Idi na sadržaj

Vojvodina, priče o prošlosti


Preporučene poruke

Малом пругом кроз Велики Бечкерек

voz--1900.jpg

Зрењанин– Кроз центар града некада се кретао прави воз. Додуше, на ускотрачној прузи и са малом локомотивом и вагонима. Такозвана уска пруга водила је од центра региона до Жомбоља, данас варошице у Румунији. Возић су његови савременици задржали у драгом сећању, а млађе генерације га срећу само на пожутелим фотографијама.

Овдашњи хроничар Дејан Бошњак подсећа да „многи знају, а малобројни памте“ да се човек некада могао провозати железницом кроз центар Великог Бечкерека.

–Још у претпрошлом веку, тачније 1898. велепоседник Чекоњић је изградио пругу уског колосека чије су шине једна од друге биле удаљене 76 сантиметара. Пруга, дугачка 60 километара, повезивала је 11 места, а поред ње су касније никла још три насеља – Александрово, Банатско Карађорђево и Војвода Степа. Ишла је, дакле, од данашњег Зрењанина до Жомбоља, а када је ово место припало Румунима, дограђен је крак од Српске Црње до Радојева на самој граници – вели Бошњак. Он са сетом говори да, ако је неки воз требало звати романтичним, онда је то био тај. По селима и граду на њега су се вешали путници, а пошто је ишао споро, за то и није требала нека посебна вештина. Веле да се не памти да је неко пао под точкове овог воза, који су Лале дуго звале „ајзлибан“, и да се повредио. Мала пруга и „ћира“ омогућили су и сиротињи, која није могла да преже коње за дуга путовања и да одлази у град, да се школује, а касније, када је дошло до индустријализације, да се запошљава у фабрикама. Историчар Нада Борош на прво место ставља економски значај пруге и воза:

– За време кишних дана путеви су у Банату готово били непроходни, а запреге под теретом су тонуле у блато. Нова саобраћајница омогућила је паорима да довозе јечам у пивару, репу у шећерану, а касније и кукуруз у скробару, о пшеници, воћу и поврћу да се и не говори.

Међутим, након неког времена испоставило се да парна локомотива и гласни вагони који кроз град клопоћу читава четири километра сметају грађанству. Пролазак воза спречавао је и кретање пешака и осталог саобраћаја. За пијачних дана владале су и неописиве гужве и општи метеж што је задавало главобољу градским властима. Постојала је опасност и од пожара због искри које је избацивала локомотива. Градски одбор упутио је 1920. године представку Дирекцији државних железница Краљевине Срба, Хрвата и Словенаца тражећи измештање пруге, али је захтев одбијен. Исто се догодило и пет година касније без обзира на то што је образложење писано на неколико страница. Ипак, молбе су коначно услишене 1932. када је пруга измештена из центра.

Путници и роба стизали су и даље са севера средњег Баната малом пругом која се уклапала у нормални колосек тако што је на неколико километара пруга имала три шине. А у другом правцу до Радојева пруга је функционисала до средине шездесетих година прошлог века. Путеви су асфалтирани, појавили су се камиони и аутобуси. Неки још жале за уском пругом и „ћиром“. Требало их је, веле, ипак одржавати. Од неколико локомотива, једна постоји у овдашњој фабрици „Шинвоз“, а за једну се зна да још саобраћа на „Шарганској осмици“. Дејан Бошњак тврди да је било двадесет путничких и 124 теретна вагона. Зрењанинци жале што се преостала локомотива и неки вагон са парчетом пруге не поставе негде у граду. Јер, улазак воза у град ипак је био цивилизацијски напредак.

Ђуро Ђукић

објављено: 28.08.2011.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Прича о Лађарској улици

Свака улица у било ком граду, у било ком делу света, има своју историју, причу о људима који су у њој живели, о догађајима који су се у њој збивали... Некад су то мали људи из предграђа, некад широм света познате личности; некад су то незнатна збивања, некад збивања која мењају свет...

Своју причу има и Лађарска улица у Панчеву, која је то име носила у време владавине аустријских царева, да би 1921. била преименована у Улицу капетана Арачића, названу по Петру Арачићу, капетану српске војске. Од 1941. до 1945. године носила је име Едмунда Штајнакера (1839–1929), сина протестантског свештеника из Дебрецина, политичара у Мађарској, оснивача Народне партије мађарских Немаца (Вршац, 1906) и посланика у мађарском парламенту. Од 1946. године то је Улица Георгија Димитрова (1882–1949), бугарског револуционара, учесника у Међународном радничком покрету и борца против фашизма.

zap02.jpg

У турско доба, уместо кућа у низу, на простору Лађарске и околних улица налазило се насеље оријенталног карактера с палисадним утврђењем и раштрканим кућама, махом уџерицама, од трошног материјала, грађеним од черпића и дрвета, покривених сламом и трском. У њима су највећим делом становали хришћани. О Панчеву тог доба турски путописац Евлија Челебија у свом путопису, поред осталог, записао је да је панчевачка варош четвороугаона дрвена тврђава која лежи на ушћу Тамиша у Дунав, на месту које је врбама покривено, да има велики мунициони магазин, џамију, гостионицу и малу чаршију, да су куће највећма покривене рогозом и трском те да је у њој стационирана посада од педесет војника са заповедником.

Панчево је ослобођено од Турака 1716. године, након њихове 164-годишње владавине. За време аустро-турског рата (1788–1791) Турци су ушли у Панчево и спалили га. Тек након закључења мира, Панчево је почело да се обнавља, а Лађарска улица, која се протезала од обале Тамиша до Улице принца Еугена (данас Максима Горког), с кућама у низу, добила је нови лик.

zap03.jpg

Лађарском улицом се стизало до центра панчевачке вароши, па су многе личности њоме пролазиле. Тако је 19. новембра 1996. године, на отварању изложбе „Сјај старе вароши” Георгија Милошевића, надзорника шума, резервног официра и колекционара, који је некада живео у Лађарској улици, др Раденко Топаловић, дечји лекар и председник Скупштине општине Панчево, између осталог рекао: „Са паробродске станице кренућемо Лађарском улицом кроз лепо уређену варош према Тргу Франца Јозефа и прошетати улицама средњег града, у коме су радње, новчани заводи, велико здање Пучке банке и хотели ’Вајс’ и ’Хунгарија’”.

Пролазили су Лађарском улицом и задржавали се у њој краће или дуже време и цар Јосиф Други, син царице Марије Терезије (чак пет пута боравио у панчевачкој вароши); Милош Обреновић, кнез српски, два пута (1939); Љубица Обреновић, кнегиња српска (1836. и 1839); Мирослав Крлежа (када је 1. маја 1934. у друштву младе српске новинарке и књижевнице Селене Дукић посетио манастир Војловица); Вук Стефановић Караџић (када је, након пропасти Првог српског устанка, 1813. и 1814. боравио у Панчеву); Милош Црњански, српски списатељ и професор у панчевачкој Гимназији (1921/22), чија је мајка Марија, кћи панчевачког варошког капетана Панте Вујића, живела у Панчеву и преминула у 84. години 14.

фебруара 1939; Јован Јовановић Змај, велики српски песник и лекар, и његова супруга Еуфросина – Ружа, који су, за време свог живота у Панчеву, становали у трећој улици од Лађарске – у Старчевачкој број 1168; цар Фрања Јосиф Први Хабсбуршки; кнез српски Александар Карађорђевић, син Карађорђев; Мехмед-паша, заповедник београдске тврђаве, и многи други.

zap04.jpg

У Лађарској улици, почев од тамишке обале до Улице принца Еугена (Краљевића Ђорђа), у време Краљевине Југославије, немачке окупације и после ослобођења налазиле су се трговачке и занатске радње: дрваре Јосифа Раде и Ивана Лужника и пекара Николе Најденбаха, позната по пециву, а посебно по млечном хлебу (милихброту). На четири угла раскрснице Лађарске и Старчевачке улице били су: трговачка радња рибарског алата и прибора Ђоке Милошевића, у коју је залазио и чувени професор и рибарски мајстор Михајло Петровић – Мика Алас; берберница Мавра Калића, до које се налазила чувена кафана „Код турске главе”, у којој је свирала циганска капела с музиком „на увце”, точило се пиво у кригле из дрвених бурића, пила се ракија из чокања, свраћали су лађари-бродари који су чекали на истовар својих пловних објеката укотвљених на обали Тамиша, а могла се у њој пронаћи и понека „продавачица љубави”; продавница колонијалне робе Драгутина Шима, где се могло купити све – од слаткиша до бицикла, а он је био познат по испоруци квасца целом Банату; киоск – продавница цигарета и штампе Душана Димитријевића званог Хуго Мајзл, легендарног тренера ПСК-а (Панчевачког спортског клуба); металостругарска занатска радња Бранка Амиџића и, на крају, на углу Лађарске и Принца Еугена – Русова месара, позната по специјалитету кувана сланина и услужном сушењу меса и месних производа.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

zap02.jpg

На почетку улице, готово на самој обали Тамиша, налази се импозантна грађевина – Црвени магацин, саграђен у време Аустроугарске монархије (1785–1787), велики царски житни магацин за смештај пољопривредних производа, највећма житарица.

Од 1907. године магацин је био у власништву Пучке банке, која га је издавала у закуп заинтересованима. Од 1941. до 1944. користиле су га немачке окупационе трупе, а од 1944. био је складише Југословенске народне армије.

У међуратном, ратном и послератном периоду неки од становника Лађарске улице били су: књижар Миливоје Бирманац, чија се књижара налазила у центру Панчева, код „Трубача”; професор Милан Ђурђевић, чији је син Љубомир познати лекар у Немачкој; крзнар Јован Адамовић, фабрикант крзнених производа и трговац крзном, члан организације четника у Панчеву, кога су окупатори обесили 22.

