Idi na sadržaj

Preporučene poruke

Tekst objavljen u Refoto:

Jovan Vajdl - Život je fotografija

Nedavno preminuli foto-reporter novosadskog dnevnog lista Dnevnik poznato je ime ne samo u svetu novinske profesije već i među svim poštovaocima fotografije, kako zbog svog doprinosa novinskoj fotografiji, tako i izlagačkoj sceni u drugoj polovini prošlog veka

32.jpg

© Jovan Vajdl, "Na bušotini", 1978

Jovana Vajdla većina zna kao čika Jovu, kako su ga svi zvali. U tome je bilo sadržano i veliko poštovanje prema njemu, ne samo kao fotografu već i čoveku. Uvek raspoložen za priču i druženje, prenosio je dobro raspoloženje i vedar duh koji su ga tokom karijere u dnevnom listu Dnevnik odveli u brojne avanture i fotografske zadatke. Većina fotografa opredeli se za jednu ili dve oblasti izražavanja, one koje im najviše ”leže”. S foto-reporterima stvar je malo drugačija jer su obično ”devojka za sve”, što u prevodu znači da su na raspolaganju urednicima koji ih šalju na razne zadatke. Tako se foto-reporter može naći u Skupštini, na konferenciji za štampu, ulici, bolnici, učionici, fabrici, aerodromu, sportskom događaju, modnoj reviji i ko zna gde još. Srećom, ne u istom danu, mada je čika Jova, po priči novinara i njegovog nekadašnjeg kolege Vladimira Vujina, u jednom danu bio na četiri utakmice, u četiri grada i na sve četiri snimio gol!

A sport je bio Jovanova strast i upravo u sportskoj fotografiji uspeo je najbolje da primeni Bresonovski ”odlučujući trenutak” jer je imao odličan osećaj za scenu, dramu, kadar i napetost koja sport generalno, pa tako i sportsku fotografiju, čini toliko privlačnom.

Pored svega ovoga, Jovan Vajdl dobro je znao da novinska fotografija mora da ispriča priču. Dobru, zanimljivu, ali jednostavnu za razumevanje i ”čitanje”, jer ona se gleda i čita pre bilo kakvog teksta, čak i pre naslova. Voleo je da snima ljude, njihova izražajna lica, sasvim krupno, da uhvati svaku mimiku lica, sreću, ushićenje, tugu, odsutnost, senzualnost...

15a.jpg

© Jovan Vajdl, "Portret devojke", 1974

Iako u foto-reporterskoj profesiji možete svašta videti i doživeti, sve, uglavnom, traje vrlo kratko i neophodno je brzo uspostaviti dobru komunikaciju, jer od nje zavisi koliko ćete blizu biti i da li ćete moći izvući maksimum iz događaja. Kada je taj prvi zadatak ispunjen, sledi briga o kadru, kompoziciji, svetlu, odnosu svetlog i tamnog, koloritu... uopšte estetici fotografije koja u velikoj meri pomaže da priča na fotografiji bude jasna i čitljiva. Mada nije uvek moguće postići baš sve na jednom snimku, kod Jovana Vajdla, kao i drugih fotografa njegove generacije, vidljiva je potreba za estetskim izražavanjem, što je najprisutnije u klasičnim ”life” fotografijama koje nisu baš uvek nalazile mesto za objavljivanje u novinama, ali svakako jesu na izložbama fotografije.

Kao član Foto-kluba ”Branko Bajić” iz Novog Sada slao je fotografije na konkurse širom sveta, upravo iz potrebe da izađe iz okvira dnevnih aktuelnosti i ”brzih” slika koje na jeftinom novinskom papiru nisu zadovoljavale njegovu ljubav prema fotografiji. Neke od njih donele su mu i značajne nagrade kao što je ”Zlatno oko” – nagrada koju je osvojio dva puta. Foto-klub bio je uvek i mesto okupljanja ljubitelja fotografije, gde se razmenjuju znanja i iskustva. Čika Jova bio je poznat kao neposredan i predusretljiv fotograf spreman da pomogne svakom, a pre svega mladim ljudima čiju je strast za fotografijom dobro razumeo.

