Idi na sadržaj

Preporučene poruke

"Mi smo se suvise sretali..."

Mi smo se suvise sretali na raskrscima neznanim

Mada smo razlicitim putevima koracali

Tinjalo nebo vecernje u siprazima zvezdanim

I uvek oblaci zdralova sa prolecem se vracali.

Mi smo se suvise sretali a reci rekli nismo

I u leta kovrdzava sa preplanulim licima

Pod kapom zelenih dudova za casak zastali smo

Pa onda prosli, odlutali svako za svojim vidicima.

U novembru su oblaci kao buktinje rudeli

I vetar kisama umio sivo popodne ogolelo

A putevi se duzili i raskrsca su zudela

Za nesto kratko u susretu sto se toliko volelo.

U zime snezne, pobelele k'o tvoji isprani dlanovi

Dugo si, dugo cekala pod jablanom, na smetu

I vrat mi goli uvila maramom svojom lanenom

Da sivookom putniku ne bude zima u svetu.

Pa ipak, ti su susreti tek kratka radovanja

Jer znam: na nekom raskrscu necu te videti vise

Pruzices nekome dlanove, prestace putovanja

I pod krov neki svratices da se sklonis od kise.

Spusticu tvoju maramu usput kraj putokaza

I sa vetrom - drugarom otici nabranih vedja

Jer meni zivot prestaje ako sidjem sa staza

I pred necijim vratima skinem torbu sa ledja.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • Odgovori 53
  • Otvoreno
  • Poslednji odgovor

Članovi sa najviše poruka u ovoj temi

Članovi sa najviše poruka u ovoj temi

Popularne poruke

Ja se malo igrao....

Na ovu zemlju sam svratioda ti namignem malo.Da za mnom ostane neštokao lepši trag.I zato: ne budi tužan.Toliko mi je staloda ostanem u tebibudalast i čudno drag.

Moja omiljena, a rekao bih i biografska: Uspavanka Svet ovaj, u stvari, i nije tako rđav i zao mada poneko plače i samuje i brine. &

"Reka bi mogla da bude..."

Reka bi mogla da bude

okean, ako se zgrci

toliko ima u sebi

ogromne, vecite vode.

Al ako ikada zapne

i umori se dok trci

umrece bez daljine,

umrece bez slobode.

Umrece u njoj vetar.

Umrece sume i zita.

Umrece bokori sunca

sto se uz obalu pletu.

Zato ne sme da stane

i zato vecito hita,

sa usnama od vode,

najzednija na svetu!

Tako zamisljam nebo.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

"Ovo je pesma jedne kosulje..."

Ovo je pesma jedne kosulje,

zaljubljene do okovratnika u jednu sasvim banalnu drvenu stipaljku, i glasi:

Drzis me na ovoj ljuljasci da se ne okliznem. Da mi suze ispare na suncu.

Zahvaljujuci tebi moci cu malo da se nasalim sa stokom i zivinom u ovom dvoristu.

Nadimacu se. Raskopcacu svu dugmad na svom platnenom telu.

Celo prepodne bicu zastava koja rukavima samara vetar i mirise na sapunicu i nebo.

Drzi me cvrsto, ali nemoj da mi zavidis. Mene popodne peglaju.

Novi Sad, 1954.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Nekome ko će razumeti

Sad shvatam: nismo došli

zadovoljni ko trave

što niču da ih gaze

nečije trapave zore.

Mi smo zvezde, što ludo

u mrak se strmoglave

i zbog jednog bleska

ne žale da izgore.

Imamo ruke, dobre

kao aprilske laste,

da se grlimo plavo

i gasimo u letu.

I prisutni smo zbog neba

što mora da izraste

u pupoljcima vida

ponekome u svetu.

Prejeli smo se svega.

I zubatog. I nežnog.

Sad svako pruža ruke

i nova čuda traži.

A sve je smešno i tužno.

I sve je neizbežno:

i ove istine dobre

i ove dobre laži.

Prejeli smo se, kažem,

i svako ume da sanja.

I svako ume da vrišti

i ruŠi daljine glavom.

I jednako je u nama

i kamenja i grana.

I jednako je u nama

i prljavo i plavo.

I svesni da smo lepi

isto koliko i ružni,

stigli smo gde se gnjura

i stigli gde se leti.

I znamo šta smo dali.

I znamo šta smo dužni.

I šta smo juče hteli.

I sutra šta ćemo hteti.

Goreli smo, al nismo

postali pepeo sivi

od koga bujaju žita

i obale u cvetu.

