Idi na sadržaj

Preporučene poruke

Novi Sad je najveći grad Autonomne Pokrajine Vojvodine, severne pokrajine Republike Srbije, kao i sedište pokrajinskih organa vlasti i administrativni centar Južnobačkog okruga. Grad se nalazi na granici Bačke i Srema, na obalama Dunava i Malog bačkog kanala, u Panonskoj ravnici i na severnim obroncima Fruške gore.

Novi Sad je, posle Beograda, drugi grad u Srbiji po broju stanovnika (bez podataka za područje Kosova i Metohije). Na poslednjem zvaničnom popisu iz 2002. godine, najuže gradsko područje Novog Sada (bez Petrovaradina i Sremske Kamenice) imalo je 191.405 stanovnika, dok je zajedno sa Petrovaradinom i Sremskom Kamenicom (koji čine statistički posebna naselja ali su i deo užeg gradskog područja Novog Sada) broj stanovnika iznosio 216.583. Na opštinskom području Novog Sada (uključujući i prigradska nasenja) broj stanovnika je 2002. godine iznosio 299.294.

Osnovan 1694. godine, Novi Sad je dugo vremena bio centar srpske kulture, zbog čega je dobio ime „Srpska Atina“. Danas je Novi Sad veliki industrijski i finansijski centar srpske ekonomije, univerzitetski grad i školski centar, kulturni, naučni, zdravstveni, politički i administrativni centar Autonomne Pokrajine Vojvodine, grad domaćin mnogih međunarodnih i domaćih privrednih, kulturnih, naučnih i sportskih manifestacija, kao i grad muzeja, galerija, biblioteka i pozorišta.

U Gradu Novom Sadu u službenoj upotrebi su, pored srpskog jezika, još i mađarski, slovački i rusinski jezik. Ime grada na ostalim službenim jezicima glasi -{Újvidék}- (mađarski), -{Nový Sad}- (slovački) i -{Novi Sad}- (rusinski). Na ostalim jezicima koji su (ili koji su bili) od istorijskog značaja na ovim prostorima ime Novog Sada glasi -{Neoplanta}- (latinski), -{Neusatz}- ili -{Neusatz an der Donau}- (nemački), -{Novi Sad}- (hrvatski), -{Novi Sad}- (rumunski) i -{Mlada Loza}- (bugarski).

Prvobitna imena Novog Sada bila su Racka varoš (-{Ratzen Stadt, Ratzenstatt}-) i Petrovaradinski šanac (-{Peterwardeiner Schantz}-), dok ime Novi Sad (-{Neoplanta, Neusatz, Újvidék}-) datira iz 1748. godine.

Položaj grada

Novi Sad se nalazi na 45°20′0″N, 19°51′0″E, u središnjem delu autonomne pokrajine Vojvodine, na severu Srbije, na granici Bačke i Srema.

Grad leži na obalama reke Dunav, između 1.252-og i 1.262-og kilometra rečnog toka. Na levoj obali Dunava se nalazi ravničarski deo grada (Bačka), dok je na desnoj obali, na obroncima Fruške gore, smešten brdoviti deo grada (Srem). Nadmorska visina sa bačke strane je od 72 do 80 -{m}-, dok sa sremske strane ide do oko 250-350 metara. Kod Novog Sada se u Dunav (sa leve strane reke) uliva Mali bački kanal, koji je deo sistema kanala Dunav-Tisa-Dunav. Bački deo grada je smešten sa obe strane ovog kanala.

Sa 15 prigradskih naselja, opštinsko područje grada Novog Sada obuhvata površinu od 702,7 -{km²}-, dok uže područje Novog Sada sa Petrovaradinom i Sremskom Kamenicom zauzima površinu od 129,4 -{km²}-. Građevinski rejon grada obuhvata površinu od 106,2 -{km²}-.

Opštinsko područje Grada Novog Sada okružuju opštine Bački Petrovac, Vrbas, Temerin, Žabalj, Titel, Inđija, Sremski Karlovci, Irig i Beočin, čiji stanovnici, zajedno sa stanovnicima još nekih opština južnobačkog okruga, gravitiraju Novom Sadu.

