Idi na sadržaj

Priče sa poukom - porukom


Preporučene poruke

Uobrazilja i istina

Život nas nosi ovamo i onamo i sudbina nas vodi od jednog do drugog.

Ne vidimo ništa sem prepreke na našem putu, niti čujemo išta sam glasa

koji unosi strah u naša srca.

Ljepota se pred nama ukazuje kako sjedi na svom veličanstvenom prijestolu

i mi joj se približavamo. I zarad naših žudnji mi ćemo ukaljati porub njene odore

i oteti joj krunu čistote.

Ljubav prolazi kraj nas ogrnuta krhkošću, mi je se plašimo i sakrivamo se

u mračne špilje, ili je pratimo i u njeno ime činimo zlo.

Mudrost stoji na uglu ulice i doziva baš nas od mnoštva ljudi, ali mi je držimo

za nešto bezvrijedno i preziremo one koji je slijede.

Mudrost nas poziva da joj priđemo bliže, da možemo da uživamo u njenom nektaru,

i mi joj prilazimo i punimo naše stomake, i tada njena trpeza postaje prilika za

ispoljavanje ništavnosti i mjesto za samoponiženje.

Priroda nam pruža prijateljsku ruku i moli nas da uživamo u njenoj ljepoti,

ali mi se plašimo njena spokoja i tražimo utočište u gradu i sudaramo se jedni o druge

kao stado ovaca pred vukom koji se prikrada.

Istina nas posjećuje predvođena dječjim osmijehom i poljupcem ljubavnika,

i mi zatvaramo vrata naše nježnosti pred njom i napuštamo je kao oni kojima

nešto leži na savjesti.

Srce od nas traži pomoć, i duh nas zove, ali mi stojimo kao skamenjeni,

niti čujemo niti razumijemo. A kad neki čovjek čuje plač srca svoga i dozivanje duha,

kažemo da ga je obuzelo ludilo, i udaljavamo se od njega.

Tako mudri provode noći a mi za njih ne marimo.

Kada nas starost stigne mi se plašimo i dana i noći.

Prolazimo pokraj hljeba života, i glad crpi našu snagu.

Kako nam se život čini slatkim, a kako smo daleko od života!

Halil Džubran

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Kad sam te noći stigao kući, dok je moja žena servirala večeru, primio sam je za ruku i rekao: Moram ti nešto reći.

Sjela je i jela u tišini.Primijetio sam bol u njenim očima.

Odjednom nisam znao kako otvoriti usta. Ali morao sam joj dati do znanja što mislim.

Želim razvod, rekao sam smireno. Nije izgledala iznervirano mojim riječima, nego me tiho upitala: Zašto?

Izbjegavao sam njezino pitanje. To ju je razljutilo. Odbacila je pribor za jelo i počela vikati na mene, ti nisi čovjek!!

Te noći nismo više razgovarali.Plakala je. Znao sam da je htjela saznati što se dogodilo s našim brakom. Ali nisam joj mogao dati zadovoljavajući odgovor, izgubila je moje srce zbog Ivane.

Nisam je više volio. Samo sam je žalio!

S dubokim osjećajem krivnje, napravio sam sporazum za razvod koji je navodio da njoj pripadne naša kuća, naš auto i 30 % uloga u mojoj firmi. Pogledala ga je i onda poderala na komadiće. Žena koja je 10 godina svog života provela samnom za mene je postala stranac. Bilo mi je žao njenog uzaludno potrošenog vremena i energije ali nisam mogao povući što sam rekao jer sam jako volio Ivanu. Počela je jako plakati predamnom, što sam i očekivao. To njeno plakanje za mene je zapravo bilo pravo olakšanje. Ideja o razvodu, koja me opsjedala nekolikotjedana, činila se sada čvrščom i jasnijom.

Slijedeći dan, došao sam kući jako kasno i našao je za stolom kako nešto piše. Nisam večerao nego sam otišao direktno u krevet i odmah zaspao jer sam bio umoran od ispunjenog dana sa Ivanom. Kad sam se probudio, ona je još uvijek bila za stolom i pisala. Nije me bilo briga pa sam se okrenuo i nastavio spavati.

Ujutro mi je prezentirala svoje uvjete za razvod: nije htjela ništa od mene, ali je trebala odgodu od mjesec dana do rastave. Zahtijevala je da se u tih mjesec dana oboje trudimo živjeti normalno koliko god je to moguće.

Njeni razlozi su bili jednostavni: naš sin ima ispite u tih mjesec dana i nije htjela da ga opterećujemo našim propalim brakom. To je za mene bilo prihvatljivo.Ali imala je još jedan zahtjev, htjela je da se prisjetim kako sam je nosio u našu svadbenu sobu na dan

našega vjenčanja. Zahtijevala je da je u tih mjesec dana, svako jutro nosim iz naše spavaće sobe do prednjih vratiju. Mislio sam da je totalno poludjela. Ali da nam te zadnje zajedničke dane učinim podnošljivima, pristao sam na njene čudne zahtjeve.

Rekao sam Ivani kakve uvjete mi je žena postavila za razvod... Glasno se smijala i mislila da je to apsurdno. Bez obzira na njene trikove, mora se suočiti sa razvodom, rekla je prezrivo.

Moja žena i ja nismo imali nikakav fizički kontakt otkad sam ja izrazio svoju želju za razvodom. Dok sam je nosio prvi dan oboje smo djelovali nespretno. Naš sin je pljeskao iza nas: Tata drži mamu u naručju.

Te riječi su me pogodile.

Od spavaće do dnevne sobe pa do vratiju, hodao sam preko 10 metara s njom u naručju. Zatvorila je oči i tiho rekla;nemoj našem sinu govoriti za razvod. Kimnuo sam glavom, pomalo uzrujan. Spustio sam je pred vratima. Otišla je čekati autobus za posao. A ja sam se odvezao sam do ureda.

Drugi dan bilo nam je puno lakše. Oslonila se na moja prsa. Mogao sam osjetiti miris njezine bluze. Shvatio sam da nisam tu ženu pogledao pažljivo već dugo vremena. Shvatio sam da više nije tako mlada. Imala je nekoliko bora na licu i kosa joj je bila prosijeda. Naš brak je na njoj ostavio danak. Na minutu sam se upitao što sam joj to učinio.

Četvrti dan kad sam je podigao, osjetio sam kako se osjećaj intimnosti vraća.

To je bila žena koja je dala 10 godina svog života za mene.

