Idi na sadržaj

Preporučene poruke

Život je težak. Ovo je velika istina. Jedna od najvećih. Ovo je velika istina, jer kad je jednom sagledamo, mi je prevazilazimo. Kada zaista shvatimo da je život težak - kada to stvarno shvatimo i prihvatimo - tada on prestaje biti težak. Kada jednom prihvatimo tu činjenicu, ona nam postaje nevažna.

Većina ne shvata u potpunosti ovu istinu. Umesto toga, oni manje više neprekidno kukaju kako su njihove teškoće posebna vrsta pošasti koja se nekim čudom okomila na njih ili njihove porodice, pleme, klasu, naciju, rasu, pa čak i vrstu, nikako na druge.

Život predstavlja niz problema. Da li želimo da kukamo nad njima ili da ih rešavamo i da naučimo našu decu da ih rešavaju?

Disciplina je osnovno oruđe za rešavanje životnih problema. Bez discipline ne možemo ništa rešiti. Samo uz određenu dozu discipline možemo rešiti određene probleme. Totalnom disciplinom možemo rešiti sve probleme.

Posedujete li ovu disciplinu? Na koji način se suočavate s životnim problemima? Jeste li od onih koji kukaju nad zlom sudbinom, ili ostajete prisebni i pokušavate rešiti nagomilane probleme? Kako reagujete kad se nađete u društvu zastrašenih životom?

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Ne kukam nikad. I kad mi je bilo ili mi je najteze, osmeh uvek na licu. Samo ispred svojih najblizih mogu da pokazem kako mi je. Ali opet to ne znaci kukanje, vec razgovor o tome sto i kako poduzeti da se resi problem, trazenje saveta ili ako zatreba pomoc na drugi nacin.

A kako se ponasam u blizini ovakvih ljudi?

Izbegavam ih potpuno - sem ako nisu mi iz blize porodice, pa htela ja ili ne, moramo se nekad sresti.:kez: Zamara me njihovo konstatno kukanje, jer prvo nije to nesto realno i ne traze iskreno pomoc, vec samo zadovoljavaju svoju potrebu da ih konstatno neko zali i kuka sa njima. A drugo imam i ja svojih (pravih) problema, pa ne davim svakog.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Nisam od onih koji kukaju :jok:

Znam sa kime šta pričam i polemišem i to je to... Mislim da i ne poznajem neke tipične predstavnike ''kukavaca'' na sve i svašta. Ne znam ni kako bih izašla na kraj sa takvim osobama...

Sasvim druga priča je moj odnos sa par bliskih prijateljica sa kojima mogu da razgovaram i o osetljivim temama, koje baš nisu za široke narodne mase... I to se zna, te bliske osobe su moje rame za plakanje i kukanje i ja sam njihovo... u bilo koje doba dana ili noći...

E, sad, s obzirom na moje rozle naočare kroz koje gledam na ovaj svet, obično sam ja ta koja pokušava da sagleda dobru i lepšu stranu svake situacije i trudi se da u svakom zlu pronađe i nešto dobro...:)

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Umem da se suocim sa problemom, i da 'krenem u akciju' da ga resavam. Demoralise me, jedino, osecaj bespomocnosti ...kada problem prevazilazi moje mogucnosti da ga resim. Jbg, sad da pricam kako superiorno prevazilazim sva njesra koja su me snasla, bilo bi cisto foliranje. Bitno je da sam po prirodi optimista, da se nadam dobrom ishodu, a ako me i obuzme samosazaljenje (kuknjava), to je kratkotrajno (tj. pocetna faza, kad dajem sebi oduska da bih se uhvatila u kostac sa problemom). Da, zivot je tezak. :kafa:

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 6 meseci kasnije...

Nediciplinovana sam skroz.

Život nazivam kurvom, tako se i odnosim prema njemu.

Spremna za udrace.

No... kada se udarci zaređaju... počinjem da padam... da se dižem...

Uvek je neko moj tu da me sačuva, iako sam navikla da svoje bitke bijem sama.

Početni korak u rešavanju bilo kog problema, jeste priznavanje sebi, da problem postoji.

Da se neće rešiti sam od sebe.

Naoružati se strpljenjem, snagom - mentalnom i suočiti se.

Pobediti, ili biti poražen.

Sve je to život, a život je lep :)

Često mi se dešava da se nađem u društvu sa osobama koje nisu zastrašene životom,

već nekom na prvi pogled, bezizlaznom situacijom.

Osetim ih... priđem... i pokušam da razgovaram (pod uslovom da tu osobu smatram vrednom svoje pažnje)

Ili... ispričam svoju priču, a zaključak taj neko, može da izvede sam.