Klima

Klima u Novom Sadu prelazi iz umereno kontinentalne u kontinentalnu, tako da grad ima sva četiri godišnja doba. Preko jeseni i zime povremeno duva hladan vetar košava, koji obično traje od tri do sedam dana. Košava može tokom zime da stvori nanose i smetove snega tokom vejavica i mećava. Prosečna temperatura vazduha u gradu je 10,9-{°C}-, srednja temperatura u januaru je –1-{°C}-, dok je u julu 21,6-{°C}-. Godišnje padne prosečno 578 -{mm}- padavina, a broj dana sa padavinama je 122. Zbog promene klime na globalnom (svetskom) nivou, poslednjih godina se na području Novog Sada povećala količina padavina, što povremeno izaziva poplave u nekim delovima grada, budući da sadašnji gradski kanalizacioni sistem nije projektovan za izmenjene klimatske uslove.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Osnivanje i razvoj Novog Sada

Petrovaradin je ostao u osmanskom posedu sve do Velikog bečkog rata (1683-1699. godine), kada ga osvajaju Austrijanci (Habzburzi). Pokušavajući da povrate izgubljenu tvđavu, Turci započinju nekoliko pohoda, ali doživljavaju strahovite poraze u bici kod Slankamena (1691. godine) i bici kod Sente (1697. godine), a usled loših vremenskih prilika napuštaju opsadu Petrovaradina 1694. godine. U nastojanju da izmeni odluke Karlovačkog mira, Osmansko carstvo preduzima novi pohod na Austriju. Bitka između Austrijanaca i Turaka se odigrala kod Petrovaradina početkom avgusta 1716. godine, a okončala se velikim turskim porazom, posle čega Osmansko carstvo definitivno nestaje sa ovih prostora. Mnogi potesi u okolini Petrovaradina i danas nose nazive koji datiraju iz turskog perioda: Vezirac, Alibegovac, Mišeluk, Tekije, itd.

Na početku habzburške vladavine krajem 17. veka, građanima pravoslavne veroispovesti bilo je zabranjeno da stanuju u Petrovaradinu. Srbi su, zbog toga, 1694. godine osnovali novo naselje na levoj obali Dunava, a iz ovog naselja će se, vremenom, razviti i današlji Novi Sad. Najstarije ime naselja na levoj obali Dunava bilo je Racka varoš (Ratzen Stad), a korišćen je i naziv Petrovaradinski Šanac (Peterwardeiner Schantz). Prvobitni stanovnici naselja bili su ogromnom većinom Srbi, ali i Nemci, Jevreji, Mađari, Jermeni, Bugari, Cincari i Grci, o čijem prisustvu govore mnogi arhitektonski i kulturni spomenici. Od 1702. godine, naselje je u sastavu Habzburške vojne granice, a 1708. godine postaje sedište Bačkog vladike i glavno mesto bačkog dela podunavske vojne granice.

1718. godine, stanovnici srpskog sela Almaš (nalazilo se između Temerina i Srbobrana) preseljeni su u Racku varoš (u današnji Almaški kraj), čime se stanovništvo varoši naglo umnožilo. Prema podacima iz 1720. godine, u Rackoj varoši je bilo 112 srpskih, 14 nemačkih i 5 mađarskih domova. Racka varoš u to vreme postaje "komorska varoš", sa začecima urbanih odlika, a budući da se nalazio u sastavu vojne granice, grad je po stanovništvu bio podeljen na vojni i civilni deo. Grad je zvanično dobio ime Novi Sad (-{Neoplanta}- na latinskom jeziku) 1748. godine, kada je postao slobodan kraljevski grad.