Peti i šesti dan osjetio sam kako osjećaj intimnosti opet raste. Ivani nisam rekao ništa o tome.

Kako je tih mjesec dana odmicalo, postajalo je sve lakše nositi je. Možda me svakodnevna vježba učinila jačim.

Jedno jutro birala je što će obući. Isprobala je nekoliko haljina ali ni jedna joj nije pristajala. Zatim je uzdahnula: sve su moje haljine

postale prevelike. Odjednom sam shvatio koliko je smršavjela i da je to zapravo razlog što mi je postajalo sve lakše nositi je.

Odjednom mi je sinulo... Nosila je toliko tuge i gorčine u srcu. Nesvjesno sam pružio ruku i pogladio je po glavi.

Naš sin je došao u tom trenutku i rekao: Tata vrijeme je da nosiš mamu van. Gledajući svaki dan kako njegov otac nosi mamu u naručju, za njega je postalo bitan dio života. Moja žena ga je dozvala da se približi i čvrsto ga zagrlila.

Okrenuo sam glavu na drugu stranu jer sam se bojao da bi se mogao predomisliti u zadnjoj minuti.

Tada sam je primio u naručje, hodajući preko spavaće do dnevne sobe, pa u hodnik. Njezine ruke obgrlile su moj vrat tako prirodno i nježno.

Držao sam je čvrsto, baš kao i na dan našega vjenčanja.

No njezina sve lakša tjelesna težina me činila jako tužnim. Zadnji dan, kad sam je držao u naručju, jedva sam koraka mogao napraviti. Naš sin je otišao u školu. Držao sam je čvrsto i rekao: Nisam primjetio da je u našem životu nedostajalo intimnosti.Odvezao sam se do ureda... Istrčao iz auta bez zaključavanja vrata. Bojao sam se da bi me svaka odgoda natjerala da promijenim mišljenje. Hodao sam gore. Ivana je otvorila vrata a ja sam joj rekao: Žao mi je ali ja više ne želim razvod.

Pogledala me zapanjeno, a zatim dotaknula moje čelo. Imaš li groznicu? Rekla je. Maknuo sam joj ruku s moje glave. Žao mi je, Ivana, rekao sam, neću se razvesti. Moj bračni život je bio dosadan vjerojatno zato što ni ona ni ja nismo cijenili pojedinosti u našim životima, a ne zato što više nismo voljeli jedan drugog. Sada shvaćam da od trenutka kada sam je nosio u naručju na dan našega vjenčanja, sam je trebao tako nositi dok nas smrt ne rastavi.

Ivana kao da se odjednom probudila. Opalila mi je šamarčinu, zalupila vrata i briznula u plač. Otišao sam. U cvjećarnici na putu kući sam naručio buket cvijeća za moju ženu. Prodavačica me pitala što napisati na kartici. Nasmijao sam se i napisao: Nositi ću te svako jutro dok nas smrt ne rastavi.

Te noći sam stigao kući s cvijećem u ruci i osmijehom na licu. Trčao sam gore po stepenicama, da bih našao svoju ženu u krevetu - mrtvu.

Borila se s rakom mjesecima a ja sam bio toliko obuzet Ivanom da nisam ništa primjetio.

Znala je da će ubrzo umrijeti i htjela me spasiti od bilo kakve negativne reakcije našeg sina na razvod.

Barem sam u očima našeg sina ispao brižan suprug...

Mali detalji u vašim životima su ono što je stvarno važno u vezi. To nije vikendica, auto, nekretnine, novac u banci. To samo stvara

okruženje pogodno za sreću, ali ne može dati sreću u vama.

Dakle, nađite vremena da budete prijatelji i napravite one male stvari jedan za drugoga da izgradite intimnost. Da imate pravi sretan brak!

Ako ne podijelite ovu priču, ništa se neće dogoditi.

Ako to učinite, možda spasite nečiji brak.

Mnogi od životnih neuspjeha su ljudi koji nisu shvaćali koliko su bili

blizu uspjeha kada su odustali.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 1 mesec kasnije...
  • 3 sedmica kasnije...

"Ko sam ja?" – upita mladic starca.

"Ti si ono sto ti mislis." – odgovori starac. – "Objasnicu ti jednom pricom."

Jednog dana, pored gradskih zidina, u sumrak su se mogle videti dve osobe koje se grle.

"To su tata i mama." – misli nevino dete.

"To su ljubavnici." – misli covek pokvarene maste.

"To je moj covek"--misli ljubomorna zena.

"To su dvoje prijatelja koji se nisu videli dugi niz godina." – misli covek koji zivi sam.

"To su dva trgovca koji su sklopili dobar posao." – misli covek pohlepan za novcem.

"To je otac koji grli sina koji se vratio iz rata." – misli zena nezne duse.

"To je kci koja grli svoga oca koji se vratio s puta." – misli covek ozaloscen zbog smrti svoje kceri.

"To su zaljubljeni." – misli devojka koja sanja o ljubavi.

"To su dvojica koji se bore na smrt." – misli ubica.

"Ko zna zasto se grle?" – misli uskogrudi covek.

"Kako je lepo videti dve osobe koje se grle." – misli plemenit covek.

"Svako misli", – zakljuci starac – "zavisno od toga ko je on."

Pronikni u svoje misli: one ti najvise mogu rec o tome ko si ti.

:)

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 2 meseci kasnije...

др Рајна Драгичевић: Драги моји студенти, Ви сте будући професори, учите ученике да воле Србију!

Dragicevic1.jpg

Један говор намењен дипломцима Филолошког факултета доспео је ових дана у јавност. Написала га је професорка на истом факултету, проф. Др Рајна Драгићевић, и прочитала будућим професорима на њиховој апсолвентској вечери.

Иако је био намењен уском кругу људи, младим колегама, овај говор је за неколико дана поделио све дежурне имаоце мишљења у Србији. Једни поздрављају оштар и јасан став професорке према скоројевићком моделу образовања, накарадно преузетом из неког ни по чему нам блиског света. Други је осуђују због “сујетне горчине” и ниподаштавања које испољава према савременим образовним профилима.Да ли је ова критика покондирености, агресије и полуписмености покушај да се врати достојанство једној професији и систему вредности уопште? Да ли је написана у форми оштријој него што професорска етика дозвољава, или је то права мера, и онај ниво буке који ће успети да усталаса муљ на површини српског школства у вечитој реформи?Драги моји студенти, поштоване колеге, будући професори.