априла 1941. на Православном гробљу; Лазар Рендић, банкарски службеник и професор Трговачке школе, и професорка Босиљка Рендић, чија је кћер Мила, удата Прикић, била кустос-историчар у Народном музеју у Панчеву; градски матичар Тихомир Суботић и његова супруга Софија, сестра познатог панчевачког трговца и гостионичара Милана Пековића; јавни бележник Милан Ђурић и његова супруга Милосава, рођ. Суботић, чији су синови Тихомир и Војислав били познате судије (Тихомир је био члан и часник Филателистичког друштва Србије и почасни председник друштва, а Војислав члан и часник панчевачке Стрељачке дружине); Сава Дабић, познати фудбалер и спортски радник; Антон Билушић, родом из Затона код Шибеника, бродарац који је пловио Дунавом до Регенсбурга, Линца, Будимпеште, Беча; Круна и Мика Поповић, познати професори; браћа Амиџић – Душан и Стеван (Душан је био стручни наставник у Електротехничкој школи); Ђорђе Мариловић, металацбродоградитељ, чији је син Јован био веслач-кајакаш, државни репрезентативац, учесник светског првенства у Бугарској (четврти на свету), савезни селектор на Олимпијским играма у Барселони и Атланти, познати колекционар, а унук Срђан, син Јованов, веслач-кајакаш, учесник светских првенстава у Барселони, Риму и Паризу и Олимпијских игара у Барселони; Ранко Њамцуљ, судија и професор панчевачке Гимназије са синовима Богданом и Ивицом: Загорка Величковић, учитељица и друштвенополитички радник; Васа Марков, зидар; машиниста Јован Ендерлин; кројачица Бешка Ендерлин; познате породице Илијевић и Рајковић; трговац и пчелар Мандић, чији је син Георгије био чувени панчевачки лекар – педијатар; Никола Цветковић, новинар и уредник „Панчевца” (касније новинар новосадског „Дневника”); Урош Предић, чувени српски сликар, некадашњи ученик панчевачке Гимназије, која данас носи његово име...

zap03.jpg

Ево и приказа неких догађаја у вези с Лађарском улицом: 8. новембра 1918. године одред српске војске под командом капетана Петра Арачића искрцао се на обалу Тамиша и Лађарском и Станчићевом улицом ушао у панчевачку варош; 6. априла 1941. становништво Панчева обавештено је о бомбардовању престонице; 12. априла 1941. године немачке трупе су ушле у Панчево, а дан-два након тога Лађарском и суседним улицама спровеле су заробљене војнике и официре краљевске војске, а народ им је дотурао разне потрепштине и воду; 23.

априла исте године на трафици Димитријевића освануо је плакат којим се Панчевцима саопштавало да је 36 грађана погубљено за одмазду, а међу њима је био и трговац крзном Јован Адамовић, становник Лађарске улице. На ту трафику су током окупације лепљени разни плакати, објаве и саопштења: о егзекуцији грађана, о награди од 100.000 марака у злату за проказивање вођа „банди” Тита и Драже, потом саопштење да ће за сваког рањеног немачког војника или полицијског агента бити стрељано педесет, а за убијеног стотину Срба, као и обавештења о разним забранама, под претњом високим новчаним казнама, батинама или смрћу...

У реновираној кући Стефановића током окупације становале су униформисане немачке девојке зване „блиц-медле”, од којих је један број страдао при крају рата од плутајуће мине. О том догађају је 5. септембра 1944. др Рудолф Витигшлагер, панчевачки лекар, у свом дневнику записао: „Данас пре подне, једна скела пуна ‘блиц-медлама’ на Дунаву је налетела на мину и потонула. Тринаест девојака је погинуло, само једна се спасла”.

Шестог октобра 1944, у јутарњим сатима, из правца пристаништа и Малог рита, Лађарском улицом у град је ушла група партизана. Били су наоружани пушкама, а за собом су вукли „максим”.

Становници улице срдачно су поздравили ову групу партизана. Из кућа су износили оно што су имали – послужење, пиће и дуван.

У октобру 1944. немачке „штуке” бомбардовале су град. То су чинили и ратни бродови с Дунава. Порушено је неколико кућа. Делови бомби и граната долетали су и у дворишта кућа у Лађарској улици.

Руски маршал Толбухин, јунак Отаџбинског рата, с групом генерала једног октобарског дана обишао је јединицу стационирану у Лађарској улици, као и ратне бродове са чувеним „каћушама” укотвљене на панчевачком пристаништу и спремне за одсудну битку за ослобођење Београда.

Педесетих и шездесетих година 20. века руше се куће у Лађарској и Старчевачкој улици и зидају се вишеспратнице. Ствара се ново насеље – Содара, које је добило назив по порушеној содаџијској радионици господина Милера, произвођача сода-воде, клакера и кабезе. Досељавају се неки нови људи... Али то је већ нека друга прича.

(Крај)

Георгије Милошевић

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 1 mesec kasnije...

Лумперајка за друштво „Бесна глиста”

Или, како су се пре стотину година веселили Панчевци и шта им је било смешно

Stare-razglednice-Panceva11.jpg

Панчево – Неколико пута недељно у панчевачкој кафани „Пеликан”, која је остала позната јер је у њој најрадије, у време проведено у Панчеву, боравио Змај Јован Јовановић, засели би чланови Друштва „Прца”. На столу, као знак да је стално заузет, стајала је заставица на којој је писало „Омладинско друштво ’Прца’”, а на њеној полеђини порука упућена осталим гостима кафане: „Даље од стола”. Имали су и химну: „Дигни, Кајо, крај од шлингераја”, а певана је чим стигне прво пиће. Панчевачки хроничар Гига Стојнов сећа се у својим записима да је, пре Првог светског рата, у Панчеву било више оваквих дружина.

Омладинско друштво „Бумбар” основао је адвокат и историчар Миховил Томандл. Резиденција им је такође био „Пеликан”, а химна „Весел’мо се, другови, пијмо рујна вина, овај живот не траје хиљаду година”. На столу под тапијом у „Пеликану” је „заседало” и Друштво „Бесна глиста”, дружење би почињали химном „Мој чардаче, мој дебели хладе”, а на столу им је вазда била флаша устајале воде са живом пијавицом. Ништа мање атрактивно није било ни Друштво трговачке омладине, чији су чланови долазили на састанке са тамбурама, а као химну усвојили су песму „Хај, чашу дај, вина дај...”

Кажу да је и Чика Јова Змај, који је неко време ординирао као лекар у Панчеву, долазио код „Пеликана” и ту проводио сате. Његова ходочашћа познатој кафани престала су после смрти његове жене Јевросиме, Руже. Остало је о њему више анегдота, а најпознатија је вероватно она која приповеда о опклади песника и власника кафане „Пеликан” Јосифовића. Кажу, једнога дана Змај рече власнику да му је кафана одистински лепа, али, брате, ниска, толико да се у њој не можеш усправити. Јосифовић се љутну и одврати да тако нешто не може бити. Змај му на то узврати тврдњом да ће он довести пријатеља који се не може усправити у Јосифовићевој кафани. Газда, изнервиран, обећа да ће, ако тако буде, служити бесплатну вечеру за Змаја и девет његових пријатеља, приде. Те вечери Змај доведе у кафану варошког архивара, иначе грбавца. Панчево се данима тресло од смеха Чика Јовиној досетки, али је намагарчени власник кафане одржао реч и својски частио песниково друштво.

У време када је у Панчеву Змај покренуо „Жижу”, група веселих Панчеваца, окупљена у Друштву „Дар-мар”, покренула је сатирични лист истог имена. У првом броју стајала је напомена уредништва да ће „Дар-мар” излазити „такорећи свакодневно, а недељом и празником неколико пута”. Расписан је и конкурс за главног уредника, а услови су били: „Плате нема, а евентуалне дугове које лист буде направио имаће уредник да сноси”. Други број се није појавио, јер није пронађен ентузијаста тог кова. Та околност, међутим, сведочи Гига Стојнов у својим успоменама, није сметала члановима Друштва да се и даље окупљају у кафани, кобајаги бирају текстове за наредне бројеве и жучно се свађају, уз музику Цицварића.

Тешко да ћемо икад сазнати да ли је то дело неког шерета, тек 1889. године у панчевачком „Веснику” појавио се текст о томе да је Панчевац Никола Јовановић пронашао машину за прање веша „просту по конструкцији и практичности”. Коштала је 63 форинте или 126 динара. „Окретање машине иде врло лако, тако да је може и дете од 12 година читав дан, играјући се, окретати”, каже се у овој својеврсној реклами за у то време нечувено значајан проналазак. Наводно, информацију из панчевачких новина пренели су и неки инострани листови, али, колико се зна, Николи Јовановићу није припала част да буде сврстан у изумитеље справе за прање веша. Можда и зато што су га суграђани оговарали да покушава да им за немале паре ували „буре које се окреће”.

Миодраг Шашић

објављено: 11.10.2011.

http://www.politika.rs/rubrike/Srbija/Lumperajka-za-drustvo-Besna-glista.sr.html

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 2 sedmica kasnije...

VESELA VAROŠ TAMBURAŠA I PIVOPIJA

Nije se bez razloga nekada govorilo da su Novosađani veseo svet. Pa moralo se biti veseo pored toliko kafana i muzičara.

Novi Sad je oduvek važio za veselu varoš. Imućni novosadski stanovnici, kako varošani, tako i salašari, našli su uvek prilike i mogućnosti da svakidanji život dopune i sedeljkama uz piće i veselje. Počešće i mimo onih provoda o praznicima i javnim zabavama dolazili su u centar varoši i veselili se. Novi Sad je tada imao priličan broj kafana i gostionica. Bilo ih je u svim glavnijim ulicama, u nekima čak i po nekoliko. Krajem devedesetih godina pretprošlog veka u varoši je bilo oko 50 kafana, restoracija i manjih gostionica. Svaka je imala svoj naziv i cimer. Veliki hoteli su bili s većim brojem gostinskih soba, restoracijom i kafanom: "Jelisaveta" (današnja "Vojvodina"), Grand hotel "Majer" (bivši Dom JNA), Hotel "Fabri" (danas Komanda Armije) i "Central', koji je kasnije preseljen u staru Poštu, bila su mesta gde su veseli gosti zalazili. Najlepše je bilo u "Beloj lađi", u restoranu "Beli vo" u Jevrejskoj ulici, "Tri krune" na uglu Temerinske i Kisačke i "Kamili" na uglu Subotićeve i Miletićeve ulice.

U ono doba prevozna sredstva su bili kola i fijakeri, koji su vesele putnike dovozili u Novi Sad, kao i seljake iz okolnih sela na novosadsku pijacu. Za njih su postojala tzv. svratišta s gostionicom. Pilo se i veselilo u Dunavskoj ulici kod "Crne mačke", na Žitnom trgu u restoranu "Crni orao", u Temerinskoj ulici kod "Sedam švaba" u "Golubici" i u Futoškoj kod "Pet crkava" i "Svetog Stevana". Sve te kafane imale su štale za konje i šupe za kola, pa se moglo ostajati i malo duže.

