Idi na sadržaj

lado

Član
  • Broj poruka

    81
  • Datum registracije

  • Poslednja poseta

  • Days Won

    1

Član Poruke pisao u lado

  1. http://www.blic.rs/Vesti/Hronika/62505/Portret-ubice-iz-nase-kuce

    Ali, treba znati da svako ubistvo ima svoju predistoriju koja može potrajati i više meseci. Ova činjenica me je potakla da se upitam šta je to što (i pored već navedenih motiva, odnosno uzroka koje karakterišu ovakve zločine) možda još dodatno utiče da neko ubije majku svoje dece, odnosno bilo koje drugo ljudsko biće i da li se takva ubistva, ili bar neka, mogu nekako preduprediti i da li mi kao pojedinci, ili u sklopu društva, snosimo bar deo odgovornosti za ovako nemile događaje?

    O ovoj temi se puno prica,a cini mi se nista ne radi.

    Mislim da te ubice iz naseg susedstva poznajemo kao ljude koji su nasilni,ali unutar porodice.Ta tajna bude *javna*svi znaju ali sta koga briga sto komsija mlati zenu,devojku,decu....njegova stvar.

    Njegova kuca pa moze da radi sta zeli.Zasto bih se zamerao komsiji,prijatelju,kumu,drugu?

    Tako nekako se mi odnosimo prema ubicama iz nase kuce.

    Niko ne reaguje.

    Niko ga ne dira,niko da ga opomene,niko da ga prijavi....

    I on se osili.

    Pa tako maltretira,mlati,premlacuje,a svi cute,svi slepi.

    I onda se desi da mu kvrcne nesto i ubije.

    Mislim da kod takvih zlocina iz strasti nije bitno sta je razlog.

    Bolesna emocija obicno ih nadvlada i desi se zlocin.

    Obicno su to ljudi posesivni,ljubomorni bolesno,dopingovani alkoholom ,drogom,nezreli,nestabilni,bez samopouzdanja...

    Mislim da se moze uciniti:uredu:ako shvatimo da ne znamo kad nasilje moze eskalirati.

    Takve ljude treba prvo prijaviti a posle ce vec znati socijalni radnici gde uputiti neke u bracno savetovaliste a neke i u ludnicu.

  2. Mislim da veliki talenti kao što su gore pomenuti Nikola Đuričko (valjda se tako zove) i Barbara Stejsend nisu baš merodavni po pitanju estetske hirurgije..baš zbog svojih vanserijskih talenata..to su ljudi sa posebnom harizmom koju baš ne može svako da ima..

    Ali svako može da poradi na svom intelektu, obrazovanju, da se ostvari kao čovek i samim tim stekne ili ojača samopouzdanje..

    Povećanje grudi ne odobravam iz prostog razloga što 99,99999% žena to radi isključivo radi muškaraca, a to mi je jadno..ako su sise to čime ću osvojiti i zadržati muškarca, onda to mnogo govori i o njemu i o meni..

    Ja upravo o tome i pricam:kez:

    Svaka od nas zena je lepa na svoj nacin.

    Neka duhovita,neka je otvorena,pricljiva,neka hrabra,odvazna....da ne nabrajam dalje.

    Zaista Barbara zraci ali svaka zena puna samopouzdanja zraci.

    To nema veze sa sisama.

    I jos plasticnim.:kez:

  3. Posni paprikas

    2 glavice crnog luka

    600-700gr krompira

    300gr sargarepe

    500gr sampinjona

    malo ulja

    vegeta

    biber

    al.paprika

    Na ulju proprziti luk,dodati ociscen krompir isecen na kocke,sargarepu isecenu na kocke ,kratko prodinstati uz mesenje da se ne zalepi,dodati sampinjone.

    Naliti vode do pola.

    Ostaviti da krcka na tihoj vatri.

    Zaciniti vegetom,biberom i pri kraju alevom paprikom.

  4. Pre dasetak minuta na subotičkoj lokalnoj televiziji čujem da se doprinosi za penz.invalidsko povećavaju za oko 5%:uredu:

    Doprinose ionako ne mogu da uplate poslodavci,a tek kad povecaju:blink:

    Pri tom mislim na boraniju poslodavaca koja isto krpi da plati sve sta je duzna.