На дан када смо прослављали ваше апсолвентско вече, одложен је матурски испит малих матураната јер су се тестови које је требало да попуњавају појавили у јавности. Овај догађај само је једна од бројних манифестација урушености нашег просветног система, као и друштвеног система у свим областима. Долазећи на ваше вече и гледајући вас онако дотеране, насмејане, младе и пуне позитивне енергије, размишљала сам о томе хоћете ли успети да задржите тај оптимизам и када дипломирате и када се суочите с ниским платама, недовољним уважавањем професорске професије, прилично незаинтересованим ученицима, родитељима који су увек на страни своје деце (чак и ако је то на њихову штету), различитим притисцима и омаловажавањем.

Много тога око вас убијаће вам мотивацију. Ипак, ако мене питате, на листи врхунских занимања налазе се следећа: професор, лекар, адвокат, судија, инжењери, још једном, професор. Ако питате све родитеље овог света чиме би желели да се њихова деца баве, одговориће вам на исти начин. Разноразни неписмени и полуписмени људи данас себе олако могу назвати некаквим пи-аровима или менаџерима, необразоване водитељке себе зову новинаркама, а фолк-певачице уметницама, да и не говорим о арт директорима, бизнис консултантима, бек-офис администраторима, велнес консултантима, ивент координаторима, копи-принт оператерима, маркетинг консултантима, офис-асистентима, портфолио-менаџерима, продукт дизајнерима. Иза звучних назива занимања најчешће се крију фолиранти који мисле да се углед може стећи преко ноћи, крију се они који нису имали издржај да заврше факултет који су започели, они који мењају занимања и професије као прљаве чарапе.Немојте заборавити да се професором, лекаром или судијом нико не може самопрозвати.

Поносите се својим занимањем које се може стећи само упорним, вредним радом, одрицањем, неспавањем и вишегодишњим самосавладавањем и самоодрицањем. Не дозволите да вам бахати, хвалисави и самоуверени власници разноразних ресторана, фирми, приватних авиона, луксузних станова држе лекције о успеху, јер ВИ СТЕ ПРОФЕСОРИ,

а они су само власници квадратних метара!Покушавају да омаловаже професорско занимање. Имајте на уму то да сте ви чувари достојанства своје професије. Звање професора стиче се са пуно труда, али још више муке треба уложити у знање како носити ту важну титулу.

Водите рачуна о начину на који се понашате и када нисте у школи,размишљајте о свом одевању, ставу, односу према колегама, према ученицима и њиховим родитељима. Ако себе срозате у сопственим очима, онда ће вас и околина гледати са омаловажавањем. Будите поносни, самоуверени, будите спремни да учите и да се доживотно усавршавате, јер ВИ СТЕ ПРОФЕСОРИ!

Волите своје ученике. Упознајте их са оним племенитим што носе у себи, а чега често нису свесни. Извуците оно најбоље из њих. Подигните им углед у њиховим сопственим очима. Нипошто им не поклањајте оцене, али им стално омогућавајте да поправе оцене које имају. Препознајте и поштујте њихов труд. Покажите им да могу бити успешни ако раде. Не убијајте им вољу. Професорски ауторитет не стиче се претераном строгошћу и самовољом, већ праведношћу и недвосмисленим договором којег обе стране треба да се придржавају. Хвалите најбоље јер ћете тиме инспирисати и остале да се потруде и понекад буду најбољи. Пружајте шансу многима да понекад буду најбољи. Немојте бити другари са својим ученицима и покушавати да им се на тај начин приближите. Ви треба да постављате правила у својој учионици, да одређујете границе, да држите конце у својим рукама, јер они су ученици, а ВИ СТЕ ПРОФЕСОРИ!

Не заборавите да ћете предавати главни предмет, први у рубрици у дневнику, и да ћете са својим ученицима проводити више времена од свих осталих професора. Ваш утицај на ученике биће најважнији. Будите свесни те одговорности. Као професори српског језика, ви сте чувари нашег језика и културе. Учите ученике да воле своју земљу. Често се може чути како професори својим најбољим ученицима саветују да што пре оду одавде. Почело је да се подразумева да је најбољи успех у школи сигурна пропусница за одлазак из Србије. Хајде да преокренемо перспективу!Укажите најбољим ученицима на то да треба да остану у Србији јер ће јој, као најбољи, помоћи да се опорави и постане боље место за живот. Не дозволите им да оду и да препусте земљу свакојаком олошу! Зацртајте им као животни задатак да се боре против живог блата у које тонемо. Усадите им осећај за друштвену одговорност и објасните им да ову земљу нико не може очистити осим њих. Ако се потрудите, видећете да ће вас ђаци послушати, јер ВИ СТЕ ПРОФЕСОРИ!

Будите уверени да семе свих економских, политичких, културних, моралних реформи у овој земљи може да проклија само у породици, али и у вашој учионици, и то управо на часовима српског језика и књижевности! Зато се трудите да будете узор својим ученицима. Крените у рат против свих старлета, спонзоруша, певачица, манекенки, тајкуна, бизнисмена и победите их. Ви им морате постати оријентациона тачка, светионик у животу!За тај рат имате 45 минута дневно скоро сваког радног дана, а то није мало. Победићете тако што ћете дати све од себе да саржаје које треба да представите својим ученицима учините занимљивим, узбудљивим, свежим. Успећете у томе само ако много знате, ако волите оно што радите и ако сте посвећени. Ученици то могу да препознају, и то непогрешиво. Не обазирите се на чињеницу да се неке ваше колеге не припремају за часове, да многи ништа не раде, а примају плату, не обазирите се на трулеж око себе и не предајте му се! Нека ваш час буде оаза знања у свеопштој пустињи, светла тачка у мраку, зрно смисла у бесмислу.Ви имате мисију: ако успете да повратите ауторитет школе и знања (а то се не може постићи ниједним законом, већ ентузијазмом професора), падаће као домине све препреке ка бољем животу у Србији. Од часа српског до економских реформи! Од часа српског до борбе против корупције! Од часа српског до космоса! Ваша моћ је огромна и ваш задатак је од стратешког значаја. У томе је разлика између вас и разноразних менаџера, консултаната, координатора, администратора, оператера, богатих власника локала и осталих експерата за продавање магле. У њиховим рукама су пројекти, локали, авиони и камиони, а у вашим рукама је будућност ове земље. Никада немојте заборавити:

ВИ СТЕ ПРОФЕСОРИ!