04.jpg

© Jovan Vajdl, "Portret majke", 1996

Povodom nagrade za životno delo koju mu je dodelilo Udruženje novinara Srbije 2003. godine, Borivoj Mirosavljević – njegov dugogodišnji kolega iz Dnevnika i prijatelj, priredio je foto-monografiju pod jednostavnim nazivom ”Jovan Vajdl – Fotoreporter”. Ta knjiga ujedno je i dvadeseto izdanje u ediciji foto-monografija ”Zlatno oko”, koje izdaje FKVS Vojvodine.

”Oni koji sada uče, ipak, ne treba da računaju na to da će fotoaparat sam sve odraditi... Taj fotoaparat može da uradi mnogo više nego što je programiran. važno je da ti njemu zapovedaš, a ne on tebi. treba naučiti kako mu doskočiti.”

Svaki fotograf tokom karijere teži da definiše svoj pristup, kreira stil, postane prepoznatljiv. To uglavnom nastaje kao posledica odnosa prema fotografiji uopšte, o čemu najbolje svedoče Jovanove reči:

”Recimo, idemo da napravimo reportažu i već usput se s novinarem dogovaram šta nam treba i šta ćemo uraditi, već imam scenario i znam kakvu ću sliku davati novinama. Sve ono što naiđe mimo toga neplanirano, a dobro je, samo je plus. Ponekad, to neplanirano ispadne mnogo bolje, a kad u fotoaparatu imam fotografije za novine, počinjem sve drugačije da gledam i težim da napravim nešto za svoj račun, nešto drugačije. Nekad mi je to uspevalo, nekad ne ali fotografija je za mene bila i ostala profesija i hobi.”

Verovatno je to recept za dug i plodan stvaralački život jer, samo dotle dok gori ta strast u vama, možete uvek naći snage i inspiracije za nove i nove fotografije koje će vas podsećati da su sve žrtve koje ste podneli, bile vredne toga.

01a.jpg

© Jovan Vajdl, "Povratak s vašara", 1974

Ivana Tomanović

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Članak sa HR wikipedije:

Ansel Adams

Ansel Easton Adams (20. veljače, 1902., San Francisco, SAD – 22. travnja, 1984., Monterrey, Meksiko) je slavni američki fotograf; jedan od prvih autora umjetničke fotografije.

749px-Adams_The_Tetons_and_the_Snake_Riv

The Tetons and the Snake River

Od 1914. do 1927. god. studirao je glazbu i u to vrijeme je razvio snažno zanimanje za fotografiju koju je i studirao od 1916. do 1917. god. s Frankom Dittmanom u San Franciscu. God. 1916. Anselm je po prvi put posjetio dolinu nacionalnog parka Yosemite, u koju će se kasnije vraćati nebrojno puta kako bi je fotografirao. Izdao je svoju prvu knjigu fotografija pod naslovom "Fotografije Visoke Sierre" (1927.), čime je uzdignuo pejzažnu fotografiju do mitskih visina.

God. 1932., zajedno s Westonom, Willardom Van Dykeom, Imogen Cunningham i dr., osnovao je fotografsku skupinu f/64. Oni su poticali tzv. "čistu fotografiju" pod čime su podrazumijevali istraživanje tehničkih mogućnosti kako bi dokazali da fotografija ima svoje umjetničke osobitosti.

God. 1935. izdao je knjigu "Stvaranje fotografije", a već slijedeće godine imao je samostalnu izložbu u galeriji Stieglitz. S ciljem priznavanje fotografije kao umjetnosti, zajedno s Beaumont Newhall ustanovio je odsjek za fotografiju pri Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku (1940.). God. 1946. dobio je stipendiju Guggenheim, a 1958. nagradu Brehm od Tehnološkog instituta Rochester.

U kasnijoj fazi života dobio je brojne nagrade i priznanja od kojih se ističe Haselblad nagrada 1981. god.

