Idi na sadržaj

Preporučene poruke

1) Moj život traje 10-15 godina. Svaki rastanak od tebe, znači za mene patnju. Razmisli o tome pre nego što me uzmeš.

2) Daj mi vremena da shvatim šta ti od mene tražiš.

3) Imaj poverenja u mene, jer živim od toga.

4) Nemoj se nikad ljutiti na mene, i nemoj me za kaznu zatvarati. Ti imaš svoj posao, svoju razonodu, sve prijatelje, ja imam samo tebe.

5) Govori ponekad samnom. Iako tvoje reči ne razumem, ipak poznajem tvoj glas koji se obraća meni.

6) Znaj, bilo kako da se samnom postupa ja to nikad ne zaboravljam.

7) Razmisli, pre nego što me tučeš, da bi moje čeljusti s lakočom mogle zgnječiti koščice tvoje ruke, ali ja to nikad ne radim.

8) Pre nego što počneš da me grdiš, «tvrdoglavog» i «lenjog» dok me učiš nešto, razmisli, možda me muči neprikladna ishrana, mošda sam bio predugo izložen suncu, ili imam istrošeno srce.

9) Brini se za mene kad postanem star, i ti ćeš jednom postati star.

10) Prati me na mom poslednjem putu. Nemoj nikad reći: «Tako nešto ja ne mogu gledati», ili «Neka se dogodi u mojoj odsutnosti». S tobom je za mene sve lakše.

11) Ti si mene birao – ja tebe volim takvog kakav jesi.

----------------------------------------------------------------------------------

Da li danas idem kući?

"Doneli su me kući, ušuškanog u naručju.

Mazili su me, smešili mi se i govorili da sam sladak.

Igrali su se sa mnom, smejali su se sa mnom, i obasipali su me igračkama.

Volim svoju porodicu, posebno decu.

Deca su volela da me hrane, davala su mi slatkiše,

Čak su me puštala da sa njima spavam, umotan u čaršave.

Vodili su me u šetnju, nekoliko puta dnevno,

I ponosan sam da kažem, otimali su se ko će da me vodi.

To su stvari koje neću zaboraviti, dragocene uspomene.

Sada živim u azilu, daleko od moje porodice.

Smejali su se i mazili me kada sam se igrao sa starom cipelom,

Ali ja nisam umeo da razlikujem stare od novih.

Deca su se igrala sa mnom otimajući mi krpu iz usta,

I ja sam mislio da je u redu da žvaćem tepih.

Onda su rekli da sam prešao svaku meru, da moram da živim napolju.

I nisam mogao da razumem, iako sam pokušavao i pokušavao.

Šetnje su polako prestale-govorili su da nemaju vremena.

Voleo bih da sam to mogao da promenim, da sam mogao da uočim svoju grešku.

Moj je život postao usamljen, iza kuće na lancu.

Lajao sam i lajao po čitav dan, samo da ne bih poludeo.

Tako su me odveli u azil. Stideli su se da kažu zašto.

Rekli su da je neko alergičan,

I svako me je poljubio jednom na rastanku.

Da su me samo naučili dok sam bio štene,

Ne bi mi im bilo tako teško da brinu o meni kad sam odrastao.

"Imaš još jedan dan", čuo sam kako mi govori radnik.

Da li to znači da ći dobiti još jednu šansu?

Da li danas idem kući?"

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Nisam sigurna da li treba da prekopiram neki lep tekst sa neta.. ili da opišem dogodovštinu mog psa?

Opredeliću se za ovo drugo.

Pre ovog psa, imali smo patuljastog šnaucera Vudija. Samo da napomenem ( da me ovi moji ne vide) bio je doktor nauka za trenutno prisutnog psa u našoj kući.

I tako, popentrao se miš na ovu moju visinu i ušao mi u stan. Čujem ja kako nešto noću gricka...krcka....moji ukućani mi se smeju i govore:

-"Vudi bi ga pronašao, ne izmišljaj nego spavaj!!"

Sutra dan kada sam imala susret sa dotičnim malim skotom, ućutaše svi od reda...no sada nastaje pitanje kako ga uhvatiti. Niko neće da se vija po stanu sa malim skotom, Vudi se pravi :fijuk: i pos'o padne na mene. Kupim ja lepak za miŠove, postavim zamke svuda po stanu i čekam....Ništa celu noć. Odem na posao, vratim se kući, ulazim u stan Vudi ćutim, ne laje. Hm?!?!?!

"Vidi mali naučio posle 1o godina da ne mora da laje kad ja ulazim u stan. Dobro, ne laje..ali što ne dolazi?? SPAVA??? Eeeeee, postao si isti kao gazda...sram te bilo sam spavaš."-pomislim ja.

Skuvam kafu da malo odmorim, jer me čekaju za 2 sata nove radne obaveze gledam onako iz kuhinje u njega i nešto mi jako miran....Krenem da obilazim zamke za mišove da proverim da li se skot zalepio dok sam bila na poslu, i shvatim da nedostaje jedan karton sa lepkom i komadom slaninice....Hmmm gde je kartonski tanjir?? Prilazim Vudiju i nalazim tanjir neposredno u njegovoj blizini. Kad evo ti ustaje ljuta guja od psa sa zalepljenim ćebetom na kojem spava i šepa na tri noge.

