stiklica 339 Posted May 27, 2011 Report Share Posted May 27, 2011 Kako se izleciti od tuge? Ima li leka? Kako vi podnosite tugu? Podelite je sa nekim da vam bude lakse ili je potiskujete i smejete,bas u inat ili je kao tovar nosite sa sobom cuteci? Smucalica and GlorijaTreca 2 Quote Link to post Share on other sites
Morpheus 5,112 Posted May 27, 2011 Report Share Posted May 27, 2011 Potiskujem. Smatram je besmislenim osećanjem, onim koje sputava, koje guši, koje nas sprečava da racionalno razmišljamo, da budemo srećni. U situacijama kad su ostali ljudi tužni, ja prigrlim logiku. To ponekad deluje bezosećajno, a često mi kazuju i da ću jednom "pući", da više neću moći sputavati nagomilanu tugu da izađe na površinu, ali iskreno sumnjam da će se to ikad dogoditi. Zašto? Jer tuga u meni nije nagomilana, ona je prihvaćena. Krvnike sam zaboravio, grešnicima oprostio, one kojih više nema pamtim, iz grešaka sam učio, a rečima ne pridajem preveliki značaj... Kako se leči? Ne bih znao. Oni koji imaju potrebu da je leče kažu da suze pomažu, valjda je tako. Ja sam pronašao lakše rešenje - ne biti tužan. bigrancer 1 Quote Link to post Share on other sites
stiklica 339 Posted May 27, 2011 Author Report Share Posted May 27, 2011 (edited) Ja moje tuge nosim sa sobom. Cuteci. Gomilam. Nosim i vucem,kao paket koji je za bacanje,a nemam gde da ga bacim. Volela bih da mogu da je vakumiram,stisnem,pritisnem ,iscedim kao bolan cir,ali ne ide:jok: I nema sazaljenja vec strah. Koju li cu tugu jos da zagrlim.... Edited May 27, 2011 by stiklica bigrancer and Smucalica 2 Quote Link to post Share on other sites
ako_odem 666 Posted May 30, 2011 Report Share Posted May 30, 2011 Tuga spava u svima nama neko je budi češće, neko ređe, neko hoda sa njom ruku pod ruku celoga života. Nema onih koji je nisu upoznali. Tuga se krije čak i u osmesima. Tuga vreba i u najsunčanijem danu. Mnogi je ne budu svesni, i lakše je prepoznaju kad dođe jesen i kiše ogrnu zemlju svojim tihim šapatom. Tuga te nekad povuče za rukav, i ne možeš da joj odoliš, ne možeš da pobegneš nemaš gde ne možeš da pobegneš od tuge od sebe i onda te ona zagrli i vreme stane i znaš da te je dodirnula po novim sedim vlasima po borama kojih pre nje tu nije bilo po zgasnutom sjaju u oku. Lečiš se osmehom i ljubavlju. bigrancer and Sunflower 2 Quote Link to post Share on other sites
Dana 123 Posted June 2, 2011 Report Share Posted June 2, 2011 Svakodnevno je tu na duši mojoj neće da ode,tamo negde gde niko neće moći da je vrati, Ustajem i ležem sa njom,nikome ne kazujem.Stisnem je žmurim i nedam da je niko vidi.Ah,tugo,tugo,moram li te nositi uz sebe dok dišem,gledam i hodam.Što mi to radiš. Quote Link to post Share on other sites
Aiko 1,794 Posted June 2, 2011 Report Share Posted June 2, 2011 Tuga i ja, vecni ortaci.. Ne lecim je, prepustam joj se u potpunosti..toliko da me celu preplavi i da ne postoji nista osim nje..i sto joj se vise prepustim, vise srecnih trenutaka dobijem, jer znam da ih prepoznam.. Meni je tuga lepa.. bigrancer 1 Quote Link to post Share on other sites
shumica 474 Posted June 4, 2011 Report Share Posted June 4, 2011 Mislim da tuga ne traje. Ono sto traje, to je vec oblik depresije... Ne valja na duze staze, ali opet, mislim da se ne moze izleciti. Svest tu ne pomaze... Zivi se zivot, menjaju se uslovi, tamne secanja i nekad samo prodje... Ako prodje... Ruzno je priznati ali moje opste raspolozenje je uspelo popraviti mala gomila novaca, i ovo malo sunca sto je zasjalo... :uredu: Quote Link to post Share on other sites
