Idi na sadržaj

Preporučene poruke

Stevan Raičković

200px-Stevan_Raickovic.jpg

Neresnica kod Kučeva, 5. jul 1928 – Beograd, 6. maj 2007

Stevan Raičković je bio srpski pesnik i akademik.

Gimnaziju je učio u Senti, Kruševcu, Smederevu i Subotici, gde je i maturirao. Studirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, a već sa 17 godina počeo je da objavljuje pesme u „Književnosti“, „Mladosti“, „Književnim novinama“ i „Politici“. Od 1945. do 1959. godine bio je saradnik Literarne redakcije Radio Beograda.

Do 1980. godine Raičković je bio urednik u Izdavačkom preduzeću „Prosveta“. Za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti izabran je 1972. godine, a za redovnog 1981.

Objavio je više od dvadeset zbirki pesama, sedam knjiga za decu, nekoliko knjiga eseja. Prvu zbirku „Detinjstvo“ objavio je 1950. godine, da bi već sledećom „Pesma tišine“, dve godine kasnije, bio primećen.

Prevodio je ruske pesnike, Anu Ahmatovu, Marinu Cvetajevu, Josifa Brodskog, sačinio je izbor poezije Borisa Pasternaka. U prepevu „Sedam ruskih pesnika“ i antologiji „Slovenske rime“ predstavio je i moderne ruske pesnike. Preveo je i Šekspirove sonete i „Deset ljubavnih soneta“ Frančeska Petrarke. Sabrana dela Stevana Raičkovića objavljena su 1998. godine.

Raičkovićeva poezija objavljena je na ruskom, poljskom, češkom, slovačkom, mađarskom, bugarskom, rusinskom, albanskom, slovenačkom i makedonskom jeziku.

- - - Updated - - -

LIVADA

U ovoj livadi poznajem ja već mnoge vlati.

Juče je ova, u suton, bila travka svijena.

Sad ima žute ivice i suve kad ih dirnem.

Kad gledam iz daljine u zeleno: ona se sama zlati.

Iznad usana mi je već miris sena:

Sutra ću i druge izbrojati.

U ovoj livadi do žbuna ima devet mravinjaka.

Prođem i gurnem nogom a zemlja se zacrni.

Onda podignem glavu i gledam igru oblaka.

Ja znam kolika je livada:

Kada se raskoračim pređem je u dvanaest koraka.

Na žbun mogu da stanu tri ptice najviše.

Kad pođem prema njemu: prvo jedna poleti.

Pogledam za njom u nebo:

I dve se izgubiše.

Onda razbijam glavu na šta me to podseti.

I najbolje je u suton kad počne mrak da pada:

Onda mi se učini da šapuće livada.

Napregnem uho i slušam.

Meni je sasvim dobro u livadi.

Sednem na vlati

I puna mi je duša.

- - - Updated - - -

POSLE KIŠE

Nisi sam:

Pored tebe rastu travke i savijaju se.

Tri šiljata lista nešto čudno šume.

Skakavac je skočio sa busena na cvet.

Otkinut rep guštera je novi stanovnik:

Niko sem tebe ne zna da se umnožio svet.

Nisi sam.

Gaziš trulo lišće bosim nogama.

Pod petom si prelomio prut:

Jedna ptica prhnu preko tvoga ramena.

Prislonio si uho dole:

Ti bi sad da čuješ pesmu kamena.

Nisi sam.

Kome li se tvoje oči smeškaju?

Možda misliš da te ostavio um?

Opet gledaš crnu zemlju što se puši.

Nešto se dešava sad u tvojoj duši.

Možda ti već čuješ zlatni žitni šum?

Izmenjeno od strane člana Smucalica
Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 2 sedmica kasnije...

NIJE SVRŠENO

Pomislim: nije svršeno.

Rodiće se još nešto kad prva trava rodi.

Biće još nečeg plavog sa prvim plavim nebom

Što će da se nasmeši

Okolo

I u vodi.

Pomislim: nije svršeno.

Ne može da bude svršetak cvetanja u cveću

Jer ima očiju

Što nas kao dva cveta

Sretnu

I posle dugo sreću.

Pomislim: nije svršeno.

I onda hoću da se zagledam

U krajnji oblik svega.

Pa mi se tiho učini

Da ću sve to da pojmim

Jednom

Sa nekog brega.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Crni sluga ptica

Dođi u travu visoku da ti cvetovi poljube kolena.

Cvetovi lepo ljube kao jedina žena.

Tu ležim i ja i provodim svoje leto kako umem

Trava koju preko dana ulegnem

Za malu noć se ispravi

I vlati opet kao šuma šume.

I ponovo se, u jutro, pri dnu pokrenu mravi.

U svako jutro ovde je dobro kao i u svako veče.

U podne: crnim od sunca, zažednim, pa pijem.

Posle, senka počinje da raste i da me tiho krije.

Kad je suton:

Ja ležim nauzak i čekam da prva zvezda poteče.

Ja, naivni gospodar i crni sluga ptica,

Voleo bih i ne bih voleo da neko svrati.

Možda se ispod drugih stopala neće ispraviti vlati?

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Tako je dobro biti sam

Pođem kroz trave do najbliže padine.

Pronađem obli kamen, sednem, pa ćutim.

Tako je dobro biti sam: u daljini neko čeka.

Zagledam se u sunce i polako žutim,

(U glavi dodam:

Ispod nogu se igraju ribe, teče reka.)

Tako je dobro biti sam:

U zamršenom korovu iza kamena

Dve ptice se hlade od sunca.

Dve male ptice!

