Idi na sadržaj

Preporučene poruke

U proteklih par dana moja mama je bila kod nas u gostima i sad kad je otišla kući, vrtim ove dane što smo sedele zajedno i razmišljam... Kako tek sad shvatam moju majku, sve njene priče i razgovore sa mnom, sve njene poteze i korake koje je pravila u životu i razloge zašto je to baš tako bilo... I sad mi nedostaje... možda još više, jer sam se navikla na njeno svakodnevno prisustvo i razmazila me je... opet... bila sam mamino dete i baš sam se opustila u toj ulozi :)

Moja majka nikad sa mnom nije pokušavala da bude drugarica :jok: mogle smo razgovarati o svemu, bila mi je ogromna podrška i oslonac u svemu, ali je uvek bila moja majka - jednostavno majka. I zahvalna sam joj na tome. Volela bih da i ja mojim dečacima budem barem delić onoga što je ona meni tokom odrastanja bila... i nadam se da ću uspeti u tome.

Teška sam na rečima sa mojom mamom... ne govorim joj često koliko mi znači i koliko je volim... a znam da vreme leti i da će doći dan kada neće biti tu kraj mene... Jutros sam je nazvala i rekla da mi nedostaje...''Baš si blesava... šta je sa tobom? Jesi dobro?'' kroz smeh me je upitala... ''Ma ništa, samo eto, navikla sam na tvoje prisustvo i blizinu...pa samo da znaš... bilo mi je drago što si izdvojila par dana za nas :)'' Sa druge strane slušalice muk... i samo posle par sekundi pozdrav sa knedlom u glasu...

Šta vi možete reći i napisati o svojim majkama :srce:?

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Napisano 27. jula 2007.

Jutros sam upalio sveću

..jednoj zeni koja ce mi nedostajati do poslednjeg daha moje ovozemaljske duse. Zapalio i stajao gledajuci u plamen koji titra,titrajima mog srca.Misli su po ko zna koji put odletele na isto mesto....

Rastali smo se kada sam imao 7 godina.Preudala se i otisla da zivi u daleki grad sa covekom koji je bio bolji prema njoj od mog oca.Vidjao sam je o raspustima i duzim praznicima odlazeci kod njih.

Taj covek je bio dobar prema meni...Vodio me svuda, pricao zabavne price,ispunjavao zelje...samo jednu, najvecu nije hteo da mi ispuni....da dodjem da zivim sa njima.

Godine su prolazile postao sam momak....podnela je zahtev da joj budem dodeljen,ali ja sam imao vec 17 godina i previse "Beograda" u krvi.

Odsluzio sam vojsku,zaposlio se,ozenio...Dosao je rat.Cetiri godine se nismo videli, a culi tek ponekad kada telefonske kablove nisu razrovale granate.

Videli smo se jedne zime tako sto se samo pojavila na vratima mog novog doma.

Posle toga smo se vidjali cesce.Zena u zrelim i lepim godinama,a ja svoj covek.....

Poslednje zime je dosla u posetu.Vodio sam je svuda po Beogradu koga je uvek volela,na koncert Balasevica,Legendi....ali uvek odlagao jedno pitanje,pitanje koje sam sada bio spreman da postavim...spreman ali ne i dovoljno hrabar da cujem odgovor.

Mesec dana po povratku u Zagreb javili su mi da je u bolnici.

Mesec dana mi je trebalo da uspem da udjem u Hrvatsku ambasadu,a posle jos mesec dana da dobijem vizu.Dok sam stigao do Zagreba vec su je prebacili u Ljubljanu.Skidali su me carinici iz autobusa,voza,proveravali da li sam ucesnik rata...a ustvari im je smetao "crveni pasos"...

Stigoh do nje....da saznam da je kraj blizu i da je bolest udarila i u glasne zice i da ne moze da govori.Iscrpljenu i izmucenu svaki dan sam je obilazio u bolnici....pricali smo pogledom....Citao sam odgovore iz ociju na pitanje koje sada nisam ni zeleo da postavim...

Neko je odozgo tako sredio...da sada kad smem i zelim da TO pitam....da je bolje da to ne uradim...

Umrla je dok sam bio kod kuce...kako sam imao spremnu vizu krenuh isti dan....

Po njenoj zelji bi kremirana, a po istoj zelji da joj urna bude polozena u Zagrebu pored drugog muza, urnu prosvercova u gepeku automobila moj drug Slovenac,jer bi procedura za dobijanje dozvole trajala mesec dana....

