Morpheus 5112 Napisano January 25, 2013 Prijavi Share Napisano January 25, 2013 Danas sam se prvi put susreo sa njegovom poezijom, dopala mi se na prvo čitanje. Mislim da zaslužuje temu na ovom našem malom kutku. APRIL (odlomak) II Znaj: ko se smeje iz srca taj i plače istog trena sa suzama u smehu tako ćeš prepoznati s kim se treba smejati Veruj: da ozbiljno treba razvući čitav osmeh do neba pa stavi osmeh na lice i razvuci ga preko cele ulice jer osmeh treba od srca dati nekome da tuge svoje skrati pokloni osmeh prosjaku, deci, vojniku, upleti te usne u ram, u nečiju sliku i smej se okom, može to tako, o da! a smeje se i zagrljajem, onaj ko zna... Ljubi: tek onog, koji pred tobom drhti jer to je zemljotres srca dok čeka tvoje usne, u njemu se izdižu planine nežnosti izvajaj te vrhove svojim dahom, ne dozvoli da ih okuje krti led neodlučnosti Sanjaj: kao da ne spavaš u mraku već kao da si uspavana u leto, pod suncem sanjaj, kao da ti je jastuk onaj kog voliš sanjaj neke, kao ljubljenje divne stvari pa kad se probudiš, ti se okreni ka dragom i nastavi gde si u snu stala Plači: Žensko si. Ako. Plači kad treba i malo kad ne treba. Samo nemoj da preteruješ. Jer sigurno da dolazi vreme neželjenog plakanja. Uštedi po koju suzu za tad. I par njih odvoji onako sa strane, za mene. Ne mora da budu nešto prevelike, ni prevše bistre, ali odvoji ih baš za mene, i nek su od srca... Pa, kad krenem na put, da ponesem more iz tvojih očiju, i da znam: ima u jednoj kapi, većih bura i oluja, nego u Okeanu Sakrij se: i ja ću da zažmurim, da brojim lagano do deset unatraške pa ću u kofere ruke svoje da potrpam, tople osmehe da uvijem u marame, komad leta, šaku snega, i tvoj lik pa onda na perone i brodove, da te nađem, da te tražim svud po ovom svetu i na kraju neću da plačem, kad mi život upadne u oko i kad vidim da te nigde nema. Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Morpheus 5112 Napisano January 25, 2013 Autor Prijavi Share Napisano January 25, 2013 (izmenjeno) ULICA GORKIH JAGODA Dobrodošla, u ulicu Gorkih Jagoda... broj pet! Tu na uglu, s Ulicom Spaljenih pisama i Mrtvih Nadanja, stanujem ja. Svako jutro, odem do ćoška Bulevara Prevara. Tu kupim novine - "24 časa života manje". Pogledam oglase, rubrika "Nadanja", ali ništa novo... Čak se i staro razgrabilo! Oko podne, sednem u park, pokraj reke Sećanja, i gledam kako otiču nabujale misli... Popodne je moje vreme, kada ručam u restoranu "Prvi poljubac". Odmah je tu, na trgu Ironije. Pitam koji je danas dan crno-belog kelnera... (Pošto znam koji je specijalitet, kog dana na meniju...) "Koji je danas dan...?!" reče kelner... "Mislim gospodine, da je danas Patetični dan!" "Bože! Zakleo bih se da je danas Očajni dan! Kako prođe nedelja!" Za Patetični dan, obično je na meniju "teška Glupost, filovana s divljom ljubomorom" "Moje omiljeno!" - pomislih. "Još nešto gospodine?!" bio je ljubazan kelner. "Možda... preliv od intriga, s jednom toplom, sočnom laži!?" "Mogu li Vam preporučiti samosažaljenje uz to?!" "Ko kuva danas?!" pitah. "Đavo, čini mi se... ili Vaša bivša! Ako joj je počela smena?!" "Daj! 'Ajde!" "A, za desert?!" "Možda neki bol, u predelu grudi?!" "Naravno gospodine... Sve za Vas!" Izmenjeno January 25, 2013 od strane člana Morpheus Smucalica 1 Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Morpheus 5112 Napisano January 25, 2013 Autor Prijavi Share Napisano January 25, 2013 MENE JE GRADILA PATNJA Mene je gradila patnja, uz zli osmeh sudbe. Tuga, u korak, išla k'o pratnja, i pravila crte lica - muške i grublje. Mene je kovala zla sreća, i kvasila kiša, prljava i žuta. I hiljadu me je pratilo sveća, da vide, kako skrećem s puta. Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Morpheus 5112 Napisano January 25, 2013 Autor Prijavi Share Napisano January 25, 2013 ŽELJA (U KIŠNO JUTRO) Voleo bih da me čeka tvoj zagrljaj u neko kišno jutro, u neku jesen. I da ti sebe ostavim toliko, da pred kraj komadić sebe, jedva ponesem. Ne očekuj ništa veliko da ti kažem gledaću te glupavo... znam to samo: Ako budem govorio, možda i slažem, da te manje volim, nego što to znamo! Ono za čim tragaš, sinoć ti nisam dao nisam ti bio ni pirat ni princ baš neki, još kod prvog pogleda sam nem ostao sluteći da smo već pomalo daleki. Nemir od ovih stotinu mrava pod košuljom založiću za još jedan mamurluk rošavi, kad ne umem da ti kažem kako te volim nek koraci moji, budu prethodnica košavi! Smucalica 1 Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Morpheus 5112 Napisano January 26, 2013 Autor Prijavi Share Napisano January 26, 2013 POSLEDNJA PESMA Usidrene u nemu tačku, biće oči tvoje lepe, kada shvatiš da sam otišao, u prah i pepeo. Bio sam modar od života uvek... Uvek se našao neko da mi postavi nogu, neko, da mi puca u leđa, neko, da me gurne sa ivice... Srećom! Pao sam na tvoj dlan. Uvek se našao neko, ko je uporno tvrdio, da je bolji od mene! A, ja jadan, nisam ni mislio da nečemu vredim. Niti, da sam za išta dobar. Rođen da umrem. Nisu progovorili ni reč sa mnom, a neki su me već mnogo mrzeli. Ali, ti isti su verovatno, najviše mrzeli sami sebe? Znaj, da sam uvek bio dete... Navlačeći maske, tkane od mašte, bujne kao stotinu proleća, ja sam živeo hiljade života! Za sve ovo, svoje kratko vreme, ja sam sanjao i maštao. Tebe najviše! Nisam se plašio velikih bitaka, onih, prsa u prsa, gde se glava sigurno gubi! Plašio sam se onih ljudi, što ti se podmuklo privuku u liku prijatelja, pa te izdaju! Radi pet minuta pažnje, nekih još jadnijih duša od njegove... Možda, radi par novih santimetara, naraslog ega? Ili ti se nadviju nad posteljom, dok si u snu... Pa te pridave, kad ne mogu da te spuste na zemlju. Krila bi ti polomili, da letiš njima! A, ovako, ne znaju kako protiv mašte, jer je sami nemaju. Možda ćeš se setiti kako sam te voleo? U to nemoj da sumljaš! Priznajem unapred svima, sve sam drugo lagao, sem toga! Neka mi oproste! Nisam mislio zlo. Mada sam imao taj otrovni zub, koji je često trovao moja usta, koji je ostavljao gorak ukus, kakav samo glupost ume da ostavi. Nisam ostajao dugo otrovan od njega, možda samo zanet u pogrešnom pravcu, ili sa blago zamućemnim vidom... Sa blago iskrivljenim pogledom na svet. Što i nije moralo da bude loše! Blago onima, koji znaju svoj put. Koji misle da znaju, šta će biti petnaestog kroz desetak godina... Oni mogu odmah da umru! Takav život je beskonačno siv, i tužniji od smrti... Ja, nisam znao šta me sutra čeka! Zato mi je bilo tako interesantno, da budem, makar još jedan dan, veliko dete. Ako me budeš žalila, onda moraš znati sve o meni. Ne želim da budeš u zabludi... Ja nisam imao mračnu stranu. Ja sam imao sivu stranu... A, ona je mnogo gora! To je Ona strana, gde nisi svestan sebe. Nego, imaš iste dane, iste sate, iste minute i sekunde, beskorisnog postojanja! Kada si ništa drugo, do spleta okolnosti, i jednog događaja među tvojim roditeljima. Kada si još jedan "obični", recimo, među četiri zida u nekoj petospratnici, gde život, nije ni u prolazu... A, smrt vreba, da izbriše još nečije ime, iz adresara. Da sam imao tamnu stranu, makar bi' bio između dve vatre! A, ovako sam često bio, kao reka, koja zađe u dosadnu ravnicu, i razlije se u široko, mutno korito. Siv, i široko dosadan. Mutan i zaprljan. Kao reka, koja se vuče dosadnom ravnicom, sa istim, jednoličnim obalama, ne menjajući svoj pravac, do nekog mora, gde će se bedno uliti, i upraljati more, svojim tonama mulja. Takav sam u svom sivilu... A, ne kao planinski potok, sa viugavim tokom... Uvek bistar! Oštar! Snažan! Reći ćete zajedljivo "Ali, plitak druže!" Pa, bolje plitak, i zdrav! Nego dubok i mutan, muljevit... bolestan. Radovao sam se u jednom danu života, za sto godina! I patio u drugom, sutradan, za milion. Živeo sam u magičnom svetu, i padao hiljadu puta, dok nisam na kraju propao. Ne žalim! Ali oni periodi u kojima sam tonuo u sivilo običnog, koštali su me života. Njih sam najskuplje plaćao! Minutima, danima, i godinama svog života! Bačenim uzaludno! Tada su satovi samo odbrojavali jedan tren života manje! A, tek kada sam na kratko uspevao da se prenem, shvatao sam tu preveliku cenu, koju nisam smeo da platim, a, platio sam unapred... I bio sam nemoćan, da išta drugo učinim, sem da u mašti, obojim ono, što sam ranije stopio, i potopio u sivo... I opet ću potonuti u sivilo! Jer ti nisi htela, da me zauvek obojiš u boju tvojih očiju, ili boju tvojih usana... Jer, nisi htela da mi obojiš jutra, bojom svoga glasa, bojom tvoje kose... A, znam da bi to, jedino ti umela! Čućeš negde, da me više nema... Nekad, za pola života, ili već sutra? Negde s druge strane sveta, negde daleko, među sivim strancima... I biće! Znam! Usidrene u nemu tačku, oči tvoje lepe, kada shvatiš da sam otišao, da sam prah i pepeo. Ako, se ljubav, i može u nešto tako pretvoriti? Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano January 26, 2013 Prijavi Share Napisano January 26, 2013 PITALI ME Pitao me slep čovek, da mu opišem zvezde. Na dlanu sam mu prstom, svaku nacrtao. Pitao me gluv, kako Mocart zvuči, dugu sam mu pokazao. Pitao me star, da mu mladost vratim, knjige sam mu pisao. Pitao me ružan, kako da lep, postane. Nisam ga lagao. Pitala me srna, od lovaca, da je skrijem, u sneg sam je sakrio. Pitao me siromah, da ga bogatijim učinim, prijateljstvo sam mu svoje darovao. Pitao me jastuk, dal' je istina, sve što sanjam? Rekao sam "Ne bih znao!" Pitala me letnja noć, je li lepša od jutra?! Ako nije, zašto sam joj onda, sitne sate krao? Pitao sam sebe samog, dal' sam iza svake svoje reči, uvek u životu stao. I na kraju... Pitala me ti, da te zaboravim, ali nit' sam mogao, nit' sam to znao! Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano February 9, 2013 Prijavi Share Napisano February 9, 2013 HOĆU Hoću da te ljubim, da prođe sve loše, što su ti ikada rekli. I kad po tebe zli mesec opet dođe, bez straha se mojom ljubavlju prekri. Hoću da te grlim za svaki onaj put kad nije imao ko da stane uz tebe kad ti je neko hladan i sasvim krut posek'o snove mlade, još pre berbe Hoću da ljubim sve ožiljke tvoje svaki, koji su ti mila, ikad zadali Da te čuvam,od onih što ti setu kroje i koji su tvoju ljubav večito potkradali POSLE PRELJUBE Krpljena ljubav, uvek negde propušta. Rešenje je rastanak, ali navika nam to ne dopušta! Posle prevare, sve više nije svoje. Ako je moje, bilo jednom tuđe, onda ne može opet biti samo moje. Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano February 21, 2013 Prijavi Share Napisano February 21, 2013 RAZLIKE razlika je možda jedino u tome što ja volim taj tvoj krivi nos, a njemu, on samo ne smeta i što te ja volim više kad tek ustaneš a on kad ugasi svetlo i razlika je što znam šta voliš a on "simpatično" nema pojma o tvojim sitnim srećama i to je simpatično samo tebi i jedina ista stvar je što oboje spavamo s tobom on s tobom u krevetu ja s tobom u snovima i srcu JESEN Poslednji list pada s platana, još jednu godinu jesen nosi, ali kao da nije prošlo ni dana, sjaju tvojih očiju, osmehu i kosi. Ovo je naše poslednje veče, kasno je sad da se tešimo, vremenom se rane same zaleče, zavrti našu stvar i zaplešimo. Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano April 21, 2013 Prijavi Share Napisano April 21, 2013 PONOĆ MENE Zaspati ili umreti... Ili se pretvoriti u suncokret... Da li je ona ikada i bila... Ali otkud njen lik naslućen u vazduhu čim pogledam... Njeni prsti živeli su u mojoj ruci i posle njene smrti Ja sam ih pokretao i nisam razlikovao Da li imaju vezu kakvu još sa kosom njenom, Ili sa očima, Ili sa haljinom novom što joj kupih. Tako sam retko uzimao i za nju i za se. Tako često smo se svlačili kao vedar dan. I čini mi se da nema mesta na svetu Gde nismo zajedno bili. Mrtva si a tebe nema. Zašto mi ne dođeš... Ta znaš li kako si obećala Češće da ćeš se meni javljat... Možda ti i kucaš uporno na vid mi, Možda su oči moje nesposobne da te vide. Osećam lobanja cela tobom da mi je ispunjena. Voskresni! Voskresni ili sebe ili barem oči moje... Sluh mi je već malo savršeniji: Zovneš me. Osetim i dah tvoj i miris predsmrtni, Tamo gde se nadao ne bih. I srce mi je još sposobnije Za otkucavanje tajnih znakova duha, Duha ili druge materije. Ono čini da noću katkad moram zatvoriti vrata od sebe I osećam da ležim povrh zelenih suncokreta, U zelenoj košulji, Prevrnutim očima. Ali mi još došla nisi, I beše kao ravnodušna Prema strahu mom što svaka stvar beše zagrobno živa. Mučih se dugo u toj noći. Jedan mi čovek, seljački odeven, ispriča, U gužvi dima i ljudi po jednom nepoznatom podrumu, Da ima neko što dodir nam sprečava, I što do mene lepše nisi doputovala. Poverih tome sumnjivom prijatelju zaveru svu Da tog ću duha polako ubiti iz puške, Što smeta našem sporazumevanju. Pobediću ga, mislim, groom tvojim, Slikom i crnom kosom tvojom; I cvetom sasušenim koji beše oko tvoje glave Na odru kad u nedra ti priložih sliku svoju A cvet se prihvati rukava mog: To ti mi kao uzdarje vrati. Pomozi mi, pomozi: Vidnija budi kad u ma koju sobu za mnom uđeš Bar sad ne brineš brige sirotinjske, Jadnice moja! Celog dana ovog dana uzalud tražih pare, A kad ti dođoh - mrtvoj ti dođoh... Velika patnice moja, Krvavo te pozdravljam. Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano December 7, 2013 Prijavi Share Napisano December 7, 2013 Moja večita Valjda je jasno, da je ona devojka u koju se zaljubljujem s vremena na vreme. I to se neće promeniti do kraja mog života. I kad budem matori panj, a ona nekakva baka, biće ista priča... Ne želim da budem s njom. Biti s njom je rizik da se To i završi. Ja ne želim da se išta s njom završi, pa makar to bilo samo večno zaljubljivanje. Drugo, ja je ne bih činio srećnom, a da bude srećna je sve što želim. A i nemam šta da joj ponudim. Kad nisi sa nekim nikada bio ne možeš tvrditi da je to ljubav. A sve dok nije ljubav - nije strašno... Bar je to neko moje opravdanje. Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano May 27, 2014 Prijavi Share Napisano May 27, 2014 Šake ... evo gledaj mi ruke vidi na šta liče ruke onog koji grli i hvata Sunce ranjave i rascvetale i kvrgave i krivoprste nadule se, ko da ronim suze zariven licem u njih bilo bi pesnički vaditi se na to, ali ne bi bilo muški a i mislim da je razlog što su takve, daleko više muški nego pesnički i ja hoću da te grlim njima? ovakvim? mora biti da sam lud?! Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano May 27, 2014 Prijavi Share Napisano May 27, 2014 Jedina prava hrabrost muškarca .... Vratiću se kada bude kasno. Prekasno... Kad se proleća ne budu više primećivala od običnosti koja ti se uselila u obraze. Kad te samo još neverica može nasmejati. I kad me shvatiš skroz, sve lakoće moje, i moje težine, sva ćutanja i reči... Kada budeš znala zašto uvek idem bez kišobrana, a život počneš posmatrati kroz obaveze, doručak, neplaćene račune, kafu, porez i bore... Kada rutina pojede magiju. I ako te tada još uvek budem voleo, nek sam proklet... Onda sam te zaista voleo. Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano May 27, 2014 Prijavi Share Napisano May 27, 2014 uhhh... ova pogađa... Requiem za nevestu Jednom nas je čekao septembar, i sad me pita svake jeseni – gde smo? Što nas bre nema onog obećanog dana? Šta da mu kažem? Ja ne umem ni da lažem, ni da prećutim tako dobro kao ti... Nikad nisam umela. Brbljiva pre podne, a popodne tako tiha, da mož’ tišinu po meni naštimovati... Miriše na nas svaka sveža noć ove jeseni... Dah se stegne, koža naježi... Obraze zagrize vetar, oči zasuze, doduše ne od vetra (ali vadim se na njega)... I na poslednje nam dane liči – ovaj mraz kao noćas... Jednom nas je čekao septembar da u svoje zlato, okuje nam prste. Sada okiva mi misli. Rđavim ekserima opalih listova. Ponekad tako boli, ne zna danima da prođe. Zalepe se misli, sve za istu stvar. Za istu sliku. Par reči previše, beše dovoljno za kraj. Da smo toga dana umeli da ćutimo, danas bismo umeli da pričamo... Kraj ispisan tvrdoglavošću i podvučen debelo dvaput - glupošću... Ispisan tek ovlaš, nezvanična verzija, u kratkim crtama, skica završetka, ali tinta još uvek nije suva... Tako da ne smem čak ni uzdisati kad se nagnem nad njega. Da ga dahom ne zasušim. Ne dam! Nema kraja. Ja prosto ne umem da ga vidim. Fali mi poslednja scena... Šta li piše u tvom primerku naše priče? Ima li tačke na kraju? Kao da su od kamena ovi dani, jedva ih okrećem... Zbog našeg kraja, ja ne umem nove početke... Ne umem pred drugima opet da budem gola. Moraš mi pomoći. Nacrtaj mi. Maši rukama... Jedna reč, dve... stran pojam? Ljubav?! Ići dalje?! Deri se, ili šapući... Samo dođi (ali da te nisam zvala sama) pričaj, odgovaraj na pitanja (koja ću prećutati (čak ću te tad i pogledom izbeći)) ostani, (a da ti to ni ne zatražim) ostani, iako ću te terati... Toliko ću te znati, kad dođeš, čak i u koliko se ponos bude gordio, prepoznaću ti u rečima komade istine. Onda nek je kraj. Tek ako tada opet odeš. Alergična sam stalno na bilje i hranu, ali posebno na nove datume i kalendare. Meni je sve, još uvek naš posledni dan. Traje. Nije se završio. Jednom nas je čekao septembar, i zbog tebe, neću ja njega dočekati dogodine... Valjda će se setiti da me obuku (prvi i poslednji put) u belo... Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano June 6, 2014 Prijavi Share Napisano June 6, 2014 ''Ironija je ta i takva, što često za početak nečeg što bi moglo da traje večno - treba pogoditi pravi trenutak. Sve posle toga je tačka bez povratka. Sve posle toga nekog zarobi u raskorak s onim drugim, u mirovanje bez onog drugog ili u žal za promašenim trenutkom. Zakasni se za jedan dodir. Za jedno slovo viška. Za komad nesigurnosti. Za pokušaj igre. Za jedno crveno na semaforu. Za nestrpljenje ili nešto daleko banalnije... Ma nekad i za jedan treptaj previše! Raštimuju se strune Univerzuma, taman toliko da se ne oseti da više ništa ne štima...'' Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano August 4, 2014 Prijavi Share Napisano August 4, 2014 Nisam imao sreće. Nije se nikada pojavio taj čopor vukova koji bi joj preprečio put, pa da stanem između njih i nje, goloruk, golovrat. Da pokažem da bih, šta bih, kako bih - zbog nje. Umesto toga, godinama kasnije, odneli su je mravi svakodnevice, komad po komad. Izbledela je. Isprala se. Iscedili su je. A za to, nažalost, nemam ništa bolje od ove patetike... Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano September 3, 2014 Prijavi Share Napisano September 3, 2014 MOJA LJUBAV Moja ljubav ima sedam pasa. Ide ulicom tako, pa vidi neko napušteno i gladno, malecko il’ matoro, njoj je to sasvim svejedno. Čak i najružnije! Ona uzima. Kupa ga, hrani, vodi po veterinarima pa posle nema sebi da kupi nove cipele. I kaže – nema veze. A cipela zinula u jesenji dan. I nasmeje se tako slatko – ko da to nije bitno. A i nije. Obuje ponekad dve različite čarape. Rukavi joj predugački, ali voli taj džemper. Postidi se zbog nekih običnih stvari. Ne bih se setio da se žene danas još uvek postide zbog toga... Pocrveni, pa se smeje ko devojčica. Sakrije iza vrata pa viri. Kaže – „Neeeeemooooj!“ a sve se smejulji. Kad voli pesmu, žmuri dok peva i smeška se. Pa izmisli lepši tekst, i prepravi u magiju. Probudi me u tri ujutru, da mi nešto "pokaže“. A vidim i sama se probudila pre deset sekundi. Čoveče, ona zna da kuva. Sva jela sveta. Svira gitaru. Sve pesme sveta. Samo kaže – „A ’el znaš sad ovu...?“ Ona tačno zna kad će kiša. I koliko je sati bez gledanja na sat. (??!) Kada sam najgori, nepodnošljiv, zna da samo treba da me zagrli. „Ne bismo se drugačije razumeli danas.“ kaže samo to. MOJU REČENICU! I ja sam već izlečen. Ako sam napisao pesmu, pita me – „Ok. Šta to nije u redu danas?“. Zna odakle dolaze. Ima odličan smisao za humor. Drži dvadeset i pet ljudi konstantno na smehu, i ima svoj šou improvizacije pozitivne energije. Žene je vole! Ne znam šta im radi, prosto satima posle pričaju (dobro) o njoj. Sve se ozare. Oči im ovolike! Smeju se s njom, pa svaka druga kaže: „E, ovog puta mislim da sam se upiškila.“ I onda kažu – „Ja mislim da ću vam biti kuma ako treba... to jest ne ako treba, nego MORA!“ Uspeva nekako da posle sat vremena poznanstva dobije poziv da noćas prespava kod moje drugarice. Ima dva citroenčeta. Jedan novi, jedan stari. Novi kad vozi sve je u redu. Ali kad vozi Spačeka! Vozi i zakačinje retrovizore automobila od po 60000 evra i kaže: „Ako ima toliko za kola, još 600 nije ništa za njega... toliko on da za jutarnju kafu... Zašto da stajemo? Nemamo sad vremena, gužva je na Brankovom...“ ili: „Parkiraj mi ti. Auto mi se nešto ugojio... Volan se ukrutio.“ Ne znam šta je to. Zakopčavam je. Vezujem joj pertle. Ušijem joj razdrndano dugme (koncem pogrešne boje). Ne voli fotke, ni da se slika. Kaže – „Ne umem da ispadnem Ja. Ispadne neka druga... Nekad lepša, nekad neka ružnija.