-"Šta ti je??!?"-prva pomisao je da je imao ljuti okršaj sa mišem...kad ono ćorak.

"Pametnica" je malo ogladneo a slaninica je tako lepo mirisala..i sav se ulepio. Ne bi to bilo tako strašno da nije reč o šnauceru, koji ima predivne brkove i bradu..i one lepe zavesice na nogama i da se to sve nije fino ulepilo i umrsilo...ne može njušku da otvori, ne može da diše..samo me gleda..

Šta sad?? Ošišati makazama-neće više biti šnaucer... Aceton? Povrediću ga...Setim se razređivača na terasi i naredna dva sata provela sam provela skidajući lepak sa blesadnera. On je hrabro trpeo moje gunđanje, kupanje, brisanje, pa opet razređivač, pa opet kupanje, brisanje, rezređivač...

Miša sam uhvatila to veče, a on je naučio da ono što miriše na lepak za miševe ne treba jesti :lol:

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

bari je bio snazan, dobrocudan pas, koji je sa jos nekoliko obucenih pasa godinama iz sneznih smetova spasavao zalutale i promrzle putnike.i sam je kao mlad pas prosao specijalnu obuku i tek posle njemu su povereni ozbiljni zadaci. jedne vecere vetar je besno fijukao i najavljivao nepogodu, koja u ovim brdima znaci sigurno propast putnika.pri sablasnoj mesecevoj svetlosti,koja se odbijala o ledom pokrivene planinske masive u daljini su se nazirali visoki vrhovi oko kojih je vetar besno kovitlao.u ovoj noci pune strave i uzasa,kao neka avet bari nije znao da mu je ovo poslednja prilika za traganjem ljudi u snegu. kroz veliki sneg i oluju bari se probijo i na kraju nasao coveka ,uspeo je da probudi coveka iz nesvestice. covek je pomislio da je nad njim ogromna zver izvadio je noz i zabo noz u ledja hrabrog barija .bari je izdrzo do kraja i odvukao coveka do najblize bolnice . kada se covek oporavio svatio je da je ubio milu zivotinju koja bi mu mogla biti prijatelj. kada je doslo leto covek je podigao spomenik dragom psu bariju .taj spomenik se nalazi negde u velikom gradu parizu na psecem groblju.u ogromnoj kamenoj masi izrezano je ime barni na cijim je ledjima devojcica koju je spasao iz lavine,ispod tog imena nalazi se recenica " spasao cetrdeset ljudi a cetrdeset-prvi ga je ubio.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Kako si samo mogao ?

Kad sam bio štene, bilo ti je zabavno sa mnom, dopadale su ti se moje poze i zasmejavao sam te. Zvao si me svojom bebicom, i uprkos velikom broju izgriženih patika i sažvakanih jastuka sa kauča, postao sam tvoj najbolji prijatelj. Uvek kada sam bio „zločest“, dizao si prst i pitao me „Kako si samo mogao?“ - ali, uvek si popuštao, okretao me na leđa i češkao po stomaku.

Sporo sam učio šta treba da se obavlja napolju, duže nego što si očekivao, jer si ti bio stalno strašno zauzet, ali zajedno smo nekako uspeli da se izborimo i sa tim. Sećam se onih noći kada sam se u krevetu privijao uz tebe a ti mi odavao sve svoje tajne i snove, i verovao sam da život ne može da bude lepši. Zajedno smo se dugo šetali po parku, vozili se autom, išli po sladoled (ja sam uvek dobijao samo parčence korneta - „sladoled nije dobar za pse“, govorio si), i satima sam dremao na suncu strpljivo čekajući na tvoj povratak sa posla.

Kako je vreme prolazilo, sve više vremena si provodio na poslu i počeo da se posvećuješ svojoj karijeri - a i da tražiš društvo drugara tvoje vrste. Strpljivo sam čekao, tešio te kada si imao probleme, ljubavne i poslovne, nikada te nisam prekorevao zbog loših odluka i prevrtao sam se od sreće kada si dolazio kući. Radovao sam se zajedno sa tobom i kada si se zaljubio.

Ona, sada tvoja supruga, ne voli baš pse - pa ipak sam poželeo srdačnu dobrodošlicu kada je došla u „našu kuću“, pokušavao da joj pokažem svoju naklonost i slušao sam je. Bio sam srećan, jer si ti bio srećan. A onda su došle vaše bebe i delio sam sa vama uzbuđenost zbog novih članova porodice. Bio sam fasciniran njihovom roza bojom kože i njihovim mirisom i želeo da ih čuvam. Ali, ti i tvoja supruga ste se plašili da bih mogao da ih povredim, i tako sam većinu vremena provodio u drugoj sobi ili u svojoj kućici. A tako sam želeo da ih volim. Isto kao tebe.