Carica Marija Terezija je tim povodom 1. februara 1748. izdala edikt koji glasi:

„Mi, Marija Terezija, Božjom milošću carica rimska a kraljica Ugarske, Češke, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije, Rame, Srbije, Galicije, Lodomerije itd. itd. dajemo glasom ovoga pismena na znanje svakome, koga se tiče [...] da taj toliko puta spominjani naš Petrovaradinski kameralni grad, koji leži na drugoj strani Dunava u bačkoj županiji na zemljištu Sajlovo, silom naše kraljevske moći i ugleda iz ranije navedenih razloga [...] učinimo svojim slobodnim kraljevskim gradom i da ga uvrstimo, primimo i upišemo u broj, krug i red ostalih naših slobodnih kraljevskih gradova naše kraljevine Ugarske tako i naših naslednih zemalja, ukidajući mu dosadašnje ime Petrovaradinski Šanac, nađosmo za dobro da se ubuduće zove i da mu naslov bude Neoplanta, mađarski -{Uj-Videgh}-, nemački pak -{Ney-Satz}-, srpski Novi Sad i bugarski Mlada Loza.“

Tokom većeg dela 18. i 19. veka Novi Sad je bio središte kulturnog, političkog i društvenog života celokupnog srpskog naroda, koji tada nije imao sopstvenu državu, a prema podacima iz prve polovine 19. veka, ovo je bio i najveći grad nastanjen Srbima (Oko 1820. godine Novi Sad je imao oko 20.000 stanovnika, od kojih su oko dve trećine bili Srbi, a današnji najveći srpski grad, Beograd, nije dostigao približan broj stanovnika pre 1853. godine). Zbog svog kulturnog i političkog uticaja, Novi Sad je postao poznat kao Srpska Atina. Prema podacima iz 1843. godine, u Novom Sadu je bilo 17.332 stanovnika, od čega 9.675 pravoslavnih, 5.724 katolika, 1.032 protestantanata, 727 Jevreja i 30 vernika Jermenske crkve. Najveća etnička grupa u gradu u ovom periodu bili su bili Srbi, a druga po brojnosti Nemci.

Tokom Revolucije iz 1848/49. godine, Novi Sad se nalazio u sastavu proklamovane Srpske Vojvodine, srpske autonomne oblasti u okviru Habzburške monarhije. Iako je igrao značajnu ulogu u početku srpskog pokreta, grad je bio ugrožen od strane mađarske vojske stacionirane na Petrovaradinskoj tvrđavi, koja je već u toku juna 1848. okrenula topove prema Novom Sadu. Kada je, u toku likvidacije mađarskog ustanka, 11. juna 1849. ban Josip Jelačić sa svojim trupama stigao u grad i sutradan (12. juna) otvorio iz topova vatru na tvrđavu, mađarska vojska mu je uzvratila daleko većom merom, bombardujući kuće u gradu. Ban Jelačić tada naredi povlačenje, misleći da će time od grada ukloniti opasnost, ali se potom mađarski vojnici sa tvrđave spuštiše u grad i počeše pljačkati, paliti i ubijati. Novi Sad je bio razoren, izgubio je većinu svog stanovništva, a srušeno je 2/3 zgrada. Prema podacima iz 1850. godine, u gradu je bilo samo 7.182 stanovnika, što nije ni polovina predratnog broja od 17.332 zabeleženog 1843.

Između 1849. i 1860. godine Novi Sad je bio u sastavu zasebne austrijske pokrajine Vojvodstva Srbije i Tamiškog Banata, a nakon ukidanja te administrativne jedinice, grad je uključen u sastav Bačko-bodroške županije u okviru Habzburške Ugarske. Posle Austro-ugarske nagodbe iz 1867. godine i transformacije Habzburške monarhije u Austro-Ugarsku, politika mađarizacije ugarske vlade je značajno izmenila demografsku strukturu grada, odnosno, od pretežno srpskog Novi Sad je dobio etnički mešovit karakter. U političkoj i kulturnoj sferi, Novi Sad je zadržao svoju staru ulogu i znatno je prednjačio, ne samo ispred vojvođanskih, već i ispred drugih srpskih i jugoslovenskih gradova. 1863. godine u Novom Sadu je izlazilo 9 srpskih listova, dok je u Beogradu tada izlazilo 4, a u Zagrebu 6 listova. Matica srpska se preselila iz Budimpešte u Novi Sad 1864. godine, a nešto ranije (1861. godine) u gradu je osnovano i Srpsko narodno pozorište. 1865. godine ponovo se formira srpska gimnazija sa višim razredima.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Period nakon Prvog svetskog rata