  5. Vinska čaša

    Čaši se menjao oblik, a razni su materijali upotrebljavani za njenu izradu. Ne znamo kada se čovek prvi put poslužio njome, ali možemo pretpostaviti da je ugledavši vodu u udubljenju kamena poželeo da ga prinese ustima. Ili je školjka ili deo kakvog ploda (možda kokosa?) bila prva časa, predmet ljudskom rukom izrađivan od kamena, drva, gline, metala i doterivan u raznim oblicima toliko da danas gotovo svaka vrsta pića već ima “svoju” čašu, odgovarajuće veličine i oblika. Poput čaša za piće, menjale su se do današnjeg oblika i veličine i čaše za probanje. Znamo da je građena od glatkog, kristalnog, providnog i tankog stakla, da je nebrušena i neobojena kako bi najbolje omogućila prikupljanje utisaka o izgledu (boji, bistroći) i mirisu (aromi) vina. Čaše imaju postolje da bi bile stabilne, tanku i dugačku dršku da ne bismo rukama menjali temperaturu vina. Otvor čaše mora biti dovoljan, ali ne prevelik, da bi se moglo uživati u mirisu vina i da bi se prirodno naslanjala na usne.

    Stara mirisna i buketna vina piju se iz čaše nalik na kalež ili tulipan (lalu). Prečnik joj je pola visine bez drške, pri vrhu je malo sužena pa ima “trbuh”. Takav je oblik vinske čaše u raznim veličinama sve češći.

    belavina.pngČaše za Bela Vina imaju dužu, a čaše za crna vina kraću dršku. Veličina čaše zavisi od kvaliteta vina kojem je namenjena, ali i o vrsti vina. Kvalitetna vina ulivaju se u manje čaše, a stona u veće.

    crnavina.pngČaša za Crno Vino jedva je malo veća od čaše za belo, jer belo vino ne mora da “diše” koliko i crno čiji buke se razvija dramatično. Čaše za crno vino su dobre za svako vino.

    liker.pngČaša za Likerska Vina oblikom je nalik na onu za crna, ali je od nje mnogo manja.

    penusavavina.pngSve češće se poslužuju u čašama što podsećaju na obrnuti fišek kome vrh prelazi u dugi šuplji držač. Upravo iz tog razloga, Šampanjac se pije iz izduženih čaša, da bi se što duže sačuvali mehurići. Što znači, napuštaju se plitke, a široke kupe, pogotovu one s punom drškom.

    rosevino.pngČaša za Rose Vina je oblika tulipana koja se širi prema vrhu.

    bordo.pngBordo čaša je široka kako bi poboljšala razvoj mirisa.

    port.pngČaša za Port je mala, jer je ovo vino izuzetno jako i slatko.

    konjak.pngČaša za Konjak je širokog dna da bi lakše "upila" toplotu dlana (temperatura dlana treba da je zagreva) a pri vrhu se zatvara da bi duže zadržala mirisnu aromu.

  6. Poreklo vinove loze

    Plemenita vinova loza nastala je u srednjoj Aziji odakle potiču oblici sa hermafroditnim cvetovima. Evropske su sorte vinove loze prirodni hibridi između vrsta sa hermafroditnim cvetovima iz srednje Azije i Vitis silvestris sa ženskim cvetovima iz Evrope. Različita su mišljenja o poreklu plemenite vinove loze, ali većina autora vidi da je ona nastala od divlje evroazijske loze - Vitis silvestris Gmel. Dugo je trajao intenzivni proces prirodnog odabira i selekcije koji stvorio je mnoge oblike i sorte. Kada je počeo lozu uzgajati, čovek je vršio stalnu selekciju pa je udeo njegovog rada u stvaranju različnih sorti vinove loze velik. Veštačko ukrštanje, klonska selekcija i vegetativno razmnožavanje je ubrzalo proces evolucije plemenite vinove loze.