Nema nagomilanih problema... ili, ako ih ima... rešavaju se jedan, po jedan...

Korak po korak...

Zato... ''hodam''...

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Život je borba,realno govoreći...Živ sam čovek i imam svoje borbe,iskušenja,a bome i izazove što šumica veli,kako se nosim s tim,zavisi od date okolnosti.Ne kukam,a sve više više nosim se mišlju da to i nije loš ventil,iako ne "rešava" ništa,osim što do nekog može i da dopre kukanje pa bi "konjica" u tom slučaju stigla u pomoć...

Ne znam...baš jutros dobih sms sadržaja tipa"kuda i kako dalje"...radi se o dugogodišnjoj prijateljici koja po mom (nevaljalom) mišljenju pravi magarca od komarca...Ali ona ima Dugicu,koja joj razmakne maglicu(koju sama stvara,i to me užasno počinje nervirati :smeh:)....i tako...traje to već nekih 15 godina,ona kuka,ja joj "pomažem",tj teram maglu od nje...

Znam...grozna sam :kafa:život se nosi sa mnom...ja sa njim,pa ko duže pretekne.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Kad sam jednom davno htela da idem kod psihologa jer sam mislila da se svo zlo ovoga sveta srucilo na moja nejaka pleca, jedna moja prijateljica mi je predlozila jednog kao dobrog, kao isla jedna njena i bas joj je pomogao i tako..

Pitam ja nju: pa sta je bilo toj tvojoj sto je isla?

Kaze ona: Nista joj nije bilo, nije znala sta ce odsebe ko i ti. :lol:

Prijala mi je njena reakcija.

Imam problem sa kukanjem jer ako sam u problemu ne pricam o tome onima koji me vole da se ne sekiraju zbog mene, a ne pricam ni onima koji me ne vole, logicno. Otprilike osetim cija ce mi reakcija prijati, cija nece pa se time i vodim... Uglavnom sama, ne dam na se i ide to nekako..

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 1 mesec kasnije...

Nekad sam bezala od problema.

Mislila sam zatvorim oci, ne mislim na njih i ... nestace.

Dok me nagomilani nisu zestoko opaucili po glavi i naucili.

Ali ja sam takva,prvo svom silinom idem glavom kroz zid, pa nesto naucim.

Moj problem je sto ja ne umem da delim sa nekim svoje probleme.

Ne znam da kukam, da se jadam, zalim na zlu sudbinu ili godinu.

Znam vrlodobro da cutim i sama ih resavam.

Jer mislim da niko ne moze moj problem resiti bolje od mene same.

A sto se tice ovih drugih, ponekad mi se cini da sam magnet za takve.

Jer znam da slusam i cutim.

Oni kukaju, odgovaraju, ja slusam, njima lakse posle, mene glava boli citav dan.

Evo sad sam slusala sestrinu kuknjavu, skoro sat.

Tema vec izlizana, godinama unazad.

Ona svaki peti dan kuka, zbog iste price,ja sad vise ne neslusam, jer znam vec napamet ishod.

Samo klimam glavom i cutim.

Ona se iskuka, pet dana smo svi mirni, pa opet u krug.

A ja nekad pomislim ko je tu lud, ona ili ja :kez:

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Postoji samo jedan pravi problem u zivotu...a to je teska ili neizleciva bolest.

Sve dok smo zdravi i svi "na broju" nista nije problem.

Svakodnevni problemi, teskoce, nesuglasice, posao...sve je to deo zivota.

Za svaki od njih postoji resenje, mogucnost odluke, delanje u pravcu razresenja i sl. Na sve TO covek moze da utice.

Zivot je u sustini tezak i kada covek ume da ukrade lepotu dana, trenutka, bliskosti, srece, on UME da zivi.

Zvuci kao otrcana fraza, ali je istina da je sreca u malim stvarima, u vestini uzivanja u njima, u lepoti sadasnjeg trenutka.

Takvim razmisljanjima pristupam problemima u zivotu i, istina nekad jaci, nekad slabiji, pristupam njihovom resavanju. Nekad mi "losije" ide nekad "bolje", ali se ne dam!

Izmenjeno od strane člana gresan
Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Pa ovo je svakodnevnica, problemi uvek postoje u svemu, ali kad resis jedan bude ti lakse, a kad resis vise problema bude ti jos lakse..