Austrougarska monarhija se pri završetku Prvog svetskog rata krajem oktobra 1918. godine raspala, a 3. novembra i kapitulirala. U Novom Sadu je obrazovan je privremeni Srpski narodni odbor sa zadatkom da u interregnumu preuzme prerogative vlasti i obezbedi red do uspostavljanja redovnog poretka. 2. novembra članovi Srpskog narodnog odbora su se dogovorili da se organizuje narodna straža, a istog dana na ulicama se pojavilo obnovljeno socijaldemokratsko glasilo "Sloboda", koje je najavilo nacionalno oslobođenje srpskog naroda u Vojvodini. Srpski narodni odbor uputio je ultimatum komandantu nemačkih trupa da 8. novembra, najkasnije do šest časova ujutru, njegovi vojnici napuste grad. Po izlasku i poslednjeg neprijateljskog vojnika, srpske straže su zauzele sve važne punktove u gradu, a u noći između 8. i 9. novembra mandatori Srpskog narodnog odbora su i zvanično preuzeli vlast u Novom Sadu od mađarskog Magistrata. Na sednici je, pola sata pre ponoći, vlast prešla u srpske ruke, tako da su novosadski Srbi faktički sami sebe oslobodili dan pre ulaska srpske vojske u Novi Sad 9. novembra. Kada je javljeno da srpska vojska dolazi u Novi Sad, u susret joj je pošlo u toku prepodneva oko 400 konjanika, koji su bili u narodnim odelima, a nosili su srpski barjak. Na mostu je u ime Novosađana prvi pozdravio srpske vojnike ugledni građanin Sava Stojković, član Upravnog odbora Matice srpske. On je okićenu srpsku zastavu predao majoru Vojislavu Bugarskom kao komandantu jedinice srpske vojske koja je imala čast da oslobodi Novi Sad.

Posle sprovedenih izbora po svim vojvođanskim mestima (od 18. do 24. novembra), u Novom Sadu se 25. novembra 1918. godine sastala Velika narodna skupština Srba, Bunjevaca i ostalih Slovena Banata, Bačke i Baranje, koja zvanično proglašava otcepljenje ovih regiona od Ugarske i njihovo prisajedinjenje Srbiji, a na istoj skupštini formira se i pokrajinska vlada (Narodna uprava) Banata, Bačke i Baranje sa sedištem u Novom Sadu. 1. decembra 1918. godine, proglašeno je Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, a Novi Sad ulazi u tu novu državu kao sastavni deo Kraljevine Srbije. Iako je do 1918. godine imao ulogu kulturnog i političkog centra Srba, Novi Sad do tada nije bio administrativni centar neke upravne teritorije ili pokrajine, što se ulaskom u novu državu menja: od 1918. do 1919. godine, Novi Sad je administrativni centar pokrajine Banat, Bačka i Baranja, a takođe (sve do 1922. godine) i administrativni centar Novosadske županije, koja je obuhvatala Bačku i Baranju, zatim je (od 1922. do 1929. godine) administrativni centar Bačke oblasti, koja je obuhvatala zapadne delove Bačke i Baranju, da bi 1929. godine postao administrativni centar Dunavske banovine, jedne od pokrajina Kraljevine Jugoslavije. Po popisu iz 1921. godine, Novi Sad je imao 39.122 stanovnika, od kojih je 16.293 govorilo srpski, 12.991 mađarski, 6.373 nemački i 1.117 slovački.