800px-North_Palisade_from_Windy_Point.jp

North Palisade from Windy Point

748px-Adams_Boulder_Dam_1942.jpg

Boulder Dam 1942

449px-Adams_Church_Taos_Pueblo.jpg

Church Taos Pueblo

682px-Ansel_Adams_-_National_Archives_79

In Glacier National Park

410px-Carlsbad-_Papoose_Room_Onyx_drapes

Onyx drapes in the Papoose Room

800px-Ansel_Adams_-_Farm_workers_and_Mt.

Farm workers and Mt. Williamson

764px-Canyon_de_Chelly_panorama_of_valle

Canyon de Chelly panorama of valley from mountain

792px-Looking_across_lake_toward_mountai

Looking across lake toward mountains, "Evening, McDonald Lake, Glacier National Park," Montana., 1933 - 1942

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Članak sa SRB vikipedije:

Ivo Eterović

Ivo Eterović (Split, Kraljevina Jugoslavija, 1. januar 1935. - Beograd, Srbija, 24. novembar 2011.), jugoslovenski i srpski umetnik fotografije, jedan od najstarijih i najistaknutijih članova Foto saveza Srbije i Udruženja likovnih, primenjenih umetnika i dizajnera Srbije. Školovao se u firmi „Lajka“ u Veclaru (Leitz, Vetzlar), Nemačka, a specijalizovao fotografiju u boji u „Feraniji“ (Ferrania, Milano), Italija. Na javnoj fotografskoj sceni zapažen 1956, i od tada deluje profesionalno u struci. Kraće vreme proveo kao foto-reporter u jedinicama UN na Bliskom Istoku (1957), a zatim u istom zvanju (ili kao urednik fotografije) radio u redakcijama Narodne armije (Front), i Vjesnika (Globus, Vjesnik u srijedu i Start), kao dopisnik iz Srbije (od jeseni 1959, od kada radi u Beogradu koji je izabrao kao mesto trajnog boravka). U razdoblju od 1960. do 1970., delujući kao član Foto kluba Beograd (od jeseni 1959), postao je jedan od najaktivnijih, i najviše nagrađivanih, srpskih i jugoslovenskih fotografa na međunarodnim izložbama fotografije. Početkom sedamdesetih godina više se usmerio na delovanje u profesiji, pre svega fotografiji kao primenjenoj umetnosti, a nakon svoje izložbe "Žene" (Beograd, 1975), gotovo sasvim je zapostavio kolektivna izlaganja, okrenuvši se samostalniom projektima, ličnim izložbama i fotomonografijama.

Ivo-Eterovic.jpg

fotografija rts

Od sredine šezdesetih godina pretežno zainteresovan za teme iz života, portrete i urbane strukture. Iz te produkcije, uglavnom rađene u tehnici crno-bele fotografije, izdvajao je neuobičajene lirske prizore i događaje i pokazivao ih na izložbama. Ta vrsta foto-beležaka odiše pritajenim humorom, anegdotom i groteskom, i ta tema čini okosnicu njegovog ranog razdoblja.

Od početka sedamdesetih godina njegov izraz se sažima i usmerava na dva plana: u prvom se obraća pojedinim temama (gradovi, ljudi...) koje zgušnjava u celine – samostalne izložbe („Sa Orijenta“, 1961, „Žene“, 1974, „Beograd koji volim“, 1976, „Fotografije Splita“, 1979, „Fotografija i plakat“, 1981, „1113 razglednica Beograda“, 1991. i druge). U istom razdoblju pokreće i seriju autorskih foto-monografija „Brač“ (1975), „Njihovi dani“ (1977) (monografija o Josipu Brozu i njegovoj suprugi Jovanki), „Beograd koji volim“ (1977); „Split“ (1979);„ Sarajevo s ljubavlju“, (1983), „Kameni brodovi Jadrana“ (1984); „Beograd na dlanu“ (1985), „More, kornati, salaši“ (1986), „Dalmacija u srcu“ (1987), „Split, slika voljenog grada“ (1987); „Zagreb intimno“ (1987); „Beograd danas“ (1989); „Novi Beograd izbliza“ (1995).