Проф. др Рајна Драгићевић

:naklon:

izvor: medias.rs

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 4 meseci kasnije...

U životu se nikad ne treba prepustiti, predati prosječnosti,

nego izaći iz te „sive zone“ u kojoj je sve navika i pasivno prepuštanje,

treba gajiti hrabrost za pobunu.

Malo mi je oslabio vid, mnogo sluh.

Na predavanjima ne vidim projekcije i ne čujem dobro.

Ali sada razmišljam više nego kad sam imala dvadeset godina.

Tijelo neka radi šta hoće.

Ja nisam tijelo: ja sam um.

Bolje dodati život danima, nego dane životu.

Veoma sam zahvalna.

Hvala vam svima!

Rita Levi Montačini

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Važno je slušati

Jednom je prilikom jedan čovek pozvao svoga prijatelja, indijanca u goste u veliki grad.

Čovek je poveo indijanca u razgledanje grada i dok su se šetali indijanac, najednom, reče: Čujem cvrčka!

Nemoguće da od ovolike buke, brujanja automobila i galame, ti možeš čuti cvrčka – reče čovek.

Indijanac se na to sagne, razgrne grm i pokaže malog cvrčka.

Kako? – upita čovek.

Indijanac na to zatraži jedan novčić i ispusti ga na pločnik. Novčić zazveči!

Prolaznici se zaustaviše i okrenuše prema mestu odakle je dolazio zvuk palog novčića.

Ono što si naučio slušati čućeš, ma kakva buka bila, gde god bio – odgovori indijanac

kao što vidiš, svi ovi ljudi su u buci ipak čuli novčić ali cvrčka nisu čuli.

———

Najvažnije je slušati, i zato probajte čuti i ono na šta niste navikli i što možda ne očekujete.

Otvorite svoje srce i svoj um i za neke nove, drugačije stvari, jer to što mi ne primećujemo ne znači da ne postoji ili da je nemoguće.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 4 sedmica kasnije...

Legenda Čiroki indijanaca

Postoji jedna legenda Čiroki indijanaca o obredu prelaska dečaka u

zrelo doba. Naime, otac bi odveo svog sina duboko u šumu, stavio mu

povez preko očiju i ostavio ga tu samog! Od dečaka se zahtevalo da

celu noć nepomično sedi na jednom posečenom stablu i da ne sme

da skine povez sa očiju sve dok ne oseti prve zrake sunca na licu.

Nije smeo plakati, niti zvati pomoć.

Kada preživi noć, postaće ČOVEK.

Zabranjeno mu je bilo da priča drugim dečacima o svom iskustvu, jer

je svaki od njih morao da uđe u zrelo doba na svoj način. Dečak je

naravno bio prestravljen. Mogao je oko sebe čuti sve vrste zvukova. Od

krikova divljih zvijeri do udaljenih glasova ljudi koji bi ga isto tako

mogli povrijediti ili ubiti. A neprestano je osećao i huk vetra koji

mu je nosio u lice travu i zemlju. Ali ipak mali indijanac sve je to

stoički podnosio. Znao je da je to bio jedini načini da se postane

zreo čovek.

Konačno, nakon užasno proživljene noći, izašlo je sunce i on je

mogao da skine povez sa očiju.

I tek u tom trenutku mali Čiroki indijanac otkrio je da je njegov otac

sve vreme sedeo pored njega na drugom posečenom stablu i pazio da

mu se nešto loše ne dogodi!

***

Isto tako ni mi nikad nismo sami. Neko uvijek pazi na nas.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Lav N. Tolstoj | Poruka braći ljudima

tolstoj_500x375.jpg

U kolovozu 1908. godine, već u dubokoj starosti, Lava Nikolajeviča Tolstoja je shrvala teška bolest; vjerujući da će uskoro umrijeti, veliki je mislilac osjetio potrebu da se još jedanput obrati braći ljudima porukom, u kojoj je čitavo iskustvo života sažeo u jednoj riječi: LJUBAV. Svojstvo da ljubi ističe Tolstoj kao temeljno svojstvo i potrebu svakog čovjeka, dok odsutnost ljubavi smatra uzrokom svega zla.Oporavivši se toga puta, Lav Nikolajevič Tolstoj umro je dvije godine kasnije, 20. studenoga 1910., ostavljajući svoju zadnju poruku u amanet čovječanstvu.Voljena braćo, posebno vi koji se kod nas u Rusiji borite za ovakvo ili onakvo nikome potrebno državno uređenje. Tebi, mili brate, ma tko ti bio: car, ministar, radnik, seljak, treba samo jedno. A to je da proživiš ovaj neodređeno kratki trenutak života onako kako to od tebe traži Onaj koji ti je dao život.

Svi mi znamo, i ja to uvijek nejasno osjećam, što dulje živim, to jasnije; sada, kad sam prvi put jasno oćutio prirodnu blizinu smrti, tako samu po sebi razumljivu kao što je živu čovjeku razumljiva blizina sutrašnjega dana; blizinu, koja ne samo što nije strašna, već koja znači isto tako prirodan i blag prelaz kao što je prelaz u sutrašnji dan, — sada mi je, kad sam to oćutio, i strašno i, što je najvažnije — tuđe, da mislim o tome užasnom životu punom mržnje, kojima sada živi većina nas, ljudi rođenih za ljubav i dobro.

Tko smo mi, što smo mi? Samo ništavna bića koja svakog trenutka mogu iščeznuti; bića koja su samo načas iskočila iz ništavila u život, divni, radosni život, s nebom, suncem, šumama, livadama, rijekama, pticama, životinjama, sa srećom ljubavi, i prema bližnjima, i prema svojoj duši, prema dobru i prema svemu živomu... I što dakle? Mi, ta stvorenja, ne umijemo ništa bolje nego da svaki trenutak toga neodređeno kratkoga života, koji se svakoga časa može prekinuti, iznakazimo: dvadesetokatnim neboderima, asfaltom, dimom, čađi; zavlačeći se u tu nezdravu stisku gradova, rujući pod zemljom da bismo se domogli kamena, gvožđa, gradeći željezničke pruge i razvozeći po njima svijetom nikom potrebne ljude i nepotrebne terete, i, što je najgore, time da – mjesto da se radujemo životu, životu ljubavi — mrzimo, bojimo se, mučimo druge i sebe, zatvaramo u tamnicu, kažnjavamo smrću, učimo ubijati i ubijamo jedan drugoga.

Ta to je strašno!