Kafane su bile specijalizovane po vinu i pivu. Pivo se pilo na čaše od dva deci i na krigle od pola litre. Pivopije su obavezno mezile i pile pivo i pred ručak i pred večeru, a točilo se, bogami, i iz bureta s leda. Najposećenije pivnice bile su "Linda", današnja "Lipa" u Miletićevoj ulici u koju su zalazili oficiri, činovnici, inteligencija i trgovci, a uglavnom se točilo češko buđejovičko i plzensko pivo. U "Grandu" i "Kod Slavnića" točilo se štajbruško i kebanjsko peštansko pivo. "Huk" je imao samo švehatsko pivo, a u Vinkleovoj pivari, naravno, pio se proizvod te pivare. Po pivu su se i pivopije separirale i ni po koju cenu nisu želele da napuste svoju vrstu piva. Leti se pivo pilo u baštama ovih pivnica, u koje je zalazila samo solidnija gospoda.

Što se tiče ugostiteljstva, postojale su i vinarske trgovine, kao i fabrike alkoholnih pića. Među najstarije trgovine vinom i rakijom spadala je trgovina Aleksandra Adamovića, koji je imao svoje velike vinograde u Kamenici i Ledincima, a svojom razgranatom trgovačkom mrežom prodavao je sremska vina i rakiju po celoj Austro-Ugarskoj.

Trgovinu vinom i rakijom držali su uglavnom Srbi, dok su fabrike špirituoznih pića bile jevrejske. Ove fabrike proizvodile su razne likere, rum i konjake, a prodavale su i vina i rakiju. Najpoznatije fabrike tog vremena bile su braće Keningštetler, Rabšerna Mora, Rajnera Simona, Brila i Krausa. Zahvaljujući kvalitetu ovog pića konzumacija je bila razgranata ne samo u kafanama, već i po kućama.

Pored toliko kafana, trgovina vinom i rakijom i fabrika alkoholnih pića, naravno da je i potrošnja svih tih pića bila poprilična. Teško je naći odgovor na pitanje da li je potrošnja alkohola i pića bila posledica velikog broja kafana ili jeftinog pića. Za litru vina plaćalo se pet do deset krajcara, a za kafedžije i nije bila najvažnija zarada već da je bircuz pun. Najviše se piće trošilo u kafanama gde je bilo muzike.

Novi Sad u to doba imao je i noćne lokale — javne kuće. Svi kupleraji bili su u Šljukinoj (sada Ulici Arse Teodorovića).

Nije se bez razloga nekada govorilo da su Novosađani veseo svet. Pa moralo se biti veseo pored toliko kafana i muzičara. U kafanama "Jelisavate","Grand" i "Central", kao i kod "Belog vola" svirale su se mađarske ciganske pesme, a bogami, čule su se i kompozicije iz opera i opereta. U lokale s takvom muzikom dolazili su bogatiji trgovci i advokati. Tamburaši u "Beloj lađi" su uvek bili najbolji. Tamo su svirale družine pod vođstvom čuvenih primaša i pevača Lipe, Pere Jovanovića, Kipice i ostalih. Poznate su bile i tamburaške družine Perlić-Jakare i Mudroha, koje su svirale u kafanama "Kod kamile", "Kod tri krune", "Kod Plevne". U nekim kafanama, naročito ako je gazda bio Nemac, svirao je gitarista i citerista, koji su svojom tihom svirkom pomagali da gosti što više popiju. Ipak, pravog veselja bilo je samo u lokalima gde su svirali i pevali tamburaši. Na repertoaru tamburaša pevale su se pesme: "Ti već spavaš zlato moje", "Tebe grli tihi san", "Tija noći, moje sunce spava", "Milkina kuća na kraju", "Sunce jarko ti ne sijaš jednako"... Ako bi se pesma završila sa "Od bisera grana", čuvenim svatovcem, to je već imalo specijalno značenje, da poručilac želi da zaprosi ruku devojčinu.

U Novom Sadu u to doba bila su tri gajdaša, ali oni nisu svirali i pevali po kafanama, već samo u svatovima. Srpske svadbe se posebno nisu mogle zamisliti bez gajdaša.

Karakteristika vremena i duha tog doba je bila da ženski svet nije zalazio u kafane. Samo leti je bilo dama u "saletlima", senicama pred kafanama, gde su slušale muziku i to najduže do deset sati uveče, a u kafanama na noćne lumperajke damska noga nije kročila. Pamte se samo retki slučajevi, a tu je već bio reskir da se o takvoj dami svašta priča. Ukoliko bi neki džentlmen ipak poveo svoju damu i u kasnim noćnim satima, služio je kao povod raznim šalama da su papučići ili ksantipe. Prošlo je više decenija kad su novosadske frajle počele ozbiljnije da zalaze u kafane, pa čak i učestvuju u veselim lumperajkama.

U takvim veselim društvima dolazilo je i do bučnih scena, ali izgreda većih razmera nije bilo. Ukoliko bi došlo do nekog incidenta u kafani, oni su bili uglavnom iz partijsko-političkih razloga. Naime, u to doba bili su zaoštreni odnosi između radikala i liberala, pa su i kafane bile podeljene. Radikali su zalazili u "Grand" i "Fabri", a liberali u "Jelisavetu" i "Central". Radikalske kafane bile su "Kamila", "Slavnić", "Tri krune" i neke manje gostionice u Temerinskoj, Kisačkoj i Rumenačkoj ulici.

Pred kraj 19. veka naišle su neke lude godine, kada su po novosadskim kafanama učestali noćni izgredi. U "Beloj lađi" je gospodska zlatna mladež bučno terala kera, a zanatlijske kalfe i šegrti imali su svoje kafanice u zabačenijim krajevima varoši. Naročito su džumbus izazivali paori i to oni imućni salašarski momci, a njihov lumperaj uglavnom je donosio i fizička obračunavanja. Policijske noćne patrole muku su mučile da održe red. I tada se gradska uprava setila pa je angažovala Paju NJoru, koji je bio izuzetno snažan, ali još više energičan, pa su se izgrednici veoma brzo smirivali. Događalo se da se Paja NJora pomeša među zavađene i svojom šakom, koja je bila kao ripida, udara i levo i desno, pa se ovi nađu u čudu šta ih je snašlo i veoma brzo hvatali su maglu. Tako je novosadski Paja Njora ukrotio obesnu mladež, pa se nekad nije morao ni pojaviti, jer bilo je dovoljno da se u kafani čuje "Ide Paja Njora" i začas bi zavladao red i mir. Mnogi su zazirali od Paje Njore, i iako je išao u civilnom odelu, svi su od njega bežali i prepoznavali ga bez obzira na to gde ga sretnu. Kasnije, kada je Paja Njora ostario, gradska uprava je uzela u policijsku službu braću Ninkove, dva izuzetno snažna momka i Mađara Varšanjia, isluženog podoficira, ali grdosiju od dva metra, koji su krotili mladalačke ludosti. Kad se sve sabere, Novi Sad je u to vreme ipak bio mirna varoš.

Stari Novosađani pamte slučajeve kada su devojke delile "korpe" odbijenim prosiocima. Za te izbiračice priređivane su "mačije muzike" i pod prozorom devojčinim bi se maukalo i dernjavom budio ceo komšiluk. Znale su se posledice: osramoćena devojka danima nije smela na ulicu zbog komšiluka, a đuvegijama su porasle šanse. Običaj davanja serenade bio je i kod nesrpskog stanovništva, ali samo kod mađarske i nemačke purgerije. Mađarska ciganska muzika imala je posebne pesme za serenadu, to su bile mahom tužne ciganske pesme koje su se samo svirale, ali ne i pevale. Noćni život Novog Sada na kraju pretprošlog veka bio je mera vrednosti za mnoge gradove Austro-Ugarske i govorilo se: "Eto tako se keri u Novom Sadu".

Jovan Tanurdžić

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 3 meseci kasnije...

O Banaćanima kao Lalama i o njihovom humoru

Vitomir Sudarski

"U slavu smeha Banaćana koji

je lagan kao i kolo njino ali oštriji od jatagana."

Miloš Crnjanski: Apoteoza

Banaćani su poznati po nadimku - Lale. Često, pogrešno, sve Vojvođane smatraju Lalama. A kao sto svi Vojvođani nisu Lale, nego samo Banaćani, tako ni svi stanovnici mnogonacionalnog Banata nisu Lale, već samo Srbi - starosedeoci. Poznate su, i rado slušane, šale o junacima banatskog humora - Lali i Sosi. A zašto uz banatske Srbe ide nadimak Lala, manje je poznato. Da li po cvetu istog imena? Nekoliko starih legendi, teorija i tumačenja nude odgovore na postavljeno pitanje.

Carica i Banaćani

Posle pobede nacionalno šarenih trupa Marije Terezije protiv Turaka, upriličena je, negde u Bačkoj, velika vojnička smotra. Postrojeni po regimentama, vojnici su očekivali početak ceremonije. U stroju su bili prekaljeni borci - graničari iz Srema i Bačke. Nedostajali su samo Banaćani. Do tada niko od carskih oficira nije mogao sa sigurnošću da kaže: da li će uopšte oni stići. Ali, neposredno pred Caričin dolazak, uspelo je i banatskoj regimenti, posle više neuspelih pokušaja, da pređe nabujalu Tisu.

Postrojili su se, brže-bolje, na levom krilu vojničke smotre. A onda se, sa svitom, pojavila Marija Terezija. Primivši raport, pošla je u obilazak ešelona vojnika pozdravljajući ih i deleći im odlikovanja. Među visokim oficirima i carskim dostojanstvenicima nastala je primetna zbunjenost i komešanje kada su saznali da su baš tog trenutka stigli i Banaćani. Jer, prethodnog dana bile su potvrđene informacije da Banaćanima visoke vode Tise ne dozvoljavaju prelazak. Zašto nisu predvideli odlikovanja za čuvenu banatsku regimentu. Podelivši Sremcima i Bačvanima odlikovanja, Carica je na kraju stigla do Banaćana. Videvši da za njih nema gvozdene kolajne nije se zbunila. Skinula je svoj skupoceni, zlatni carski lanac na kome je u obliku priveska bila prekrasna lala, cvet koji je u to vreme bio simbol lepote, harmonije i bogatstva. Sa osmehom i zadovoljstvom prišla je banatskom oficiru i stavila mu ga oko vrata. Sa svih strana, kažu, odjekivalo je vojničko: "uraaa...uraaa..." Tako se, eto, na ovoj smotri, među mnogim gvozdenim krstovima, našla i zlatna "lala-orden". Za vreme ručka, ljubomorni na Banaćane, vojnici i oficiri ostalih regimenti ismevali su banatske vojnike nazivajući ih - Lalama.