Uvek smo bili živi,

pa ipak: drukČije živi

od svih ostalih živih

na ovom zbunjenom svetu.

I najzad: tako je dobro

što nismo samo trave,

što talasanja svoja

nijednom vetru ne damo,

već smo zvezde što sjajem

sve nebo okrvave

željne da budu sunce

makar na trenutak samo

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

odlomak

...Ako odeš, široko sivo stopalo gradskog neba zgaziće moju tršavu glavu i razliti pločnicima. Razbiću čelo o bandere i sva ću pluća izjecati i izjaukati. Pokidaću košulju i kožu sa grudi noktima, koji su sada crni i zapušteni kao lišće koje po ivicama polako počinje da truli.

Jer sve na tebe liči. Ukus tvoje krvi, prodavaće dečaci, sa kupinama, pred mrak, po uglovima ovih ulica.

Razlivenu toplinu tvoje postelje vezaće u čvorove sestre u bolnici. Dezinfikovaće smisao tvoga osmeha na čaši iz koje si pila lekove. Obrisaće novinama reči koje si mi govorila kroz prozorsko staklo. I sve će svesti na brutalno.

Ako odeš, ponećeš mene, a sebe ćeš ostaviti u oblacima mog sna i jave, koje će sažaljevati ili nepoznavati ljudi u prolazu.

Sve ću kuće ocrniti katranom i tući one koji ne umeju da nariču kad se spomene tvoje ime. Jer laž su priče o novim sastancima, laž sve uspomene i posete rodbine nedeljom popodne. Nikad se više nećemo naći.

Ostaću sam pod svetlom svetiljke sa tavanice iz koje će mi se stvarnost godina uvrteti u potiljak. I sve lepo će s tobom umreti.

I svakog će proleća krovovi dugo plakati suzama okopnelog snega...

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

"Nije to nikakva bajka..."

Nije to nikakva bajka.

Neka bezazleni zato zapuše svoje uši i ćute.

Zavoleli smo se, ponešto pseći i svetački.

Zakovali se jedno u drugo klanfama zuba.

Imala je u oku električnu centralu,

a ja neke bandere sasvim crvene i žute.

Ispričali smo ramenima i rukama nešto

što u prevodu na disanje znači: Ljubav...

I detinjstvo je te noći otišlo iz njenih cipela.

Mahalo je šarenim kockama.

Knjigama punim slika, igračkama i snovima.

Otišli su konvejeri mašnica

i odleteli listići presovanog staniola.

Svet je najednom postao viši

za jednu neznatnu zvezdu, tamo negde nad glavama,

nad krošnjama i krovovima...

I samo malo dublji

za krišku naprslog bola.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Belo

Nebo.

Nebo.

Sreće dosta.

U proleću po drveću

od meseca kikot osta.

Ej umreću.

Ej umreću ispod granja

kraj zaspale vodenice

za devojke,

milovanja,

pletenice.

Ej, umreću od daljina,

od mladosti

i od snage,

za krčage pune vina,

za krčage,

da se pije,

da se smeje,

da se peva preko njiva,

sav od sunca po ustima

ispolivan.

Da me čekaš ispred kuća,

da razvezeš ruke zrele,

oči bi se od svanuća

razbolele.

Razbolele i opile

da se smejem do bolesti.

Ej, da mi je niz aprile

tebe sresti.

Ej, da mi je da izludim,

a bagrenje rascvetano.

Ej, da mi je golih grudi,

sa košuljom poderanom.

Ej, da mi je da te ljubim

slab do ropca,

jak do krika,

kad zabele zdravi zubi

harmonika.

Ej, da mi je u proledju

u milion vrelih boja.

Ej umreću bos po cveću

samog sebe razboleću.

Ej devojko dušo moja.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 1 mesec kasnije...
  • 1 mesec kasnije...

Oči

U svakom septembru ima necega nalik na tihe rastanke. Primetis to po igrama koje polako pocinju da se saplicu. Primetis to po iskracalom odelu, koje ostavljas mladjem bratu.

Primetis i po bajkama, koje smo dosad tako lepo izmisljali. Primetis kako nam i bajke sve manje veruju.

Ustvari, velika je to varka. Bas kao sto je i svet sa one strane svoga oka.

Onome koga posmatras u ogledalu s nadom. Ti si nada koju on gleda iz svog sveta. Ne veruj nicemu sto se moze primetiti samo sa jedne strane vida.

Trci i sastani se sam sa sobom. I izgubi se u daljinama sebe kao kap ciste svetlosti.