Oni koji to čine, govore da to čine zato da bi se oslobodili svega rđavoga i, što je još veća laž, da bi oslobodili druge ljude od zla i da se, čineći to, rukovode ljubavlju prema čovjeku.

Mila braćo! Osvijestite se, ogledajte se, razmislite o vlastitoj slabosti, prolaznosti, o tome kako je u ovome neodređeno kratkom trajanju života između dviju vječnosti – ili bolje bezvremenosti života, koji ne poznaje većega dobra od ljubavi – bezumno ne činiti ono što vam nalaže vlastiti razum, već ono što vi činite.

U krivom rasuđivanju, koje vam nameće i u kojem vas podržava društveno mnijenje, čini vam se da sve ono što vi činite predstavlja neophodan uvjet života ljudi našega vremena; da je to što činite – sudjelovanje u životu čitavog čovječanstva; da vi ne možete ne činiti to što su činili svi, što čine još uvijek i što smatraju neophodnim da se čini.

Bilo bi lijepo misliti tako, kad bi to što činite bilo u suglasnosti sa zahtjevima vaše duše, kad bi donosilo dobra vama i drugim ljudima. Ali nije tako. Život svijeta, život čitavog čovječanstva, kako je sada uređen, traži od vas da budete zli, da sudjelujete u činima mržnje prema jednim ljudima zbog drugih, on ne donosi dobra ni drugima ni vama.

»Mi radimo za budućnost«, reći će na to. Ali čemu žrtvovati život u ljubavi sada, zbog budućega života koji nam je nepoznat?

Zar nije očito kako je to čudnovato, ubitačno praznovjerje? Ja znam, znam to bez svake sumnje, da je život – u ljubavi, u Božjem zakonu i u zahtjevu moga srca da činim dobro sebi i drugima, a tada me odjednom neka čudnovata umovanja sile da se odreknem istinskog, nesumnjivog moga dobra, moje obaveze, mog zakona... Zbog čega? Ni zbog čega. Zbog običaja, navike, oponašanja.

Neka borac za »slobodu« ili »društveni poredak« samo stoti dio svojih nastojanja i žrtava koje ulaže u borbu za svoje ciljeve uloži u to da bi ojačao ljubav u sebi i u drugima, – i on će – ne kao u borbi, gdje se posljedak ne vidi nego samo očekuje – istoga časa spoznati plodove svoga ulaganja ljubavi – ne samo u sebi, već i u posljedicama koje to neizostavno proizvodi i na druge ljude.

Mila braćo! Osvijestite se, oslobodite se strašne inercije te zablude – zablude da borba, borba za život, može biti svojstvena i nepogibeljna čovjeku – i spoznat ćete radost, dobro, svetost života, koje ništa ne može narušiti: ni napadi drugih ljudi – jer će ti napadi samo pojačati napore ljubavi, niti strah od smrti – jer je ljubav besmrtna.

Mila braćo! Ne smijem kazati: »Vjerujte mi, vjerujte«, – ne vjerujte, već provjerite to što vam kažem, provjerite barem jedan dan. Barem jedan dan, ustajući u istim uvjetima u kojima vas je zatekao, postavite sebi zadatak da se u svemu što budete činili toga dana rukovodite ljubavlju. I ja znam: postupite li samo jedanput tako, vi se više nećete vratiti staroj, strašnoj, razornoj zabludi.

Jedno vas molim, mila braćo, sumnjajte u to da je život, koji se oblikovao u našoj sredini, onakav kakav bi trebao da bude – taj je život izopačenje života – i vjerujte da je ljubav, samo ljubav, iznad svega; da je ljubav svrha, suština, dobro našega života; da je stremljenje k dobru, koje živi u svakom srcu – izraz potrebe za onim čega nema, a čega bi trebalo biti; da to prirodno čuvstvo mora biti zadovoljeno i da ga je lako zadovoljiti, samo ako ljudi ne budu izopačenje života smatrali životom.

Mila braćo! Radi vašeg dobra učinite ovo: posumnjajte u taj vanjski život, koji vam se čini toliko važnim, u život kojim živite; shvatite da — i ne spominjući lične obmane – slavu, bogatstvo itd. – sve te izmišljene uredbe društvenog života milijuna i milijuna ljudi, sve su to – ništavne, jadne trice u usporedbi s dušom, koju spoznajete u sebi u onom kratkom trenutku života između rođenja i smrti, i koja vam, neumorno, postavlja svoje zahtjeve. Živite samo za nju, s njome, s ljubavlju na koju vas ona poziva — i sva dobra vratit će vam se nebrojeno puta umnožena.

Samo povjerujte u dobro ljubavi, u otvoreni poziv koji vam upućuje.

Jasna Poljana, 21. kolovoza 1908.

Mislio sam da umirem onoga dana kada sam ovo pisao. Nisam umro, ali moja vjera u to što sam ovdje iskazao ostaje jednako čvrsta, i ja znam, da se ona neće izmijeniti do moje smrti, koja u svakom slučaju mora doći vrlo skoro.

| Preveo: Nikola MARČETIĆ MARULIĆ:

Časopis za književnost i kulturu, Zagreb, travanj 1977.|

Prometej.ba, prosinac 2013.

izvor: ClicK

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 1 mesec kasnije...

Eho efekt

Otac i njegov sin penjali su se planinom. Iznenada, sin se spotakne i padne, povredi se i vrisne Auuuu! Na svoje iznenađenje, negde iz planine začuje glas koji ponovi Auuuu!

Ko si ti - upita mali radoznalo.

Ko si ti - stigne odgovor.

Strašan si - vikne opet klinac.

Strašan si - odgovori planina.

Kukavico - vikne mali.

Kukavico - ne ostade mu planina dužna.

Tata, pa što je to? - upita oca.

Pazi sad sine – reče otac umesto odgovora i vikne:

Najbolji si!

Najbolji si - vrati mu planina, a otac nastavi:

Ljudi ovo zovu jekom, ali to ti je zapravo život. Vraća ti sve što kažeš ili učiniš: život je jednostavno odraz naših dela. Želiš li više ljubavi u svetu, stvori više ljubavi u svom srcu. Želiš li više uspeha u svom timu, poboljšaj svoje veštine. To vredi za sve, život će ti vratiti sve što si u njega uložio.

Život nije sled slučajnosti, nego odraz tebe samoga.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 5 meseci kasnije...