Krajem sedamdesetih godina usmerava interesovanje na foto-grafičke eksperimente u boji. Izložbe:

*More, 1977,

*Salaši, 1984,

*Beograd u mašti, 1994.

U tom razdoblju možda najviše ujedinjuje senzibilitet mediteranskog duha, sa naglašenom sklonošću da se grafički znak upotrebi kao izraz za jednostavnost u otkrivanju reda.

Izlagao je na velikom broju zajedničkih izložaba u zemlji i inostranstvu i dobio je više od 200 nagrada. Samostalno je izlagao u Jugoslaviji (više puta), Rusiji, (1975), Nemačkoj (1976) Italiji (1981), Švajcarskoj i Austriji (1983). Objavio 18 autorskih fotomonografija, što je nedostignuti rekord u nekadašnjem jugoslovenskom i današnjem srpskom kulturnom prostoru.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 3 meseci kasnije...

Томислав Петернек (Винковци, 22. мај 1933) је српски фотограф-уметник старије генерације. Завршио је Реалну гимназију у Винковцима. Фотографијом се бави од 1954. године. Новинском фотографијом почиње да се бави у "Светлости" (Крагујевац). Убрзо долази у Београд, и наставља у "Борби", "Спорт и свету", "Младости", "Југословенској ревији", "Економској политици".

Од 1970. је уредник фотографије у београдском недељнику НИН. На тој дужности остаје до пензионисања 1993. године. У том периоду објављује око седамсто насловних страница овог значајног политичког часописа. Упоредо уз рад у фото-журнализму, Петернек се бави и примењеном фотографијом, рекламном, модном, подводном.

Учесник је многобројних групних изложби фотографије. Члан УЛУПУДСА-а, и Удружења новинара Југославије и Србије.

При Југословенском институту за новинарство покреће образовни смер за фоторепортере 1985. Као ментор одсека едукује преко три стотине младих људи, од којих су данас већина њих значајна имена у области новинске фотографије. Од 1980. године бави се подводном фотографијом: снима у Јадранском мору, Карипском мору, Индијском океану, Црвеном мору. Као пензионер, од 1993. године делује као слободни уметник. Ради фотографије за разне листове широм света. Акредитован дописник при Министарству информисања Југославије од великих фото агенција; Reuters, Eastlight, Contrast, UNICEF, а последњих осам година за Corbis-Sygm-у из Париза. Живи и ради у Београду.

Фотографска звања

Члан СУЛУЈ-а од 1960;

Мајстор фотографије Фото-савеза Југославије, од 1967;

Артист FIAP (AFIAP), од 1967;

Екселенција FIAP (EFIAP), од 1973.

Ауторске књиге

Peternek : život s fotografijom, Beograd: RefotB, 2009.

Posetite Wikipedia stranicu

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Анастас Јовановић

250px-Anastas_Jovanovic.jpg

Анастас Јовановић, (рођен 1817, Враце, државна територија Турске царевине, а данашња Бугарска - умро 1. новембра (п. ст. кал.) 1899. у Београду); обдарени уметник и изразити романтичар, први српски литограф и један од првих српских фотографа (први је Димитрије Новаковић),[1], један је од најранијих фотографа у свету, савременик Луја Дагера и Талбота, ликовно образован, уметнички свестрана личност, ентузијаст, ванредно продуктиван са великим бројем сачуваних дела. Власник, треће по реду произведене Фојгтлендерове камере (мада је прецизије рећи да је био корисник Фојклендерове камере модел Но. 3). Одани пријатељ и сарадник владарске породице Обреновића а у једном раздобљу и двороуправитељ кнеза Михаила.

Оставио је за собом уметничко дело изузетно по вредности, разноврсности и обиму.