Od tada, pa do danas, Banaćani ostadoše - Lale.

Po drugoj legendi, Marija Terezija nije bila samo zaslužna za nadimak, već je Banaćanima bila i kuma.

Cvećem na Banaćane

Posle mnogih junački odbijenih napada turske vojske na granicama Austrougarske, u kojima su visoko junaštvo pokazali graničarski pukovi sastavljeni od Srba, Marija Terezija je odlučila da krene na put i vidi te, tada već slavne junake. Putovala je, kao i uvek, diližansom i sa velikom pratnjom. Put do Petrovaradina vodio je preko Slovenije, Slavonije i Srema, gde se zaustavila da se odmori. Posto nije želela da prelazi Dunav, koji je te godine valjao velike vode, znajući i da putevi do banatskih i bačkih karaula nisu u dobrom stanju, odlučila je da smotru graničarskih pukova izvrši u Sremu.

Komandantima pukova iz Banata i Bačke naređeno je da odaberu najbolje vojnike i da ih odmah prevezu na sremsku stranu i pripreme za smotru. Za mesto parade izabrana je udolica, koja vijuga od padina Fruske Gore do Dunava. Tu udolicu danas preseca stari put Novi Sad - Beograd u blizini Gladnoša.

Bio je, legenda kaže, divan, sunčan, prolećni dan. Pukovi su rano pre podne postrojeni a Marija Terezija se, posle mise, dovezla na smotru. Dočekali su je uparađeni graničari postrojeni u tri ešalona: banatski, bački i sremski. Komandant je, kao i uvek u ovakvim prilikama, podneo raport predavši carici veliki buket lala, tada veoma skupocenog cveća, jer su ga imali samo bogati ljudi s obzirom da je lukovica dovožena čak iz Holandije. Primivši raport i cveće Marija je pošla u obilazak graničara. U prvom ešalonu čekali su je, u stavu mirno, Banaćani. Stigavši do njih, impresionirana njihovim izgledom i vojničkim držanjem, spontano je počela da baca lale na graničare govoreći: "Šta će meni ove lale? Ovo su - moje lale (pokazujući na Banaćane), ovi junaci brane moju carevinu." Posle smotre, najboljim graničarima su, na improvizovanom prijemu, uručena mnoga odlikovanja i nagrade.

Tako je ostala priča o lalama kao cveću, carici i Banaćanima kao lalama, a na mesto smotre kasnije je postavljen spomen-kamen.

Lala - gardijsko obeležje

Legenda govori da je car Franja Josif imao običaj da za svoju telesnu gardu uzima u službu odabrane Banaćane. To su morali da budu zdravi, hrabri momci, vični sablji i pištolju, dobri jahači, sposobni da izvrše svaki zadatak. Po nacionalnosti nisu bili samo Srbi, već i pripadnici drugih, u carevini, nacija. Sve gardiste spajale su visoke sposobnosti vojnika i specifične oznake na reveru uniforme - cvet lale. Zbog takvih oznaka i kitnjastih uniformi gardisti su bili rado viđeni na balovima i zabavama. A na ulicama, videvši ih u prolazu, mnoge su dame uzdisale izgovarajući: "Eno naših Lala!..."

Legende su uvek zanimljive, mada nedovoljno pouzdane da se prihvate kao odgovor na postavljeno pitanje: kako su Banaćani postali Lale?

O tome smo pitali mnoge naučne radnike.

Svi su izjavili da nauka nema precizan odgovor, već da postoje hipoteze. Ukazivali su na dva puta koji vode ka odgovoru: lingvistički i etnološki.

Lala je - gazda

Kustos Muzeja Vojvodine u Novom Sadu Marija Banski upućuje na Srpski riječnik Vuka Karadžića: "Lale, f. pl. ponajviše u pjesmama: Lale i veziri:

Turci braćo, lale i veziri

Lale šćau biti Bugarina

bude njega lale i vojvode."

Sudeći po ovome, reč lala označava uglednog čoveka, gazdu, dobrog domaćina. Da je to najverovatnije značenje nadimka Lala, vidi se i u Riječniku hrvatskog ili srpskog jezika (Zagreb, 1898-1903. godine). U njemu se za reč lala kaže da je tursko-persijskog porekla i da u tim jezicima označava velikaša, dvoranina. "Turski je car, kao od milja ovim imenom zvao dvoranine." A u mnogim narodnim pesmama, navodi se u rečniku, reč lala upotrebljava se upravo u ovom značenju.

Dakle, sasvim je verovatno da su Turci u Banatu, zalazeći u kuće imućnijih porodica pozivali domaćina sa Lalo i da se taj naziv među Srbima odomaćio, pa su se oni, u početku svakako u šali i podsmehu, na ovaj način oslovljavali a kasnije su ih i drugi tako nazivali.

Po cvetu na pantalonama

Marija Banski ukazuje i na drugu mogućnost. U 18. veku Srbi su nosili pantalone na čijim je nogavicama, u visini džepova, bila izvezena stilizovana lala. Cvet lale bio je onda u velikoj modi i veoma skup. Prelazeći u Srbiju, Banaćani su bili zanimljivi tamošnjem stanovništvu zbog svojih, lalama ukrašenih, pantalona. Stanovnici Srbije tada su se oblačili drugačije. Muškarci su nosili čakšire šivene po ugledu na Turke, takozvane poturlije. Videvši Banaćane sa izvezenim cvetovima skupocene lale na pantalonama, prozvali su ih Lalama: "Dolaze nam - Lale".

Etnolog iz Vršca Milan Milošević takođe je pristalica "etnološke varijante". I on smatra da su Lale dobile nadimak zbog stilizovanog ukrasa na graničarskim čakširama iz druge polovine 18. i prve dekade 19. veka. Ove ukrase vezle su žene muževima ne samo na čaksirama nego i na dorocima (kabanicama), košuljama i drugim delovima odeće. Milošević ukazuje da je u razgovorima sa poslednjim vršačkim kabaničarem Milanom Janovcem, doznao da su kabanice kočijaša barona Daniela (imao je zamak u Starom Lecu) i barona Bisingena (dvorac u Vlajkovcu) bile ukrašene lalama. Odeća sa takvim vezovima bila je onovremenska moda. Širila se na mnoge strane i bila je prihvaćena u celom Banatu.

Istog mišljenja je bio i Milivoj Milosavljević, etnolog iz Kikinde. On kaže: "Na čakširama, na rastiš, na preklopcu koji se zatvarao naviše, uvek je bio izvezen cvet lale i po tome cvetu su Banaćane, da bi se razlikovali na zboru, ili vojni, nazvali - Lalama."

Arheolog iz Vršca Rastko Rašajski tvrdio je da su ukrasi na čakširama Srba u Banatu deo šireg, međunacionalnog kulturnog uticaja. Kod Mađara, ovakvi ukrasi potiču još iz desetog stoleća, a možda i ranije, iz vremena seobe naroda. Odomaćili su se i kod Rumuna. I Marija Banski je bila mišljenja da su ovakva ukrašavanja deo mode mnogih naroda ne samo u našim krajevima.

I ostali kažu: po cvetu

Direktor kikindskog muzeja Milorad Girić iznosi da se na delovima nameštaja iz prošlosti, posebno na sanducima za devojačku spremu, uvek nalazio po neki ukras, slikan ili rezbaren u obliku lale. Očigledno je, da je ovaj cvet u prošlim vremenima bio u velikoj modi.

I etnolog zrenjaninskog muzeja Elena Petrov pretpostavlja da su Banaćani ovakav nadimak dobili zbog toga što su na nameštaju imali cvet lale. Dr Milka Jovanović, saradnik Etnografskog instituta Srpske akademije nauka i umetnosti kaže: "Prema pisanju profesora Milenka Filipovića, Banaćani su dobili nadimak Lale zbog lala izvezenih na belim čojanim čakširama."

Oni pevaju

Zagovornici lingvističke osnove ističu nekoliko mogućih varijanti. Po jednoj, Banaćani izgovaraju reči pevajući samoglasnike i njihov izgovor zvuči otegnuto. Dolazeći u 18. i 19. veku, Nemci su sa iznenađenjem slušali banatski izgovor srpskih reči. Iznenađeno su zaključivali: "sie lalen" - "oni pevaju!" I od nemačke reči "lalen" nastao je nadimak za Srbe koji tako govore, kao da pevaju.

Radomir Subotić, književnik i novinar iz Novog Sada, tvrdi, da je naziv Lala za Banaćanina izveden od reči - zemljak. Za reč, zemljak, nemački je izraz - landsman. Nemačku reč Srbi su izgovarali kao lacman. Tepanjem je lacman prešao u laca, a laca u - Lala.

Saznali smo i za "tepajuću" varijantu: bogati banatski trgovci doneli su lale iz Evrope i njima osećanje da su društveno uvaženiji. Zbog toga je ime ovog cveta korišćeno i za iskazivanje posebne pažnje, ljubavi i tepanja. Uspavljujući decu žene su pevušile: "Spavaj, spavaj, najlepši moj cvetku, spavaj, spavaj, lalo moja..."

U radu Vere Milutinović Ornamentisani sanduci u Vojvodini navodi se: devojačke škrinje ukrašene lalama, Nemci su zvali "die lade", što je značilo upravo to - sanduk, kovčeg. Pretpostavlja da je ime izvedeno od cehovskih lada. Isti izraz prihvaćen je i u mađarskom jeziku, uz atribut tulipanos - sanduk ukrašen lalama. Ona smatra, da su za vreme kolonizacije Panonske ravnice, modu donosili stanovnici nemačke i mađarske nacionalnosti iz Evrope. Tako je preko njih lala prenesena i kao ukras. Ali, moguće je da su kalfe, koje su iz ovih krajeva u 19. veku odlazile u "frent" u razvijenije evropske zemlje, po povratku donele modu ukrašavanja iz Evrope.