Na polaganju urne nisam bio,jer hrvatska ambasada u Ljubljani nije htela da mi izda vizu....Sedeo sam sam...u tudjem gradu, urnu su polagali moja draga, nekoliko prijatelja i sestra....a moje pitanje vise uopšte nije billo vazno.

Gledao sam u plamen svece i znao sam...da sam joj davno sve oprostio i da to odavno vise nije bitno ni zasto ni kako....Prekrstih se i ostavih i ovu svecu kao i sve one zapaljene prethodnih godina da dogori sama u tisini crkve....

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

To je jedina osoba na svetu u koju imam bezgranicno i bezrezervno poverenje..i jedina osoba pred kojom sam poptuno ogoljena kao pred samom sobom..

Mazila me, ali me nije razmazila..cinila je sve za mene, ali me naucila da mogu sama..bila je i ostala autoritet, ali nikada nije nametala svoje misljenje vec me terala da mislim samo svojom glavom ..

Ja odavno imam svoju porodicu, ali ona je uvek tu negde u senci..i znam da cu umeti bez nje, ali ce mi nedostajati..dok sam ziva..

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Poslije teksta kojeg je Gresni napisao, suvišno je nekako bilo šta reći, ali da, majka je jedini najiskreniji prijatelj, neko ko nema nikakve kalkulacije u odnosu sa mnom, ko je uz mene kada mi je bilo najteže, da me diže kada padam i nekako krči put ispred mene.

Ja sam možda voljela da je taj put krčila malo manje a puštala mene u vatru. Danas smo u odličnim odnosima, neke stvari su nas još više približile, i za mene će jednog dana kada nje više ne bude nastati velika praznina koju niko neće moći popuniti. Svjesna sam da je to neminovno, već sam iskusila gubitak jednog roditelja, pa sam nekako i spremna. Mada kažu da na gubitak majke nikada ne možeš da se spremiš niti da preboliš.

Iako se nekad malo pokačimo oko glupih stvari, ona je jedina osoba kojoj ne mogu ni u najvećoj ljutnji nešto zamjeriti. Tako i treba da bude. :)

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Čitam postove koje ste napisali, i razmišljam...kako je lako pisati o majci kad je tu, pored vas. Kad možete da je čujete, da je poljubite, da se i posvađate pa da se opet volite kao da ništa nije bilo.

Teško je, jako je teško pisati o ženi koje više nema.

Ženi koja vas je rodila, dala vam deo sebe, a sada je od nje ostala tuga u srcu i uspomena.

Nije htela da me rodi...bilo joj je dosta muke sa sestrom i bratom, a ja se eto, zadesila slučajno, i to vrlo brzo posle brata. Na kraju, volela me najviše od svoje troje dece. Delile smo svu tugu i nevolje koje su nas stizale u životu posle tatine smrti. Brat i sestra su vrlo brzo otišli svojim putevima, a nas dve smo ostale zajedno. Razumele smo se i bez reči. Obožavala je moju decu. Oni su obožavali nju. Ja samo obožavala nju. Možda baš zato i ličim toliko na nju. Jedino je njoj nedostajalao malo više osmeha na licu, i to sam joj uvek zamerala. Možda sam se baš zato trudila da je uvek nasmejem...Danas, kada je nema, shvatam da je to jedino što je loše imala.

Naučila me da budem svoj čovek. Naučila me svim veštinama i umećima. Naučila me ne dam na sebe. Poklonila mi svoj gen za posao kojim se i danas bavim.

Drago mi je što sam doputovala na vreme sa mora, da je zateknem budnu, da je još jednom utešim, da joj kažem da ne brine...onda su usledili dani previše dugog boravka u komi...naše nade...i njen odlazak.

Hvala ti što si me rodila. Hvala ti što si mi dopustila da budem deo tvog života.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Moja mama je jedno divno biće. Osoba koja me naučila svemu što znam o porodici, o manirima, o dobru i zlu... ma celu filozofiju mogu izvesti iz njenih priča. Iz njenog primera sam naučio da poštujem žene verovatno mnogo više od većine muškaraca. U životu je propatila mnogo, ali se to na njoj nikad nije videlo. Smogla je snage da iz razorene porodice iz koje je pobegla u mladosti stvori novu, gotovo savršenu. S mojim ocem je uspostavila odnos pun razumevanja, koji je za mene i danas ideal prema kojem zamišljam brak i porodicu. Uvek se borila i bori se za moj najbolji interes. Ona mi je savršen prijatelj, uteha, savetnik i pratilac. Uvek ću joj biti neizmerno zahvalan za ono što je činila i čini za mene, nadam se da sam bar deo njenog poverenja uzvratio...