Jedna prhne u sunce i senkom mi išara lice.

Drugu zovem da mi sleti na ramena.

Tako je dobro biti sam: neko te voli.

Potrčiš pet koraka i staneš kao kamen.

Prav, visok, ispod sunca: ti ličiš jedino topoli!

Stojim.

Tako je dobro biti sam: u daljini neko čeka.

Ispod nogu se igraju ribe, teče reka.

Najtiša

Pesmo, mala zvezdo!

Pođi sa mnom ćuteći po travi.

Bockaće nas suve grane, suve vlati,

Obići ćemo mesta gde su mravi.

Pođi, pesmo, sa mnom ćuteći po travi

I čelo mi pozlati.

Ja sam dobar i ćutaću;

Gledao sam dugo kamen kako ćuti.

Gledao sam dugo drvo kako pati:

Stoji samo raširenih ruku.

Dođi, kao cvet tek izniknuti.

Bockaće nas suve grane, suve vlati.

Samo će tišina da nas prati.

Travke će se svijati u struku.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Pesnici

Slični lastama

Pred kišu:

Let im tek talas dirne.

A posle:

Prozirne

Visine da l' išta njišu?

Pa hoće li za umorne laste

Ikada nići

Topola?

Ili će u vazduhu

Od bola

Da se upropaste?

Slučajno pitanje

Eto: svako se zbog nečeg smeši

I tako ide

I nešto duboko u sebi čuva

Što u drugog nikad ne može da stane.

Tajno moja:

Jesi li ti pesma

Ili svet što traži lepši da postane?

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Tišina

Ništa...

Ali osećam kretanje, iznad.

I nešto okolo da podrhtava.

Tu je sred lepe, mukle tišine

I moja misao manja od mrava.

Da ćutim?

Možda i oči mirno da sklopim?

(Ko kamen da budem ja sam sviko).

I neka od svega ovog ovde

Ne dozna iza mene niko.

Pa ipak...

Iako ovde ne treba pesma,

Ja dobro vidim; brda se plave.

I moram da kažem:

Sred zelenog

Moje je srce tiše od trave

.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Pesma o odlasku

Zar da ne pojmim taj kamen, obli,

Što se plavi?

I svet nepomičan,

Na smrt smiren pod suncem, u travi?

I da ne čujem

Reku tu kad se belo zapeni?

(Možda će se produžiti u meni).

Ko zna da l' oblaci

Bez oblika što se u vis penju

Rasture krhko telo u smirenju?

I prostor oko nas, šta šumi?

Šta veje?

Možda se i sneg taj kao čovek smeje.

Da, i treba malo otići,

Gde bilo

I prazne ruke dići

U plavilo.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 1 godinu kasnije...

 

Ti si moj život videla iz bliza

 

 

Ti si moj život videla iz bliza:

Primiso, pokret, reč što nisam rek'o.

Znala si grč moj i kad stojiš iza.

Slutila moju bolest na daleko.

 

Ti si u mome oku dok još gasne

Videla prva novog smeha klicu.

A kad se vratim domu ure kasne

Znala svu priču samo po mom licu.

 

Sedim za stolom i ne znam svog lika.

Pred ogledalom zalud mi je stati:

U tvome oku bila mi je slika.

 

Već pola mojih stvari s tobom trule.

Niko me sada ne zna, nit će znati:

Iz mene zjapi rana mesto nule.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

 

Noć je naša

 

 

Dan pripada vama.

A noć je samo naša, naša.

Kao sunce, po zabačenim kafanama,

Sijaju oči, reč i čaša.

 

Neće nas rasturiti ni jedno doba.

Mrak nas okuplja kao strah.

Sa nama su i pesnici iz groba:

Kao da se smeši, na nas, njihov prah.

 

Vaše je sve. A tebi i meni

Pripada samo malo, malo.

Mi smo u kratkoj, tamnoj smeni,

Da ne bi srce sveta ostalo.

 

Kafane: noćna gradilišta.

(S visokih skela vreba pad.)

Mi smo i sve i svja i ništa.

Bol je naš rad ...

 

Oči nam zure u nebesa plava:

Vraćamo se u zoru kroz rose. 

Umesto zastava

Vijore nam kose ...

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 1 godinu kasnije...

Trenutak

 

Eto
I to baš sada
Kad smo do grla siti pesme
I ležimo tako prirodno svako na svojoj postelji
svako u svojoj travi
Skoro kao mrtvi što leže nekoliko spratova pod nama
Ili čak još dublje jednostavni
Otprilike
Kao oni mrtvi koji leže za nekoliko spratova pod
njima
Eto
Dolazi stara kiša
(Slučajno baš ja kažem)
Obična kiša
O
Kiša koja se cedi niz koncentrični list
preko puta
Niz pobrkanu krljušt jednog krova
Takođe preko puta
Niz staklo
Niz jedan šešir preko puta
I mi prestajemo da budemo baš sasvim prirodni
Ili bar neki prestaju
A i to je dovoljno
Čak premnogo
Čujemo neki mali šum koji se provlači kroz
prozor ili kroz iglene uši
Šum koji zvoni kao razapeta žica
Šum koji bruji
Koji se produžava i vraća čas tamo čas ovamo
Mali šum
Pa veliki
Šum mali
Jedna grdna nesloga
Čas u ulici
Čas u nama
Nesporazum koji samo bruji a ima daleko veću
ambiciju
(Mogli smo ležati svako u svojoj travi)
Eto
Tu možda leži poreklo naše zabune
(Slučajno baš ja kažem)
Tu
Ili negde oko toga
Tu možda leži poreklo naše zabune.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...