Šef katedre za etnologiju Filosofskog fakulteta u Beogradu, akademik dr Petar Vlahović, upozorava da u naučnoj literaturi ima malo podataka o poreklu naziva Lala.

"Opšte je prihvaćeno mišljenje - kaže on - da je naziv nastao u vreme srpskog romantizma, sredinom prošlog veka, na teritoriji sadašnje Vojvodine. U nauci je takođe prihvaćena teza da se poreklo nadimka vezuje za ukras u vidu lale (tulipana) na odeći srpske etničke skupine."

Profesor Vlahović je uveren da samo Sremci nisu Lale. Po njemu su to i Bačvani.

Međutim, kada je reč o humoru, dileme nema: Lala je uvek stanovnik Banata! Po Banaćanima, i Bačvani bi mogli da budu Lale, samo, kada ne bi bilo reke Tise.

Banatski humor je poznat po pričama i anegdotama o Lali i Sosi. Sve šale su inspirisane mentalitetom stanovnika ravnice. Podneblje i ravničarski uslovi života izgradili su karakterološke tipove - Lalu, Sosu, Pantu, pop Jocu...

Junak banatskih šala je stanovnik sela, koji se isključivo bavi zemljoradnjom. Prve šale su stvarane na račun njegovog nesnalaženja u gradskoj sredini. Da bi se održao, i preživeo, morao je da se brani, a odbranu je zasnivao na prilagođavanju situaciji: pravio se više neuk, nego što jeste, da ne shvata i ne razume i ono što mu je sasvim jasno. Razume se, njemu nije u interesu bilo da to shvati, pa se pravio naivan i onda, kada je duhovno i iskustveno bio superioran.

Oduvek je Banaćanin znao da život donosi mnoge nužnosti, koje se ne mogu izbeći, već se moraju strpljivo podnositi. Da bi se lakše otrpele, malo je šta drugo toliko bilo od pomoći kao - humor. A svaki je humor suprotstavljanje postojećem stanju; podsmeh i otpor nasilju. A naš Lala, uvek daleko od vlasti, trpi razne pritiske, bolesti, poreze i kuluke, vojske i ratove.

Nezaštićeno je izložen okrutnostima i poniženjima od predstavnika državnih moći (policajaca, oficira, birokrata i dr). Sa svim tim se teško rve i nosi. Mnogo mu je lakše kada se posluži - humorom. Na svoj račun gradi takve šale u kojima sagovornik trajno ostaje u neizvesnosti: da li je šala na njegov, ili na Lalin "trošak". A u šalama na račun onih, koji ga okružuju, u duhovnoj nadmoći nad njima, prepoznajemo samo istinsku lalinsku - samoodbranu.

Lale su samo Srbi - Banaćani. Za stanovnike nacionalnih manjina ne vezuje se nadimak - Lala. Veoma dugo u Banatu traje proces kulturne asimilacije Srba doseljenika iz nevojvođanskih sredina. Treća, pa i četvrta generacija doseljenika iz Crne Gore, Like, Srbije i Bosne i Hercegovine, oseća se Crnogorcima, Ličanima, Srbijancima, Bosancima i Hercegovcima. Veoma retko - Banaćanima! Otuda u grupi viceva sa međunacionalnom sadržinom nalazimo i one sa Lalinim sunarodnicima iz dijaspore: Miljanom Crnogorcem, Perom Bosancem, Milojicom Srbijancem, Vukojem Hercegovcem.

Ova vrsta banatskog humora najčešće se stvarala i stvara anonimno, prenosi se kazivanjem, pa je istoričari književnosti svrstavaju u usmeno, narodno, literarno stvaralaštvo. Razume se kazivanjem i prepričavanjem, humor se menja, dorađuje i često primenjuje na nove događaje, društvene situacije i odnose. S obzirom na prirodu vica, vremenom se mnogi od njih trajno gube, a neki se, najčešće politički i vojnički humor, sa sličnim društvenim zbivanjima ponovo javljaju. (Vicevi o posleratnoj nemaštini danas se prepričavaju kao humor aktuelne situacije.)

Pored toga što vicevi o Lalama izražavaju životno iskustvo ove nacionalne skupine stanovništva (odnos prema politici, vojsci, crkvi, dobru i zlu) i što su laki u mnogim od njih ima iznenađujuće dubine i filosofske mudrosti. (Na primer: "Bolje je biti blesav k'o svi, neg' pametan k'o niko.")

Duhovitost Lala je dobrodušna, lišena pakosti i zlobe, što je opšta karakteristika banatskog humora. Popularni Lala je tolerantna ličnost. To se opaža u svim njegovim životnim situacijama, kao i u odnosima sa okolinom. Ponekad se čini da on i preteruje u tolerantnosti (vicevi o seksu) i da njome želi da izazove sažaljenje. Ali, kao da je u takvoj samokritičnosti i njegovo superiorno shvatanje relativnosti života. U takvim, ali i u mnogim drugim šalama, u kojima je Lala izložen nasilju, inteligentno otkriva svet onakvim kakav jeste, i vedro ga koriguje u svet kakav bi želeo i kakav bi trebalo da bude.

U međunacionalnoj komunikaciji mnogi vicevi stvoreni u drugim sredinama, sa drugim ličnostima, ali sa sličnim osobinama glavnih junaka, prelaze u lalinski humor, kao što se i vicevi iz lalinskog humora preuzimaju u humor drugih sredina. Ne retko, ličnost Lale, njegove zgode i nezgode, prepričavaju se kao doživljaji Bosanca, seljaka iz Zagorja, ili zemljoradnika iz Gabrova (Bugarska). Dakle, vicevi se pričaju i prenose, međusobno razmenjuju, mnogi sa sličnom sadržinom se prožimaju, preuzimaju i žive u raznim narodima. Njihovi glavni junaci nose različita imena, ali iste karakterne crte. (Gabrovac u Bugarskoj, po karakternim crtama, kao da je Lalin rođeni brat!)

Istorijsko iskustvo je naučilo Banaćane da je bavljenje politikom najčešće "opasna rabota". Zbog toga je odnos Lale prema političkim temama krajnje uzdržan. Sve će učiniti da izbegne izjašnjavanje (Kad ga pitaju koja je stranka najbolja, on odgovara: "Najbolje je kad je čovek zdrav!") A ako dođe u situaciju da ne može da sakrije sopstveni stav, pribeći će nekakvom slikovitom odobravanju, koje će samo na izgled da bude u saglasnosti sa stavom i mišljenjem sagovornika. (Na pitanje kako živi, prvih posleratnih godina, odgovara: "Divno, nikad bolje, čak i - bogato! Tamo di sam nekad' drž'o so, sad' držim brašno.") Jer, kao što je poznato, reč u politici ume da bude izdajnička. Dobro znajući to, Lala je u odgovorima uzdržan. Iskustvo ga je naučilo, da reč ume i slučajno da izleti, pa da bude okrutno upotrebljena protiv njega. Zato prikrivajući reči, sakriva znanje, a ono provokatora uspešno navodi na pogrešan put.

U političkim anegdotama Banaćanin se do vrhunca koristi sposobnošću da izigrava neveštog čoveka. (Na priču da je Jugoslavija jednom nogom u kapitalizmu a drugom u socijalizmu, Lala pita: "Dokle ćemo stajati tako raskrečeni?") Mnoge ovakve šale zrače višprenošću. Ona se opaza u mnogobrojnim vicevima čehovljevskog humora iz vremena otkupa poljoprivrednih proizvoda i torture seljaka zbog nemogućnosti da udovolje zahtevima države. Svi ti vicevi, zbog svojih žaoka, bili su dugo godina označeni kao - reakcionarni. Jer, čuvši šta sve treba da se uradi, da bi se lepo i bogato u socijalizmu živelo, Lala kaže: da sve to i treba što pre uraditi, da bi se "gospocki" i bogato živelo - "k'o pre rata". Ili, na pitanje, da li bi preživeo još jedan rat, odgovara: "Možda bi' ... al' oslobođenje - ne bi'". Ali, iako Banaćanin ne mesi hleb od politike, već ga ona najčešće "mnogo košta", on u svakoj prilici iskazuje svoje rodoljublje. (Lala i Serjoža Rus, Lala i rodoljubiva pesma, Lala i Džon Amerikanac i dr).

Banat je oduvek bio višenacionalan, a stanje stvarnih međunacionalnih odnosa odražavalo se uvek i u humoru. Redovno, kada su se zaoštravali odnosi Srba i pripadnika drugih nacionalnosti, kada su se Srbi Banaćani osećali ugroženim, i Lala je u humoru postajao nasrtljiviji. Razna su istorijska iskustva u Lalinom odnosu sa pripadnicima nacionalnih manjina. Kad god je u njima "varničilo" stvaran je banatski, lalinski vic. Istorijska međunacionalna "varničenja" možemo da merimo i brojnošću stvorenih viceva. Najbrojnije su šale sa Peterom Švabom i Pištom Mađarem. Idući tim putem, moglo bi se zaključiti, da je u istoriji Banata najmanje bilo sukoba Srba Banaćana sa njihovim komšijama iz rumunske i slovačke nacionalne grupacije. Jer, ako se negde i nađe poneki vic o Lali i Mirči Rumunu, on je uvek bezazlen. Ali, sa velikom sigurnošću tvrdimo da je teško, gotovo nemoguće, naći vic o Lali i Janu Slovaku!

Viševekovnim zajedničkim životom stvarana je na tlu Banata kultura međunacionalnih odnosa. Ona se odlikuje uočljivim civilizacijskim vrlinama pripadnika svih nacija. Na osnovu tolerancije stvorene su mnoge šale, kojima se ne povređuju nacionalna osećanja. (Stari Crnogorac drži na krilu unuka i priča mu kakvi su mu preci bili, pa ga pita da li je sve razumeo, a on odgovara: "Igen, deda, igen!")

U većini šala sa međunacionalnom tematikom, razume se, Lala trijumfuje. Čini to sa neskrivenim uživanjem nad pripadnicima velikih naroda, posebno svetskih supersila. (U tome je on i njegov narod, uvek - treća supersila!) A kada se naruga pripadniku malog naroda, kao da mu nije mnogo milo, dođe mu nekako isto, kao da je ismejao svoga Pantu, Živu ili Mitu. Dabome, da sa istinskom nasladom sve nadoknađuje onda, kada trijumfuje nad Džonom Amerikancem, ili Serjožom Rusom.

