Idi na sadržaj

Preporučene poruke

 

Jukio Mišima 

(1925-1970)

 

Yukio_Mishima_zpszahcnqej.jpg

 

 

Jukio Mišima bio je pseudonim koji je koristio Kimitake  Hiraoka, japanski pisac i dramatičar.

Mišima je rođen u Jocuja,  oblasti Tokija. Njegov otac (Azusa Hiraoka), bio je zvaničnik vlade; a njegova majka Šizue, ćerka direktora škole u Tokiju. Imao je mlađu sestru Micuko, koja umire od tifusa i mlađeg brata Čijuki. Najveći uticaj na detinjstvo mu ostavlja njegova baka Nacu, kod koje provodi nekoliko godina razdvojen od svoje porodice.  Nacu je bila nelegitimna kćer Macudajira Joritaka-e, daimjo-a Šišido-a (provincije Hitači), i odgajana je na posedu princa Macudajra Joritake-a.  Ona zadržava znatan deo aristokratskog nasleđa, čak i nakon braka sa Jotaro Hiraokom (deda Jukio Mišime); birokratom koji je stvorio veliko bogatstvo tokom novog kolonijalizma, i pretendovao na mesto gradonačelnika-generala Karafuto-a. Mišimina baka je takođe bila sklona nasilju i morbidnim izlivima, koji su zabeleženi u nekim njegovim delima. Po nekim biografima, upravo je Nacu bila ta osoba koja je razvila fascinaciju fenomenom smrti kod Mišime. Ona mu je zabranjivala da izlazi napolje, druži se sa svojim vršnjacima i bavi sportom, ograničavajući ga na samovanje kod kuće ili na društvo ženskih rođaka.

Mišima se vraća svojoj užoj porodici tek sa dvanaest godina. Njegov otac, disciplinovan u vojničkom duhu, primenjivao je surove taktike podučavanja mladog Mišime.

Već u dvanaestoj godini počinje da piše, najčešće priče. Bio je očaran delima Oskara Vajlda, Rilkea  i velikim brojem japanskih klasičnih pisaca. Nakon šest godina pohađanja škole, postaje najmlađi član književne redakcije. Njegova priča Tabako objavljena 1946. godine, opisuje neke od neprijatnosti šikaniranja i ismejavanja s kojima se suočavao tokom školovanja. Ova trauma mu je pružila osnove za pisanje svoje druge priče Ši o kaku šonen (Dečak koji piše poeziju).

Mišima je pisao romane, popularne serijske novele, kratke priče, eseje, kao i znamenita dela za kabuki pozorište. 

Tokom 25. novembra 1970. godine, Mišima zajedno sa četiri člana Tatenokaj, pod izgovorom, posećuju komandanta kampa Ičigaja. Unutar njega, barikadiraju kancelariju i vezuju komandanta za stolicu. Sa pripremnjenim manifestom i parolama, Mišima istupa na balkon kako bi se obratio vojnicima koji su se skupili ispod. Njegov govor je trebalo da inspiriše i pokrene coup d'etat,  vraćajući vlast u ruke  cara.Međutim, takav govor je još više iziritirao vojnike koji su počeli da mu se rugaju. Završio je svoj govor nakon isplaniranog vremena, vratio se u kancelariju i izvršio sepuku (tradicionalno samoubistvo).

***

Kao i mnogi japanski pisci XX veka, za četrdeset i pet godina života objavio je stotinak knjiga, među njima i četrdeset romana. Režirao je,  glumio, bio je savršen mačevalac i atleta. Sedam puta je obišao svet, triput bio na listi novinacije za Nobelovu nagradu. Mišimini biografi do sad nisu uspeli objasniti razloge njegovog spektakularnog samoubistva. 

Najprevođeniji japanski pisac, njegovi romani su štampani na gotovo svim jezicima, u milionskim tiražima.

***

Nedavno sam otkrila Mišimu i do sad sam ostala očarana njegovim pisanjem... volim taj pomalo nezdrav stil, koji te navodi da iz drugog ugla posmatraš ljude i njihove postupke...