    Istorija uzgajanja vinove loze

    nevidljivi-svet-o-vinu-vinova-loza.jpgUzgajanje vinove loze počelo je između Crnog i Kaspijskog mora. Odatle se loza širila u tri pravca: prema istoku do Indije, prema jugu do Palestine i Egipta i prema zapadu preko južnog dela Rusije do Balkanskog poluostrva. Morskim putevima na feničanskim brodovima stizala je i dalje - do obala Crnog, Sredozemnog i Jadranskog mora. Kultura vinove loze je stara, predpostavlja se da potiče od pre 9000 godina u Zakavkazju, Maloj Aziji, Iranu i u Mesopotamiji. Pouzdani podaci o kulturi vinove loze u Egiptu stari su oko 6000 godina što pokazuje egipatsko zidno slikarstvo u grobnicama faraona i u hramovima, a o tome govore i hijeroglifski tekstovi koji prikazuju postupke gajenja loze, berbu, preradu grozđa i čuvanje vina. Na neka Grčka ostrva vinogradarstvo je preneto iz Male Azije, a na Krit je dospelo iz Egipta još u bronzano doba. Grčko vinogradarstvo potiče iz Trakije odakle je mit o bogu vina, Dionisu. Stummer tvrdi da je kultura vinove loze u Italiji počela oko 1000 g. p.n.e. i da je mlađa od kulture loze na Balkanu. Rimljani su bili dobri vinogradari i vinari, spremali su dobra suva, desertna i aromatična vina. Oko 600 g. p.n. e. prema rimskom istoričaru Justinu, grčki iseljenici na jugu Francuske preneli su kulturu vinove loze u Galiju, pa je Cezar, osvojivši je 52. g. p.n.e. zatekao tamo razvijeno vinogradarstvo. Rimski car Domicijan (81-96. g.n.e.) naredio je da se iskrči polovina vinograda u Francuskoj i Španiji kako bi sprečio propadanje vinogradarstva u Italiji. Ta je naredba posle ukinuta, pa je iz Francuske kultura vinove loze prešla u Nemačku gde je vinogradarstvo je počelo da se razvija u I veku n.e. Na Balkan su kulturu vinove loze preneli Tračani iz Male Azije, a na obale Jadranskog mora Feničani i Grci. Rimljani su unapredili vinogradarstvo u našoj zemlji. Za vreme cara Proba (276-282. g.) zasađena je vinova loza na Fruškoj gori, Baranji i Mađarskoj. Sloveni su zatekli vinovu lozu na našem tlu, prihvatili i nastavili uzgajanje i širenje vinogradarstva.

    U ranom srednjem veku vinogradarstvo se svuda brzo širilo, a glavna su mu središta bila mnogi manastiri. Vino je postalo uobičajeno piće svih slojeva naroda, vinom se ponegde plaćao i porez, a služilo je i za druge svrhe. Za vreme Turske vladavine u našim krajevima vinogradarstvo je stagniralo, a ponegde i nazadovalo. Posebno je pogođeno uzgajanje vinskih sorti i prerada grožđa u vino, jer je Turcima vera zabranjivala uživanje tog pića. Najveći procvat je postiglo u XVII i XVIII veku i na početku XIX. Od sredine XIX veka pretrpelo je velike štete zbog pojave novih bolesti prenesenih u Evropu iz Amerike. Tako se 1845. godine raširila pepelnica (oidijum) 1878. plemenjača (peronospora), a 1864. godine je najveću krizu vinogradarstva izazvala trsna vaš (filoksera) koja je od 1880. do 1920. godine opasno ugrožavala i opstanak vinove loze. Kriza je konačno rešena cepanjem vinove loze na neke američke vrste i njihove hibride kao podloge. To je bila tzv. prva obnova vinograda.

    Druga obnova je počela nakon propadanja vinograda iz prve obnove, a to se desilo u raznim krajevima u periodu od 1920. do 1930. godine. Prilikom te obnove uvode se u kulturu nove sorte i podloge, a radovi se sve više racionaliziraju upotrebom mehaničke obrade i zaštite. U vinogradarskoj proizvodnji stalno se smenjuju razdoblja prosperiteta i kriznih godina. Te su krize pogotovu izražene za vreme većih ratova i nakon njih. Tada mnogi vinogradi propadaju zbog zapuštenosti i zbog promenjenih uslova života i rada.

    Posle drugog svetskog rata, nakon 1950. godine, u Evropi počinje treća obnova vinograda. Nastavlja uvođenje novih podloga i sorti (novih hibrida, selekcije i dr.) uveliko širi uzgoj stonog grožđa u krajevima sa pogodnom klimom i sve se više upotrebljava mehanizaciju za obavljanje različitih radova u vinogradu.

    Sorte vinove loze

    1. Sorte za visoko kvalitetna vrhunska vina

    Bele: Traminac crveni, Traminac mirišljavi, Italijanski Rizling, Rajnski Rizling, Burgundac beli, Burgundac sivi, Sovinjon beli, Silvanac zeleni, Muskat Otonel, Krokan, Tamjanika, Vugava, Žilavka, Bagrina, Chardonnay, Semijon…

    Crne: Kabernet Sovinjon, Kabernet Frank, Plavac mali, Blatina, Vranac, Merlot, Teran, Muskat crveni, Pinot Noir, Shiraz, Game…

    2. Sorte za kvalitetna vina

    Bele: Graševina, Tokaj, Rebula žuta, Malvazija, Ezerjo, Smederevka, Riesling, Pinot Gris, Bouvije, Krstač...