Posle Aprilskog rata 1941. godine, Kraljevinu Jugoslaviju su okupirale i podelile Sile osovine. Novi Sad, kao i cela Bačka, anektiran je od strane Hortijeve Mađarske, dok je Srem sa Petrovaradinom pripojen Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Tokom četvorogodišnje okupacije (od 1941. do 1944. godine), okupatori su počinili brojne zločine (hapšenja, ubijanja, paljenja, streljanja, maltretiranja) nad srpskim i jevrejskim stanovništvom grada, a jedan od poznatijih masovnih zločina je Novosadska racija sprovedena januara 1942. godine, u kojoj su, samo u tri dana (21. januar - 23. januar), mađarski fašisti ubili i pod dunavski led bacili 1.246 Novosađana (po drugim podacima 1.426), po nacionalnosti 809 Jevreja, 375 Srba, 18 Mađara, 15 Rusa i 2 Rusina, a po polnoj i starosnoj strukturi 489 muškaraca, 415 žena, 177 starih osoba i 165 dece. Jedan od poslednjih zločina okupatora u Novom Sadu bilo je i masovno odvođenje Jevreja, čitavih porodica, od dece do staraca, u nemačke logore 1944. godine. Tokom celog rata, fašisti su ukupno ubili oko 5.000 Novosađana, a mnogi drugi su raseljeni.

U Novom Sadu je, tokom celog rata, delovao pokret otpora i oslobodilački pokret pod vođstvom Komunističke Partije Jugoslavije. U gradu se nalazilo sedište okružnog komiteta Komunističke Partije Jugoslavije, koji je u okviru narodnooslobodilačkog pokreta bio deo Pokrajinskog komiteta KPJ za Vojvodinu. U narodnooslobodilačkoj borbi, u partizanskim odredima i vojvođanskim brigadama, neposredno je učestvovalo 2.365 Novosađana, pripadnika svih nacionalnosti, (Srba, Mađara, Slovaka i ostalih).[8] 22. oktobra 1944. godine, ugrožen nadiranjem Crvene armije i Narodnooslobodilačke vojske, okupator je napustio Novi Sad, a 23. oktobra grad su oslobodile partizanske jedinice iz Srema i Bačke, čime se Novi Sad ponovo našao u okviru nove socijalističke Jugoslavije. Tokom vojne uprave (17. oktobar 1944. - 27. januar 1945.), nove jugoslovenske vojne vlasti su likvidirale jedan broj građana srpske, mađarske i nemačke narodnosti, koji su optuženi za kolaboraciju sa mađarskim fašistima ili su smatrani neprijateljima novog državnog poretka. Godine 1975. grad je odlikovan Ordenom narodnog heroja i proglašen za grad-heroj.

Od 1945. godine Novi Sad je glavni grad Autonomne Pokrajine Vojvodine. Na zasedanju u Novom Sadu 30. i 31. jula 1945. godine, Skupština izaslanika naroda Vojvodine donosi predlog da se Vojvodina priključi federalnoj Srbiji, što je na Trećem zasedanju AVNOJ-a od 10. avgusta 1945. godine jednoglasno prihvaćeno, a 1. septembra 1945. godine Predsedništvo Narodne skupštine Srbije donelo je Zakon o ustanovljenju i ustrojstvu Autonomne Pokrajine Vojvodine, u okviru Narodne Republike Srbije i socijalističke Jugoslavije.

U posleratnom periodu, grad je prošao kroz brzu industrijalizaciju, a njegovo stanovništvo se do kraja 20. veka znatno uvećalo. Pored starih srednjih škola, i novih, koje su se u toku vremena specijalizovale i znatno povećale broj đaka, Novi Sad dobija i više škole. Prvo je to viša pedagoška škola (osnovana 1946. godine), a zatim Filozofski i Poljoprivredni fakultet (1954.), da bi 1960. godine najzad bio osnovan i ceo samostalan Univerzitet, u čijem su sastavu devet fakulteta i još nekoliko viših škola. 1980. godine počinje da deluje i novoosnovana Vojvođanska akademija nauka i umetnosti. Između 1980. i 1989. godine, grad Novi Sad je bio podeljen na 7 gradskih opština: Stari Grad, Podunavlje, Liman, Slavija, Petrovaradin, Detelinara i Sremski Karlovci. Godine 1989. šest gradskih opština je spojeno u jedinstvenu opštinu Novi Sad, dok je opština Sremski Karlovci izdvojena iz sastava grada i postala posebna administrativna jedinica.

