Idi na sadržaj

Arsen Dedić


Preporučene poruke

Arsen Dedić - Koje daju odmah

Ja ne mogu biti

ni svetac ni monah

Meni su najbolje

koje daju odmah

Koje daju svuda

u nezgodne ure

Nježne, zadivljene

i sluđene cure

Ostavljeno dijete

za druge ne haje

Tko ne daje odmah

kao da ne daje

Al ne čuju mnoge

ovaj strašni vapaj

One tome daju

neki viši značaj

te se prenemažu

uz priče preduge

Griješe koje daju

iz treće il' druge

Oduvijek sam bio

ljubavni siromah

Zato tražim malo

ali tražim odmah

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Popodnevna pjesma

Upućujem ovu lijenu

popodnevnu misao

nježnu i pohotnu

u ono dvorište u kojem sam

Vas gledao, draga susjedo

Tisuću devetsto pedeset sedme godine

kada je bila jesen slična ovoj

i kada su još u moj san udarali prozori

roditeljske kuće utopljene

u šibenskoj jugovini

U gradu koji je postajao moja bolnica

a mojom napola razbuđenom glavom

kolali prvi tramvaji plavi i uspavani

adresiram tamo ovu misao i kažem

šteta

Bili ste ljubavnica mog cimera od

osam do jedanaest svakog jutra

kako ste se zvali Ema, Selma

Alma, Adela

da li je što izmijenilo vaše lice

oči i trbuh

A kako sam vam zavidio

vraćajući se iz šetnje

od osam do jedanest izjutra

uz četvrt kruha i mlijeko u jednom

blijedom Pešćenićkom mljekarstvu

Svim je bojama već moj prvi

studentski rujan dodavao

malo crnog i malo tamnozelenog

i danas Vam iskreno kažem

šteta, šteta

Više vjerojatno i niste za takva šta

ponovo ono dvorište

vrijeme je za nedjeljni ribolov

i Vaš suprug odlazi

Vi znači danas dolazite još ranije

u moju sobu, oko pola sedam

a ja baš izlazim, šteta

jer moj je cimer mrzovoljan tako rano

i ja bih Vam vjerojatno pružio više

Ali ja idem u šetnju

i šetao sam tako godinu i drugu

i ne da Vam se hvalim, bilo je toga

kakve sve zemlje, pića, kakva mora

gdje sam sve bio, gdje sam sve ljubio

i kakve žene

Jer vama otvoreno mogu reći

kuda sam sve šetao po kiši ujutro

nekakav vlak je istruo u crnom

proljeću u Poljskoj, blizu Rusije

Kakvu sam tamo

ženu ostavljao, isukrste

I kakva je mene ostavljala na sjeveru

pijući neko nerazgovjetno

piće svog naroda

daleko, daleko, kao u snovima

Opet netko ovdje u Zagrebu u

Jurijevskoj

pa oči providne i dragocjene jedne

Čehinje iz Brna, Vozderkove

Premještene zauvijek u moju utrobu

a takav snijeg i sve što treba bilo je

bilo

ali ono dvorište u kojem sam Vas

viđao

između dva neodređena stabla crna

od vlage one jeseni

Vas tako običnu i raskalašnu domaćicu

i mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi

u sezonama 1957,58 i sljedeće

šteta, nepovratno šteta

Ničeg nema, ničeg nema od tebe

od mene

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 1 mesec kasnije...

Sve te vodilo k meni

Sve te vodilo k meni, iz daljine iz mraka,

sve te vodilo k meni već od prvih koraka.

Mada ništa nisi rekla, ja sam znao, ja sam znao

iz tih kretnji porijekla sve je isto, sve je “kao”.

Sve te vodilo k meni, sve što rode samoće,

mala primorska mjesta, isti pisci i ploče.

Kad te baci kao lađu noćni val do moga praga,

nije bilo teško znati da mi moraš biti draga,

da mi moraš biti draga…

Sve te vodilo k meni; tvoje oči i usta,

tvoje ljubavi mrtve, moja loša iskustva.

Mi smo bili na početku istim vinom opijeni,

i kad si išla krivim putem,

sve te vodilo k meni.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 4 sedmica kasnije...
  • 3 meseci kasnije...

Balada o prolaznosti

Kad lutali smo svijetom

kao raspršeno sjeme,

govorili smo sebi -

to je za neko vrijeme.

 

I ne znajuć’ da smo

na izgubljenom brodu

mi vikali smo: ‘Kopno!’

dok gledali smo vodu.

 

Kad ljubili smo kratko

u tuzi kišne noći

govorili smo za se

da ljubav tek će doći.

 

Postavljali smo stvari,

ali opet ne za dugo.

Za sva smo mjesta rekli -

odredit ćemo drugo.

 

Kad rađala se sreća

i čekala je slava,

pomišljali smo opet -

to nije ona prava.

 

Kad prijatelja nema,

a dani idu sporo,

govorili smo za se

da vraćaju se skoro.

 

Gdje najviše smo dali

dobivali smo manje,

ali mislili smo – to je

tek privremeno stanje.

 

Kad gubili smo život,

govorili smo: ‘Neka’

i vjerovali čvrsto

da pravi tek nas čeka.

 

Putovali smo dalje

kad davno već smo stigli.

Tek počeli smo nešto,

a drugo već smo bili.

 

I ostali smo tako

kraj odlazeće vode,

i pomalo van mode.

 

U započetoj priči

u ljubavi bez traga,

jer svakoj smo se kući

približili do praga.

 

U privremenom redu

nekorištenih stvari

ni osjetili nismo

da sami smo, i stari.

 

Dok vjerovali još smo

da svaki put se mijenja,

mi rekli smo si zbogom

govoreć’ doviđenja.

 

 

 

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...