Retki su oni koji shvataju granicu slobode. Jos redji oni koji shvataju slobodu granice. »Ne zidaj vrata veca od kuce «, kazu Eskimi. To isto znaci sto i zidati prozore manje od ociju.

Stvarno videti, znaci: umeti videti kisu kako pada uvis. Videti kako padaju uvis krovovi kuca i reke u kojima se taloze vrhovi planina.

Ovako sam to cuo: »Ko nije nebo ugledao u vodi, taj nema pojma sta su ribe na drvecu"

Pa ako se i okliznes, nekada, u zivotu, ne gledaj to kao pad u sunovrat nego kao pad uvis.

I uvek, uvek se seti Aleksandra Makedonskog: »Niko me na svetu nije pokorio sem mene «.

Treba umeti videti nebo, puno zrnevlja svetlosti kako se uspravlja nad zemljom i razgranava u svome padu. Cveta.

I videti pad vetra kako raste duboko u doline, u ponornice blagosti, sine moj.

I snove valja videti kako rastu dok tones polagano u njih i paras se, bas kao sto i ove reci cutanja, tude i moje, tonu nocas, a nadvisuju krov i oblake, i nadvisuju nebo i rastu u jednu predivnu vasionu koju smo izmislili sebi u visovima opalog septembra.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 3 sedmica kasnije...

LJUBAV

Da li je istina ono sto piše u Kalevali:

"Ruka što daje, uvek je iznad ruke koja prima?"

Da li je istina ono što govore u Basri:

"Ljubav je kao senka. Ako trčiš za njom, nikad je nećeš stići.

Ako joj okreneš leđa pratiće te".

Neko je negde rekao i hvala mu:

"Da bi se istinski volelo, treba odrasti do deteta".

Nasmej se zato ako ti kažu da si mali čovek.

Nema male sreće i male bolesti. Nema male

krađe i male smrti. Nema malog rata niti

malog poštenja. Nema maloga prijatelja i

male tajne.

Nema maloga čoveka i male ljubavi.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Pronadjes ljude nalik na sebe

i stanes tako

i neverujes

da ima neko kao ti – isti,

bas isti na ovom drugacijem svetu.

I nista ne moras da im kazes.

Sve se unapred zna i razume.

I ne znas koliko kao ti – istih

za susret sa tobom bas sada se spremaju.

I ne znas ko su to, kao ti – divni.

I sto su jastuke suzama vlazili.

A lepo ste se mogli sresti

samo da ste se malo potrazili.

I prodjes kroz zivot s pogresnim nekim.

S drukcijim nekim

S nekim dalekim.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Malilini

Mora biti da sam pošašavio

- načisto.

Zar ne vidiš da si lepa,

Malilini,

da si lepa kao ptica

od šarenog perja.

Nemam dukat da te kupim.

Nemam braću da te otmem.

Nemam majku da te uvračamo.

Da odem u vojsku

dve-tri godine,

rano mi je za vojsku,

a i šta cu bez tebe.

Da idem po vašarima,

Da sviram po birtijama,

da kupujem perje,

da se kockam, pa da zaradim,

- udaćes se za nekog

dok se vratim, nesrećo.

Beži mi sa mojih očiju.

Mora biti da sam pošašavio

- načisto.

Nisi ti ni lepa,

Malilini.

nisi ti ni kao ptica

od šarenog perja.

Ima takvih u ciganskom rodu

i jos lepših - barem hiljadu.

Da te kupim za dukat,

da ga odmah potrošiš.

Šta će meni braća,

pa da se u tebe zaljube.

Da je živa moja mati,

ti bi u nju pogledala

urokljivim očima,

i mater bi moju pretvorila

u vrbu.

A možda i ne bi,

Malilini.

Eto šta ja govorim.

Teško meni: lud sam!

Zar ne vidiš da si lepa,

Malilini,

da si lepa kao ptica

od šarenog perja - priznajem!

Nemoj da me kljuješ

u to moje grlo

sa tim lepim očima.

Ne mogu da dišem

od tebe.

U nosu mi duša,

nesrećo.

Ja žvaćem tvoju kosu.

Ti žvaćes moju krv.

Ja žvaćem tvoje ruke.

Ti žvaćes moje srce.

Ja žvacem tvoju crvenu maramu.

Ti žvaces moj nikakvi život.

I moju nikakvu sudbinu.

Tako si me dovela u nešto

glupavo

pa govorim,

a ne znam šta govorim.

Pa osećam,

a ne znam šta osećam.

Pa ja plačem

i ne plačem ujedno.