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Čitam postove koje ste napisali, i razmišljam...kako je lako pisati o majci kad je tu, pored vas. Kad možete da je čujete, da je poljubite, da se i posvađate pa da se opet volite kao da ništa nije bilo.

Teško je, jako je teško pisati o ženi koje više nema.

Upravo tako... Skoro 22 godine je nema. Ne prodje dan da je se ne setim.. bar na tren. Bila je veliki borac u zivotu, bolesljiva jos od moje druge godine i kada smo svi mislili da je kraj ona je cupala, pronalazila, imala neku za nas nevidjenu snagu i volju u sebi i vracala se medju nas.

Nismo bile bliske kao sto neke majke i cerke budu ali je uvek umela da mi da savet "u prolazu", da razume moje tinejdzerske hirove, potrebe i izlazila mi u susret. Imala je ogromno poverenje u mene i nikada to nisam iskoristila na los nacin.

Imala je zlatne ruke i umela je svasta sa njima da napravi... stvori. I tu njenu kreativnost za sve i svasta nasledila sam od nje.

Sticajem svih tih zivotnih okolnosti, kao da je znala da nece dugo ziveti nenametljivo, prosto kroz igru rano je pocela da me osamostaljuje, priprema za zivot...

Hvala joj na svoj paznji, ljubavi, razumevanju.. koju mi je pruzila i pored svih njenih muka kroz koje je prolazila.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Ostarila mi je naglo. Godine su ucinile svoje. A i zivot je nije mazio ni pazio. Ona je meni uvek model o tome prvo kako treba jedna zena da izgleda, da vodi brigu o sebi, kako treba da se ponasa prema drugima, da bude vredna i postena u zivotu i poslu. Kako treba jedna majka da se brine o svojoj deci. Da nesebicno daje svoju ljubav. Da bude za njih uvek tu kao stub koji ce im uvek bidi poddrska sta god uradili i gde god krenuli.

Kako treba jedna zena da gradi i cuva svoj dom i porodicu. Naucila me da ono sto ne moze da te slomi, samo ucini te jacom.

Oprostila mi je mnogo toga. Cak i kad sam znala da budem prema njoj nepravedna, kad je nisam razumela za mnoge postupke...I zao mi zbog toga, jer znam da je volim najvise na svetu. A zao mi sto joj to slabo govorim, vec vise volim da joj pokazem.

Nesto se promenilo izmedju nas dve proslog leta. Nas zajednicki odmor doneo mi je odgovor na mnoga pitanja i ko da sam nasla mir u nasem odnosu. Uzivala sam dok smo setali, pricali, dok sam joj godila, da joj bude najlepsi odmor do sada.

Volim i danas kad treba s njom da idem da pazarim, da nesto zajedno radimo, jer znam da ce biti smeha bezgranicno. I pored svega uspela je da sacuva vedru stranu svoga karaktera.

Nedostaju mi one nedelje kad smo jedva cekali da mene i sestru probudi, spremnim doruckom, pa da zajedno spremamo kucu, rucak i da se smejemo i smejemo...Sada kradem slobodne vikende da odem sa sinom kod njih i da opet budem njeno malo dete, bar na kratko.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 2 godina kasnije...

Ja imam najbolju mamu na svetu, svega mi. Evo, samo dve crtice od pre dan-dva-tri, čisto da ilustrujem.

Beše svadba u subotu i ja sam, kao i svaki dobar brat od tetke (:roll:) ostao malo duže da proslavim sa mladoženjom, snajkom i par zaludelih alkoholičara kojima se nije išlo kući. Mati je sa malim ali odabranim delom rodbine otišla u stan, bio je dogovor da prenoće kod nas. Dođem par sati kasnije pred vrata zgrade i pripremam cimanje mobilnim da smanjim mogućnost buđenja gostiju pošto nemam ključ i... neko zviždi sa drugog sprata. Čekala je sa upaljenim svetlom u hodniku, gosti su ipak našli drugo prenoćište.

- Pobogu, što si me čekala?

- Pa, nemaš ključ, kako bi ušao u stan?

- Cimnuo bih te, mogla si se naspavati do sad.

- Neka... idem sad da spavam.

Krenuh sinoć na put natrag i nađem pred polazak "nešto u kesi" u torbi i ignorišem paket jer znam da nema svrhe da se bunim što je to nešto spakovala. Dođem jutros u stan i imam šta videti. U kesi su pohovani pileći bataci i pita od jabuka. "Nećeš imati ništa u stanu, a rano ti je da ideš u prodavnicu... a bićeš i umoran."