    Crne: Kabernet franc, Frankovka, Lasina, Prokupac, Tikveško crno, Ohridsko crno, Gamay bojadiser, Skadarka…

    3. Sorte za stona vina

    Bele: Plavac žuti, Kevedinka (Ružica), Zlatarica, Slankamenka, Kreaca (Banat. Riz.), Plemenka (Šasla), Julski Muskat, Kraljica vinograda, Muskat Italia, Muskat Aleksandrijski…

    Crne: Portugize, Muskat Hamburg, Plavina, Kardinal…

    Grožđe je plod vinove loze u kome uživamo u svežem obliku, i u prerađenom, u čaši vina. Kada govorimo o grožđu za preradu, mislimo na vinsko grožđe koje se prerađuje u vino, a manje na grožđe za druge oblike prerade (proizvodnju suvih grožđica i bezalkoholnih pića). Hemijski i fizički sastav vinskog grožđa određuje hoće li iskorišćenost biti bolja ili lošija tj. koliko će se litara vina dobiti od 100 kg grožđa i što je najvažnije, kakav će mu biti kvalitet. Zato se sorte vinskog grožđa prema hemijskom sastavu i organoleptičkim osobinama dele prema rodnosti na sorte sa slabim, dobrim i vrlo dobrim rodom. Postoji određeni odnos između kvaliteta i roda, pa sorte za kvalitetna vina imaju sitnije grozdove i manji rod od drugih sorti. Na kvalitet i rod utiču podneblje i zemljišni uslovi. Suprotno očekivanju, bolji se kvalitet postiže na zemljištu sa manje hranjivim materijama pa đubrenjem ne smemo prekoračiti njegov optimum (povećali bismo rod, ali umanjili kvalitet). Ovdje treba istaći važnu činjenicu da područja s optimalnim klimatskim uslovima za vegetaciju vinove loze, ne moraju biti i najbolja za njen kvalitet, ali uz uslov dobre vinifikacije, dobijamo vina izrazito visokog kvaliteta. Vinifikacija je tehnološki postupak (skup radnji) kojima se grožđe pretvara u vino koja započinje berbom grožđa…

    izvor/vina.rs

  7. Sremski rejon

    Vinogradarstvo u Sremu jedno je od najstarijih u Evropi. Smatra se da je prvu lozu na bregovima Fruske Gore zasadio rimski car Probus iz drevnog Sirmijuma. Dolaskom Turaka vinogradarstvo u Sremu je skoro uništeno, ali je vremenom postepeno obnavljano, a vrhunac dostiže u vreme Austro-Ugarske vladavine. Fruškogorska vina izvožena su još u 15. veku u severnoevropske zemlje, a u tom periodu Sremski Karlovci su smatrani za srpsku prestonicu vina.

    Postoje i pisani dokumenti o ondašnjem vinogradarstvu i vinarstvu u Sremu. Zaharije Orfelin je 1783. godine u Beču štampao “Iskusni podrumar”, a 1816. godine, Prokopije Bolic, arhimandrit manastira Rakovac na Fruškoj Gori, štampao je u Budimu prvi vinogradarski priručnik pod nazivom “Soveršen vinodelac”.

    Po nekadašnjoj rejonizaciji, sremski rejon nema podrejona, a postoji samo fruškogorsko vinogorje. Međutim, s obzirom da je fruškogorsko vinogorje veoma veliko, interesantno je posmatrati lokalitete unutar njega, a pre svega Sremske Karlovce, Irig, Banostor, Banstol, Nestin…

    Zastupljene su mahom bele sorte grožđa, Fruška Gora je poznata kao područje italijanskog rizlinga, a neki čak ističu i da je njegova pradomovina. Pored italijanskog, uzgajaju se i rajinski rizling, župljanka, traminac, šardone i sovinjon, frankovka, plemenka i novostvorene srpske sorte. Poslednjih godina, sve je više vinograda sa crnim sortama.

    Specificno vino ovog kraja svakako je bermet, posebno aromatizovano vino, dobijeno maceracijom više od 20 različitih trava i začina. Slava bermeta obnovljena je polsednjih godina, ali se i dalje sa ponosom ističu podaci da se karlovački bermet nalazio čak i na vinskoj karti “Titanika”.