Ali, kada su porasli, postao sam i njihov prijatelj. Pentrali su se po meni svojim klimavim nogicama, vukli me za uši, nabijali prstiće u oko, čačkali mi uši i ljubili me u njušku. Voleo sam sve na njima i njihov dodir - jer je tvoj dodir postao veoma retka pojava - i branio bih ih svojih životom da je samo zatrebalo.

Tajno sam se zavlačio u njihove krevete, slušao njihove probleme i snove, zajednički smo osluškivali da čujemo zvuk tvojih kola kako prilaze kući. A nekada si na pitanje da li imaš psa, odmah izvlačio moju sliku iz novčanika i pričao o meni. Poslednjih godina odgovaraš samo kratko „da“ i odmah menjaš temu razgovora. „Tvoj pas“ se pretvorio u „tamo nekog psa“, i svaki trošak koji moraš da izdvojiš za mene postao ti je trn u oku.

Dobio si novu šansu da napreduješ u poslu. U drugom gradu. Ti i tvoja porodica ćete se preseliti u drugi stan u kojem kućni ljubimci nisu dozvoljeni. Za „tvoju“ porodicu napravio si najbolji mogući izbor, ali postojalo je vreme kada sam ja bio tvoja jedina porodica.

Radovao sam se vožnji automobilom, dok nismo došli do azila za napuštene životinje. Mirisalo je na pse i mačke, na strah, na beznađe. Ispunio si formulare i rekao „Znam da ćete pronaći dobru porodicu i novi dom za njega“. Odgovorili su ti sleganjem ramenima i mučnim pogledom. Znali su šta čeka psa ili mačku u „zrelim godinama“ - bili oni rasni ili ne. Svom sinu si svaki prstić pojedinačno morao da odvajaš od moje ogrlice dok je vikao „Ne tata, molim te! Ne smeš da mi oduzmeš mog psa“. I brinuo sam se za njega i lekciji kojoj si ga upravo naučio: o prijateljstvu i lojalnosti, o poštovanju, pre svega života. Za rastanak si me potapšao po glavi, uspešno izbegavao da me pogledaš u oči i ljubazno se odrekao moje ogrlice i povoca. Morao si da požuriš da stigneš na vreme na svoj termin, a sada sam i ja imao svoj.

Kada ste otišli, slušao sam šta zaposleni pričaju. Da si sigurno već mesecima znao da moraš da se seliš i da me ostaviš i da uprkos tome ništa nisi preduzeo da nađeš novi dom za mene. Odmahivali su samo glavom i govorili: „Kako je samo mogao?“

Ovde se dobro brinu o nama, onoliko koliko mogu. Naravno, hrane nas redovno, ali ja sam svoj apetit izgubio onog momenta kada ste otišli. Na početku sam stalno trčao do rešetki čim je neko ulazio u prostoriju, nadajući se da si ti - da si se predomislio - da je sve ovo bio samo ružan san ... ili sam se nadao da će doći bar neko ko će se bar malo zainteresovati za mene i spasti me. Kada sam shvatio da, za razliku od mnogobrojnih štenaca, razigranih i veselih u svom neznanju šta ih čeka napolju, nemam šta da ponudim, povukao sam se u naudaljeniji ugao i čekao.

Čuo sam njene korake i znao, kada je krajem dana došla po mene, i lagano pošao za njom hodnikom do jedne odvojene prostorije. Prijatno mirna prostorija. Podigla me je na sto, počešala me iza uveta i rekla da će sve biti u redu. Srce mi je udaralo kao ludo od uzbuđenja, šta li će se sad desiti, ali osećao sam i olakšanje. Moje vreme je isteklo. Po svojoj prirodi, više sam se brinuo za nju. Osećao sam da joj ovaj zadatak teško pada, isto kao što sam osećao svaku promenu Tvog raspoloženja.

Pažljivo je položila iglu na moju prednju šapu dok joj se jedna suza lagano spuštala niz obraz. Liznuo sam je po ruci, da je utešim, isto kao što sam i Tebe godinama tešio. Uvežbanim pokretom ugurala je iglu u moju venu. Kada sam osetio ubod i hladnu tečnost koja protiče mojim telom, postao sam pospan i polako sam se ispružio, pogledao u njene oči i šapnuo „Kako si samo mogao?“

Možda je razumela pseći jezik i zbog toga rekla „Tako mi je žao“. Zagrlila me je i požurila da mi objasni da je njena dužnost da se potrudi da uskoro odem na jedan bolji svet, gde neću biti ignorisan, zlostavljan, napušten ili prepušten samom sebi - na neko mesto puno ljubavi, sasvim drugačije od ovoga. I poslednjom snagom koju sam posedovao pokušao sam jednim mahanjem repa da joj pokažem da se moje pitanje „Kako si samo mogao?“ ne odnosi na nju. Na Tebe sam mislio, i uvek ću misliti na Tebe i uvek ću te čekati.

I želim od sveg srca da Ti svako u Tvom životu pruži toliko lojalnosti!

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 3 sedmica kasnije...
  • 1 godinu kasnije...

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...