“Ko sam ja?” – upita mladić Starca.
“Ti si ono što ti misliš.” – odgovori Starac. – “Objasniću ti jednom pričom.”

“Jednog dana, pored gradskih zidina, u sumrak su se mogle vidjeti dvije osobe koje se grle.”...

“To su tama i mama.” – misli nevino dijete.

 

“To su ljubavnici.” – misli čovjek pokvarene mašte.

“To su dvoje prijatelja koji se nisu vidjeli dugi niz godina.” – misli čovjek koji živi sam.

“To su dva trgovca koji su sklopili dobar posao.” – misli čovjek pohlepan za novcem.

“To je otac koji grli sina koji se vratio iz rata.” – misli žena nježne duše.

“To je kći koja grli svoga oca koji se vratio s puta.” – misli čovjek ožalošćen zbog smrti svoje kćeri.

“To su zaljubljeni.” – misli djevojka koja sanja o ljubavi.

“To su dvojica koji se bore na smrt.” – mislli ubica.

“Ko zna zašto se grle?” – misli uskogrudi čovjek.

“Kako je lijepo vidjeti dvije osobe koje se grle.” – misli čovjek Božji.

“Svako misli,” – zaključi Starac – “zavisno o sebi šta je. Pronikni u svoje misli: ti možeš reći puno više o tome ko si nego tvoj učitelj.”

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 5 meseci kasnije...

Dobih ovu priču maločas na mail...

 

Jedan čovek je putovao i iznenada dospio u raj. U Indiji, koncept raja je drvo ispunjenja želja. Kad se sjedne ispod tog drveta, svaka želja se trenutno ostvaruje. Nema kašnjenja, nema vremenskog razmaka između želje i ostvarivanja željenog.
Čovjek je bio umoran, i legao je da spava ispod takvog drveta. Kada se probudio, osjetio je veliku glad i pomislio:
- Gladan sam. Kad bi odnekud bilo malo hrane.
I odmah niotkuda pojavila se hrana. Kroz vazduh je letjela, veoma ukusna hrana. On je bio toliko gladan da nije ni mislio odakle je došla (kada ste gladni, vi ne razmišljate). Odmah je počeo da jede, a hrana je bila tako ukusna ...

Zatim, kada je utolio glad, pogledao je oko sebe. Sada je osjetio zadovoljstvo. Pojavila mu se još jedna misao:
- Kad bi bilo još nešto i za popiti ...
U raju nema zabrana odmah se pojavilo dobro vino.

 

Ležeći u hladu drveta spokojno pijuckajući vino, rashlađen pirkanjem povjetarca, on je počeo da se pita:
 - Šta se dešava? Šta se ovo događa? Možda sanjam? Da li ovdje postoje neki demoni koji zbijaju šegu sa mnom?
I demoni su se pojavili. Bili su užasni, surovi i odvratni - tačno onakvi kakvim ih je zamišljao.

 Zadrhtao je i pomislio:
 - Sad će me ubiti...
I oni su ga ubili.

 

Tvoj um je to drvo ispunjenja želja, i bez obzira šta da pomisliš, prije ili kasnije to će se obistiniti. Ponekad je vremenski interval takav da si potpuno zaboravio da si to htio, i ne možeš da pronađeš uzrok od čega je sve počelo. Ali ako pogledaš dublje, vidjećeš da tvoje misli stvaraju tvoj život. One stvaraju tvoj raj, one stvaraju tvoj pakao. One stvaraju tvoju patnju, one stvaraju tvoju radost. One stvaraju loše, one stvaraju dobro ... svi vi ovdje - ste čarobnjaci, svi vi ste tvorci svog života. Svako prede i tka čarobni svijet oko sebe ... on se potom ispostavi stvaran. Pauk se sam hvata u svoju mrežu. Niko te ne muči, osim što ti mučiš samog sebe. A kada je to osviješćeno, stvari počinju da se mijenjaju. Tada možeš sve preokrenuti, u stanju si da pretvoriš svoj pakao u raj. Ti si odgovoran za sve.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 3 sedmica kasnije...

Nepotreban teret

 

„Pitao je učenik učitelja:

Tako si mudar, uvek dobro raspoložen, nikada se ne ljutiš… Pomozi mi da i ja postanem takav.

Učitelj je pristao i zamolio učenika da donese krompir i jednu providnu kesu.

… Kada se na nekoga naljutiš i sakriješ svoju uvredjenost – reče učitelj – uzmi jedan krompir pa sa jedne njegove strane napiši svoje ime, a sa druge ime čoveka sa kojim si se posvadjao, a onda stavi krompir u kesu.

I to je sve? – upita učenik iznenadjeno.

Ne, – odgovori učitelj – potrebno je da uvek sa sobom nosiš tu kesu, i svaki put kada se se osetiš uvredjeno da u nju staviš krompir.

Učenik je pristao. Prošlo je neko vreme. Kesa se punila krompirima i postala poprilično teška. Bilo je vrlo nezgodno stalno je nositi sa sobom. Uz to krompiri koji su prvi stavljeni u kesu počeli su da se kvare. Neki su proklijali, a neki istrulili i širili neprijatan miris. Učenik je došao kod učitelja i rekao:

Nemoguće je ovo nositi sa sobom. Prvo, kesa je suviše teška, a drugo, krompir se pokvario. Predloži nešto drugo.

Ali učitelj je odgovorio:

To isto dešava se i u tvojoj duši. Kada se na nekoga naljutiš, uvrediš, u tvojoj duši se stvara težak kamen iako ti to odmah ne primećuješ. Zatim kamen postaje sve veći. Postupci se pretvaraju u navike, navike u karakter, koji rađa poroke koji zaudaraju. I na taj tovar lako bi zaboravili da nije suviše težak da ga stalno nosimo sa sobom. Dao sam ti mogućnost da posmatraš ceo taj proces sa strane. Svaki put kada odlučiš da se uvrediš ili da nekome naneseš uvredu razmisli da li ti je taj kamen potreban.”

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 2 sedmica kasnije...

Smelost

 

„Dva semena leže jedno pored drugog u plodnom tlu u proleće.

Prvo seme kaže:„Želim da rastem! Želim da pustim svoje korenje duboko u zemlju ispod mene, i da poguram svoje izdanke kroz zemljinu koru iznad sebe. Želim da razvijem svoje pupoljke da bi objavili dolazak proleća. Želim da na svom licu osetim toplotu sunčevih zraka i na peteljkama blagoslov jutarnje rose.“

I tako je raslo.

