Idi na sadržaj

Preporučene poruke

Kako ih obilježavate? :)

Pamtite li stranice ili ih zapisujete?

Pravite možda "uši" ili podvlačite olovkom?

Koji je vaš način?

Dok čitam knjigu pored sebe skoro uvijek imam papirić i olovku. Kad naiđem na dio koji me oduševi ja zapišem stranicu.

Po završetku čitanja, vraćam se tim stranicama i ponovo ih čitam, a zatim prepisujem u rokovnik.

Ako mi nisu olovka i papir pri ruci, onda je tu telefon u koji upišem stranicu.

To radim već 3 ili 4 godine i žao mi je što nisam ranije počela.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Nista od navedenog :) Niti zapisujem stranice, niti citate, niti obelezavam. Iskreno, kad vidim da neko u knjizi podvlaci olovkom ili da pravi usi, ja se najezim, bukvalno mi dodje da osobu raspizdim (tu ne racunam knjige za ispit ili za ucenje, ne mogu da ucim bez podvlacenja).

Ako se vracam, vracam se celoj knjizi. Pominjala sam nebrojeno puta da sam se skoro svakoj knjizi vratila i procitala je bar jos jednom. To mi dodje prirodno. Na taj nacin pamtim, fotografisem u glavi.

Ali, volim osobe koje zapisuju :) Poseduju predanost koju ja nemam :)

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Imala sam, nekada davno, tu neku svesku za "ostavljanje utisaka" o omiljenoj knjizi, sa citatima, odlomcima, itd.

Ne radim to više...

Ne skrnavim knjige, jer su mahom pozamljene, jelte, pa se omiljeno ureže u glavi (dok ima mesta :roll:), a knjige čuvam.

Dok čitam, imam neki kartončić s kojim beležim dokle sam stigla...eventualno na njega nešto žvrljnem.

Izmenjeno od strane člana Smucalica
Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Ja sam što se toga tiče veeeeelikiii fanatik :uredu:

i to godinama...

Imam nekoliko ispunjenih rokovnika,

gde sam pisala citate iz mnogih knjiga,

neke pesme koje sam nailazila a da mi se sviđaju,

neke pesme posvećene meni i tako...

Na taj način lakše se vratim nekoj knjizi, kada pročitam

šta me je to privuklo knjizi i šta mi se dopalo,

tada znam da li vredi ponovo da je čitam ili ne...

Na ovaj način sam se juče vratila Džulijanu Barnsu i njegovoj knjizi ''Ovo liči na kraj'' :uredu:

Trebala sam da prepišem još jedan deo u moj rokovnik,

pa sam poželela da je ponovo pročitam, pre nego što je vratim...

i tako...

ovaj put sam je čitala otvorenog :srce: i uživala u malim mudrostima...

Sasvim me je obuzela...

Ne podvlačim i ne savijam uši na listovima...

ni kada sam učila nisam to radila,

nego sam prepisivala u sveske i tako pamtila...

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 6 meseci kasnije...

"Imao sam ženu, uzeo sam je kao devojku, otvorio put u njeno telo i ona mi je rodila dete. Godinu za godinom disali smo istim dahom, u istoj postelji... A sada? Ne prepoznajem joj više lice, ne prepoznajem joj više glas. Razgovara sa mnom kao da sam stranac i nikada ni ne pomisli na moj život, na sve ono što osećam, patim i mislim... već godinama mi je posve strana. Tu je bilo dete, odraslo mi je na rukama, i ja sam držao da sa njim još jednom počinje život, svetliji, sretniji nego što ga je sudbina dosudila meni samom... ali eto, ona odlazi noću od mene i prepušta se drugim muškarcima... Nikoga nema, i ja ću jednom crknuti kao pas... jer ja znam, da to što me boli nije žuč. To je smrt što raste u meni. Znam da sam uništen čovek i da me više niko ne ozdravljuje. Umreću sam sebi, jer za one druge već sam umro. Bože moj, još nikada nisam bio tako sam."

"Ulica na mesečini", Stefan Cvajg

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 2 sedmica kasnije...

Stavrogin: Počeli ste verovati u budući večni zivot?

Kirilov: Ne, ne u večan budući, nego u večan ovde. Ima trenutaka, vi dolazite do takvih trenutaka kad se vreme odjedanput zaustavlja i biva večno.

Stavrogin: Vi se nadate da dođete do takvog trenutka?

Kirilov: Da.

Stavrogin: Teško da je to mogućno u danasnje vreme. U Apokalipsi anđeo se kune da vremena više neće biti.

Kirilov: Znam. To je tako verno, jasno i tačno rečeno. Kad svaki čovek dostigne sreću, onda neće više biti vremena, zato što nije potrebno. Misao vrlo tačna.

Stavrogin: A gde će sakriti vreme?

Kirilov: Nigde ga neće sakriti. Vreme nije predmet, nego ideja. Ugasiće se u razumu.

Dostojevski, "Zli dusi"

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 2 sedmica kasnije...

Alberto Moravia - RIMLJANKA

Nikada se nije potpuno predavao svojim osećanjima jer je uvek jedan deo, veći, čuvao za sebe umanjujući svaku vrednost onim retkim trenucima nežnosti. Nikada on nije preda mnom sasvim otkrio svoju dušu. Uvek kada bih pomislila da mi je pošlo za rukom da prodrem do srži njegovog bića, on bi me odgurnuo ili nekom šalom ili pokretom. I tako bi ponovo izmakao mojoj pažnji. Zaista je bio savršeno nepostojan. Služila sam mu više kao objekat za eksperimentisanje, i možda sam ga baš zato tako pokorno i predano volela.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Kako ih obilježavate? :)

Pamtite li stranice ili ih zapisujete?