CyberQrva 89 Posted July 16, 2011 Report Share Posted July 16, 2011 Ne lečim je. Odtugujem.Vremenom je zaseni život, sve one male i velike nove radosti, nove rane, drugačija tuga. Naposletku preraste u setu koja isplivala kad se najmanje nadam, kao podsetnik da sam me je jednom lomila. Ne dičim se tugom i ne pokazujem je svima. Kad me ophrvi, krijem je osmehom, ali ko ume da čita dušu u očima, verujem, otkriće tugu koja se nosi u pogledu. Ili je prepuštam noći, tišini, jastuku i zidovima. Mia and bigrancer 2 Quote Link to post Share on other sites
Smucalica 5,972 Posted February 20, 2015 Report Share Posted February 20, 2015 Tuga je sastavni deo mene. Duže vreme. Od nje se lečim osmehom i ćutanjem... Potrebno mi je da prođe neko vreme da odtugujem... Sklonim se i nestanem... nema me Na pitanje kako sam, nabacim osmeh i ok sam: - Ja sam dobro. Ja sam uvek dobro. Ponekad, prospem se pred nekim bliskim i ućutim... Ne tražim razgovore, mnoštvo reči... Samo se prospem i ućutim, isključim se i čekam da me prođe... Jer, sve prolazi... Pa i ova tuga... neće stanovati tu doveka :uredu: Mia 1 Quote Link to post Share on other sites
Mia 6,075 Posted February 20, 2015 Report Share Posted February 20, 2015 Seta... Naučila sam... Seta... Ne postoji sreća u kojoj nema mog setovanja. Ne postoji seta u kojoj nema moje sreće. Tuga... poništila sam je i pretvorila samo i isključivo u setu. Seta je lepa. Setu pretvaram u najboljeg mogućeg saveznika. Setu delim sa samo meni odabranima... Pre neki dan sam pročitala pm.. u kojoj piše: ''Samo napred, zaslužila si čergarko moja...'' Takva mi duša. Ciganjska - ReSetovana. Smucalica 1 Quote Link to post Share on other sites
GlorijaTreca 602 Posted February 27, 2015 Report Share Posted February 27, 2015 Kako se izleciti od tuge? Ima li leka? Kako vi podnosite tugu? Podelite je sa nekim da vam bude lakse ili je potiskujete i smejete,bas u inat ili je kao tovar nosite sa sobom cuteci? Tuga nije bolest da bi se lečila. Ona mora da se savlada voljom da bismo se s njom saživeli i trajali. Bila sam tužna u nekim trenucima, sada s pietetom doživljavam sve što je prošlo i što se više ne zove tugom. Smucalica 1 Quote Link to post Share on other sites
Smucalica 5,972 Posted June 2, 2015 Report Share Posted June 2, 2015 Ova nova tuga je drugačija od predhodnih...I sad shvatam, svaka tuga je drugačija, sebi svojstvena,sa nekim posebnim žigom, sa posebnom borom,sa posebnim pogledom u očima...Tuge su tu, kraj mene, živim sa njima i borim se...Borim se da ih odtugujem tako, da ne ometam i ne povređujem druge,a isto tako... borim se, protiv njih sa osmehom...Jer, osmeh je ona kriva linija koja pobedi i ispravi sve vojo 1 Quote Link to post Share on other sites
Mia 6,075 Posted June 24, 2015 Report Share Posted June 24, 2015 Pisala sam mojoj Nataši pre neko veče, o svemu što mi se dešava. Naravno da sam ublažila neke situacije, da moja mila ne bi brinula, a pomoći mi ne može. Ne.. dok ja ne pomognem samoj sebi. Jedan od njenih prvih komentara je bio ''tuga''... Odgovorila sam joj.. da sve naše tuge treba da prigrlimo, da se pomirimo sa njima, prihvatimo ih kao najbolje saveznike, jer kada ''sebi uradiš taj rad'' - za tebe ne postoje granice. Koliko god paradoksalno zvučalo, fokusiraš se ne pozitivu, (nikako lažnu nadu).. smeješ se.. i zabole te šta će neko da pomisli, kaže. (to smo odavno prerasli) Pucaš visoko - uVek visoko, jer si jedino tada u mogućnosti da učiniš još nešto mnogo, mnogo bolje za sebe (samim tim i za svoje bliže okruženje). Quote Link to post Share on other sites
Recommended Posts
Join the conversation
You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.