6. oktobra 1988. godine, u Novom Sadu su organizovanivane demonstracije pod čijim je pritiskom srušena tadašnja vojvođanska vlada. Po prosutom jogurtu koji je deljen demonstrantima, a ovi ga bacali na neke funkcionere Vojvodine, ovaj događaj je ostao poznat kao "jogurt revolucija". Cilj ovih demonstracija bio je rušenje tadašnjeg autonomnog statusa Vojvodine, koji je pokrajina imala po ustavu iz 1974. godine.

Posle raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, odvajanja Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Makedonije i formiranja nove Savezne Republike Jugoslavije 1992. godine, Novi Sad iznenada postaje drugi po veličini grad u trećoj Jugoslaviji, što mu daje dodatni zamajac u razvoju, iako je to doba bilo veoma krizno i turbulentno. Grad je pretrpeo veliku štetu tokom NATO bombardovanja SRJ 1999. godine, tokom kojeg je ostao bez sva tri mosta preko Dunava. Stambene zone su nekoliko puta gađane avio-bombama i projektilima, dok je novosadska rafinerija bombardovana gotovo svakodnevno, što je izazvalo veliko zagađenje životne sredine i ekološku štetu. 2003. godine, SR Jugoslavija se transformisala u Državnu zajednicu Srbije i Crne Gore, da bi se njenom podelom, 2006. godine, Novi Sad našao u sastavu samostalne Srbije.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Stanovništvo

Područje Novog Sada je kroz istoriju bilo privlačno za naseljavanje zbog svog povoljnog geografskog položaja. Porast stanovništva u gradu beleži se kroz ceo posleratni period, pri čemu je u pojedinim razdobljima on bio veoma intezivan. Na ovaj porast je znatnije uticao mehanički priliv nego prirodni priraštaj. Najintezivniji demografski rast Novi Sad je ostvario u periodu 1961-1971. godine kada je ostvaren porast stanovništva za oko 37%. Najveći deo doseljenog stanovništva grada potiče sa područja Vojvodine (56,2%), a zatim i sa područja Bosne i Hercegovine (15,3%) i Centralne Srbije (11,7%).

Prema popisu stanovništva iz 2002. godine, na opštinskom području Grada Novog Sada živelo je 299.294 stanovnika (od toga 156.328 punoletnih lica), a prosečna starost stanovništva iznosila je 39,8 godina (38,3 kod muškaraca i 41,2 kod žena). Na ovom području ima 72.513 domaćinstava, a prosečan broj članova po domaćinstvu je 2,63. Uže gradsko jezgro Novog Sada (bez Petrovaradina i Sremske Kamenice) ima 191.405 stanovnika, dok zajedno sa ovim naseljima, broj stanovnika u urbanom delu Novog Sada iznosi 216.583. Sam grad, kao i većina okolnih naselja, pretežno su nastanjeni Srbima, sa izuzetkom naselja Kisač u kojem većinu stanovništva čine Slovaci. Prema podacima sa sajta JKP "Informatika" iz 2010. godine, opštinsko područje Grada Novog Sada ima 372.999 stanovnika, dok urbani deo grada (sa Petrovaradinom i Sremskom Kamenicom) ima 286.157 stanovnika.