Pravite možda "uši" ili podvlačite olovkom?

Koji je vaš način?

Kada je knjiga moje vlasništvo pravim "uši" :beyond: Kada je knjiga tuđa nikako. Pročitam, vratim i ako sam zapamtila dobro, ako nisam, opet dobro...tak'a sam.

Nedavno sam pozajmila svoju knjigu jednoj koleginici na čitanje.

Ona mi je vraća i ja vidim knjiga "ispeglana".

Ni jednog "uha".

Upitam je "Ko mi ispravio moje uši???"

Tek će ona sva zabezeknuta-":wtf: A to si TI napravila gomilu "ušiju" u knjizi?!!! Još ja gledam i psujem u sebi misleći koja je stoka to uradila!! ...seljanko jedna, što praviš uši??!! :hhh: "

"Može mi se!! :hhh:"

Slatko smo se ismejale.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Kako ih obilježavate? :)

Pamtite li stranice ili ih zapisujete?

Pravite možda "uši" ili podvlačite olovkom?

Koji je vaš način?

Imam sabrana dela od rokovnika, koje sam ispisala, prepisujući citate, pesme.

Ne volim da pravim bilo kakve tragove na knjigama, osim kada ih darujem

samim tim i pišem posvetu.

Sve rokovnike sam lepo spakovala, kod tate su, u divljini.

Na najsigurnijem mogućem mestu.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Anri de Monterlan "Devojke"

"Gospodjica Tereza Panteven

Morijanski Dô

Preko Avranša (Manš)

Gospodinu Pjeru Kostelu

Ulica Anri Marten

Pariz

26. decembar 1926

U ime Hrista Spasitelja

Hvala vam, gospodine i najdraži moj, što nikada niste odgovorili na moja pisma. Ona su bila nedostojna mene. Tri pisma za tri godine, a nijednog odgovora. Kucnuo je čas da vam otkrijem svoju tajnu.

Zavolela sam vas već od prvog vašeg dela koje sam pročitala. Kada sam ugledala vašu sliku u jednom listu, probudila se u meni strast. Tri meseca, od 11. novembra 1923. do 2. februara 1924. pisala sam vam svakog dana. Ali pisma vam nikada nisam slala, stidela sam se. Samo jedno sam vam poslala. Niste mi odgovorili. Medjutim, posmatrajući vašu sliku, vaš pogled i lice otkrili su mi moju srećnu sudbinu. Ne volite me, ali bar mislite na mene.

U pismu od 15. avgusta 1924. - na praznik presvete Bogorodice - poslala sam vam svoje pozdrave. Nekoliko dana posle toga nazrela sam nešto u izrazu vašeg lica na istoj slici što mi je posvedočilo da ste dobili moje pismo.

Treći put sam vam pisala 11. aprila ove godine. Ali toliko sam strahovala da vam se neću dopasti zbog moje preterane smelosti, da vam upućene reči, bez sumnje, nisu mogle jasno izraziti moja osećanja. Nisam smela da vam govorim o svojoj ljubavi a umirila sam od čežnje za vama.

I tako sam vam napisla pismo od šest stranica, u kome sam vam sve priznala. Započela sam ga poslednje subote u mesecu velikog posta, a završila ga uoči Blagovesti. Ni to pismo nisam poslala.

Mislim na vas, patim, moram sve da vam kažem: "Volim vas". Ne želim vam nikakvo zlo.

Koliko sam patila! Kada me upoznate, razumećete. Nisam žena koja je samoj sebi dovoljna. Daleko od vas nisam značila ništa i ništa nisam mogla. Jecala sam, molila se, razmišljala, i taj unutrašnji život bio mi je sve. Zašto da iznosim svoja osećanja, kada ne mogu da ih poklonim čoveku zakoga sam stvorena? Bog je stvorio čoveka u slavu sebi, a ženu u slavu čoveka. Oh, šta biste sve mogli da učinite za mene! Udahnite mi život, prijatelju moj, jer dok vas nisam upoznala, nisam živela. Potrebno mi je samo da budem voljena i osećam da mogu mnogo voleti.

Volim vas i znam da govoreći vam to ispunjavam volju Božiju. Prijatelju moj, zar niste nikada pomišljali kakva bi bila naša ljubav u Večnosti?

Bliži se oktobar. U polju cveta poslednje cveće. Htela sam da ono ne umre uzalud. Brala sam ga krsteći se. U vaše i u svoje ime stavila sam četiri stručka na grob dva mačeta blizanca, koja su uginula pre dve godine. Šaljem vam tri struka, a za sebe zadržavam ostala tri, koja ću položiti pred moj mali kip Srca Isusovog.

Ovoga puta t r a ž i m od vas da mi odgovorite, kako bih mogla slobodno da izrazim svoju ljubav i, ako mi vaše srce odgovori, da se priviknem na sreću.

Prijatelju moj, naša je dužnost da ponovo uspostavimo carstvo Božije. Ako želite to carstvo i carstvo srca moga, stavite mi to do znanja.

Ljubim vaše pero i potpisujem se

Marija Rajska

jer "Tereza Panteven" više ne postoji.

(Ne stavljajte svoje ime na koverat)

(Ovo pismo je ostalo bez odgovora.)"

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...