Banaćani su posle Drugog svetskog rata, sa velikim zadovoljstvom stvarali viceve na račun novodošlih komšija: Miljana Crnogorca, Pere Bosanca i Mane Ličanina. Između novodošlih sunarodnika i Lala starosedelaca, vicevi su proizašli iz mnogih sukoba različitih iskustava, običaja i ambicija.

Posebnu "aromu" nose one šale u kojima Lale upoređuju svoja ratna iskustva sa iskustvima novodošlih suseda. Banaćani se uvek drže inferiorne pozicije sa koje mogu uspešno da ismeju "herojske podvige" onih, kroz čije su krajeve prošle nemačke ofanzive. Sasvim suprotno svedočenju istorije, Lala je u anegdotama uvek pacifista i antiheroj, uvek neka vrsta - banatskog Švejka. (U pričama o ratnim strahotama Lala dodaje i banatske: "Za sve vreme rata nismo imali - kvasca!") To je i razumljivo, jer je zemlja oduvek tražila muku ratara, on je živeo od njenih plodova, a ratovi su mu redovno donosili sakaćenja i smrt i parlog njegovim oranicama. Iako se sa Pištom i Miljanom najčešće megdanči, sve vreme mu Žika Sremac čuči u podsvesti. ("Svako ima svoga Sremca!")

Uz sve rečeno, međunacionalni odnosi nisu za Lale crne rupe u kojima treba da nestanu njegovi susedi. Oni su samo još jedna od mnogih prilika da se šalom iskaže lepota ljudskosti. A što se žaoka u njima tiče, one jesu "oštrije od jatagana", ali nisu ubojite. Razvijali su Banaćani (svih nacija) imunitet, da mogu da se smeju, pa i međusobno podsmehuju, a da se time ne razdružuju. Naprotiv, da u svim tim šalama obogaćuju svoje međunacionalne odnose.

Najneobičniji, a najbrojniji deo banatskog humora je o Lali i seksu. Ni jedan narod na svetu, koji neguje seksi-humor, nema šale sa konstrukcijom da se glavni junak ne jedi što mu "cela Kekenda" spavala sa ženom. ("Ih, k'o da mi je Kekenda neka vel'ka varoš!")

Koliko je ovaj humor popularan, govori i ova statistika: za četrnaest godina zapisao sam više od hiljadu viceva o Lali. Više od polovine su na temu - Lala i seks!

Zanimljivo je pitanje, koje zahteva posebno istraživanje: kada je, kako i zašto, u Banatu, nastala (i od koga) ovakva vrsta humora? Po nekima ovi vicevi su u prošlosti bili vezani za Petera Švabu. Mnogo je teško radio i nije se preterano jedio ako mu je Lala spavao sa ženom. Jedan od viceva, objavljen 1936. godine u Ošišanom ježu nagoveštava mogućnost ovakvog odgovora. (Vic: "Nikakve Švabe")

U banatskim seksi šalama preovlađuje filosofski stav, da se, za neverstvo žene, ne treba jediti i da ga valja stoički primiti kao i druge prirodne nepogode, koje ne uzrokuju velike materijalne štete.

Najveći broj šala je sa originalnom osnovom, mada ih ima i sa pozajmljenom iz svetske i naše literature. (Na primer: "Lala i zlatna ribica!")

I u lalinskim vicevima nalazimo "tvrde" i "mekše", sa više, ili manje slobode u izražavanju. Sve do polovine ovog veka, u humorističkoj štampi u nas, izbegavani su "tvrdi" seksi vicevi, iako su rado kazivani i još rađe slušani.

Lala je, kao što se iz mnogih anegdota može videti, spretan da skreće pažnju sa bitnih na sporedne elemente događaja. Sa takvom sposobnošću on uspeva da ukloni uzročnike eventualnih nevolja. (Na primer, na vest da mu prijatelj, u njegovom žitu povalio Sosu, on proverava, pa kaže: "Nije moje žito, nije mi ni prijatelj, a i radi ono što ne mora.")

Banaćanin će u humoru predstavljati sebe seksualno nemoćnim. (Na pitanje šta više voli: Božić, ili seks, on odgovara - "Božić! Dolazi češće.") Predstavlja se i kao šmokljan. (Zatekavši komšiju da plače nad grobom njegove Sose, teši ga: "Ne plači, Mito, opet ću se ja oženiti.")

A ponekad, Lalu prati i čudan sticaj okolnosti, (Vic sa vezanom kravom!) koji sam po sebi više govori, nego što bi Lala hteo i mogao da objasni. U takvim situacijama Lala se žrtvuje, diže ruke od svega, predaje se, jer šta je - tu je.

U ovako koncipiranom humoru Sosa je zdrava i slobodna žena. Ona uvek zna šta hoće. (U bioskopu viče: "Ruke k sebi!... Ne, vi levo, viii, desno!") Sa Lalom je iskrena. Priznaje da je spavala sa komšijom, ali je to uvek u nekoj "zabludi". I ona ume da vidi samo sporedne činioce događaja a da zažmuri nad glavnim. (Zatičući golu komšinicu na Lalinom krilu, ona reaguje: "Pa, zar nemaš stida!... jutros sam ti opeglala čakšire!")

Sve u svemu, Lale bi rekle, da od seksa ne boli glava. Zlo i jed donosi im uvek - nešto drugo.

Dobro je poznato da se u Banatu odvajkada dobro jelo i još bolje pilo. Mnogi od viceva o napitom Lali, koji se prepričavaju u Vojvodini, su originalni. Ali, ima ih i preuzetih iz humora drugih naroda.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 2 meseci kasnije...

Сумњиво гостовање „Сумњивог лица”

Можда је хроничар погрешио смештајући Нушићево гостовање у Панчеву и представе „Сумњиво лице“ у годину 1919. али је извесно да је на крају представе Чича Илија Станојевић уместо цвећа добио шунку

nusic.jpg

Панчево – Панчевачко позориште је имало тужну судбину. У њему је од 1942. деловало Народно позориште Дунавске бановине, које је потом још четири пута мењало име, да би на крају постало Народно позориште Панчево. У Панчеву и данас верују да је искључиво кривицом једног тадашњег општинског функционера позориште угашено 1956. године. За причу која следи значајан је податак да је панчевачко професионално позориште за непуну деценију и по постојања играло чак 12 Нушићевих комада.

Нушићеве представе игране у овом граду чине чудан колоплет још до краја неистражених података не само о животу знаменитог писца него и историје српског театра.

Први сусрет дванаестогодишњег Нушића и Панчева збио се 1876. када га је отац Георгијес (Ђорђе) довео у радњу „Ћурчин и Стојановић“ да учи трговински занат. Сам Нушић записао је да је на науковању остао само три дана, док се усмена и писмена сведочанства Панчеваца из тог доба разликују. У сваком случају Нушић је био трговачки шегрт највише две недеље. Интересантно је да је један од сувласника радње био Васа Ћурчин, отац познатог песника Милана Ћурчина. Истражујући везе Панчева и Нушића, театролог Зоран Т. Јовановић је открио да је Алкибијад Нуша 1882. наступио као „декламатор“ на једној приредби у Панчеву, а да је са Јанком Веселиновићем 1901. у Панчеву присуствовао у извођењу Српског народног позоришта, своје представе „Тако је морало бити“. И наредне године са глумцима походи Панчево.

Гига Стојнов, најприљежнији хроничар Панчева у прошлом веку, оставио је запис о гостовању Нушићевог „Сумњивог лица“ у Панчеву. Како каже, ансамбл Народног позоришта којим је „управниковао” Нушић, извео је у присуству аутора представу у башти хотела „Београд“. Стицајем околности у Панчеву су се нашла два актера представе, који су некада били шегрти у овдашњим трговинама. Поред Нушића, ту је био и глумац Аца Златковић, некадашњи трговачки помоћник у радњи Перка Николића. На крају представе, забележио је Стојнов, сви глумци добили су цвеће, осим Чича Илије Станојевића коме је у руке тутнута шунка уз две флаше старе ракије. Глумац је захвалио публици рекавши да се већ уплашио да ће и њему припасти „тије багатела“ од цвећа. Овако има чиме почастити друштво код „Три шешира“.

Тада је Нушић посетио и несуђеног послодавца, трговца Васу Ћурчина, који му је приредио „гала ручак“. Сусрет је био „веома дирљив“. Након тога, Нушић је у Панчево више пута свраћао приватно, у друштву Богдана Поповића, Јована Скерлића и Вељка Петровића.

Деценијама је у Панчеву важило да се то догодило онако како је Стојнов записао – 1919. године. Тек пре десетак година, када је из штампе изашла „Књижевна топографија Панчева“, театролог Зоран Т. Јовановић открио је грешку у сећању иначе поузданог хроничара. Наиме, Народно позориште јесте у оквиру турнеје по Банату гостовало у Панчеву 1919. али тада није могло бити изведено „Сумњиво лице“, јер је премијера тог комада била у Београду тек маја 1923. године. У јесен те године Народно позориште је два месеца боравило у Панчеву, па се тада засигурно збило све оно о чему Гига Стојнов приповеда. Једино се онај сусрет у кући Ћурчина могао збити године 1919.

Миодраг Шашић

објављено: 01.05.2012.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 2 sedmica kasnije...

Na Trgu slobode nalazila se pijaca a kasnije i stub srama

Autor: Ž. Bogosavljević 14.05.2012.

Trg slobode, nekadašnji Trg oslobođenja ili Miletićev trg, kako ga mnogi greškom zovu, oduvek je bio središte života Novog Sada, a i danas je glavni gradski trg. Iako se zbog starih građevina čini da je oduvek izgledao kao danas, tokom proteklih skoro 300 godine na njemu su građeni, a potom i rušeni mnogobrojni objekti.

SPOMENICI - Današnji izgled dobio je tek pre 20 godina, kada je završena gradnja Apolo centra, a ni do danas nije završeno parterno uređenje, koje je trebalo da bude izvedeno još početkom osamdesetih, kada je ovaj deo grada postao pešačka zona. Sam trg nastao je još prilikom gradnje Novog Sada i uglavnom je služio kao pijaca. U prvo vreme na njemu je bio i stub srama na koji su vezivani kažnjenici i gde im je udaran žig.