Prema popisu iz 2002. godine, na opštinskom području Grada Novog Sada zabeležene su sledeće brojnije etničke grupe: Srbi (75,50%), Mađari (5,24%), Jugosloveni (3,17%), Slovaci (2,41%), Hrvati (2,09%), Crnogorci (1,68%) i ostali. Na užem području Novog Sada (bez Petrovaradina i Sremske Kamenice) bilo je 2002. godine 73,91% Srba, 6,03% Mađara, 3,69% Jugoslovena, 2,23% Crnogoraca, 1,84% Hrvata, itd.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Političko i administrativno uređenje

Novi Sad ima status grada i sastoji se iz dve gradske opštine: Gradske opštine Novi Sad sa sedištem u Novom Sadu (koja obuhvata bački deo Novog Sada sa okolnim naseljima) i Gradske opštine Petrovaradin sa sedištem u Petrovaradinu (koja obuhvata sremski deo Novog Sada sa okolnim naseljima). Sedište gradske uprave Grada Novog Sada je u Novom Sadu.

Organi vlasti u Gradu Novom Sadu su Skupština Grada Novog Sada, Gradonačelnik, Gradsko veće, Gradska uprava i nezavisna regulatorna tela.

Gradske četvrti i prigradska naselja

Gradske četvrti Novog Sada

Pored najužeg gradskog područja Novog Sada na levoj obali Dunava, urbanom području grada takođe pripadaju i Petrovaradin i Sremska Kamenica na desnoj dunavskoj obali, koji sa ostatkom grada na levoj obali reke čine jedinstvenu celinu.

Najstarije gradske četvrti Novog Sada su Stari grad i Podbara (Almaški kraj). Do polovine 19. veka, širenjem grada prema zapadu, nastaju Rotkvarija, Salajka i Grbavica. U starije delove Novog Sada spadaju i nekadašnja posebna naselja Sremska Kamenica, Petrovaradin i Klisa, koja su danas deo urbanog područja grada. Do polovine 20. veka nastaju gradske četvrti Banatić, Sajmište, Adamovićevo Naselje, Telep, Stara Detelinara, Liman 1, Vidovdansko Naselje, Slana Bara, Mali Beograd, Stari Šangaj, itd.

Limani 2, 3 i 4, Satelit, Novo Naselje, Nova Detelinara, Avijatičarsko naselje i Adice nastali su u vreme socijalizma, uglavnom planskom izgradnjom. Izuzetak čini naselje Adice, koje je nastalo kao neplansko prigradsko naselje, koje se kasnije spojilo sa Novim Sadom. Na Limanima, Novom Naselju i Detelinari izgrađene su moderne zgrade i široki bulevari, a ovo su ujedno i tri najveća novosadska naselja po broju stanovnika. Ova naselja su izgrađena zbog velikog priliva stanovništva posle Drugog svetskog rata, na područjima nekadašnjih šuma i poljana. Mnoge stare kuće u gradskom centru, na Roktvariji i okolini današnjeg Bulevara oslobođenja srušene su tokom 1950-ih i 1960-ih, da bi bile zamenjene višespratnicama. Grad je doživeo novi građevinski bum krajem 20. i početkom 21. veka, a neke starije gradske čevrti, poput Grbavice, Stare Detelinare ili Telepa, potpuno su promenile svoju fizionomiju.

Najnovije gradske četvrti sa novoizgrađenim porodičnim kućama uglavnom su smeštene na obodu grada i u velikoj meri su nastanjene stanovništvom koje je izbeglo sa bivših jugoslovenskih prostora zahvaćenih ratom. U te nove gradske četvrti spadaju Veternička Rampa, Sajlovo, Veliki Rit, Gornje Livade, itd. U toku je i planska izgradnja višespratnica za kolektivno stanovanje na Jugovićevu, a urbanističkim planovima je predviđena i na području Mišeluka. Širenje stambenih zona karakteristično je i za sremsku obalu Dunava, gde su u okolini istorijskih gradskih jezgara Petrovaradina i Sremske Kamenice tokom vremena nastala nova stambena naselja - Ribnjak, Sadovi, Bukovački Plato, Alibegovac, Tatarsko Brdo, Čardak, Bocke, Staroiriški Put, Paragovo, Popovica, Glavica, Artinjeva, itd.