    Banatski rejon

    Iako je nekada banatski rejon imao dva podrejona, sa pet vinogorja danas paznju zavređuju potisko, i posebno vršačko vinogorje.

    Vršački breg, Gudurica i Veliko Središte i laika asociraju na kraj u kome se gaji grožđe i odakle dolaze bela vina. Povoljni geografski i klimatski uslovi za gajenje vinove loze, odavno su uticali na razvoj proizvodnje grožđa i vina. Vinogradarstvo u vršačkom kraju datira iz vremena Dačana i rimske vladavine, a prvi pisani podatak o istom potiče iz 15. veka. Krajem 19. veka, sa više od 10.000 hektara vinograda, vršačko vinogorje bilo je najveće u Ugarskoj, po tvrdnjama nekih statističara i u Evropi. Zatim je filoksera ostavila pustoš. Danas je ceo taj kraj, gde Vršački breg ulazi u banatsku ravnicu, zasađen vinogradima i najveće je vinogorje u Srbiji, sa nešto više od 2.000 hektara.

    Rejon suboticko-horgoske pescare

    Nema podrejona, ali obuhvata dva vinogorja, palićko i horgoško, za koja je karakteristično da su najniži vinogradarski tereni u Srbiji, ali i da u nekim vinogradima, zbog teksture zemljišta, odnosno peskovitog sastava, opstaje nekalemljena loza.

    Gotovo da je cela površina subotičko-horgoške peščare pogodna za gajenje vinove loze, tereni su uglavnom ravni ili blago zatalasani, a dominantno je peskovito zemljiste. Nosioci razvoja vinogradarstva i vinarstva u prošlom veku bili su podrumi na Paliću i u Čoki, ali polako se pojavljuju i novi proizvođači.

    izvor/novo vinarstvo

  8. Župljanka

    Župljanka je domaća autohtona bela sorta nastala 60-ih godina prošlog veka na Novosadskom Institutu pod okriljem prof. D. Milisavljevića, ukrštanjem dve crvene sorte: Prokupca i Burgundca crnog. Župljanka daje visoke i redovne prinose, dobro nakuplja šećer (21-24%) i uz to ima visok sadržaj kiselina (8-11g/l). Vino koje dobijamo od Župljanke je kvalitetno, blage zeleno-žute boje, veoma osvežavajuće, dok u ukusu dominira aroma grožđa.

    Nažalost, puno vinograda pod Župljankom je iskrčeno kako na samoj Fruškoj Gori, tako i širom Srbije, te je danas gotovo nemoguće naći sadnice ove sorte. Mi pokušavamo da još više poboljšamo njene karakteristike smanjujući joj broj rodnih pupoljaka, ostavljajući manji broj okaca, čime dobijamo jedno vino koje pozitivno iznenađuje sve ljubitelje ovog napitka.

    Servira se uz ribu, svetla mesa i tvrde sireve, rashlađena na temperaturi od 9-13°C.

    Sadržaj alkohola: 13,0% v/v.

  9. Italijanski rizling

    Italijanski rizling je vodeća vinska sorta na Fruškoj gori. On se jako dobro prilagodio našim uslovima, tako da redovno rađa i nema velikih oscilacija u kvalitetu. Vino koje dobijamo od Italijanskog rizlinga je kvalitetno, odlikuje se zeleno-žutom bojom, čistim vinskim mirisom i harmoničnim ukusom.

    Mi mislimo da je vino ove sorte neopravdano potisnuto u drugi plan i da zaslužuje veću pažnju ljubitelja vina i toplo ga preporučujemo. Što se tiče porekla Italijanskog rizlinga, po nekim izvorima on je nastao od autohtone sorte Gračac koja se gajila pre širenja bolesti Filoksere na Fruškoj gori, što je najverovatnije blizu istine jer Gračac takođe daje redovne prinose i vino ujednačenog kvaliteta gotovo svake godine.

    Servira se uz hladna predjela, bele sireve, povrće, ribu i jela sa roštilja, rashlađen na temperaturi od 9-11°C.

    Sadržaj alkohola: 12,4% v/v.

  10. Traminac

    Traminac je sorta grožđa koja jako malo rađa i zahteva posebnu pažnju i negu, ali je po nama itekako vredi gajiti. Vino je punog tela više od većine drugih belih vina, prefinjene arome i bukea. Arome koje se mogu prepoznati su latice ruže, breskve, vanile, mineralni tonovi. Boja varira od slamnato-žute do zlatno-žute. Sa svojm blago muskatnim mirisom i prefinjenim ukusom spada u sam vrh poželjnih belih vina.