Sad moram da idem

da probam da nađem

neki drugi život

i drukčiju sudbinu.

Idem u vojnike.

baš me briga za tebe.

Idem odmah sutra

da budem oficir.

Baš je meni

život lep.

Otkud da je nikakav.

Nakriviću kapu preko uveta.

Četa mirno!

Četa napred marš!

Eto vidiš šta govorim.

sve - koješta.

Šalim se.

Oprosti.

Mora biti da sam pošašavio

- načisto.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 2 meseci kasnije...

Zmurke

Postoji nešto brže i od same mogućnosti da se čovek sporazume sa svojom mišlju.

Nekakva groznica uobrazilje. Čarolija.

Trag koji se već dogodio unapred.

Sećam se svoje prve školske torbe. Nisam žurio da je otvorim. Dugo sam je posmatrao,

obilazio oko nje i zamišljao u njoj obilje neobičnih stvari.

I danas, evo, ako dobijem poklon, ne otvaram ga danima.

Lepše mi je da zamišljam šta može biti unutra.

Uvek je tako sa zatvorenim stvarima.

I tek kad oljuštiš omot, prestaje svaka čarolija,

jer više nema smisla nijedna igra pogađanja.

Jer sve je u nama kad žmurimo, a strano kad otvorimo oči.

I sve je naše dok želimo, a tuđe kad se ostvari.

Mi smo nalik na cvetove: rastemo u sebi,

unutra, u skladištima tajni i korenju energije.

Samo smo spolja dopadljivi, puni boja i mirisa. A unutra, u nama,

kipe orijaška sunca.

Sve se to događa zato sto nismo skinuli omot sa svog još uvek pitomog i detinjastog srca.

Dobivši sebe na poklon od ovog ovde jedinog i nepovratnog života,

mi u tom srcu nosimo sve ono što postoji i što će tek

postojati u našim drugim životima.

I ne kvarimo ga kao igračku, da otkrijemo čime voli.

I ne kvarimo ga da vidimo čime se boji i čime sanja.

Kad zvezde padaju avgusta, ne trči da ih potražiš u travi.

Ne sakupljaj ih po šumama i ne vijaj za bregovima.

Samo zatvori oči. Bar ti znaš da se igraš žmurke.

Uhvati ih u letu i sve će u tebe duboko otkotrljati.

Zaželiš li se mora ili severnih snegova, zaželiš li se planina, jezera ili pustinja,

samo zažmuri u svet, ne odmotavaj omot vida,

i sve će se u tebe zauvek naseliti i tu nastaniti.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 3 meseci kasnije...

PLAVA ZVEZDA

Iza šuma, iza gora, iza reka, iza mora,

žbunja, trava,

opet noćas tebe čeka čudna neka zvezda plava,

zvezda prava.

Čak i ako ne veruješ,

probaj toga da se setiš.

Kad zažmuriš i kad zaspiš, ti pokušaj da je čuješ,

da odletiš,

da je stigneš i uhvatiš i sačuvaš kad se vratiš.Ali pazi:

Ako nije sasvim plava, sasvim prava,

mora lepše da se spava, da se sanja do svitanja,

mora dalje da se luta,

trista puta,

petsto puta,

mora druga da se nadje… treća… peta…

mora u snu da se zadje na kraj sveta

i još dalje iza kraja – do beskraja.Mora biti takve zvezde.

Što se čudiš?

Pazi samo da je negde ne ispustiš dok se budiš.

Pazi samo da se negde ne izgubi,

ne povredi.

Takva zvezda u životu mnogo znači, mnogo vredi.Ja ti neću reći šta je ova zvezda plava,

zvezda sjajna.

Kad je naðeš – sam ćeš znati.

Sad je tajna.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 6 meseci kasnije...

Mesečevo srebro

Ne priznajem rastanke

i nikad neću

Suviše boli kada se grubo

otkine cvet

koji tek niče

Kada na samom početku priče

vreme zatreperi i stane

baš kada bleda

još prazna zora

mesečevo srebro ućuti

i kada zamre let povetarca

što dahom sluti

uzdahe nove, nasmejane

Ja želim da još s tobom gledam

kako se bude zlatasta mora

da s tobom dišem i da te volim

i vatrom noći i zore sjajem

I zato ne dam, i zato neću

i zato rastanke ne priznajem

Želim da živim tvojim dahom

i da se smejem osmehom tvojim

želim da bolujem tvoje boli

i da strahujem tvojim strahom

dokle me ima

dok postojim

Želim da sanjam tvoje snove

i da kroz virove tvoje reke

ponovo osetim prste u kosi

da razvejano seme maslačka

tvoj vetar nosi

i sipa u šarene misli neke

u žute duge na modrom tlu

Zato ne dam i zato neću

Zato moj odraz još vešto krije

istih osmeha tajne daleke

Zato ću uvek biti sa tobom

u dašku misli ili u snu

Još uvek naš cvet negde niče

još uvek naše tajne snije

i ustreptalom lepotom traje

dok mu na lati leptiri sleću

Svi su rastanci tužne price

zato ja rastanke ne priznajem

i nikad neću.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 9 meseci kasnije...