“ (Izmišlja(va)!) Kada nosi haljine, tih dana se (opet) zaljubim u nju. Priča i u snu. Samo se namršti, promrmlja nešto, pa se (kao i uvek) nasmeši. Ta devojka zna matematiku. Razume se u hemiju. Razume se u karburatorske motore ali neće da prlja ruke, samo kaže – „Zameni. To ti je dvogrli Veber. Ne pravi dobru smešu... A i bimetal na saugu ti nije ni za šta, kompresije na cilindrima proveri... Imaš na Čuburi jednog starog majstora... I vidi ploču dole! Dihtung ti je riknuo čoveče! Šta me zajebavaš, vidiš da ti tu vuče falš vazduh?! Vidiš da pišti ko Boing na forsažu! Eto! Sad isprlja ruke, vidi mi nokte!“ a ja pritom samo zinem, ništa mi nije jasno. Ni šta priča, ni odakle zna! Posle proverim, kod majstora - sve istina! Diploma faksa joj još uvek stoji u rancu, nije je ni pogledala. Majke mi! Godinama... Ali joj zato slika sa Kilimandžara stoji okačena i uramljena na počasnom mestu. 5.890 plus pet, šest metara iz kojih se vratila s posledicama, (glava joj još uvek u oblacima) Kaže – „Hej ti? Šta ima da se dokazuješ... Znam ko si. Opusti se malo...“ Dvanaest Japanaca i Japanki, doletelo je za njen rođendan, a provela je sa njima družeći se samo jedno popodne u Barseloni. Opseli grad, vodim ih da slikaju što nas NATO rokao i Kališ... Osećam se kao da vodim ekskurziju, a Džapanezi spikaju engleski bolje od mene sve samo književne reči bacaju – ja se samo prekrstim kad ih ne razumem. I oni isto, misle to je običaj. Jedva čekam da prođe rođus, da ih potrpam nazad na avion! I da ostanemo sami. Sedam pasa, ona i ja. I kaže mi – „Nemaš ti pojma srećo, Ibanez je bolji od Fendera. Ibanez je muška gitara. Fender je za sviruckanje... To sranje bi trebalo samo da proizvode u rozoj boji...“ Troši samo pare koje zaradi. Svi je nutkaju, tutkaju, meni žao da propadnu, a ona... ne uzima. Kaže „Imam dovoljno. Da imam više, bila bih bezobrazna.“ Čak i sedam pasa to gleda i pretvara u koske i šnicle i cvile – instant. Nekad se svi okreću za njom. Zevaju, zinuli, dođe im da im posadim po pesnicu po sred čeljusti. A nekad hoda kao zamlata, spadaju joj pantalone, u maminom kaputu iz 1976. sa lizalicom, debelom ruskom knjigom u ruci, i misliš i sam – ova nema pojma kud je pošla. Ne zna da se bije. Nije nešto jaka, ali ima najopakiji udarac kolenom ikada. Pozavideli bi joj u svim kafanskim tučama na tome. A kolence malo, lepo, žensko, nikad ne bi reko... Za nju su stvari samo stvari. Nešto se pocepa, slomi – nije problem. Kupićemo drugo. Sem što ja umem da slomim uspomenu! Taj sam! Govedo! Nisam ja za kućnu upotrebu. Ja sam za – s psima tamo napolju! Al’ i drveće bi joj, čini mi se polomio. I moram sad da idem. Ćaskao bih još, al’ čekaju me Japanci. A i sedam pasa je gladno! Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano September 29, 2014 Prijavi Share Napisano September 29, 2014 Ja verujem da se poznata Vasionamilijardama godina razvijalau ovom pravcu,evoluirala,jedino i baš da bi se stvoriotaj trenutak koji čeka na naš susret... U mukama! Zvezde su se gasile! Sazvežđa grčila od bolova i kovitlala u agoniji, zauzimajući položaje koji će omogućiti da se ti i ja sretnemo... Najteži porođaj jednog trenutka u istoriji svemirskih časovnika koji su bez kašnjenja otkucavali i pratili rast jedne alave beskonačnosti za prostorom... Tren koji bi posramio zlatne epolete eona, koji se inače diče vremenskim razmacima u kojima su proždrali čitave vrste godina i dana po svim zabačenim uglovima Vasione. Sve radi tog trena kada će nam se oči susresti. I ti ćeš znati to... Nećemo se završiti kao ljudi, završićemo se kao zvezde. Crne rupe su jele svoje stomake i prostore, da uspore i rastegnu vreme dok se ne pronađemo. Da se ne mimoiđemo na ovom peronu gde se samo sine životom pa nestane - zauvek. Amebe su isplivale na kopno i počele sa traženjem kičme i čvrstog skeleta i započele evoluciju, jedino zbog nas dvoje. Veruj mi, zvonaste meduzice su se mučile da okoštaju, do boli, i dobiju čvrste oblike od kojih će jednom nastati ruke, kojima ćemo se grliti daveći se u nežnosti i kamene glave nekakvih morskih ježeva su se trudile, okamenjene u glavobolje naprezanja, dole u dubinama okeana da ni iz čega stvore oči, upirući dve mrtve tačke svojih temena ka suncu, milenijumima svakodnevno oči, kojima ćemo se jednom gledati vulkani nisu bljuvali, tek eto tako, kao mamurni skretničari na seoskim prugama u novembarska jutra već je trebalo postaviti