Idi na sadržaj

Preporučene poruke

Zvonimir Golob

 

 

Golob_zpswxoe9oxy.jpg

 

 

Hrvatski pesnik 

(1927-1997)

Jedan od pokretača časopisa ''Krugovi'' i jedan od osnivača grupe ''Studio 64''koja je stvorila i afirmisala ''Zagrebačku školu šansone''.

Golob je svoje pesme gradio asocijacijom metafora, a posebnu pažnju pridavao je muzikalnosti i čitkosti stiha. Objavljivao je i eseje, te prevodio s više jezika. Kompozitor je i autor tekstova šansona, a bavio se i umetničkom fotografijom.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Obična pjesma

 

 

Sve je neobično ako te volim,
vrtuljak što se okreće igračke i djeca.
Veče koje silazi spava u mojoj duši.

Znam, veče koje silazi, stepenice, vjetar,
sve same obične stvari što se ne mogu ponoviti,
jer smrt se ne ponavlja, ni ti se ne ponavljaš u meni.

Sve je neobično ako te volim:
more skida i svlači svoje plašljivo tijelo,
zatvorenih očiju i vlažno od poljubaca.

Ja više nisam isti, slušajuć glas
na nekoj samotnoj stanici dok me obilazi kiša
mijenjam te u sebi. Samo ruže što tonu.

Tjeskoba, obična pjesma, plač ponovo
dok svoje teške vijeđe zaboravljaš u snu
poput marame na licu koje bdije.

Sve je neobično ako te volim,
ako te volim. Zagledana u nebo
ti postojiš kao svjetlo pregaženo u tmini.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

IMA IH KOJI SU UMRLI LJUBEĆI SE

 

 

Ima ih koji umiru, ali smrt ne prepoznaju

i to se ponavlja svakoga dana postajuci neprimjetno,

zaboravljeno, izgubljeno.

Ima ih koje je smrt zatekla kako se smiju,

kako se smiju do suza, ali smijeh se skupio

u neodlucnu boru na obali usana

i ostala je samo voda, topla i vlazna.

Ima ih koji umiru samo za sebe, u njima

svi zive, u njima svi traze svoju smrt

i nalaze je u svemu sto im pripada.

Ima ih koji umiru samo za druge, u njima umiru svi,

sve u njima umire do njih samih. U kutu svoga tijela

oni disu i placu.

Ima ih koji su samo uzdahnuli

poput zvona u kome svaki udarac srca

odjekuje kao udarac groma.

Ima ih koji se oprastaju, ne znajuci kamo idu,

ni kome pruzaju ruku. Njihova se sudbina ostvaruje

ispisujuci magicne znakove na krilu ptice.

Ima ih koje je smrt zatekla ljubeci se.

O njima bih mogao govoriti da su rijeci prazne

kao koza gusjenice iz koje se radja prekrasan leptir.

Ima ih koji su umrli grleci se. Zar ima ljepse smrti

od plamena koji svoje ostre zube

odmara na grlu koje jeca?

Ima ih koji su smrt docekali kao zenu,

kao ljubavnici spremni da vladaju, da budu pobijedjeni,

i ne znaju gdje pocinje poraz i gdje pobjeda prestaje.

Ima ih koji su umrli, ali ni to nije bilo dovoljno

i oni su ponavljali svoju smrt

kao dijete koje ponavlja stihove.

Ima nespretnih, zbunjenih, uplasenih i uznemirenih.

O njima vjetar pjeva dok valja svoje tesko tijelo

u sporom koritu mora.

Ima i onih koji su umiruci psovali zivot

rijecima u kojima bijase gorcine

poput trnja sto jeca iza svake ruze.

I konacno, ima ih koji su umrli odjednom,

baceni poput kamena visoko u nebo.

Ni smrt ih nije zaustavila

u letu koji jos traje.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

LUTKA

 

 

Zamišljam te nagu,

sa tijelom dječaka u kome je žena,

usnula i spava…

Ne budim te više, puno ožiljaka,

moje srce, kao zemlja podrhtava

Zamišljam te nagu,

anđele bez krila, ostala su negdje,

poslje zagrljaja

na olovnom nebu, sjena duge spaja

ono što već jesi, s onim što si bila

Zamišljam te nagu,

Jedino u svoju nježnost odjevenu

I kraj tebe ležim

Pokrivam te srcem u krvi i znoju

Raste moja čežnja, ljeto je i snježi

Zamišljam te nagu, janje moje malo

Hostija i čaša,

puna tople kiše

A polje je plavo i vrijeme je stalo

Na nekom zvoniku i nema ga više

Zamišljam te nagu,

više se ne stidiš ruže u svom vrtu,

ako je procvala…

Jesi li još ondje i da li još vidiš

zvijezdu iznad mene ili je već pala?

