Apolodor 709 Napisano March 3, 2014 Prijavi Share Napisano March 3, 2014 Arsen Dedić - Koje daju odmah Ja ne mogu biti ni svetac ni monah Meni su najbolje koje daju odmah Koje daju svuda u nezgodne ure Nježne, zadivljene i sluđene cure Ostavljeno dijete za druge ne haje Tko ne daje odmah kao da ne daje Al ne čuju mnoge ovaj strašni vapaj One tome daju neki viši značaj te se prenemažu uz priče preduge Griješe koje daju iz treće il' druge Oduvijek sam bio ljubavni siromah Zato tražim malo ali tražim odmah vojo i Mia 2 Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Apolodor 709 Napisano March 7, 2014 Autor Prijavi Share Napisano March 7, 2014 Popodnevna pjesma Upućujem ovu lijenu popodnevnu misao nježnu i pohotnu u ono dvorište u kojem sam Vas gledao, draga susjedo Tisuću devetsto pedeset sedme godine kada je bila jesen slična ovoj i kada su još u moj san udarali prozori roditeljske kuće utopljene u šibenskoj jugovini U gradu koji je postajao moja bolnica a mojom napola razbuđenom glavom kolali prvi tramvaji plavi i uspavani adresiram tamo ovu misao i kažem šteta Bili ste ljubavnica mog cimera od osam do jedanaest svakog jutra kako ste se zvali Ema, Selma Alma, Adela da li je što izmijenilo vaše lice oči i trbuh A kako sam vam zavidio vraćajući se iz šetnje od osam do jedanest izjutra uz četvrt kruha i mlijeko u jednom blijedom Pešćenićkom mljekarstvu Svim je bojama već moj prvi studentski rujan dodavao malo crnog i malo tamnozelenog i danas Vam iskreno kažem šteta, šteta Više vjerojatno i niste za takva šta ponovo ono dvorište vrijeme je za nedjeljni ribolov i Vaš suprug odlazi Vi znači danas dolazite još ranije u moju sobu, oko pola sedam a ja baš izlazim, šteta jer moj je cimer mrzovoljan tako rano i ja bih Vam vjerojatno pružio više Ali ja idem u šetnju i šetao sam tako godinu i drugu i ne da Vam se hvalim, bilo je toga kakve sve zemlje, pića, kakva mora gdje sam sve bio, gdje sam sve ljubio i kakve žene Jer vama otvoreno mogu reći kuda sam sve šetao po kiši ujutro nekakav vlak je istruo u crnom proljeću u Poljskoj, blizu Rusije Kakvu sam tamo ženu ostavljao, isukrste I kakva je mene ostavljala na sjeveru pijući neko nerazgovjetno piće svog naroda daleko, daleko, kao u snovima Opet netko ovdje u Zagrebu u Jurijevskoj pa oči providne i dragocjene jedne Čehinje iz Brna, Vozderkove Premještene zauvijek u moju utrobu a takav snijeg i sve što treba bilo je bilo ali ono dvorište u kojem sam Vas viđao između dva neodređena stabla crna od vlage one jeseni Vas tako običnu i raskalašnu domaćicu i mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi u sezonama 1957,58 i sljedeće šteta, nepovratno šteta Ničeg nema, ničeg nema od tebe od mene Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
GlorijaTreca 602 Napisano April 18, 2014 Prijavi Share Napisano April 18, 2014 Sve te vodilo k meni Sve te vodilo k meni, iz daljine iz mraka, sve te vodilo k meni već od prvih koraka. Mada ništa nisi rekla, ja sam znao, ja sam znao iz tih kretnji porijekla sve je isto, sve je “kao”. Sve te vodilo k meni, sve što rode samoće, mala primorska mjesta, isti pisci i ploče. Kad te baci kao lađu noćni val do moga praga, nije bilo teško znati da mi moraš biti draga, da mi moraš biti draga… Sve te vodilo k meni; tvoje oči i usta, tvoje ljubavi mrtve, moja loša iskustva. Mi smo bili na početku istim vinom opijeni, i kad si išla krivim putem, sve te vodilo k meni. Apolodor 1 Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
GlorijaTreca 602 Napisano May 14, 2014 Prijavi Share Napisano May 14, 2014 Zapamti To može samo žena koja ljubi tražiti malo, poklanjati sve. Dani su teški, zagrljaji grubi a ona ko nekad vjeruje u sne. Vjerna i tiha zna jos da čeka kada i ne misle na nju. Prolaze dani, ne vraća se rijeka, a ona jos uvijek stoji tu. To može samo žena koja ljubi pružati nježnost i živjeti bez nje. vojo 1 Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
GlorijaTreca 602 Napisano August 26, 2014 Prijavi Share Napisano August 26, 2014 Balada o prolaznosti Kad lutali smo svijetom kao raspršeno sjeme, govorili smo sebi - to je za neko vrijeme. I ne znajuć’ da smo na izgubljenom brodu mi vikali smo: ‘Kopno!’ dok gledali smo vodu. Kad ljubili smo kratko u tuzi kišne noći govorili smo za se da ljubav tek će doći. Postavljali smo stvari, ali opet ne za dugo. Za sva smo mjesta rekli - odredit ćemo drugo. Kad rađala se sreća i čekala je slava, pomišljali smo opet - to nije ona prava. Kad prijatelja nema, a dani idu sporo, govorili smo za se da vraćaju se skoro. Gdje najviše smo dali dobivali smo manje, ali mislili smo – to je tek privremeno stanje. Kad gubili smo život, govorili smo: ‘Neka’ i vjerovali čvrsto da pravi tek nas čeka. Putovali smo dalje kad davno već smo stigli. Tek počeli smo nešto, a drugo već smo bili. I ostali smo tako kraj odlazeće vode, i pomalo van mode. U započetoj priči u ljubavi bez traga, jer svakoj smo se kući približili do praga. U privremenom redu nekorištenih stvari ni osjetili nismo da sami smo, i stari. Dok vjerovali još smo da svaki put se mijenja, mi rekli smo si zbogom govoreć’ doviđenja. Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Preporučene poruke
Join the conversation
You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.