    Traminac je u nekim srećnijim vremenima našeg vinogradarstva i vinarstva važio za kralja među belim vinima, dok se danas gaji na vrlo simboličnim površinama na Fruškoj gori. Mi mislimo da je Traminac pravi izbor za one ljubitelje vina koji imaju izgrađen ukus.

    Odlično ide uz sveže voće, sireve, brojna jednostavna jela od ribe i pilećeg mesa, blage dezerte, rashlađeno na temperaturi od 10-12°C. Spada među retka vina koja mogu da se piju uz azijsku kuhinju.

    Sadržaj alkohola: 13,7% v/v.

  11. Манастир Љубостиња

    ljubostinja3.jpgljubostinja.jpg

    Љубостиња са Црквом Успења Богородице, задужбина кнегиње Милице, подигнута је крајем 14. века. Један је од најзначајнијих споменика Моравске школе.Архитекта је био Раде Боровић, познати Раде Неимар из народних српских песама, којии је своје име уклесао на прагу унутрашнјег портала.

    Ikonostas.jpg Carica%20Milica.jpgИконостас Кивот са моштима Царице Милице Кренула је са њом и Јелена, кћерка господара Драме и жена деспоте Угљеше. Монахиње Евгенија и Јефимија су дане проводиле у молитви, са тугом у срцу. У злату, на свили, Јефимија је извезла ћивот за покров кнеза Лазару. Сада је ово уметничко дело непроцењиве вредности изложено у музеју Српске православне цркве у Београду. Позната је и њена завеса којом је даровала манастир Хиландар

    Монахињу Јефимију, велику списатељицу тога доба, опевале су и песме савременика. Обе монахиње су овде и умрле. Милица, односно Евгенија, сахрањена је на левој страни улаза у цркву, а Јефимија на десној. Што би се рекло: и у радости, као жене владара, и у жалости, као удовице, и у животу и у смрти – вазда заједно. Легенда каже да је Милица у тренутку смрти своје најбоље другарице, песникиње Јефимије, дала саркофаг који је себи наменила. На саркофагу је уклесан цвет љиљана, који симболизује девичанство, невиност и који се често приписује Богородици. И данас се у молитвама љубостињских монахиња помињу Евгенија и Јефимија, жена од којих живот ове светиње и започе.

    Prince%20Lazar%20and%20Princess%20Milica Fifth%20Ecumenical%20Council.jpg Цар Лазар и Царица Милица Пети окуменски сабор

    Првобитно сликарство које је наручила кнегиња Милица, сачувано је у тамбуру кубета, а аксније је досликано, највероватније око 1415. год. што се може закључити на основу ктиторских и владарских портрета. Потписао га је сликар и јеромонах Макарије. Иконостас у манастирсикој цркви осликао је 1822. Никола Марковић.

    Izvor/SPC

  12. Kneginja Milica

    Prvorođenu kćer Maru roditelji su, oko 1371. godine, udali za jednog od najuglednijih velikaša, Vuka Brankovića, sina Dušanovog sevastokratora Branka Mladenovića. Kćerka Jelena postala je, 1386, žena Đurđa Stratimirovića Balšića, gospodara Zete (njen sin je Balša Treći). Dragana je postala carica. Udali su je između 1386. i 1388. za Ivana (Jovana) Aleksandra, sina bugarskog cara Šišmana. Preko kćerke Teodore, dom Lazarev se orodio s plemstvom iz Mačve. Teodora je, približno kada i Dragana, postala žena mačvanskog bana Nikole Drugog Gorjanskog. Umrla je mlada i nesrećna, pre 1405, rodivši sina Nikolu Trećeg i kćer Katarinu.

    Najmlađu kćer Oliveru otac nije stigao da uda. Na Vidovdan, 15/28. juna 1389. godine, srpski knez Lazar izgubio je život u Boju na Kosovu. Sa svojim sinovima, Milica je udala Oliveru za čoveka koji joj je posekao muža - novog sultana Bajazita. Olivera je postala svesna žrtva za spas Srbije.