Ovo je uvod u zbirku pesama "Garavi sokak". Nikada se nije desilo da sam uvod pročitala, a da nisam zaplakala, stala i ni makac dalje. Evo uvoda u celosti. Hvala guglu što ne moram prekucavati:

Kad sam bio garav

U ona davna i daleka vremena, kad sam bio dečak, imao sam u osnovnoj školi druga Mileta Petrovića, malog buljookog Ciganina, koga su zvali Mile Glupavi, ili kako se to na ciganskom kaže: Mile Dileja. Mnogi Cigani zovu se Nikolići, Petrovići ili Jovanovići, mnogi se i danas zovu Mile, ali onaj moj drug, onakav Mile Dileja, bio je ipak, i ostao, nešto drukčije od svih ostalih.

Ubili su ga fašisti 1942. godine u drugom svetskom ratu. Sahranjen je negdje ka selu Jabuci, kod Pančeva, u veliku zajedničku grobnicu bezimenih žrtava. Dve humke u ravnici, na dnu negdašnjeg Panonskog mora, liče na dva ostrva koje zapljuskuje veliko nisko nebo južnog Banata. Ponekad tamo odem, zapalim sveću i plačem. A meni se još i sad učini da Mileta ponekad sretnem. U gradskoj vrevi. U metežu autobuskih stanica ili aerodroma. Na obalama reka kraj kojih me nose brodovi. Na pustim poljanama u predvečerja, kad provirim kroz okno voza. Kroz vazduh, blag i pepeljast kao svila, ide čerga. A za njom, na pedeset koraka, providan kao staklo: Mile. Kad voze zađe za okuku, a on, kao da nadrasta krošnje, rasplinjuje se i pretvara u veliki beli oblak. I tako usamljen, dugo još lebdi na južnom nebu.

Iako najmanji u razredu, Mile je uvek sedeo u poslednjoj klupi kao da nekom smeta, kao da je nešto drugo nego ostala deca. Tukli su ga svi redom, bez razloga, prosto zato što je Ciganin. Kad god neko nešto ukrade, Mile je dobijao batine ni kriv ni dužan. A vladalo je verovanje da je urokljiv, zbog zrikavih očiju, i da se noću druži s đavolima.

Jednog dana, kad je sve to prevršilo meru, premestio sam Mileta kod sebe u prvu klupu i potukao se zbog njega do krvi. Proglasio sam ga za svog druga. Pravio sam se da sam i ja razrok kad smo plašili drugu decu. Naučio me je ciganski, pa smo nas dvojica govorili nešto što niko ne razume, i bili važni i tajanstveni.

Bio sam dosta nežan dečak, plavokos i kukavica, ali odjednom se u meni probudio neki vrag i ja sam tukao sve redom, čak i one najjače. Danima sam dolazio kući raskrvavljen i pocepan. Šutirali su mi torbu po blatu. Napadala su me ponekad i petorica. Ali izdržao sam.

Mile me je obožavao. Počeo je da krade zbog mene gumice, boljice, užine, olovke… i donosio mi sa nekom čudnom psećom vernošću. Imao sam zbog toga mnogo neprilika, jer morao sam sve te stvari posle krišom da vraćam, da ga ne uvredim. A vraćati je ponekad mnogo teže nego krasti. Mile Dileja je bio najveći pesnik koga sam poznavao u detinjstvu. Izmišljao je za mene ciganske pesme na već poznate melodije, prerađivao one stare koje je slušao od mame i bake, i dugo smo, danima, pamtim to kao iz neke čudne magle, dugo smo govorili o neobičnim svetovima bilja i životinja, o zlom duhu Čohana što jede decu, o snovima i kletvama, o čergama i skitnjama, i gorko, i šeretski, i tužno, i bezobrazno. Jednog dana rekao mi je svoju tajnu: loš đak je zato što ne može da misli, a da ne peva. Kad bi mogao, rekao je, da otpeva sve svoje lekcije, i zemljopis, i poznavanje prirode, i tablicu množenja, ali da sve to izvrne kako se njemu čini da je lepše, bio bi najbolji đak u razredu.