Izmenjeno od strane člana Smucalica
Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Ovaj bloger po imenom Angel of Blasphemy  je sjajno opisao njegov život,

kako bi mogli bolje razmeti njegove romane... :ok:

 

''Prvo ćemo malo da pričamo o Mišimi. Zato što bez toga ovu knjigu nećete baš doživeti na pravi način. Naravno, ako su vam Mišimina dela i njegov lik već poznati, imate punu podršku autora da ovaj deo preskočite (neću se osećati uvređeno i povređeno, časna pionirska!).
Inače u životu ne polažem mnogo na teorije dragog Sigmunda. Sve je to krasno i interesantno, ali hajde da budemo realni: većina bi odmah počinila samoubistvo setivši se samo svog detinjstva. Većina ljudi na planeti zemlji nije, čak i kad je za to bilo uslova, imala srećno detnjstvo. I to nema nikakve veze sa seksualnim fiksacijama. Ima veze sa običnim, svakodnevnim životom, sa svim onim igračkama koje vam nisu kupili, a vi ste ih želeli. Ali ako dopustimo čika Zigiju da to ipak na neki način utiče na sve nas, onda Mišima postaje nešto jasniji. 
Vidite, naš Jukio Mišima rodio se kao Kimitake Hiraoka u Tokiju. To uopšte ne bi bilo važno da tata Hiraoka nije bio državni službenik (molim da se japanski državni službenik razlikuje od Mice Ubice i da se ima na umu ona mudrost majke Bridžit Džouns: „Japanci...okrutna rasa, draga.“). No, kada je imao one kritične godine (citat, Aristotel: „Dajte mi dete do pet godina i vratiću vam čoveka“ – kao što znamo, on je vratio Aleksandra Makedonskog), Mišimu je pod svoje uzela baba po ocu. Ona je bila vanbračna kći aristokrate i želela je da njena porodica dostigne ono što je njoj pripadalo po biološkom pravu. Nana je i običavala da ispoljava svoju mračnu stranu – nasilje i fascinaciju smrću. Unuk nije smeo da mrdne iz kuće (posebno se kažnjavala pomisao na izlazak na sunčevu svetlost – vamp baka, nema šta...), ni da se igra sa vršnjacima. Provodio je vreme okružen trima rođakama, njihovim lutkama i origami-figurama (možda bi ovde trebalo da napomenem da Mišimu mnogi kritičari optužuju za mizoginiju). Ipak, ona ga je upoznala sa predivnim svetom knjiga i Kabuki drama i pričala mu bajke koje su ga inspirisale da u trenucima dosade i sam počne da piše. Sa 12 godina života vratio se roditeljima svestan svog dara za pisanje. A tamo ga je čekao tata Hiraoka, koji je, da odmah napomenemo, smatrao da samo određena vrsta dečaka voli književnost. I tu vrstu dečaka, kako reče Rambo Amadeus, „kod nas u Crnu Goru šalju na robiju“. 
Pokušavajući da istera tog zloduha iz svog sina, tata Hiraoka ga je vodio na železničku stanicu, i držao ga čvrsto dok brzi voz ne projuri tik uz Jukiovo lice. Često je uništavao dečakove domaće zadatke iz književnosti i bilo šta što bi ovaj usput napisao...No, sve to nije sprečilo mladog Hiraoku da se drži pera. U nastojanju da se bavi onim što je voleo, dečak je uz pomoć profesora koji su ga podržavali smislio pseudonim: Jukio Mišima (Jukio na japanskom znači nešto kao „čovek koji dobija šta želi, srećnik“, a znak kojim se ispisuje simbolizuje „muško, muškost, heroja“ – mada ja o svemu ovome ne bih znala kaz’ti mnogo, jer japanski ne govorim ni u snu (kako reče Đole Balašević: „ako su lagali mene i ja lažem vas“)). I tako se naš Mišima školovao, prolazeći pakao i u školi i kod kuće: kad je priznao drugovima da piše, nisu ga odveli na železničku stanicu; samo su ga sistematski maltretirali (što je kasnije opisivao u nekolicini svojih dela). U svakom slučaju, dogurao je do fakulteta, završivši prava na Univerzitetu u Tokiju. Zaposlio se, kao dobar sin, u Ministarstvu finansija na mestu službenika...i nakon godinu dana dao otkaz kako bi se posvetio pisanju. Neki će reći „srećom“, no znamo da tata Hiraoka nije mislio tako.