Анастас Јовановић се родио 1817. године у месту Враце у данашњој Бугарској. Његов отац Јован, као и његови стричеви, бавио се трговином. Основно школско знање добио је у родном Врацу где је научио да чита од неког Србина из Панчева који се презивао Огњеновић. Затим се преселио у Србију где га је "учио неки господин који је био чиновник под Карађорђевом владом", а затим је учио и код неког учитеља Мише. То је била једина српска школа у однашњем Београду. Године 1831, после очеве смрти, прешла је у Београд и Анастасова мајка Марија која је потицала из најугледније куће у Врацу. Године 1832. почела је да ради у Београду Државна штампарија. Анастас је од почетка заинтересовано пратио шта се ту ради и привлачило га је све што се тамо збивало. Прво је започео да учи терзијски занат, а затим је био примљен да у Књажеско-сербској типографији учи за словоливца.

Petrovaradin_1850.jpg

Петроварадинска тврђава 1850, снимио Анастас Јовановић

Године 1834. штампарија се преселила у Крагујевац, па је и Анастас тамо прешао. Пошто је био талентован цртач почео је да ради печате, прво за себе и другове, затим и званичне. Штампарија се поново преселила у Београд и тада Анастас скреће на себе пажњу кнеза Милоша који је наредио да се штампа Српски буквар. Буквар је био на време печатан и послат Кнезу у Крагујевац. Задовољан његовим радом, а пун разумевања за вредне и способне младе људе, кнез Милош га шаље у Беч, на (ликовну) Академију свете Ане, да учи бакрорез. Анастас је као један од питомаца кнеза Милоша добио Наставленије (упутство) од шест тачака младим људима које су кнез и српска влада слали у иностранство на студије. Ту је између осталог писало: да не забораве на жртве које чини отаџбина да би они учили у страним земљама, да не примају све туђе обичаје а забораве своју народност, већ да приме само оно што је најбоље, итд.

Пријемчив за све новине, Анастас је одмах отишао литографу Јохану Штадлеру, где је учио литографију (а по свему судећи ту је добио и прве поуке о дагеротипији). Већ 1840. почео је као први Србин да израђује уметничке литографије. Исте године појављују се његове прве литографије Доситеја и Мушицког, а затим Вука Караџића.

Те исте, 1840. године имао је у Бечу прилике да види технику снимања на металне плоче француског сликара и једног од изумитеља фотографије Луја Дагера. То је био први сусрет и додир Анастаса с фотографијом, техничким чудом прве половине XIX века. Њега је веома занимао тај проналазак, и запазио је да на друге студенте Академије фотографија није оставила утисак нити их је привукла. Уз материјалну помоћ свог заштитника и пријатеља Теодора Тирке купио је Фојгтлендерову камеру с објективом Јозефа Пецвала – модел Но. 3, која га је коштала 100 форинти. Анастас с поносом бележи у својој Аутобиографији, „да сам у целом славенском свету ја први који сам почео да се занимам фотографијом". (Касније историографска сазнања су показала да није био довољно добро обавештен, будући да је у словенском свету већ било фотографа пре њега!). Од тада па до смрти пратио је све проналаске и усавршавања у фотографији.

Када су Карађорђевићи дошли на власт 1842. године, Јовановић је изгубио стипендију. Од тада живи од литографије, у Бечу прави иконе православним Грцима и Цинцарима. И даље је остао веран Обреновићима. Кнезу Милошу био је при руци при некој операцији у Бечу, а са књазом Михаилом, његовим сином, виђао се готово свакодневно. Августа 1842. године Анастас је пратио кнеза Милоша на његовом путу по Чешкој и Немачкој. Тако се постепено учврстило велико и дугогодишње пријатељство између Анастаса и породице Обреновић. Анастас је био добар и са Његошем и у свом атељеу урадио је слику Владике. Увече је одлазио Владици, који му је читао свој рукопис Горског вијенца.

Јовановић је 1846. завршио Академију у Бечу (мада, истини за вољу, има извора који тврде баш супротно: да је напустио студије пре краја!). Пре тога је изучио два важна уметничка заната: литографски и фотографиски. На тај начин он је постао први српски мајстор у тим дисциплинама.