Ali ako ih samo gomilas i cekas da se sami rese e onda si u gadnom problemu sa problemima :)

Ja sam stalno u nekim..cak nekad imam obicaj da sam sebi svesno stvorim problem cisto da mi ne bude dosadno, neke vucem duze, neke resavam brzo, ali u sustini snalazim se..ipak je ovo zivot, kakav takav moj je :uredu:

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 2 sedmica kasnije...

Ajd da se dopisem na ovu temu...

U petak me saceka losa vest na poslu.

Menja mi se radno mesto, tj. moje se ukida a ja prelazim na drugo. Razlozi za to meni nejasni, neprofesionalni, pogresni, ali iz ugla poslodavca potrebni i njemu licno korisni (inace poslodavac vuce godinama neke nelogicne i lose poteze, pa dodjoh i ja na "red").

Saslusah direktora, iskazah svoje nezadovoljstvo i zatrazih vremena da do danas razmislim...

Novo radno mesto znaci udaljavanje od moje profesije, duze radno vreme, nesto malo manju platu, manje vremena za neki dopunski posao...itd.

Petak popodne sacekah ljut i besan, spreman da danas oteram sve u PM i dam otkaz.

Usledi "razgovaranje" sa samim sobom...racio preuze inicijativu, sastavih "tabelu lose i dobro":

Duze radno vreme? Pa sta...koliko ljudi radi i po ceo dan pa zivot ide dalje.

Nesto manja plata? Pa sta...neces biti ni bogatiji ni siromasniji.

Van profesije? Pa ok...naucices nesto novo.

Manjak vremena za dopunski posao? Mozes ti to, ipak!

Poslodavac neznalica? A sta te je to briga, uostalom njegov biznis, njegovo pravo, "moze mu se"...

Promena koju nisi ocekivao? A koliko ljudi danas, pa i u mojoj firmi ostaje bez posla?

Elem...Ponedeljak sacekah smireniji, optimistican da cu se snaci, spreman da se uhvatim sa novim izazovom.

Ali i ojacan iskustvom da treba da gledam samo svoj interes i da trazim druga resenja za posao. Cim u januaru odradim diplomski.

PS. Nekoliko dana pre "novosti" sam se zalio kako mi malo u zivotu nedostaje "nesto" da mi digne energiju. Nisam mislio na nesto ovome slicnom, naprotiv imao sam na umu nesto drugo....lepo...ali eto...ispostavilo se da i suprotno moze coveka da ojaca, probudi i razdrma...

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

kad me nesto pokosi,pvo lezim dole

prilicno dugo

ne sto ne mogu da ustanem,nego sto nemam volje

onda se saberem,ustanem,otresem dupe i nastavim da hodam

Hodaj! to je moj zivotni moto i inace

Hodaj

Hodaj

Hodaj

Nikad nisam imala nikog kome bih dovoljno verovala da ce me podici

Znaci,moram sama

A to da kukam...:smeh: pa ,kukam...vise je to rekreacija nego ocekivanja bilo kakve vrste od drugih:lol:

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

I da hocu da pobegnem, nemam kud..iz ove koze ne mogu, mada sam cesto pozelela da iskocim i nikad se ne vratim..

Nisu problemi ti koji me slome, umem ja dobro da plivam u govnima do guse..neizvesnost i nemoc su ono cega se plasim, a bas mi se one natovarile na grbacu i ne misle skoro sjahati..

Ustvari, ja problema i nemam..samo jednu muku..

Za vjeki vjekova..

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Obicno kada imam gomilu problem(a di ja vako mala ,pa vec toliko problema),tada ih sama sebi stvorim. Nekako zivot postane dosadan,ako nemas problema da resavas. I tako kada ih nagomilam,onda imam zelju da pobegnem. Gde,ako ne na vikendicu. Naravno ne ide sve tako glatko,nema se novaca otici do vikendice i pritom kazem sebi,hajde mala u shetnju,shetnjom se bistre misli. Setam,dugo(inace ne volim) i tada hvatam beleske u svojoj glavi,kako resiti ovu gomilu sto me ceka. Postepeno analiziram,do najsitnijih detalja...postavljam opcije i odabiram na kraju...i onda uvek ostane ono vecito pitanje,kako da znam koja je prava odluka? Kako znati posledice te odluke,a ne poznati buducnost? I tada shvatih u tome i jeste car,bas u tome. Da problema uvek ima,oni uvek stizu nadolaze,pravio ih ti sam ili neko drugi...a ti treba da se boris,nezaustavljash,da budes jak u tome i istrajan. Prihvatam to i ne plasim se,sta vise zivot bi onda bio daleko dosadan,ako ne bi bilo problema o kojima bi razmisljali i resavali.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...