Ali da ne dužim mnogo, ono što je važno za sva Mišimina dela, pa tako i za ovo, je to da je on stalno preispitivao svoju muškost. Zato što samo određena vrsta dečaka voli književnost. Može se reći da je pitanje da li će se biti doživljen kao pripadnik te vrste dečaka centralno pitanje u Mišiminim delima. On sam je jedno vreme bio verenik Mičiko Šode (prostom svetu poznatija kao carica Mičiko od Japana, žena cara Akihita). Oženio se gospođicom Joko Sugijama i dobio dvoje dece. Sa druge strane, zna se da je posećivao japanske gej barove, da jeste imao neuobičajeno topla prijateljstva sa muškarcima (ali hej – niko me neće ubediti da, na primer, spartanska doktrinamale bonding-a podrazumeva homoseksualnost...homoerotičnost možda, suštinsku homoseksualnost ne nužno)... Slavu je Mišimi donelo upravo delo koje govori baš o latentnom homoseksualcu koji je prinuđen da se krije iza maske mačoa (Ispovesti jedne maske). No, hajde da ne budemo opterećeni Frojdom (barem onoliko koliko je on bio opterećen seksom), pa da zaključimo da jedan pisac najbolja dela izvlači iz onih priča čiji junaci su ljudi koji kriju neku veliku tajnu. 
Druga stvar važna za Mišimu je odnos prema vojnoj tradiciji Japana. Sa jedne strane, imamo čoveka koji se nije borio u II svetskom ratu zato što je na regrutaciji bio prehlađen, i koji je, znajući da se radi o običnoj prehladi, bez grižnje savesti prihvatio doktorski zaključak da je u pitanju početna faza tuberkuloze; sa druge strane, isti taj Mišima u zrelosti počinje da upražnjava nimalo naivan samurajski egzercirung, pridružuje se japanskoj teritorijalnoj odbrani, te osniva militarističko udruženje kome je smrt za povratak carevog božanskog statusa pitanje časti. Na kraju se ipak odriče i cara, ljutit zato što se isti odrekao božanskog statusa (ma jok, bre, ovo sa Mičiko nema nikakve veze). 
A sad onaj veseliji deo za poklonike horora. Kako je Mišima sistematski uništio sebe. Ako se uzme u obzir sve što je nađeno nakon njegove smrti, zaključujemo da je Mišima planirao da izvrši seppuku najmanje godinu dana. Niko, ni članovi njegove porodice, ni najbliži prijatelji i članovi njegove grupe nisu bili svesni tih priprema. Grupa je bila ubeđena da idu da izvrše puč kojim će caru vratiti njegova tradicionalna prava. Upali su u kasarnu u sklopu glavnog štaba japanske teritorijalne odbrane u Tokiju, svezali komandanta i zabarikadirali se. Kada je Mišima vojnicima okupljenim u dvorištu sa balkona objasnio zbog čega je njegova grupa tu, oni su počeli da se smeju grohotom. Mišima je prekinuo govor, vratio se u sobu i započeo ritual seppuku-a. Ljubitelji Japana znaju da je običaj da se nad samurajem u trenutku najvećeg bola izvrši dakikubi – odsecanje glave. U slučaju Mišima, pomoćnik (kaishakunin) nije baš obavio posao kako valja (jer je poenta u tome da glava ostane na ramenima prikačena tankim komadom mesa), pa je drugi učenik morao da preuzme na sebe taj zadatak. I eto. Mišima je sada, nažalost, uglavnom poznat kao čovek koji je izvršio seppuku. Kažem nažalost, zato što je on ipak izuzetan pisac.''

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Prvi naslov koji sam pročitala od Mišime je bio:

 

Mornar koji je izneverio more

 

Mornar koji je izneverio more" jeste simbolican, višeslojan roman u kome Jukio Mišima iznosi duboko nezadovoljstvo posleratnim Japanom. Trinaestogodišnji Noboru simbolizuje tradicionalni Japan, sa vrednostima koje poticu iz starih vremena slave i uspeha. Brodski oficir Rjudi isprva predstavlja otelotvorenje svih vrednosti, poput stoicizma, snage duha i samurajske tradicije, koje su Noboruu, pa i samom Mišimi, najvažnije. Istovremeno, decakova majka Fusako olicava moderni Japan i njegovu sve vecu opcinjenost Zapadom i nekim novim vrednostima. S vremenom, Rjudi, kao i sam Japan, gubi svoju slobodu, dopušta da njegova težnja za slavom i junaštvom išcezne i otvara se stranim uticajima. Izneverava sve ono što je tradicionalno i dobro, a to Noboru, odnosno sam Mišima, nikako ne može da prihvati. Japan se može ponovo uzdici tek kada se vrati pravim vrednostima i onome kakav je nekada bio: slavan, hrabar i nepokolebljiv. Baš onakav kakav je Rjudi bio u decakovim ocima, dok ga nije izneverio. 

 

***

 

Zašto sam posle ove knjige, počela čitati Mišimu?