Dugo je, čak od 1781. godine, na trgu stajao i barokni spomenik Svetog trojstva, visok 20 metara, podignut zbog zaštite od kuge. Sa trga je uklonjen 1948. godine, pri čemu se i danas ne zna da li ga je tadašnja vlast uništila ili se raspao jer je već bio star i više puta oštećen.

Prilikom bombardovanja grada 1849. godine skoro ceo trg je sravnjen sa zemljom, kao i objekti oko njega. Mnogi su rekonstruisani, a pred sam 20. vek biće sagrađena dva najvažnija objekta. Crkvu Imena Marijinog Novosađani i danas greškom zovu Katedrala.

Ona je sagrađena na mestu stare katoličke crkve, koja nikada nije potpuno obnovljena nakon bombardovanja. Istovremeno s druge strane trga sagrađena je Gradska kuća. Interesantno je da je oba objekta projektovao arhitekta Georg Molnar. Tih godina će biti nadzidana i zgrada kod „Gvozdenog čoveka”, pa će ovaj oklopnik sa prizemlja biti podignut na vrh zgrade.

Pored Crkve Imena Marijinog sagrađena je i apoteka, koju je posle Drugog svetskog rata srušila tadašnja vlast bez jasnog obrazloženja, mada su hroničari zabeležili priču građana da je to urađeno da bi nesmetano prošla vojna parada.

Glavna stanica fijakera i taksija

SIMBOL - Početkom 20. veka na Trgu slobode bila je stanica fijakera, potom i taksi stanica, a 1911. godine i jedna od glavnih tramvajskih stanica. Konačno, neposredno pred Drugi svetski rat na trgu će biti podignut i spomenik jednom od vođa vojvođanskih Srba iz 19. veka Svetozaru Miletiću, rad Ivana Meštrovića. Kasnijim uklanjanjem Svetog trojstva, Miletić će postati prepoznatljiv simbol trga i grada.

http://www.24sata.rs/novi-sad/vesti/vest/na-trgu-slobode-nalazila-se-pijaca-a-kasnije-i-stub-srama/40078.phtml#

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Raskrsnica koja je nekad bila centar trgovine

Autor: Ž. Bogosavljević 07.05.2012. - 00:02

Raskrsnica ulica Jovana Subotića, Temerinske, Kisačke i Trga Marije Trandafil jedna je od najprometnijih u gradu i tako je već stotinama godina. Na tom mestu su se oduvek susretali oni koji su putovali na sve četiri strane sveta.

TRGOVINA - Temerinska ulica je izbijala na nekadašnji Carski drum koji je povezivao Budim i Carigrad, dok je Kisačka išla ka Sentandreji, pa i danas nastavak Kisačke nosi ime Sentandrejski put, dok se preko Jovana Subotića i Trga Marije Trandafil stizalo do centra grada i dalje do mostobrana. Dok je Novi Sad još bio mlado naselje, ova raskrsnica puteva je već postojala, a najveću živost dobila je tek posle strašnog razaranja Novog Sada u bombardovanje 1849. godine.

Naime, u sklopu uređenja grada, pijaca je premeštena iz Gospodske ulice (sada Zmaj Jovina) u Temerinsku. Hroničari su zabeležili da su se građani Gospodske žalili zbog ovog premeštanja, jer su morali da idu na kraj varoši da pazare. Tadašnja vlast im je odgovorila da je to pravo mesto za pijacu, jer se tuda svakodnevno prolazi za Segedin, Peštu, Beč, ili se dolazi iz tih gradova, pa je logično da tu bude i centar trgovine.

Na samom trgu 1852. godine podignut je i kameni krst posvećen nastadalima u bombardovanju 1849. i tu će ostati do posle Drugog svetskog rata, kada će biti premešten na Almaško groblje kao Spomenik žrtvama fašizma, gde je i danas. Tu se nalazila i fijakerska stanica, a 1911. godine i tramvaj je tuda počeo da prolazi.

Ono što je ipak dalo poseban znak jeste kafana „Tri krune” na samom uglu Temerinske i Kisačke. Otvorio ju je u drugoj polovini 19. veka Rista Rus. U njoj su se susretali trgovci i kupci, građani i seljaci, putnici. Zabeleženo je da se služilo dobro pivo, a jeo još čuveniji paprikaš. Gosti su bili iz svih slojeva društva i uvek se razgovaralo o aktuelnim političkim prilikama i vestima iz drugih delova carstva i sveta. Neki su se i kartali, a bilo je i igranki na koje su gospoda dovodila svoje dame.

http://www.24sata.rs/novi-sad/vesti/vest/raskrsnica-koja-je-nekad-bila-centar-trgovine/39238.phtml

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Prva trospratnica u gradu je izgrađena na Trgu mladenaca

Autor: Ž. Bogosavljević 30.04.2012. - 00:02 Komentara (0)

Novi Sad ima tek nekoliko pravih trgova, a jedan od retkih koji može tako da se nazove je Trg mladenaca koji postoji već nekoliko vekova. Ime je dobio zbog toga što se tu nalazi Matičarska služba i što već decenijama svi novosadski mladenci tu izgovaraju sudbonosno „da”.

VESELJE - Ovaj prostor je skoro od samog nastanka grada bio trg i prema hroničarskim zapisima krajem 18. veka tu se nalazio jedan od javnih bunara i pijaca, a zvao se Brašanarski trg ili Trg brašanarske vage. Malo je podataka o tome koje su sve građevine tada bile na trgu, a 1849. godine ceo prostor je do temelja razoren topovima sa Petrovaradinske tvrđave, pre svega zbog toga što je na trgu bio smešten deo artiljerije bana Jelačića.

U godinama koje su usledile Trg mladenaca je polako uređivan i na njemu je sagrađen niz velelepnih zdanja koje su i danas tu. U palati župana Feliksa Parčetića kasnije je smeštena matičarska služba koja postoji i danas. Malo niže će biti sagrađena zgrada Trgovačke omladine u kojoj je danas Ekonomska škola, a odmah pored i Komunalna banka, sada u vlasništvu Erste banke. Ipak centralno mesto na Trgu će zauzeti hotel „Central” koji je imao veliku letnju baštu sa uređenim zelenilom. U hotel će se već početkom 20. veka useliti poštanska služba, koju stari Novosađani zovu „mala pošta”.

Konačno, sam trg će dobiti prepoznatljiv izgled gradnjom Adamovićeve palate 1911. godine, tada prve trospratnice u gradu. Ova zgrada i danas pleni svojim izgledom, a nedavno je posle niza godina čekanja i obnovljena. U proteklih 100 godina, Trg mladenaca je uglavnom zadražao isti izgled, iako su nikle i nove građevine svuda okolo, a krajem devedesetih godina potpuno je rekonstruisan.

Tada je sagrađen luk ispod kojeg bi mladenci trebalo da se venčavaju, kao i bunar. Ta ideja, međutim nije zaživela.

Beogradski kej je svoje prve granice dobio već u 18. veku

Autor: Ž. Bogosavljević 23.04.2012. - 00:02 23:31

Sa više od pet kilometara dugim kejom pored Dunava, Novi Sad danas ima jedno od najuređenijih šetališta na ovoj velikoj evropskoj reci. Pre smo nekoliko decenija obala je bila neuređena i zbog nepostojanja bedema, Dunav je prestavljao konstantu opasnost za grad i njegove stanovnike.

BEDEM - Na najstarijim mapama, a kasnije i prvim fotografijama nastalim polovinom 19. veka jasno se vidi da je Novi Sad bio dosta udaljen od obale Dunava. Osnovni razlog je bio taj što je austrougarska vojska tražila da prve kuće budu bar 500 metara daleko od mostobrana, odnosno utvrđenja Brukšanac, koji je štitio pontonski most. Drugi, možda i važniji razlog jeste taj što je Dunav imao više rukavaca koji su dosezali duboko u Podbaru i sadašnji centar, pa čak i do sadašnjeg Zmaj Jovinog spomenika.

Novosađani su dugo bili daleko od obale, ali se već u 18. veku čine prvi koraci da se utvrde bedemi i reka stavi u svoje korito. Tada se postaljaju i prve granice današnjeg keja, a stariji Novosađani su sa obale gledali brodove kako prolaze i posebno pozdravljali one sa zastavom tada mlade Kneževine, a potom i Kraljevine Srbije. Bilo je i kupanja u reci, a nasipanjem terena i zatvaranjem rukavaca stvoreni su današnji Kej žrtava racije i Beogradski kej.

Ipak, tek nakon Prvog svetskog rata i nestankom mostobrana, Novi Sad konačno stiže do reke. Tada će uslediti izgradnja prvih stalnih bedema i nasipa oko mostova, pristaništa i drugih objekata. Ovo, međutim, još nije bilo pravo šetalište, a Dunav ga je uglavnom plavio, mada su nasipi bili već dovoljno visoki da izdrže veći vodostaj.

Pravo šetalište i ono što Novosađani danas zovu kejom nastaće posle poplava 1965. kada je Dunav plavio svuda i bio na dosad najvišem zabaleženom vodostaju od plus 778 cm. Tada će početi obimni višegodišnji radovi i biće sagrađeni pravi veliki nasipi, a kej će biti obložen betonskim kockama i uređen kao šetalište. Sagrađen je i niz stambenih zgrada i drugih objekata, a 1971. postavljen i Spomenik žrtvama racija 1942. „Porodica”.

Kej od tada postaje jedno od najomiljenijih šetališta Novosađana, pored naknadno napravljenje pešačke zone u centru i Petrovaradinske tvrđave.

http://www.24sata.rs/novi-sad/vesti/vest/beogradski-kej-je-svoje-prve-granice-dobio-vec-u-18-veku/37592.phtml

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Trg neznanog junaka bio je utvrđenje za odbranu grada

Autor: Ž. Bogosavljević 09.04.2012. - 00:02

Na mestu gde se sada nalazi Trg neznanog junaka i u njegovoj bližoj okolini posle Varadinskog mosta skoro tri veka se nalazilo utvrđenje - mostobran Brukšanac. Zbog radova na izgradnji, pre svega, Malog Limana ovaj vredan kulturno-istorijski spomenik je nestao.

BRUKŠANAC - Utvrđenje je nestalo kada su počeli radovi na izgradnji prvog urbanistički projektovanog dela grada Malog Limana, kao i Mosta kraljevića Tomislava i gradnjom prve novosadske moderne saobraćajnice - Bulevara kraljice Marije.