Ljeto koje pamtim, srušila je zima

sjekirom od leda

a samo to imam…

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Ti si vatra 

Ti si vatra u kojoj drhte prsti, 
nož hladan i oštar u preponi mjeseca, 
riječ koje nema, i smrt, 
igra žalosna koju još nismo naučili. 

Ne mislim više na očajnu travu, 
ni krikove kamena užasnih poljubaca, 
još jednom se plašim da ne zatvore vrata 
tisućama konja koji se plaše sna. 

Svi koji su zaboravljeni u mraku 
traže svoje ruke u utrobi hijena 
i samo jedan prekrasan pastir 
naći će stado izgubljenih mravi. 

Jedna žena plače u kutu. 
Tko će staviti zemlju na njena usta? 
Tko sklopiti oči opreznim školjkama 
rukom od stakla, pijeska i cesera? 



Ime ljubavi 

Njeno je ime 
izmišljeno na sajmu, 
tamo se prodaje i kupuje, 
tamo se mijenja za zdjelu leće. 

Ljubav se lažno predstavlja. 
Njena usta otimlju hranu, 
ne poljupce, 
njeni se zubi zatvaraju, 
ne u ljubavi. 

Zvijezde? 
Na fotografiji, u tuđem spomenaru. 
Snovi? 
U zavadi, iako sanjani 
na istoj postelji. 
Jedno, dvoje ? 
Ne u jedinstvu i okrenuti 
ravnodušnim licem 
vlastitom zrcalu. 

Sjećanje, čega se sjeća? 
Pamti praznina 
ispunjena sama sobom. 
Studen, sumnja, samoća, 
tako se ljubav zove zaista, 
ako ne pristaje više 
na ime koje nosi, 
izmišljeno da prevari 
ili da ubije. 

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Da bih rekao to što želim 

Da bih rekao što želim dostaje jedna riječ, 
ali tu su i ostale da bi nastanile tišinu. 

Da bih rekao što želim dostaje jedna ruža, 
jedan plamen za moje vlažne prste. 

Nedostaju mi ruke, nedostaje mi žito i zubi 
da bih te primio i da bih te zaboravio. 

Vjetar podiže iz pijeska moje ime 
i ono kaplje na mene poput žedne kiše. 

postoje dani u kojima je sve zapisano, 
postoje godine i prazno lišće jeseni. 

O tebi znam samo da si bila, samo da živiš, 
i pamtim samo ono čega se ti ne sjećaš. 

Naga, ti se stidiš svoje sanjive nježnosti 
kao stablo koje vjetar pokriva lišćem. 

Daleko je djetinjstvo koje zaboravljam 
ti ostavljaš svoj život kao da ti ne pripada. 

I sada sniježi po njemu gusta kiša i ja koji stojim 
kraj prozora nekog vlaka koji bez mene odlazi. 

Da bih rekao što mi nedostaje, izmišljam riječi 
kao što su: nekad, i zauvijek, i nikada više. 

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Dušo Moja

Dušo moja, i kada krenem
tako bih rado da se vratim.
Ti ne znaš da je pola mene
ostalo s tobom da te prati,

Ostalo s tobom da te ljubi
dok budeš sama i bude zima,
jer ja sam onaj koji gubi
i prije nego išta ima.

Dušo moja, ja ne znam više
koliko dugo mrtav stojim
dok slušam kako liju kiše
pod mračnim prozorima tvojim.

Dušo moja, ti umorna si
i bez tebe ti ležaj spremam.
Na nekoj zvijezdi što se gasi
ja tražim svjetlo koje nemam.

Pod hladnim nebom, ispod granja
stavit ćeš glavu na moje grudi.
I ja sam onaj koji sanja
i zato neću da te budim.

Dušo moja, ko kaplja vode
i ti se topiš na mom dlanu,
jer s tobom dođe i bez tebe ode
stotinu dana u jednom danu.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Srce

Ispruži ruku i što dotičeš?
reče malo srce velikom srcu.

Ništa, ne dotičem ništa,
ako je ovo sve što ostaje,
reče veliko srce.

Modrine treba, i zelenila,
jarbol i zastava. A ti, što imaš?
reče malo srce velikom srcu.

Samo želju da imam, samo to,
i ruke da podignu zastavu,
reče veliko srce.

Toliko si blizu, ali ja te ne vidim,
reče malo srce velikom srcu.

Stani na moje mjesto, odavde vidim
kako se zatvaraju velika vrata neba
i ruka koja ih zatvara,
reče veliko srce.

Što to u tebi još kuca toliko glasno?
upita malo srce veliko srce.

Ništa, ne kuca ništa,
reče veliko srce.
Žuna udara kljunom o koru drveta.

Moja je kutija za tebe odviše mala,
reče malo srce velikom srcu.
Na dno studene vode lezi i spavaj.

Tamo već leži netko pokriven lišćem.
Uđi u mene budno i zatvori oči,
reče veliko srce malom srcu.

ima još dovoljno mjesta između kamenja.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...