Idi na sadržaj

Preporučene poruke

Potiskujem. Smatram je besmislenim osećanjem, onim koje sputava, koje guši, koje nas sprečava da racionalno razmišljamo, da budemo srećni. U situacijama kad su ostali ljudi tužni, ja prigrlim logiku. To ponekad deluje bezosećajno, a često mi kazuju i da ću jednom "pući", da više neću moći sputavati nagomilanu tugu da izađe na površinu, ali iskreno sumnjam da će se to ikad dogoditi. Zašto? Jer tuga u meni nije nagomilana, ona je prihvaćena. Krvnike sam zaboravio, grešnicima oprostio, one kojih više nema pamtim, iz grešaka sam učio, a rečima ne pridajem preveliki značaj...

Kako se leči? Ne bih znao. Oni koji imaju potrebu da je leče kažu da suze pomažu, valjda je tako. Ja sam pronašao lakše rešenje - ne biti tužan.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
Napisano (izmenjeno)

Ja moje tuge nosim sa sobom.

Cuteci.

Gomilam.

Nosim i vucem,kao paket koji je za bacanje,a nemam gde da ga bacim.

Volela bih da mogu da je vakumiram,stisnem,pritisnem ,iscedim kao bolan cir,ali ne ide:jok:

I nema sazaljenja vec strah.

Koju li cu tugu jos da zagrlim....

Izmenjeno od strane člana stiklica
Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Tuga spava u svima nama

neko je budi češće, neko ređe, neko hoda sa njom ruku pod ruku celoga života. Nema onih koji je nisu upoznali.

Tuga se krije čak i u osmesima. Tuga vreba i u najsunčanijem danu. Mnogi je ne budu svesni, i lakše je prepoznaju kad dođe jesen i kiše ogrnu zemlju svojim tihim šapatom.

Tuga te nekad povuče za rukav, i ne možeš da joj odoliš, ne možeš da pobegneš

nemaš gde

ne možeš da pobegneš od tuge

od sebe

i onda te ona zagrli i vreme stane

i znaš da te je dodirnula po novim sedim vlasima

po borama kojih pre nje tu nije bilo

po zgasnutom sjaju u oku.

Lečiš se osmehom i ljubavlju.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Mislim da tuga ne traje. Ono sto traje, to je vec oblik depresije...

Ne valja na duze staze, ali opet, mislim da se ne moze izleciti. Svest tu ne pomaze... Zivi se zivot, menjaju se uslovi, tamne secanja i nekad samo prodje... Ako prodje...

Ruzno je priznati ali moje opste raspolozenje je uspelo popraviti mala gomila novaca, i ovo malo sunca sto je zasjalo... :uredu:

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 1 mesec kasnije...

Ne lečim je. Odtugujem.Vremenom je zaseni život, sve one male i velike nove radosti, nove rane, drugačija tuga. Naposletku preraste u setu koja isplivala kad se najmanje nadam, kao podsetnik da sam me je jednom lomila.

Ne dičim se tugom i ne pokazujem je svima. Kad me ophrvi, krijem je osmehom, ali ko ume da čita dušu u očima, verujem, otkriće tugu koja se nosi u pogledu. Ili je prepuštam noći, tišini, jastuku i zidovima.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 3 godina kasnije...

Tuga je sastavni deo mene. Duže vreme.

Od nje se lečim osmehom i ćutanjem...

Potrebno mi je da prođe neko vreme da odtugujem...

Sklonim se i nestanem... nema me

Na pitanje kako sam, nabacim osmeh i ok sam:

- Ja sam dobro. Ja sam uvek dobro.

Ponekad, prospem se pred nekim bliskim i ućutim...

Ne tražim razgovore, mnoštvo reči...

Samo se prospem i ućutim,

isključim se i čekam da me prođe...

Jer, sve prolazi...

Pa i ova tuga... neće stanovati tu doveka :uredu:

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Seta... Naučila sam... Seta... 

 

Ne postoji sreća u kojoj nema mog setovanja.

Ne postoji seta u kojoj nema moje sreće.

 

Tuga... poništila sam je i pretvorila samo i isključivo u setu. 

 

Seta je lepa. Setu pretvaram u najboljeg mogućeg saveznika. 

Setu delim sa samo meni odabranima... 

 

Pre neki dan sam pročitala pm.. u kojoj piše: ''Samo napred, zaslužila si čergarko moja...''

 

Takva mi duša. Ciganjska - ReSetovana. 

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Kako se izleciti od tuge?

Ima li leka?

Kako vi podnosite tugu?

Podelite je sa nekim da vam bude lakse ili je potiskujete i smejete,bas u inat ili je kao tovar nosite sa sobom cuteci?

Tuga nije bolest da bi se lečila. Ona mora da se savlada voljom da bismo se s njom saživeli i trajali.

Bila sam tužna u nekim trenucima, sada s pietetom doživljavam sve što je prošlo i što se više ne zove tugom.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 3 meseci kasnije...

Ova nova tuga je drugačija od predhodnih...

I sad shvatam, svaka tuga je drugačija, sebi svojstvena,

sa nekim posebnim žigom, sa posebnom borom,

sa posebnim pogledom u očima...

Tuge su tu, kraj mene, živim sa njima i borim se...

Borim se da ih odtugujem tako, da ne ometam i ne povređujem druge,

a isto tako... borim se, protiv njih sa osmehom...

Jer, osmeh je ona kriva linija koja pobedi i ispravi sve :) 

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 4 sedmica kasnije...

Pisala sam mojoj Nataši pre neko veče, o svemu što mi se dešava. 

Naravno da sam ublažila neke situacije, da moja mila ne bi brinula, a pomoći mi ne može. 

Ne.. dok ja ne pomognem samoj sebi. 

Jedan od njenih prvih komentara je bio ''tuga''... 

Odgovorila sam joj.. da sve naše tuge treba da prigrlimo, da se pomirimo sa njima, prihvatimo ih kao najbolje saveznike, 

jer kada ''sebi uradiš taj rad'' - za tebe ne postoje granice. 

Koliko god paradoksalno zvučalo, fokusiraš se ne pozitivu, (nikako lažnu nadu).. smeješ se.. i zabole te šta će neko da pomisli, kaže. 

(to smo odavno prerasli) 

Pucaš visoko - uVek visoko, jer si jedino tada u mogućnosti da učiniš još nešto mnogo, mnogo bolje za sebe (samim tim i za svoje bliže okruženje). 

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...