Teško je danas zamisliti da je prostor Trga neznanog junaka, zajedno sa prilaznim saobraćajnicama i nekoliko zgrada, do pre manje od 100 godina bio deo odbrane Petrovaradinske tvrđave. Tada se na ovom mestu nalazilo utvrđenje Brušanac, čija je osnovna namena bila da brani prilaze pontonskom mostu.

Okolni prostor je bio pust i močvaran i tek na nekih 500 do 1.000 metara su se nalazile prve kuće u Novom Sadu. Odluka o rušenju Brukšanca je doneta jer je grad odlučio da sagradi prvo moderno naselje zajedno sa prvim stalnim drumsko-pešačkim mostom. Mada je postojala mogućnost da se Brukšanac delimično sačuva, skoro nijedan kamen nije očuvan, a srušena je i katolička crkvica posvećena Jovanu Nepomuku. Veoma mali deo je ostao očuvan ispod sadašnjeg Spomenika žrtvama racije u vidu nekoliko zatpanih zidova i jednog priveza za brodove.

Prostor Trga neznanog junaka je tada postao pust i bio je znatno niži, ali usledilo je nasipanje terena kako bi se obezbedio odgovarajući prilaz mostu koji se gradio. Kasnije je Trg povezan sa Bulevarom kraljice Marije, koji je vodio do centra grada i do Trga slobode. U ulicama koje su nastajale na Malom Limanu gradile su se stambene zgrade, a glavno zdanje je postalo Upravno zdanje DTD-a, gde je sada sedište JVP „Vode Vojvodine” i drugih ustanova.

Dva spomenika

SEĆANJE - Trgom će nakon Drugog svetskog rata, pa sve do polovine šezdesetih godina prolaziti i vozovi koji će silaziti sa tadašnjeg Mosta maršala Tita. Nakon toga Trg je postao cvetna aleja koja će početkom 21. veka dobiti i spomenik Olegu Nasovu, koji je nastradao prilikom rušenja mosta 1999. tokom NATO bombardovanja. Trg je dobio i spomenik posvećen poznatom tamburašu Janiki Balažu.

http://www.24sata.rs/novi-sad/vesti/vest/trg-neznanog-junaka-bio-je-utvrdenje-za-odbranu-grada/35888.phtml

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 2 godina kasnije...

Franc Jozef u Pančevu prvi put opalio iz puške u metu

Autor: S. Žerajić 10.06.2014. - 00:02

Dalekog 17. jula 1852. u Pančevo je stigao car Franc Jozef da bi prvi put pucao na strelištu. Godinama kasnije na isto mesto je došao i kralj Petar II Karađorđević, da bi maršal Josip Broz Tito, konačno, 1960. streljaštvo uveo u škole. Danas je tradicionalna streljačka družina „Pančevo 1813“ riznica talenata koji puškom osvajaju medalje.

1310102-11.jpg

STRELIŠTE – Napoleon je početkom XIX veka sejao strah po Evropi, pa ne čudi što je Austrougarska dozvolila Pančevcima da osnuju Građansku streljačku družinu, 1813. godine. U aktu kojim je odobreno ovo udruženje stajalo je: ,,Ovakvim zabavnim vežbanjem građani postaju veštiji za odbranu vojne granice i svojih imanja“. Streljačka takmičenja su često organizovana, a po završetku nadmetanja u pucanju - usledio bi bal. Počev od 1852. godine svake godine 18. avgusta održavalo se gađanje u kraljevsku metu, koje je trajalo sve do 1918. godine.

Još se prepričava dolazak cara Franca Jozefa 1852, kada je ispalio dva hica u specijalno pripremljenu metu. Nije pogodio, pa mu je Đorđe Vajfert pružio svoju pušku, iz koje je habsburški car ispalio još pet hitaca i ostvario malo bolji rezultat. To je bilo njegovo prvo pucanje na strelištu, a za tu pušku je izgrađena specijalna kutija sa inicijalima cara, koja se i dan-danas čuva u Pančevu. Iz nje nikada više niko nije pucao.

- I ne samo car! Na strelište je dolazio i kralj Petar II, koji nam je poklonio svoju zastavu, pa Aleksandar Karađorđević u pratnji znamenitih ličnosti iz Beograda... Tito je 1960. uveo Opštenarodnu odbranu, te se u osnovnim školama pucalo iz vazdušne, a u srednjim iz vojničke puške - podseća Siniša Veljković, sportski direktor „Pančevo 1813“.

Godine koje su usledile izrodile su vrhunske strelce, pa danas pod okriljem ovog kluba pucaju i dečaci i devojčice, donoseći medalje sa značajnih takmičenja.

Danas se sami finansiraju

SREDSTVA - "Zemljište na kom smo je naše, međutim, oduzeto nam je u doba socijalizma, pa smo sad korisnici pod zakupom države, koji ne plaćamo, te zato nismo od Grada dobili sredstva za takmičenje", opisuje današnje prilike Siniša Veljković, sportski direktor "Pančevo 1813" dodajući da je podnet zahtev za restituciju. Iz plana Pančeva koji je sačinjen 1855. godine može se videti da je Strelište posebno obeleženo kao javni objekat gradskog značaja.

24 sata

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Mašina za pranje rublja — pronalazak Pančevca

Jedan naš Pančevac prvi je konstruisao mašinu za pranje rublja i 1889. preko pančevačkog lista „Vesnik“ svoj pronalazak objavio. Tu vest preneli su i strani listovi. Pisali su o korisnom izumu ovog Pančevca, za ono vreme, bio je to događaj prvog reda. Evo šta su onda naše novine donele:

„Novu mašinu za pranje rublja izumio je i konstruisao naš Pančevac Nikola Jovanović knjigovođa pančevačkog Magistrata. On je izumio mašinu za pranje rublja koja se po prostoj konstrukciji i praktičnosti, u svome svojstvu, može smatrati kao najbolja sprava te vrste. Koliko nam je milo da ova mašina izlazi iz srpskih ruku, toliko nam je drago što se vrednim i urednim domaćncama pruža zgodna prilika, da za 63 forinta, odnosno za 126 dinara koliko će jsdamput za mašinu izdati, vremenom stotinama uštede. A za domazluk, kao što se zna, nsma sigurnijeg prihoda od uštede. Pobliži uslovi o nabavci ove mašine i rukovanje njome su:

Ovom novom patent mašinom za pranje rublja može mnogo da se uštedi u materijalu i vremenu. Rublje js daleko bolje no pri običnom pranju. Okretanje mašine ide vrlo lako, tako da js može i dete od 12 godina čitav dan, takoreći igrajući se, okretati.“

Giga Stojkov, Zapisi starog Pančevca (Libertatea, Pančevo, 1972)

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 4 meseci kasnije...

Vojvodina, moja najranija i najlepša sećanja:

Leto, vrućina, omorina, raspust, nedeljno popodne.

Matorci prilegli posle ručka, ih ala su matori i nikakvi, a mi deca sedimo u hladovini starog duda s'one strane gde sunce popodne ne pali previše. Igramo se čičkovima, pravimo kuće i kućišta, zamišljamo naše buduće domove. Kakve lego kocke, nema šta se od čičkova ne može napraviti, pa još kada šarene krpice samo prilepiš za prozorče kuće ili na kauč, ihhhh, čisto mi žao da nisam sačuvala bar jednu od onih silnih rukotvorina. A uveče prvo počistimo ispred kuće onu silnu vojvođansku prašinu, pa posedamo u krug oko vatre koju smo zapalili da pečemo kukuruze i slaninicu. A komaraca baš ni nije bilo, a nisu ih ni prskali, danas ih stalno prskaju a sve ih je više. Dok se kukuruz i slanina peku mi igramo masne fote. Prve ljubavi su se tu otkrivale, kad ono kažeš: "ta fota da poljubi tog i tog" sve se nadajući iz ko zna kog razloga da je to fota nekog samo tebi dragog, a kad se stvarno zadesi da si pogodio, pa taj i mora da te poljubi, uhhhhh, ljubila sam i volela više puta, ali to uzbuđenje kao kad smo oko vatre igrali masne fote, ma ne beše više te drhtavice i kojekakvih misli, ne beše više nikad onog slatkog iščekivanja da vidimo čija je fota i koga će poljubiti, doba nevinosti više nikad nisu bila ista kao tada.

Zima, sneg, poledica, raspust zimski, nedeljno jutro.

Dok mati priprema ručak, nas klince izjuri napolje da joj ne smetamo, a mi krenemo na sankanje. Brat je uvek bio jači i brži pa ugrabi jedine sanke, a ja snalažljiva pa ugrabim mamino korito za pranje velikog subotnjeg veša. Uvek je bilo divno, jurili smo i jurili nas, moje korito baš bilo brzo i bogami  udobno, brat mi zavideo ali nije imao petlje da ga mazne, a ja uživala. I sve tako do jedne Nedelje, baš sam se lepo vozala niz breg, iiiiihaaaajjjjj, aliiiii, ispreči se jedno drvo koje dotad nisam nikad primećivala, ko da je preko noći izraslo u onom smetu od metar. Razbih korito, razbih i njušku, a bogami i mati me poprilično razbila kad se kući vratih. Preostale dane raspusta sam se samo klizala, iliti "tociljala", tako smo nekada govorili, a i ta mi "tociljajka" došla glave jednog zimskog dana. Od ćoška naše ulice pa do škole bila poprilična nizbrdica, ja lepo sednem na školsku torbu pa po uglačanoj tociljajki sve do pred školski prag. Sve do jednom, mati ranije krenula s'posla i mene u'vatila na delu. Bilo joj oma jasno zašto brat školsku torbu vuče po tri-četiri godine, a meni svake nove školske godine treba nova. Uh, popih dobre batine, ali ne marim, vredelo je.

Izmenjeno od strane člana Dušica.D
Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Ej ljudi, ko je ovde blesav sem mene, ništa mi nije jasno. Pišem svašta nešto a ne vidim da je to otišlo u "etar" iliti u ovaj forum. Ne smem više enter da pipkam, oma krene sranje, te na ovu te na onu temu, a ja više nemam pojma na kojoj sam temi. Kako god, odoh ja da pajkim, sutra se javnem, valjda neće biti isto zezanje kao večeras. Sve vas pozdravljam a AMIU

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...