SIMONIDA
Iskopase ti oci, lepa sliko!
Veceri jedne, na kamenoj ploci,
Znajuci da ga tad ne vidi niko,
Arbanas ti je nozem izbo oci!
Ali dirnuti rukom nije smeo
Ni otmeno ti lice, niti usta,
Ni zlatnu krunu, ni kraljevski veo
Pod kojim lezi kosa tvoja gusta.
I sad u crkvi, na kamenom stubu,
U iskicenu mozaik-odelu
Dok mirno snosis sudbu tvoju grubu,
Gledam te tuznu, svecanu i belu;
I kao zvezde ugasene, koje
Coveku ipak salju svetlost svoju,
I covek vidi sjaj, oblik, i boju
Dalekih zvezda sto vec ne postoj,
Tako na mene sa mracnoga zida,
Na pocadjaloj i starinskoj pl