stvari na svoje mesto. Za nas napraviti geografiju. Stvoriti prostor i vreme da se jednom odigra i odživi - ljubav... Više odživi, a manje odigra... Između vremena kada su Bogovi prvi put prosuli zvezde, i dok ih ne pokupe opet, mi smo treptaj jednog zrnca vremena pre nego što nas zauvek više ne bude.Imati tebe, to sve poništava. Ne postoji večnost, niti kraj. Nema strašnog u tom odlasku koji traje zauvek, jer je sve tako malo - naspram tvoje ruke u mojoj ruci. I zato ne želim naše disanje da protraćim na putovanja iza kojih ostaje kilometraža. Meni je korak s tobom večnost. Meni je dan s tobom uvek novi Svet. Na druga mesta bih da te vodim. Postoje najlepša mesta na koje ovaj svet nikada neće stići... mesta između nas. Između tebe i mene. Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano October 1, 2014 Prijavi Share Napisano October 1, 2014 Misliš - Sve će doći na svoje. Sve će biti kako treba. Nemoguće je da me ovo prati toliko dugo. Kraći loš period. Dobro - duži, ali samo period. Pa i godina, dve je samo period. Sutra će već sve krenuti na moju ruku. Pritom, preskačeš klošara koji ti leži na putu, a bacaš polovinu hleba, jedeš samo svež. Praviš se da ne vidiš stvari za koje ubeđuješ sebe da ne možeš promeniti, da ne možeš pomoći. Nije do tebe? To tebi ne može da se dogodi. Misliš, čeka te sve dobro iza ugla, trenutno ne ide, ali svet će biti tvoj. Sve je ovo samo trenutno, ali sutra ćeš biti kralj sveta. To misle i negde na dečjoj onkologiji. Hteo bi psa, ali tvoja definicija psa je pogrešna. Treba ti dekor, ne živo biće. Da znaš šta je pas i muka psa, uzeo bi prvog s ulice. Ti imaš osećaj da si glavni lik u ovoj priči. Da si večan. Da stvari neće proći. Zaboravljaš da je ovo finalna stvar, ma koju ulogu imao. Nema drugih verzija. Šta je prošlo, na tome je stalo. Zaboravljaš koliko su stvari velike kad je nešto finalno. Kad je neponovljivo. Kad dolazi beskonačnost da ga zatrpa. Sve je veliko. S kim si razgovarao. Koga si poljubio. Umesto koga si postavio leđa. Ako na trenutak oboriš gard i pustiš da te zaista udari istina, sve što ti je stalo dobije još pravu vrednost. Da se manje lažemo, više bismo cenili neke stvari, trenutke i ljude. Ma ne, preterujem. Izvini. Ne brini. Sve je odlično. Sve će biti bolje. Nema kraja. Ti si glavna uloga u ovih sedam milijardi duša, mora ispasti dobro... po tebe. Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano October 20, 2014 Prijavi Share Napisano October 20, 2014 ljubi - tek onog, koji pred tobom (iznutra) drhti. Jer to je zemljotres srca. Dok čeka tvoje usne, u njemu se izdižu planine nežnosti... Izvajaj te vrhove svojim dahom. Ne dozvoli da ih okuje krti led neodlučnosti. Nemoguće stvari uvek imaju veoma moguće završetke. Ali nemoj to da dozvoliš! Nikada... Veruj da je ipak možda voda žednija nas, nego što smo mi žedni nje. Čuda samo tako opstaju. Kada i druga čuda veruju u njih. Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano October 25, 2014 Prijavi Share Napisano October 25, 2014 I treptanje je nelagodno kada ga postaneš svestan, na momente, kao i kad čuješ otkucaje sata, pa je oštro naglašen svaki sledeći otkucaj, a ti legao da spavaš... Jedino ova stvar s tobom, očigledna, predvidiva, a opet nekako pasuje i prija, raste... Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano October 28, 2014 Prijavi Share Napisano October 28, 2014 Jesen je kao žena koju voliš. S kojom si živeo u siromaštvu. Tri dana na jednoj jedinoj mandarini. U dvanaest kvadrata. U doba magli i pretankih kaputa i džempera. Setiš se žutog svetla, koje se nagutalo dima, stotinama hiljada sati upirući svoj sjaj od svega 20 sveća... Svetla u ponoćnom vozu, koji si rešio da otmeš iz dosade. Svetla kupea jednog noćnog voza kog nije ni svestan čitav svet koji znaš, koji balavo spava te noći sred radne nedelje... Kupea u koji ste kao jedina dva putnika uskočili u poslednjem trenu. Gitara, par litra vina, čitavu noć kroz nazeblu zemlju. U nepoznato. Pevaš joj. Pričaš joj. Nekad to radiš i rečima. Dok grbavi kućerci promiču, metronom pragova šina prati puls noći. Noći, koja obeća, ali ispisuje obećanja po površini vode, ne bi li tako obezbedila da ih nikad ne ispuni. Sva su svetla