По завршетку студија на бечкој сликарској академији 1846. године, Анастас живи веома динамично. То је и време када је отпочео свој велики политичко-просветитељски и уметнички подвиг с издавања дела Споменици Србски што је требало да буде Српска историја у слици и речи, међутим, није могао да нађе одговарајуће текстове за своје слике.

Као одани пријатељ и сарадник Обреновића, по њиховом доласку у Србију он преузима значајне јавне функције. Наименовањем на положај управитеља двора кнеза Михаила 1861. године, достигао је највиши степен у својој друштвеној каријери. После убиства кнеза Михаила 1868. године, повукао се с положаја управитеља двора иако је био замољен да остане уз малолетног кнеза Милана. Од тада је живео повучено, у својој кући у Београду. Пратио је техничке новине и био међу првима у Србији који је у своју кућу увео телефон. Бавио се и усавршавањем микрофона. Умро је 1899. године у својој кући у Косовској улици бр. 25 у Београду, окружен својом децом. Његова кћи Катарина забележила је његове речи кратко време пред смрт: „Штета, штета! Све је било толико интересантно, све ме је толико интересовало, а сада је све прошло".

Posetite Wikipedia stranicu

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 10 meseci kasnije...

"Fotografija ostaje trajno"

IZVOR: TANJUG

Za legendarnog fotoreportera Tanjuga, Živorada Žiku Vučića, i danas, u desetoj deceniji života, fotografija znači više od pisane reči, jer, kako kaže, tekst je moguće izmeniti, a fotografiju tada kad je počinjao, 1937. godine, a i decenijama kasnije, nije - fotografija ostaje trajno.

6328254625145c110ac054267612764_orig.jpg

Arhivska fotografija na kojoj Jovanka Broz namešta frizuru Josipu Brozu Titu

prilikom dočeka stranih delegacija na Brionima. Foto: Živorad Žika Vučić

Vučić je svojim objektivom zabeležio neke od najvažnijih događaja druge polovine 20. veka, kao što je sahrana zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca, zatim zemljotres u Skoplju, sve konferencije Pokreta nesvrstanih, atentat na jugoslovenskog ambasadora u Štokholmu Vladimira Rolovića... ali ostao je upamćen kao fotoreporter koji je bio akreditovan u Kabinetu tadašnjeg predsednika SFRJ Josipa Broza Tita kojeg je pratio 27 godina.

Na izložbi fotografija "Živorad Vučić - svedok vremena" koja će pred očima javnosti biti od utorka, 19. marta, u Galeriji "O3one" biće predstavljen samo mali deo onoga što je ovaj fotoreporter Tanjuga ostavio u amanet narednim generacijama.

Vučić je Tanjugu pričao o svom životu, radu agencije i zanimljivostima koje su ga pratile tokom radnog veka. U ovoj novinskoj agenciji je bio od 1949, pa sve do penzije 1983. godine.

13451864945145c1119505b944363697_orig.jp

Foto: Tanjug/Nemanja Jovanović

On je primetio da je odnos prema fotoreporterima "u njegovo vreme" bio znatno drugačiji nego danas. Radi poređenja, kazao je da u današnje vreme posmatra fotoreportere koji stoje ispred predstavništava stranaka i drugih institucija, po kiši i snegu, čekajući satima da se nešto desi, da "uhvate" fotografiju, nakon čega bi čuo da se zapravo ništa nije ni desilo.

"To u ono vreme nije moglo da se desi", objašnjava Vučić i dodaje da su fotoreporteri ranije dolazili na mesto događaja gde je sve bilo organizovano kako treba, ali i da im je jedina šansa bila da slikaju, na primer, rukovanje dva zvaničnika, upravo u trenutku kada su se zaista rukovali, a ne kao danas da se nameštaju, da poziraju.