Majne muter. :zagrljaj:

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 3 godina kasnije...

..zbog  svih  mama..

Reći ću nešto o Zakonu roditelj-staratelj.
Par dana na dečijoj klinici u Nišu... U sred noći su doveli mladu ženu sa osmomesečnom bebom i smestili je na krevet do našeg. Bebi su uradili preglede i očekivao se epi napad. Sestra je rekla da će svetlo ostati cele noći upaljeno i da će se oni smenjivati iza kamere koja snima našu sobu za slučaj da majka zaspi. Osmomesečna beba. Sestre i doktori iza kamere spremni. I majka koja čeka. Sedi na krevetu pored bebe i čeka nesreću za koju su joj rekli da će biti u toku noći. Nisam mogla da gledam. Okrenula sam im leđa, cele noći sam buljila u prazan zid i plakala tiho. Majka nije pustila ni suzu. Sedela je tu kao vojnik. I čekala da odbrani. Da spasi. Nisu joj drhtale ruke. Nije se ni jednog trenutka naslonila na jastuk. Nije ni jednog trenutka zatražila vodu. Sedela je nemo i mirno kao kamen. Očima uprtim u svoju bebu. Imala sam utisak da nije ni disala.
Negde pred jutro je vrisnula:" Doktore!" . Utrčali su u sekundi. Opkolili krevet. Zabila sam glavu u jastuk. Stegla sam svoje dete za ruku. Molila sam sve ono u šta nikad nisam verovala. Ne znam koliko je vremena prošlo. Glasovi su se stišali. Beba je bila spašena. Svi su bili nasmejani. Samo je majka konačno počela da jeca. Klekla je pored kreveta i jecala glasno.
Razmišljala sam o tome koliko će još puta u životu ta žena morati da bude vojnik. Na strašnoj straži. Koliko će puta morati da stegne srce, uguši ga do te mere da ga i ne čuje dok kuca, samo da bi bila pripravna i spremna? Koliko će puta da joj se kida utroba na pola kao tada?
A, taj Zakon? Da-roditelji dece sa težim oboljenjima traže da se njihov status izjednači sa statusom hranitelja. To znači da će dobiti radni staž i platu. Jer, neće moći da imaju stalno zaposlenje zbog brige o detetu. I jer će morati da plaćaju puno lečenje za svoje dete. Taj Zakon postoji skoro pa svuda. A, ti hrabri vojnici trebaju to da dobiju.

 

Tekst  sam  dobila  od  prijatelja koji  je  podelio reci Irene Zivkovic na  fb....stavljam  ga jer razumem  i duboko  saosecam..

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 1 mesec kasnije...

U subotu ujutro, pozivam majku i kažem da ću kasniti,

da još ne stavlja kafu, javiću joj se...

I onda, stignem do nje... zagrljaj, onako... baš :srce: i njen osmeh...

Vreme nas je poslužilo i šetale smo po gradu, uz Dunav, bile do kume,

sedele u bašti kafića i pričale, smejale se i podelile neke tajne...

Na stanici, prati me majka, nailazi jedna poznanica i kaže:

- Samo ti je ćerka došla? Sama? Bez dece?

a moja Ana spremno dočeka sa osmehom:

- Moje Soća i ja smo se danas lepo družile... i baš nam je bilo lepo i

prijalo mi je... drugi put ću videti decu... sad sam im poslala slatke pozdrave po njoj :uredu:

***

posle, dok sam putovala, pomislila sam, kako se odbranila i odgovorila toj poznanici...

moja majka... i kako je u pravu...

subota je bila naš dan... proveden onako :srce: samo za nas dve...

volim je i sigurna sam da ću se i ubuduće truditi da nam priuštim takve dane.... 

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 4 godina kasnije...

Danas sam netremice gledao scenu... 

Ulaze u bus majka i ćerkica od 4-5-6 godina, slatka koliko i malecna. Obe nose maske. Sedaju jedna preko puta druge, gledaju se u oči. Mati, da bi putovanje učinila udobnijim u uslovima pandemije, rešava da nečim zabavi malecku. Počinju njih dve neku njihovu varijantu taši-taši-tanana koja uključuje i pokrete vezane za masku i svašta nešto drugo što najsitnijeg putnika redom tera na onaj čisti razdragani smeh... ne prestaju do svoje stanice. 

Da sam ikad postao roditelj, voleo bih da sam bio TAJ roditelj. Da sam toliko mario. Ovo je bilo nešto najčistije što sam ikad video. Da ste samo videli pogled te majušne devojčice koja nije skidala oči sa mame.. :srce: 

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...