Antić živi svoj drugi život u bljesku kometa, a njegov duh je u svemu što je svojom rukom uradio. Milan Zivanovic Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano April 12, 2011 Prijavi Share Napisano April 12, 2011 KADA MI NEDOSTAJEŠ Mislim tuđe misli Kradem svoje vreme Provlačim ga između oblaka, snova, Daljine i snega.. Kada poželim Da ti nedostajem Odsanjam pesmu Zatvorim oči i na kaldrmi zamislim Cvet beli. Kada te nema Jer tako hoću Zaledim osmeh U sebi kažem ime Udahnem duboko i pomislim Tako mi nedostaješ... GlorijaTreca 1 Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
zirne 78 Napisano April 17, 2011 Autor Prijavi Share Napisano April 17, 2011 Opomena Vazno je, mozda, i to da znamo: covek je zeljan tek ako zeli. I ako sebe celog damo, tek tada i mozemo biti celi. Saznacemo tek ako kazemo reci iskrene, istovetne. I samo onda kad i mi trazimo, moci ce neko i nas da sretni Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
zirne 78 Napisano April 23, 2011 Autor Prijavi Share Napisano April 23, 2011 "Zaboravi da negde na svetu postoje..." Zaboravi da negde na svetu postoje tvoji muževi, i moje žene, i postelje u kojima su snovi - zanat. Danas će drumovi biti za mene i tebe pruženi daleko negde u nepovrat. Možda smo nas dvoje rođeni zato da tuda odemo, da ti milujem kosu i budem nežan prvi, pa posle da jedno drugome malo lepoga prodamo za jeftin honorar ljubavi i skroman bakšiš krvi. Nikad zbog tebe neću ići da tražim rum, ni da napišem najbolju pesmu kraj čaše. Ne plači za mnom kad se vratiš niz drum. Ne maši ... ni ja neću da mašem .... Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
bigrancer 640 Napisano April 25, 2011 Prijavi Share Napisano April 25, 2011 Carolija Nekom zabranjuju zvezde. Nekome krila. I laste Ja ne zabranjujem nista. Sme se sve sto se ne sme. Samo jedno te molim: pokusaj da ne rastes ni mrvu svima za inat, do kraja ove pesme. U toj se pesmi zivi slobodno, lepo i ludo. Mozes da izmisljas. Mastas, Da radis sve naopako. U njoj i najvece cudo prestaje da bude cudo, jer sve sto pozelis kad zazmuris - ostaje zauvek tako. Isturi hrabro i divno prkose detinjaste i lazi i sebe samog. Sme se sve sto se ne sme. I sme se vise od svega! Jedini: nemoj da rastes za inat i tebi i meni do kraja ove pesme. I svaki put kad te slome, pa moras nov san da stvaras, ne sanjaj ga u mraku Dotrci blize zori. Na pragu ove pesme tako se divno bori i kad namignes samo i osmehnes se polako Izbroj u sebi do deset i to u vecnost pretvori. I sve sto zmureci smislis ostace zauvek tako. ELA 1 Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
bigrancer 640 Napisano May 2, 2011 Prijavi Share Napisano May 2, 2011 Romansa - Jesi l moje Najmoje? - Jesam tvoje Najtvoje. - Da ti sviram u ušima? - Da mi kupiš dve firange od cica. Al’ da budu na cvetiće. - Da zakačim viljuškama na ragastov od pendzera. - Da me mrze sve komšije. - Da ja imam samo tebe. - Da ti imaš samo mene. - Da ne udje ni Mesec ni Sunce. Da u sobi bude jedna crkva. Da gledamo kroz taj pendžer, kroz taj pendžer pun cvetića, da je život nešto naše, najnaše. - Da je život nešto tako lepo kao u samoposluzi „Zvezda“. - Jesi l moje? Najmoje? - Jesam tvoje. Najtvoje Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
zirne 78 Napisano May 2, 2011 Autor Prijavi Share Napisano May 2, 2011 Čarobna pesma Vidim te vec, istina-kao u nekoj srebrnoj magli, ali divno te vidim: na nogama ti cizme od sedam milja, u ruci Aladinova lampa, putujes na onom cudotvornom tepihu iz 1001 noci, preleces planine i mora i dizes se visoko prema zvezdama. Mozda ti i ne slutis koliko volim tvoju trsavu glavu, detinju glavu koja mirise na sapun i penusavi aprilski vetar, Glavu u kojoj stanuju samo boje visoke, ogromne, nedostizne, glavu koja ce shvatiti bezmerja i razdaljine svetlosnih godina, nerazumljive cifre i geometrijske krivulje i hrabrost svemirskih brodova sto ce krenuti sutra na nova nepoznata sunca. Ja sam svoja putovanja protutnjao pod celom i tu su stali prostori o kojima i ne sanjas. Cetiri ulice tamo i tri ulice ovamo, tako sam jednom leteo cak do Kumove slame. Dve,tri,pet casa vina u restoranu kraj reke, tako sam beskrajno lebdeo kroz udaljena sazvezdja. I jedan obican osmeh, i jedno jesenje vece, tako sam trazio nove zlatogrive komete. Tako sam sebi nasao i jednu tihu mudrost od koje rastu krila. Zato i hocu samo da te zamolim: preleti beskonacnost i pobedi vreme i mastu, ali nikad ne zaboravi kako se koraca po zemlji. Dodirni rukama prasinu dalekih dvojnih zvezda, nek ti se damari usklade sa ritmovima pulsara, al nikada ne zaboravi kako se koraca po zemlji. Jer ljudska srca zasadjena su nisko kao kupine tu, gde su svici crveni dzinovi naseg malenog kosmosa, tu gde smo sebi nacinili milimetarske beskonacnosti, a ipak dovoljno glomazne da se u njima izgubimo: ja daleko od tebe kao Alfa Kentaura, ti daleko od mene kao belo zrnevlje Vlasica. Pronadji nove svetove i izatkaj im nebo. I podari im vazduh da disu i da ozive. Ali nikad ne zaboravi kako se koraca po zemlji. Samo tako se mozemo jedan drugom pribliziti. Cetiri ulice tamo i tri ulice ovamo, moja i tvoja casa piva u restoranu kraj reke, i moje iskrene oci i tvoje iskrene oci u jedno jesenje vece detinjasto i roditeljsko, -to je ono prostranstvo koje hocu da pomirim izmedju moje i tvoje zvezde. Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Preporučene poruke
Join the conversation
You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.