Vučić podseća da su fotoreporteri tada drukčije i izgledali. On je i danas elegantan, u odelu i sa kravatom, i kaže da fotoreporteri tada nisu mogli da uđu ni u jednu državnu institucije zasukanih rukava,u farmerkama, sa rancem na leđima i slično. On je dodao da ih niko nije opominjao po tom pitanju, već su znali da na događaj moraju da dođu, ako ne u odelu i sa kravatom, onda makar pristojno obučeni.

13395206705145c11236fae411528946_orig.jp

Arhivska fotografija iz 1966. godine sa Nepala na kojoj je

četrnaestogodišnja majka sa detetom. Foto: Živorad Žika Vučić

Vučić je istakao svoju dogodovštinu iz lova sa predsednikom SFRJ, Titom koji je, po njegovim rečima bio maher za lov na zečeve. "Jednom kaže on (Tito) meni ''hajde da se mi dogovorimo kako ćeš da me slikaš, gde ćeš da budeš ti, a gde ja", priča on.

"Mislim se ja, što ja sa njim imam da se dogovaram", nadovezuje se on. Međutim, Tito mu je rekao da ode do drveta koje se nalazilo u blizini, što mu, kako kaže, nije odgovaralo, ali morao je to da uradi. Nakon što je stao na mesto gde mu je Broz rekao, izleteo je zec i jurnuo ka njemu. "Kad Tito podiže pušku, namesti se kao da će da opali, ja se ukočio, a on me pogleda i poče da se smeje i da mi viče ''prpa, je li, prpa''", kaže Vučić uz smeh.

Ovaj Tanjugov fotoreporter je uz ličnog fotografa Josipa Broza bio jedini koji je fotografisao trenutak spuštanja kovčega sa Titovim posmrtnim ostacima u grobnicu. "Štampa je pisala ovih dana da Tito nije sahranjen u Kući cveća. Međutim, ja sam to fotografisao, a ta slika će biti predstavljena na izložbi", rekao je Vučić.

18401671695145c11356b41779177852_orig.jp

Foto: Tanjug/Nemanja Jovanović

On je ukazao na činjenicu da je Tanjug jedini pratio crkvene aktivnosti i to ne samo u prestonici, već po celoj Jugoslaviji.

Vučić je odrastao u selu Periš kod Svrljiga u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. Tu gde je rođen 19. marta 1922. godine završio je i osnovnu školu, niže razrede, a zatim u Nišu uči fotografiju u studiju Jove Ilića i završava dve godine Trgovačke škole.

U Nišu polaže ispit za pomoćnika fotografije 1937. godine, a zatim odlazi u Zaječar u studio "Foto Era". U tom gradu ostaje dve godine, a potom prelazi u Kragujevac u studio "Foto Ana", gde je stekao zvanje majstora fotografije.

6641898255145c114ce641406935822_orig.jpg

Arhivska fotografija iz 1974. godine snimljena u Lahoreu u Pakistanu na kojoj je ulični fotograf

koji se sprema da fotografiše dvoje mališana. Foto: Živorad Žika Vučić

Na početku rata, 1941. godine, u raciji Nemaca uhvaćen je i odveden u radni logor u Beču gde ostaje do kraja rata. Godinu dana kasnije, pa još naredne tri godine, proveo je služeći vojni rok u specijalnoj jedinici Korpusa Narodnog oslobođenja Jugoslavije (KNOJ). Odatle 1949. godine stiže u Tanjug.

Te, 1949. godine, foto redakcija Tanjuga, tadašnja Jugoslovenska foto agencija (Jugofoto) nalazila se u Ulici kralja Milana 10. U njoj su se nalazili bazeni za pranje fotografije, laboratorija za razvijanje filmova, posebna laboratorija za izradu fotografija i u njoj je radila ekipa od oko 35 ljudi.

Šezdesetih ponovo dobija naziv Foto Tanjug. Tih godina počela je upotreba i telefotoa koji je bio prenosiv, pa je slanje fotografija bilo omogućeno direktno sa terena, što je još ubržalo ceo proces, a svi listovi u Jugoslaviji primali su te fotografije. U to vreme to je bio pravi bum.

b92

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...