kuća koje promiču - provincijskim umorom upucana u oko. Pred kraj, svitanje za dvoje. Silazite na nepoznatoj stanici. Brdo iznad vas dočekuje neočešljano... Pramen magle mu se otrgao iz šuma. A htelo je da sakrije sede. Uhvatili smo ga na prepad. Protežemo se, kao i pas koji nas je iz nekog razloga čitavu noć čekao. Maše repom, kao da je zaista znao da dolazimo. I tad si uveren da ništa nije slučajno. Gledaš je, na jutarnjem suncu, i znaš da je to najbolji dan u životu, da si na najboljem mestu kom tek treba saznati ime I znaš da će tako biti opet sutra. I posle se neko usudi da ti kaže da si siromašan. Morpheus i vojo 2 Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano October 30, 2014 Prijavi Share Napisano October 30, 2014 ehh... Ja, koji sam bio nekome katastrofalan pokušaj ljubavnika, ja koji sam bio brilijantan ljubavnik nekome trećem, mene kog su zaboravili i mene kog nikada neće zaboraviti... Ja koji te ne zaslužujem ni pogledom, ali koji te zaslužuje više od svih ostalih muških pacova u ovom gradu, eto - ja, imao sam divnu sreću da od samog početka nismo bili na Vi, niti na ti, već na MI... A samo magija počinje tako, sve ostalo su pacovske i pasje stvari. Morpheus 1 Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano October 31, 2014 Prijavi Share Napisano October 31, 2014 Da li je teško pustiti da nešto ode? Nije, ako shvatiš da nemaš šta puštati, jer ništa nije tvoje. Možeš stezati reku, prolaziće ti kroz prste, kroz ruke, cediće ti se sa šaka. Bežaće kap po kap. A neko, mokar od svega toga, misliće da je to znak da treba da steže jače, trajnije, više. Neko drugi će odustati. Nikad više neće prići obali. Neko će se udaviti. Pametniji od njega će popiti koliko treba i poći dalje. Neko će piti na silu, iz straha od žeđi. Da li je teško pustiti da nešto ode? Nije, ako nešto moraš zadržavati. Ako ga moraš zaustavljati. Ima li onda štete ili samo štetu nanosi sopstvena sebičnost, samoljublje, potreba da se dobija? Čemu šteta, ako kažeš da si samo hteo da daš? I ako je tako, čemu nesreća nakon što si dao, a nisi dobio zauzvrat? I opet... Da li je teško pustiti da ode - nešto što mora da se kreće? Nije. Nauči da se krećeš. Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano November 9, 2014 Prijavi Share Napisano November 9, 2014 Znaš da je voliš, jer želiš da je zadovoljna, ispunjena, da je dobro. Kad si bio zaljubljen u nju, koristio si svaku priliku da joj pokažeš da ti je stalo i koliko ti je stalo... Imao si čitavo sazvežđe ideja, koje je poput pčela brujalo medno u tvojoj glavi, svakoga dana, govoreći ti najblesavije stvari koje bi nju činile srećnom... Imao si veliku i divnu stvar za svaki dan do kraja života. Nepresušnu. Zorbu na jednom ramenu, a Beni(g)nija na drugom, da šapnu nešto između Cohena i Mike, da učiniš nešto što niko ne bi (a i drugi ne bi to mogao, jer nije osećao to za nju). A sad, kad više nisi zaljubljen, kad si ravan i miran, kad je pčele pobila zima, mora biti da je voliš, ako i dalje želiš to za nju... Da bude srećna, da je dobro, da je ispunjena. Makar izvor svemu tome bio neko sasvim drugi. I ne postoji ništa više pored toga. Nema patetike. Nema daljih osećanja. Nije ti ništa potrebno od nje, sem toga za nju. Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Smucalica 5972 Napisano December 21, 2014 Prijavi Share Napisano December 21, 2014 Možeš lagati sebe povodom mnogih stvari. Ruka možda dobro paše nečijoj ruci... Možda se savršeno uklapaš i zaključavaš iz prve u neki zagrljaj... Možda se odlično šapuće poljupcima poruka krvotoka jednog vulkana u tebi, ali jednu stvar ne možeš slagati. Možda to čak i nije osoba koju bi hteo, niti s kojom bi hteo taj osećaj, ali to je onaj osećaj pripadanja. Ili ga ima ili ne. Nago telo uz telo. Mikroskopski ples kože. Ćutanje. Smiraj plime. Lenjo popodne. Sve je mirno, ali nije obamrlo. Srastanje. Sati srastanja. Plodno tlo za tvoje korene. Ono što te hrani, što ne mogu zameniti stotine butina, niti grudi koje ne mogu da utole tu glad. Osećaj pripadanja nekome. Povratak kući. Citat Link ka poruci Podeli na drugim sajtovima
Preporučene poruke
Join the conversation
You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.