Onda je došao rat. Došlo je strašno Čohano, koga se plaše i deca i odrasli Cigani. Probajte ako ne verujete: to je nešto u krvi. Čudno. Idite u neku cigansku kuću i, kad dete u kolevci plače, dete koje još ne zna ni da govori, plašite ga đavolom, vilenjacima, vešticama, plašite ga babarogom, čime god hoćete – vrištaće i dalje. Ali ako mu kažete, gledajući ga u oči: mir, ide Čohano – dete će okrenuti glavu, naježiti se i zaspati.

U kućama Garavog sokaka tih prvih ratnih noći stalno su gorele sveće. Kažu da se Čohano boji svetlosti, jer je duh mraka i smrti. «Čohano jede sveće», govorili su. «Palite zato jednu na drugu da se produži svetlost». Moj Mile je morao da nosi na ruci žutu traku. Tako su okupatori odredili. Žuta traka je značila da on nije čovek, nego Ciganin, i da svako može da ga ubije kad hoće.

Bio je nasmrt preplašen. Vodio sam ga kući iz škole, uzimao od njega traku i stavljao na svoj rukav. Dogodilo se da smo jednom, vraćajući se tako, sreli nemačkog vojnika. Jednog od ovih naših, domaćih, regrutovanih u diviziju «Princ Eugen». Bio je u šlemu, pod oružjem, a jedva šest ili sedam godina stariji od nas dvojice. Imao je dva plava oka, okruglo rumeno lice, u prvi mah činilo mi se čak dobroćudno. Uperio mi je pušku u grudi. U vilici mu se caklio zlatan zub. «Čega se to vas dvojica igrate?» «Ničega», rekao sam. «On se boji, a ja mu čuvam strah». «A šta je on tebi, kad mu čuvaš strah?» «Brat», rekao sam. I dalje se smeškao. Isukao je bajonet i stavio mi vrh u nozdrvu. Digao ga je tek toliko, koliko mogu da se uspnem na prste. «A koga se to bojiš?», upitao je Mileta. Mile je ćutao i gledao u zemlju. «Boji se da ga ne ubijete, gospodine vojniče», kazao sam dižući se i dalje na prste kao da ću poleteti. Osetio sam da mi nozdrva polako puca i krvari. «A ti se ne bojiš?» «Svako ko je mali mora da ima starijega brata koji će ga čuvati», rekao sam. «A gdje je tvoj stariji brat?» «Nemam ga, gospodine vojniče», kazao sam. «Zato se i ja bojim kad sam sam. Ali pred ovim dečakom ne smem».

Ne prestajući da se smeška, vojnik me je poveo ulicom. Išao sam tako na prstima, sa bajonetom u pokidanoj nozdrvi i ljudi su nam se sklanjali s puta. Vojnika je sve to veoma zabavljalo. Očekivao je, valjda, da ću zaplakati. A ja, od silnog straha i bola, ništa drugo nisam umeo da mislim, nego sam stalno ponavljao u sebi: nemoj se saplesti, ostaćeš bez nosa.

Mileta su jedne noći odveli s grupom Cigana i streljali. Ja sam ostao živ. I kad god vidim nekog Ciganina da mu treba pomoć, stanem uz njega da mu sačuvam strah.

Jedno vreme odlazio sam u kafane gde sviraju najbolje ciganske družine. Oni to zovu: muzička kapela. Družim se s njima i plačem. Teram ih da mi sviraju Miletove pesme. Oni kažu da to ne postoji. Da reči tako ne idu. A ja znam da idu baš tako, i još ponešto izmišljam i sad već, polako, neki dobri orkestri kao što je Tugomirov ili Janike Balaža, Žarkova banda, Džanetova ili Miloša Nikolića iz Deronja, pevaju te pesme. «Iz poštovanja», kaže mi basista Steva iz Silbaša. «Žao nam kad plačete. Ako ne postoje pesme, izmislićemo ih za vas».

I ja, evo, već godinama lutam i izmišljam pesme Roma. Romi – to je isto što i Cigani, samo što na ciganskom Romalen znači i: ljudi. I uvek se piše velikim slovom.

A Mile Dileja?

Ja u boga ne verujem. Ni u strašno Čohano. Ali ako ga negde ima, onda ga molim da tamo, u onom svetu mraka, korenja i tišine, kupi mom Miletu Dileji plišan šešir.