Delom, zbog doze nezdravog ili bolje rečeno, pomalo nastranog u knjizi...

sama priča kako teče, likovi koji se javljaju...

vrlo interesantan lik Noborua, zatim Šef - dečak koji je psihički labilan, 

a svoje ideje nameće ostalim u grupi i oslovljava ih brojevima...

ritualna ubistva koja sprovode nad životinjama...

Delom, zbog priče o tradiciji japanskog naroda,

koje su to vrednosti kojima su težili u tradicionalnom Japanu

i kakve to mentalne vežbe izvode i vežbaju na životinjama, dok im se ne ukaže prilika...

Pa, lik Noboruine majke, žene koja teži velikoj ljubavi

i nada se da ju je pronašla u brodskom oficiru,

ali su na kraju i ona i on svesni da nije sve baš tako...

 

Priča o sudbini mornara koji je izneverio more...

sudbini koju su zapečatila deca, naizgled - igrajući se... :uredu:
 

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 4 meseci kasnije...

Žeđ za ljubavlju

 ŽEĐ ZA LJUBAVLJU

Ovaj roman je jedan od najranijih Mišiminih dela, koji je napisao i objavio 1950. godine.

Kažu, kritičari su ga odmah opisali nezdravim, kao i njegove kratke priče,

koje je objavio pre toga. 

Glavna junakinja je Ecuko, žena koja ima strahovitu potrebu da bude voljena i obožavana,

a nakon smrti muža, postaje ljubavnica ostarelog svekra...

Za vreme dok je sa svekrom, razvija interesovanje za seljaka Saburoa,

koji, bez obzira na to što je prost i neosetljiv, budi Ecukino interesovanje.

I kreću napadi ljubomore i želje da je i on voli, pa je u stanju svašta da učini da to i ostvari...

 

Lepo kaže na koricama: Roman o ženi napola ludoj od neostvarenih želja...

Roman za svaku preporuku, sa moje strane, za one koji vole ovakav stil pisanja,

a pri tome imate mogućnost da pročitate o ljubavi na japanski način,

za nas, na jedan potpuno neshvatljiv način.... :uredu: 

 

''Moram da progutam sve to, u svakom slučaju. Moram da zatvorim oči i nezavisno od drugih okolnosti pristanem na tu novu realnost. Svoju patnju, koju prihvatam, moram da prihvatim kao dragocenost. Ne postoji nijedan ispirač zlata koji iskopava samo zlato. Ispirač vadi pesak sa korita reke, naslepo, ne razmišljajući šta će da izvadi iz vode. On bi voleo da je u pesku i zlato, ali ga možda uopšte neće biti, on mora da se pomiri sa time. Niko nema povlasticu da unapred odabere ono što želi. Tu povlasticu nema niko. Samo je jedno sigurno: ko ne počne da ispira zlato, ostaće sigurno zauvek siromašan i bedan. Onaj ko počne da ispira, ima šansu da se obogati i nađe svoju sreću. Sigurna sreća sastoji se u tome da se pije voda sa potoka i reka koje se na kraju ulivaju u more. Niko ne pije more. To sam radila do sada. Tako ću i dalje činiti. Moj želudac to sigurno može da izdrži.''

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 4 sedmica kasnije...

Danas, završih još jedan roman od Mišime - Ispovest maske  

 misima_maska_zoom.jpg

strašan roman, potpuno me je dobio za dalje čitanje njegovih dela...

Kažu, ovaj roman ima autobiografskih elemenata,

a s obzirom da sam iščitala njegovu biografiju, verujem da je tako...

Sam naslov, kreće od misli Karla Junga, da svaki čovek nosi masku,

pa samim tim i ovde se govori o životu, tj odrastaju i sazrevanju mladića,

koji se bori sa svojim homoseksualizmom i svim svojim nastranostima koje krije u sebi,

pri tom uporno se trudeći da se uklopi u svakodnevnog mladića, studenta, u ono doba...

Uz to, velika je kukavica...

kad shvati da ne ume da se izvuče iz veze u koju je upao sa Sunoko,

nada se smrti tokom rata, pri tome lukavo izbegavši vojnu obavezu...

Na kraju, pronalazi rešenje u begu od svega...

a pri tome ostaje nerešeno, da li je on zaista homoseksualac ili ne?

Čak i u stvarnom Mišiminom životu, to nije potvrđeno,

mada se sumnjalo i raspravljalo o tome,

a eto... u svom kratkom životu, imao je ženu i dvoje dece...

 

Sve u svemu... roman za preporuku, ko voli ovakav stil pisanja :uredu: 

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...