Drugo seme kaže:„Plašim se. Ako pustim svoje korenje u zemlju ispod mene, ne znam na šta mogu da naiđem u tami. Ako se probijam kroz čvrsto tlo iznad sebe, mogu da oštetim tanane izdanke, šta ako otvorim svoje pupoljke, a puž pokuša da ih pojede? A šta ako počnem da cvetam, a dete me iščupa iz zemlje. Ne, mnogo je bolje da čekam dok sve ne bude bezbedno.“

I tako je čekalo.

Jedna koka koja je čeprkala po bašti, tražeci hranu, pronašla je seme koje čeka i odmah ga pojela.

Život guta one koji se boje.“

 

P. Hansen

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 1 mesec kasnije...

DA LI STE MUDRE ILI PAMETNE? емотикон smile

Čime se razlikuje pametna žena od mudre žene?

Pametna žena kad pronađe grešku muža zameriće mu i podsetiće ga da ga je upozaravala više puta.
Mudra žena podržr i oraspoloži. I kad treba pretvori se da ništa nije primetila.

Pametna žena u kriznoj situaciji uzeće uzde vlasti u svoje ruke i naučiće muža kako živeti pravilno
Mudra žena vrlo tanko i neosetno pokaže mu pravac, da muž to shvati kao svoju ideju, i podrži ga u nameri da dođe do cilja.

Pametna žena će učiti decu matematiku bez obzira na sve.
Mudra žena pre svega će smatrati u svakom od njih Ličnost.

Pametna žena na poslu će da se potrudi da bude bolja od svih i da ne praviti greške. Zato većina
kolega će biti sa njom vrlo oprezni.
Mudra žena će stvoriti između kolega atmosferu ljubavi i topline.

Pametna žena će mešati u život svoju odraslu decu , davati im savete i preporuke, koje nisu ni tražili, prićati njima o tome kako treba vaspitavati svoju decu.
Mudra žena dozvoljava svojoj deci dobiti životno iskustvo i daje podršku u bilo kojoj situaciji.

Pametna žena će se boriti sa utiskom svekrve, braniti svoju nezavisnost od roditelja, svađati se sa njima zbog njihovih saveta.
Mudra žena će naučiti da se nasmeje, da ih sluša ćutajući i slagati se sa njima. I raditi po svome. sa ljubavju.

Pametna žena hoće da promeni svet. Prepraviti sve ljude oko sebe. 
Mudra žena počinje da se menja sama. I prihvata sve takvim kakvi jesu.

Pametna žena misli da je srećan taj ko je u pravu.
Mudra žena zna, da u pravu je taj, ko je srećan.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 1 mesec kasnije...

danas naiđoh na ovu priču...

vredi je pročitati :)
 

Bračni par je ušao u luksuznu radnju i dok su razgledali po policama muškarac se okrenu ka vlasniku radnje i upita ga:

“Smem li pogledati? Nikada još nisam video takvu šoljicu. Prekrasna je!”

Odjednom šoljica progovori: “Slušaj, nisam ja uvek bila šoljica za čaj”, počela je svoju priču.

Nekad sam bila glina. Moj me gospodar tada uzeo i valjao… mesio, okretao… ponovno i ponovno… i ponovno.

Vikala sam: “Ostavi me na miru!” Ali on se samo nasmešio i odgovorio: “Ne još.”

Zatim me stavio na lončarsko kolo. “Odjednom sam se vrtela i vrtela… i vrtela… i vrtela. 

“Prestani! Imam vrtoglavicu!” – vrisnula sam. No, gospodar je samo odmahnuo glavom i rekao: “Ne još!”

Nakon toga me stavio u pećnicu. Nikada nisam osećala toliku vrućinu. Pitala sam se zašto me želi spaliti. Vikala sam i kucala na vrata pećnice. Mogla sam ga videti kroz otvor i čitati s njegovih usana dok je odmahivao glavom: “Ne još.”

Napokon, vrata su se otvorila. Odahnula sam! Stavio me na policu. Počela sam se hladiti.

“Tako. To je već bolje,” rekla sam. No, odjednom me počeo četkati. I celu me obojio.

Vodena para je bila strašna. Mislila sam da ću umreti: “Prestani! Prestani!” preklinjala sam ga plačući.

A on je ponovno samu odmahnuo, rekavši “Ne još”.

Tada me odjednom vratio u pećnicu. No, ne u onu prvu, već u dvaput topliju. Bila sam sigurna da ću se ugušiti. Preklinjala sam, molila, vrištala, plakala.

Celo sam ga vreme mogla videti kroz otvor kako odmahuje glavom i govori: “Ne još.”

Bila sam uverena da nema nikakve nade i da neću uspeti. Bila sam spremna odustati. Ali vrata su se otvorila. On me uzeo i stavio na policu.

Nakon sat vremena dao mi je ogledalo i rekao mi: “Pogledaj se.” 

Pogledala sam se…: “Pa to nisam ja! To ne mogu biti ja! Pa ja sam prekrasna!”

“Želim da znaš,” rekao je tada, “kako sam znao da te boli dok te mesim i oblikujem, ali da sam te ostavio onako, osušila bi se.

Znam da sam ti uzrokovao vrtoglavicu dok sam te vrtio na kotaču, ali da sam stao, zdrobila bi se.

Znam da je bolelo i da je bilo vruće i zagušljivo u pećnici, ali da te nisam stavio onamo, slomila bi se.

Znam da je vodena para bila strašna kad sam te četkao i celu te obojio, ali vidiš, da to nisam učinio, nikada ne bi očvrsnula. Ne bi bilo boje u tvom životu.

I da te nisam vratio u drugu pećnicu, ne bi dugo poživela, lako bi se razbila.

Sada, ti si završeni proizvod. Sada si ono što sam imao na umu kad sam s tobom počeo.”

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Zašto ljudi viču?

 

Jednom je učitelj pitao svoje učenike:

– Zašto ljudi viču kad su ljuti?

Učenici su razmišljali neko vreme:

– Zato što izgubimo strpljenje, zato vičemo – reče jedan.

– Ali, zašto bi vikao ako je osoba pored tebe? – pita učitelj – Zar nije moguće govoriti tiho i lagano?

Učenici su davali još neke odgovore, ali nijedan nije zadovoljio učitelja. Naposletku je objasnio:

– Kada su dve osobe u svađi, ljutite, njihova se srca jako udalje. Zato moraju vikati jedno na drugo, da njihov glas premosti udaljenost i da se mogu čuti. Što su ljući, glasnije moraju vikati, jer je udaljenost među njima veća.