Uvek ga je tako mnogo želeo.

:(

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 2 sedmica kasnije...
  • 3 sedmica kasnije...

K R O J

Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i

pokazivati svima. Bićeš moj način odevanja

svega nežnog i tajnog. Pa i onda, kad

dotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe

skidati. Na meni ćeš se raspasti.

Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju

ove detinje duše. I da se više ne stidim pred

biljem i pred pticama.

Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.

Zašivaću te vetrom. Posle ću, znam, pobrkati

moju kožu s tvojom. Ne znam da li me

shvataš: to nije prožimanje.

To je umivanje tobom.

Ljubav je čišćenje nekim. Ljubav je nečiji

miris, sav izatkan po nama.

Tetoviranje maštom.

Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.

Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe

da se, ovako pokipeo, ne prehladim od

studeni svog straha i samoće.

Po meni njegova najlepsa pesma, kao stvorena za danasnji dan.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 5 meseci kasnije...

Usne

Usne jedino zato postoje

da s nekim podeliš nešto svoje.

I da ti šapat šapatom vrate.

Usne postoje da se pozlate.

Usne su vulkan tvog tela.

Usne su izvor tvojih reka.

Usne su pupoljak gde se srela

pčela od vetra s pčelom od mleka.

Usne postoje da se procveta

u vatromete neba i sveta.

Usne su da se u dahu zgusne

krilatost zvezda i kometa.

I nikad nikom nemoj ih dati

ako ne ume da ti ih vrati

toplije,mekše, mlađe i slađe.

Jer usne samo zato postoje

da osmeh po tvome osmehu skroje.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 2 godina kasnije...

Sad sam dobila na mail da čitam,

drugariška mi se raznežila, tamo u belom svetu,

pa odlučila i mene da strefi :srce: 

  

 Ko zna gde smo mi

 

I počela je, dakle, jesen. U sred avgusta. A počinjala je pomalo jos od maja, pa juna, pa nekoliko dana u julu, presecala nas usred vrućine, selila nas za jednu noć iz afričke jare na obale severnih mora. Ali ovo sad, od pre dva dana, to je kontinentalna jesen, to su prvi požuteli listovi, miris hladnoće u kosi i na obrazima... sad opet možemo da počnemo san o moru. U stvari, niko nije toliko dugo na moru kao mi, kontinentalci. Gledam one Dalmatince još do pre neki dan, muvaju se po toj Dalmaciji, a ništa i ne vide: ni zvezde, ni palme, ni penu u balama, ni galebove. Ko zna gde su ti ljudi sa svojim snovima. Kažu ti: dobro jutro, a misao im u Australiji. Kažu ti: dobar dan, a misao im na Atlantiku. Kažu ti: laku noć, a misao im u Japanu. A meni, opet, obrnuto. Meni misao stalno na Jadranu. Čitave godine sanjam more, idem ulicama, radim, razgovaram sa prijateljima, a - nisam tu. Na moru sam. Zovu me na sastanke, teraju me da nesto organizujem, uradim, donesem, predam, saopštim, oćutim, priznam... a ja im kažem: -Badava vi to meni. Nisam ja tu. I stvarno sam u Trogiru, na Korčuli, u Budvi, u Voloskom, u Šibeniku, u Zadru, u Kotoru, na Mljetu, na Visu... Kad počne ovako jesen, vidim prvi list kako se otkačio sa grane i pada u vrtlogu niz bulevar, ja odem. Iznervira me neko. Drugi bi planuo, svađao se, dokazivao, pretio, psovao. Ja – ništa. Prođem kroz ljude i kroz zidove kao kroz vazduh. Jer kako možes nanervirati nekog ko nije tu, ko je odsutan? Ja sam godinu dana odsutan. Od jednog mora do drugog. Slusam Radio Jadran. Imam neke trake sa morskim melodijama. Pripremam rečnu ribu na dalmatinski način. Nerviram se kad Hajduk izgubi. Godinu dana tesan mi je rođeni krevet, vrpoljim se do neko doba noći, šetam nekim starim trgovima; Dubrovnik, Split; u glavi mi trepću ferali, pa mi svetli pod čelom ona prvomajska obala, praznična obala sva u vatrama, pa lutam praznim plažama Orebića, Makarske, Čiova, Stona, Herceg-Novog. Od Crne Gore, preko Hrvatske, čak do Istre, sve ja to prođem u mašti.