    KTITOR LJUBOSTINJE

    KAO i njen muž, i Milica je bila ktitor. Knez Lazar je podigao crkvu Svetog Stefana (Lazaricu) u Kruševcu, Ravanicu, Gornjak, rumunske manastire Tismen i Vodicu, a dogradio je i hilandarsku crkvu, kao i manastir Svetog Pantelejmona na Svetoj gori. Uz podršku muža, Milica je, 1387. godine, počela da podiže svoju Ljubostinju. Graditelj ovog hrama bio je čuveni majstor Rade Borović (Rade Neimar iz narodnih pesama).

    Kneginja Milica je, zajedno sa svojim sinovima, imala velikog udela u ustanovljenju kulta kneza Lazara. Čini se presudnim momenat kada je, nedugo posle Kosovske bitke, u kući Lazarevića doneta odluka o prenosu kneževih moštiju iz Prištine (gde je, u crkvi Vaznesenja, posle Kosovske bitke bio sahranjen) u njegovu zadužbinu, manastir Ravanicu.

    Na poziv kneginje Milice, usledilo je savetovanje s mitropolitima, episkopima, časnim igumanima i s blagorodnima, tj. vlastelom. Iz ovoga se jasno vidi da je prenos kneževih moštiju izvršen s blagoslovom i pod nadzorom vrha Srpske pravoslavne crkve.

    Knez Lazar je prva svetovna ličnost izvan vladarskog roda Nemanjića koja je proglašena za svetitelja.

    Svečanoj, ali i tužnoj povorci, koja je krenula iz Prištine, pridružio se i zet kneza Lazara, Vuk Branković, sa ženom Marom i svom svojom vlastelom. Mihaljčić u svom delu Knez Lazar govori o ovome i navodi kako je Vuk s poštovanjem ispratio kneževe posmrtne ostatke. Ističemo namerno ovu istinu zbog ukorenjene zablude o njegovom izdajstvu na Kosovu.

    Kada se povorka približila konačnom odredištu, Ravanici, bratstvo manastira je izašlo u sretanje moštima sa svetlim sveštami i blagouhanimi kandili ishodit i nadgrobnije pesni vaspevajušte. Povorku je u Ravanici dočekala Milica i, kako svedoči Konstantin Filozof, tada ne beše mesta u celoj zemlji toj gde se nije čuo tužan glas ridanja i vapaj koji se ne može ni sa čim uporediti.

    Prenos i polaganje kneževih moštiju najverovatnije je obavljeno 1391. godine, mada neki ovaj događaj stavljaju u narednu godinu.

    Kneginja Milica je oprezno i mudro upravljala Srbijom, sve do punoletstva sina, kneza Stefana Lazarevića. Stefan je, postavši punoletan oko 1393. godine, preuzeo vlast u Srbiji. Zemlja jeste bila u vazalnom odnosu prema Turskoj, ali je u svemu ostalom zadržala atribute državnosti, pa je, kao takva, i napredovala. Po preuzimanju pune vlasti punoletnog sina, Milica se povlači u manastir, dobivši monaško ime Jevgenija. Iako monahinja, i pored toga što je Stefan smatran punoletnim, Milica je zadržala zapaženo mesto u vrhu vlasti.

    Kneginja Milica bila je, silom prilika, i nezvanična vladarka, sve dok je kao monahinja Jevgenija služila Bogu. Međutim, uskoro će postati shimonahinja Jefrosinija. Kao takva, upokojila se u Gospodu 11. novembra 1405. godine, u svojoj tek živopisanoj zadužbini Ljubostinji. S molitvenikom u ruci, u tim poslednjim trenucima, kraj nje je bila odana joj Jefimija, koja joj je i sklopila oči. Kneginja Milica, potom monahinja Jevgenija i, na kraju, shimonahinja Jefrosinija, poživela je oko 70 godina. U bolu i tišini Stefan je sahranio majku. Kraj njega je bila supruga Jelena i, privremeno umiren, brat Vuk.

  13. Laza Kostić, Santa Maria della Salute

    Oprosti, majko sveta, oprosti,

    što naših gora požalih bor,

    na kom se, ustuk svakoj zlosti,

    blaženoj tebi podiže dvor;

    prezri, nebesnice, vrelo milosti,

    što ti zemaljski sagreši stvor:

    Kajan ti ljubim prečiste skute,

    Santa Maria della Salute.

    Zar nije lepše nosit lepotu,

    svodova tvojih postati stub,

    nego grejući svetsku grehotu

    u pepo spalit srce i lub;

    tonut o brodu, trunut u plotu,

    đavolu jelu a vragu dub?

