Prošlog leta sam počela dozvoljavati Kikiju da izlazi sam, dakle bez suprugove, ili moje ''pratnje''.
Osetila sam da je momenat da krene.
Bila sam smešna sebi, jer sam povremeno izlazila, da on ne primeti (mada se često zapitam, može li se od tih malenih bića može bilo što sakriti) želeći da vidim gde je, šta radi, kako se snalazi.
U jednom momentu, prilazi mi komšija, inače otac Kikijevog dobrog drugara, sa pitanjem i ujedno konstatacijom da... ''Drugari sa kojima se igra Kiki nisu ''podobni'' (jer je jedan od njih dete razvedenih roditelja, a drugom stric narkoman).
Pobesnela sam u mo