A pripreme. Da vam ne govorim o pripremama. Neko obuče farmerice, okači torbu o rame i digne palac. Ja kad idem na more, spremam se kao da idem u rod. U stara vremena, kad se još putovalo u kolima sa arnjevima, tako su naši nedeljama, mesecima pripremali svoje putovanje u Peštu, u Beč, u Bečkerek. Posle su došli vozovi i brzine, ali moj deda je uvek tri sata ranije bio na stanici kad putuje iz Mokrina u Kikindu. Sedeo je u hladovini pod bagremom, ili zimi uz furunu u čekaonici, kola je isprezao kod Stepančevih, u kafani preko puta, pa smo posle sedeli i čekali voz. I čekajući tako, mi smo već bili u Kikindi. I sećam se: ta Kikinda, iz čekanja, uvek mi je bila lepša nego ona prava. U pravoj Kikindi najveća senzacija za mene bilo je što može da se sladoled jede kašikom, za stolom, iz neke metalne čaše. Taj sladoled sam obično gutao, a uživao sam posle, kad se vratimo kući. Mljackao sam u Mokrinu. Tako je meni sa morem. Tako je svakom bivšem mornaru kad sanja o moru i kad ode na more. I ove godine, kao i uvek kad sam tamo, ja nisam tamo. Odjednom hoću da se odmorim od svega što me je razvlačilo na sve strane, odjednom hoću da doživim jos jednu godinu snova, i već posle pet dana ja vidim da sam umorniji, pa mi škripi onaj iznajmljeni krevet, pa sanjam prvo o svom krevetu, pa o svojim brigama, pa mi treba da se s nekim isvađam, da me neko pozove na sastanak, da čujem Radio Novi Sad ili Radio Beograd, da saznam sta je sa Zvezdom ili Vojvodinom, radi li pionirska škola na Detelinari, kako je na Štrandu, na Tvrđavi... Trčim na telefon. Kako je, pitam, šta ima novo u redakciji, da li me je neko tražio... Bez veze. Novine izlaze i bez mene. Vreme je naslikano na televizoru svake večeri u pola osam. Niko me nije tražio. Žive ljudi bez mene, svira Janika Balaž bez mene. Milan Plemić i ne primećuje da me nema među gostima na terasi Tvrđave. A ja sam sa njima. Muvam se svake večeri pre negu što zaspim, šetam kejom, prelećem preko Dunava kao velika bela ptica u Kamenicu, vrtim se sokačićima Podbare i Salajke, lomim noge po begečkim vinogradima... Stvarno, šta cu ja na moru? Onda počne nervoza. Jedva čekam da se to završi. Jer, šta je – tu je. Uplatio sam za odmor i nema vraćanja para. Treba zažmiriti i – izdržati. I ja, umesto da se odmaram, ja izdržavam na svoj način. Ali izdržavam na svoj način. Hoće, recimo, da me nanervira kelner koji se uvija kao bršljan oko stolova gde sede stranci, a mene i ne primećuje satima. -Nećeš, burazeru – mislim – nećeš me nanervirati. Ja nisam ovde. Ja sam daleko. Ja sam sad u Šodrošu, brale, a ti i ne znaš šta je Šodroš. Drugi bi lupao šakom o sto, vikao nešto o turizmu, o jugoslovenstvu, o ugostiteljskoj etici. Ja ništa. Prođe kelner kroz mene kao kroz vazduh, prođem i ja kroz njega. Jer i on nije ovde. I on je negde na drugoj strani sveta, neko njegovo lepše i nasmejanije Ja šeta sad sa Havajkama, ili igra u Grčkoj, ili pilji u golišave lepotice Palm Biča. Ovo ovde što stenje, ovo kelnersko telo iskrivljeno pod teretom poslužavnika, u oznojanom crnom sakou, sa buđelarom punim stranog novca, ko zna čije je to telo. Ko zna čija su naša tela. Duše su naše – to znamo. Valjda smo zato i neulovljivi. Valjda zato niko i nije tu gde mislimo da jeste.

Sam sam opet kod kuće, a nisam tu. Mljackam ukus morskog vetra, kao nekad, u detinjstvu ukus kikindskog sladoleda. I već mislim kako ću iduće godine, tamo negde početkom juna, početkom jula, početkom avgusta... A Radio Jadran mi šalje Đorđa Peruzovića i Olivera Dragojevića, a palme mi šume oko ušiju, a more se talasa u temenu. Neko na vratima zvoni. Traže me. Šta vredi i da otvaram, kad nisam tu. Ko zna gde sam ja.

:srce: 

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.




×
×
  • Create New...