Prigradska naselja

U 13 prigradskih naselja na opštinskom području Grada Novog Sada živi 86.842 stanovnika (23,7% od ukupnog broja stanovnika grada). Najveća prigradska naselja su (sa prikazanim brojem stanovnika sa popisa iz 2002): Veternik (18.626), Futog (18.582) i Kać (11.166). Futog ima status samostalnog gradskog naselja, dok ostala prigradska naselja Novog Sada nemaju izraženijih gradskih funkcija. Zbog povećanja broja stanovnika i širenja stambenih zona, neka prigradska naselja kao što su Veternik, Futog, Ledinci, Stari Ledinci i Bukovac, tokom vremena su se fizički spojila sa Novim Sadom i sa njim čine jedinstvenu anglomeraciju.

Novom Sadu gravitiraju i stanovnici južnobačkog i delimično sremskog okruga, posebno žitelji susednih opština Beočin, Sremski Karlovci, Temerin i Bački Petrovac. Stanovnici ovih opština, u kojima živi oko 68.000 stanovnika, svakodnevno dolaze u Novi Sad, sa kojim su povezani redovnim prigradskim autobuskim linijama.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 4 meseci kasnije...

ИГОР ПАВЛИЧИЋ

Градоначелник Новог Сада

Адреса : Трг Слободе 1 , 21 000 Нови Сад , Србија

Бр. тел : + 381 21 522 451 , 522 377

Фаx : +381 21 525 931

е-маил : gradonacelnik@novisad.rs

Игор Павличић рођен је 15. октобра 1970.

За градоначелника Новог Сада изабран је на локалним изборима 2008.г.

По образовању је дипломирани правник, а по занимању адвокат. Специјализовао се у припремању случајева пред Европским судом за људска права.

Актуелни је председник Градског одбора Демократске странке - Нови Сад, а на ту функцију биран је већ два пута – први пут 2006. године, а други пут 2008.године.

Веома је посвећен спорту, а сам је био истакнути спортиста. Тренирао је фудбал, а бавећи се кошарком и атлетиком био и освајач медаља.

Говори енглески језик.

Ожењен је и има троје деце.

мр ЗОРАН МАНДИЋ

ЗАМЕНИК ГРАДОНАЧЕЛНИКА НОВОГ САДА

Адреса :Трг слободе 1, 21 000 Нови Сад , Србија

Бр. тел : + 381 21 452 666

Фаx : + 381 21 425 803

е-маил : zoran.mandic@novisad.rs

Рођен 4. фебруара 1971. у Растатту, Немачка.

За заменика градоначелника изабран 29.10.2010. године.

По образовању дипломирани економиста, звање магистар наука о менаџменту стекао 2006. године.

Говори немачки језик.

Ожењен и има једно дете.

http://www.novisad.rs/content/biografi-a?menuJS=m-276,m-279&menuJS=m-276,m-277,m-279

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 1 godinu kasnije...

МИЛОШ ВУЧЕВИЋ

Aдрeсa: Tрг Слoбoдe 1 , 21 000 Нoви Сaд, Србиja

Бр. тeл: + 381 21 522 451 и 522 377

Фaкс: + 381 21 525 931

e-mail: milos.vucevic@novisad.rs

Милош Вучевић - адвокат, садашњи градоначелник Новог Сада. Променом закона о локалној самоуправи, градоначелници се не бирају на директним изборима, већ их бирају посланици у скупштинама градова.

Основну школу је похађао у Новом Саду, а потом је завршио гимназију „Јан Колар“ у Бачком Петровцу и дипломирао на Правном факултету у Новом Саду 1999. године.

Адвокатуром се бави од 1999. године у својој приватној адвокатској канцеларији. Председник је Градског одбора Српске напредне странке Нови Сад. За председникa Градског одбора Српске напредне странке у Новом Саду Милош Вучевић је изабран на изборима унутар странке на локалном нивоу одржаним 2011. године.

Говори енглески језик.

Ожењен је Мајом, с којом има двоје деце – Михајла и Данила.

http://www.novisad.rs/biografi

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...