Potom je učitelj pitao:

– Šta se dogodi kada se dve osobe zaljube? Ne viču jedno na drugo, već govore tiho i nežno. Zašto? Njihova srca su veoma blizu. Udaljenost među njima je veoma mala. A, šta se dogodi kada se još više vole? Ne govore. Samo šapuću i još više se zbližuju u svojoj ljubavi. Konačno, ne treba im više ni šapat. Samo se gledaju, i to je sve. Takve su dve osobe koje se vole.

Onda je rekao:

– Kada se svađate, nemojte dozvoliti da se vaša srca udalje, ne izgovarajte reči koje bi mogle da vas još više udalje, jer će doći dan kada će udaljenost biti tako velika, da više neće biti puta nazad.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 4 meseci kasnije...

Ovu priču ću zakačiti u kancelariju, da me isprati kad krenem kući...

dosta je bilo...

 

PUSTITE ČAŠU

 

Profesor je započeo sat uzevši u ruku čašu punu vode. Podigao ju je u vis tako da su je  svi mogli vidjeti i upitao:

– Što mislite, koliko je teška ova čaša?

– 50 g… 100 g… 125 g… – nagađali su studenti.

– Istina je, ustvari, da ni ja sam ne znam. I dok je ne izvažemo, ne možemo biti sigurni – rekao je profesor. Ali ja sam vas htio nešto drugo pitati. Što će se dogoditi ako držim ovako podignutu čašu, recimo, nekoliko minuta?

– Ništa! – odgovoriše studenti.

– Dobro. A što će se dogoditi ako držim ovako podignutu čašu cijeli jedan sat? – ponovo zapita profesor.

– Počet će vas boljeti ruka – brzo odgovori jedan student.

– Točno. A sada, što će se dogoditi ako je držim ovako cijeli jedan dan?

– Ruka će vas početi jako boljeti, a od takvog napora će vam se možda ukočiti i mišići, pa je čak moguće da vam se ruka paralizira. I vrlo vjerojatno ćete morati hitno otići liječniku.

– Vrlo dobro – nastavio je smireno profesor. – A dok se sve to događa, što mislite je li se promijenila težina čaše?

– Ne! – odgovoriše svi u glas.

– Pa što je onda uzrok boli u ruci i grčenju mišića?!

Studenti se nađoše zbunjeni, situacija im je već sličila na zagonetku i svi zdušno počeše tražiti odgovor.

– Što trebam napraviti da bih se oslobodio bola i tereta u ovoj situaciji? – nastavi profesor.

– PUSTITE ČAŠU! – čuo se odjednom odgovor iz amfiteatra.

– Daaaa, to je to. To je odgovor. Pustite čašu! – poskočio je profesor. – To isto se događa i s vašim problemima u životu i s vašim teškim mislima. Misliti o njima nekoliko minuta je normalna stvar, i u tome nema ništa neispravno ili pogrešno. Ali ako ih zadržavate u vašem umu neko duže vrijeme, osjetit ćete BOL. A ako to radite jako dugo, previše dugo – osjetit ćete se paralizirano, tj. nećete biti u stanju raditi bilo što drugo. Vrlo je važno razmišljati o određenim događajima ili doživljajima u vašim životima i izvoditi zaključke iz njih, no još je važnije znati kako osloboditi um od tih problema na kraju svakog dana. Bez obzira u kakvoj se situaciji našli, pustite čašu na kraju svakog dana.

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 3 meseci kasnije...

 

Priča o ravnodušnosti

Jednom je đavo nekako rešio da proda sve instrumente iz svog arsenala. Uredno ih je postavio u vitrinu da svi mogu da ih vide.

Kolekcija je bila impresivna: ovde se nalazio blistavi bodež Zavisti, a pored njega se nalazio šraf Gneva, na drugoj polici su ležali luk Žeđi, pored njega su se živopisno razmestile otrovne strele Pohote i Revnosti.

Bilo je tamo oruđa Straha, Gordosti i Mržnje, a na svima se nalazila – cedulja sa nazivom i cena.

A na najlepšoj polici, odvojenoj od svih ostalih instrumenata, nalazio se mali, i naizgled neugledan drveni klin, na kome je visio naziv – Ravnodušnost.

Začudjujuće je bilo to da je cena ovog instrumenta bila veća od svih ostalih zajedno.
Jedan prolaznik je upitao đavola zbog čega tako skupo ceni taj čudni klin.

– Odista, cenim ga više od svega, – odgovorio je đavo, – jer je to jedini instrument u mom arsenalu, na koji mogu da se oslonim, ako svi ostali otkažu.

I on je nežno pomazio drveni klin.

Ako mi uspe da zabijem taj klin u čovekovu glavu, – nastavio je đavo, – on mi onda otvara vrata za sve ostale instrumente…

Izmenjeno od strane člana vesticara
Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima
  • 4 sedmica kasnije...

Svrha života je u tome da…

 

 

Svrha života nije  reći da ste nešto uradili. Nije svrha u tome koji posao imate, koliko ste daleko dogurali u karijeri,  kojim sportom se bavite, koju marku odeće nosite ili marku mobilnog telefona koji koristite. Život nije ni stvar škole koju ste pohađali, proseka koji ste ostvarili, novca koji ste zaradili niti ljudi koji vas prihvataju ili odbacuju. Na kraju krajeva, poenta nije u tome da li imate jako mnogo prijatelja ili ste usamljeni.
Sve se u životu vrti oko toga koga volite i koga ste povredili. Kako se vi osećate u sopstvenoj koži. Svrha je u poverenju, sreći i sposobnosti da se bez pretencioznosti sažalite nad ljudima kada je potrebno. Poenta je da se držite svojih prijatelja i kad im ne ide najbolje, da zavist, pakost i mržnju koja tinja u vama zamenite ljubavlju. Svrha je u tome da se oslobodite ljubomore, da prevaziđete neznanje i da postanete samouvereni. Ponekad i u tome šta i kako kažete i šta zaista mislite. Poenta je da vidite ljude onakve kakvi zaista jesu. Možda najvažnije od svega je da svoj život posvetite spajanju sa drugim životom na način koji se nikad i nigde ne može ponoviti.

Izbor je vaš.

 

Preuzeto: Mudre misli

Link ka poruci
Podeli na drugim sajtovima

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Gost
Odgovori na ovu temu...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...