    Zar nije lepše vekovat u te,

    Santa Maria della Salute?

    Oprosti, majko, mnogo sam strado,

    mnoge sam grehe pokajo ja;

    sve što je srce snivalo mlado,

    sve je to jave slomio ma’,

    za čim sam čezno, čemu se nado,

    sve je to davno pepo i pra’,

    na ugod živu pakosti žute,

    Santa Maria della Salute.

    Trovalo me je podmuklo, gnjilo,

    al’ ipak neću nikoga klet;

    što god je muke na mene bilo,

    da nikog za to ne krivi svet:

    Jer, što je duši lomilo krilo,

    te joj u jeku dušilo let,

    sve je to s ove glave sa lude,

    Santa Maria della Salute!

    Tad moja vila preda me granu,

    lepše je ovaj ne vide vid;

    iz crnog mraka divna mi svanu,

    ko pesma slavlja u zorin svit,

    svaku mi mahom zaleči ranu,

    al’ težoj rani nastade brid:

    Što ću od milja, od muke ljute,

    Santa Maria della Salute.

    Ona me glednu. U dušu svesnu

    nikad jos takav ne sinu gled;

    tim bi, što iz tog pogleda kresnu,

    svih vasiona stopila led,

    sve mi to nudi za čim god čeznu,

    jade pa slade, čemer pa med,

    svu svoju dusu, sve svoje žude,

    -svu večnost za te, divni trenute!-

    Santa Maria della Salute.

    Zar meni jadnom sva ta divota?

    Zar meni blago toliko sve?

    Zar meni starom, na dnu života,

    ta zlatna voćka sto sad tek zre?

    Oh, slatka voćko, tantalskog roda,

    što nisi meni sazrela pre?

    Oprosti moje grešne zalute,

    Santa Maria della Salute.

    Dve se u meni pobiše sile,

    mozak i srce, pamet i slast.

    Dugo su bojak strahovit bile,

    ko besni oluj i stari hrast:

    Napokon sile sustaše mile,

    vijugav mozak održa vlast,

    razlog i zapon pameti hude,

    Santa Maria della Salute.

    Pamet me stegnu, ja srce stisnu’,

    utekoh mudro od sreće, lud,

    utekoh od nje – a ona svisnu.

    Pomrča sunce, večita stud,

    gasnuše zvezde, raj u plač briznu,

    smak sveta nasta i strašni sud. -

    O, svetski slome, o strašni sude,

    Santa Maria della Salute.

    U srcu slomljen, zbunjen u glavi,

    spomen je njezim sveti mi hram.

    Tad mi se ona od onud javi,

    ko da se Bog mi pojavi sam:

    U duši bola led mi se kravi,

    kroz nju sad vidim, od nje sve znam,

    zašto se mudrački mozgovi mute,

    Santa Maria della Salute.

    Dođe mi u snu. Ne kad je zove

    silnih mi želja navreli roj,

    ona mi dođe kad njojzi gove,

    tajne su sile sluškinje njoj.

    Navek su sa njom pojave nove,

    zemnih milina nebeski kroj.

    Tako mi do nje prostire pute,

    Santa Maria della Salute.

    U nas je sve ko u muža i žene,

    samo što nije briga i rad,

    sve su miline, al’ nežežene,

    strast nam se blaži u rajski hlad;

    starija ona sad je od mene,

    tamo ću biti dosta joj mlad,

    gde svih vremena razlike ćute,

    Santa Maria della Salute.

    A naša deca pesme su moje,

    tih sastanaka večiti trag;

    to se ne piše, to se ne poje,

    samo što dušom probije zrak.

    To razumemo samo nas dvoje,

    to je i raju prinovak drag,

    to tek u zanosu proroci slute,

    Santa Maria della Salute.

    A kad mi dođe da prsne glava

    o mog života hridovit kraj,

    najlepši san mi postaće java,

    moj ropac njeno: “Evo me, naj!”

    Iz ništavila u slavu slava,

    iz beznjenice u raj, u raj!

    U raj, u raj, u njezin zagrljaj!

    Sve će se želje tu da probude,

    dušine žice sve da progude,

    zadivićemo svetske kolute,

    bogove silne, kamoli ljude,

    zvezdama ćemo pomerit pute,

    suncima zasut seljenske stude,

    da u sve kute zore zarude,

    da od miline dusi polude,

    Santa Maria della Salute.

    Uvek me rasplace .Ali je volim.:srce:

×
×
  • Create New...